Nakon gotovo 40 godina snimljen je jedan partizanski film: Dolazi iz Austrije

 (Foto: Jutarnji.hr)
(Foto: Jutarnji.hr)

Ovih dana pred publikom se u našem susjedstvu pojavio film koji oživljava žanr partizanske epopeje. Tokom četiri i po decenije jugoslovenske socijalističke kinematografije postojao je žanr koji je u hijerarhiji bio iznad svih ostalih – partizanski film. Bio je to jedini autohtoni žanr nastao u ovdašnjim kinematografijama. Tom žanru pripadalo je gotovo 300 od ukupno 890 dugometražnih filmova snimljenih u Jugoslaviji od 1947. do 1990. godine.

Žanru partizanskog filma pripadali su prvi, pionirski filmovi nove kinematografije, poput „Slavice“ ili „Živjeće ovaj narod“. Pripadali su mu veliki bioskopski hitovi poput „Bitke na Neretvi“, „Sutjeske“ ili „Valter brani Sarajevo“. Tu su bile i popularne televizijske serije poput „Kapelskih kresova“ ili „Otpisanih“. Partizanskom žanru pripadala je i polovina – tri od šest – jugoslovenskih igranih filmova koji su u tom periodu bili nominovani za Oskara.

Partizanski film žanr je koji je nastao sa socijalističkom Jugoslavijom i s njom nestao. Obično se smatra da je posljednji i završni film tog žanra bio „Gluvi barut“ bosanskohercegovačkog reditelja Bahrudina Bate Čengića, koji je završen neposredno pred početak rata devedesetih. U tom trenutku niko nije mogao znati da je upravo tim filmom okončana epoha partizanskog filma. Taj žanr nije nastavljen ni u jednoj od država nasljednica Jugoslavije, i to iz različitih razloga. U dvije zemlje sa najvećom kinematografskom produkcijom – Hrvatskoj i Srbiji – u većoj ili manjoj mjeri prevladale su revizionističke ideologije, pa nije bilo ideološkog interesa za partizanske filmove. U Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini novi, noviji rat postao je prioritetna filmska tema. U dvije zemlje u kojima je sjećanje na partizanski pokret i dalje ugrađeno u vladajuću ideologiju, Crnoj Gori i Sloveniji, nije bilo produkcijskih uslova za snimanje partizanskih filmova jer je riječ o malim kinematografijama sa skromnim budžetima.

Neočekivana zemlja

Ovih dana, međutim, pred publikom se u našem susjedstvu pojavio film koji oživljava žanr partizanske epopeje. A taj film, u produkcijskom smislu, dolazi iz neočekivane zemlje – Austrije. Režirala ga je austrijska rediteljka slovenačkog porijekla, Andrina Mračnikar. Njen film nosi naslov „Mila/Marija“, a regionalnu premijeru imao je ove sedmice u Ljubljani, na vodećem slovenačkom festivalu LIFFE.

Film Andrine Mračnikar bavi se u Hrvatskoj relativno malo poznatim poglavljem antifašističkog pokreta – pokretom otpora koruških Slovenaca. To istorijsko poglavlje Mračnikar obrađuje iz specifične, rodno-feminističke perspektive. Baveći se, u ovom slučaju, slovenačkim partizanskim pokretom, „Mila/Marija“ postavlja pitanja koja se danas često zaboravljaju. Naime, šta je taj pokret značio za tadašnje žene? Ali i šta je značio za Slovence, odnosno Južne Slovene, koji su kao često obespravljena manjina živjeli u susjednim zemljama poput Austrije i Italije?

Rediteljka filma „Mila/Marija“ Andrina Mračnikar Koruška je Slovenka, rođena u austrijskom gradiću Haleinu. Studirala je istoriju umjetnosti u Beču i filmsku režiju na ljubljanskoj akademiji. Kao rediteljka igranih filmova debitovala je 2015. godine, ali je i u Austriji i u Sloveniji mnogo poznatija po dokumentarcima u kojima se bavi jezičkom i političkom sudbinom koruških Slovenaca, uključujući i poglavlje Drugog svjetskog rata. Sada se ponovo vratila toj temi. Mračnikar pripovijeda o sudbini koruške slovenačke zajednice uoči, tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Pritom film koruške rediteljke stupa u, vjerovatno svjestan, odnos sa rodonačelničkim filmom slovenačke socijalističke kinematografije – ostvarenjem „Na svoji zemlji/Na svojoj zemlji“ Francia Štiglica iz 1948. godine. Baš kao i Štiglicev film, i „Mila/Marija“ je partizanska epopeja koja u središte stavlja slovenačku manjinu. Kod Štiglica je to bila manjina u djelovima Primorske koji su do tada pripadali Italiji, a kod Mračnikar ona u Austriji.

Radnja filma „Mila/Marija“ počinje u etnički mješovitom koruškom selu, neposredno nakon početka Drugog svjetskog rata, 1939. godine. Austrija je u okviru anšlusa pripojena nacističkoj Njemačkoj, selom i zemljom vladaju nacistički partijski kadrovi, a slovenački jezik je još od 1938. zabranjen u javnoj upotrebi. Slovenački seljaci povremeno se deportuju, ali su lokalni slovenački mladići i dalje obavezni da služe u Vermahtu.

U takvim okolnostima nalazi se porodica slovenačkih seljaka: otac (Marko Mandić), majka (Edita Malovčič), brat Hanzi (Oskar Haag) i sestra Mila (Doroteja Nadrah), koja će postati naslovna junakinja filma. Porodica sa užasom, ali pasivno, posmatra deportacije susjeda. Sin Hanzi mobilisan je i poslat u Poljsku, odakle se nakon prvog odlaska na front vraća užasnut onim što je vidio. Čvrsto je odlučio da se više neće vratiti na ratište. Kao dezerter bio bi strijeljan. Ne preostaje mu, stoga, ništa drugo nego da pobjegne u šumu, gdje se već okupio veliki broj ljudi poput njega i gdje se formira jezgro gerile.

Nacističke vlasti vjeruju da porodica skriva Hanzija i maltretiraju njene članove. Jednog dana Mila, vraćajući se sa pijace, vidi kako Nijemci ubacuju oca i majku u kamion i odvode ih u logor, a njihovu kuću pale. Ona se skriva i bježi. Ni njoj ne preostaje ništa drugo nego da ode u šumu i pridruži se tajanstvenoj slovenačkoj gerili. Mila pristupa odredu i dobija konspirativno ime – Marija.

Novi svijet

Mila, odnosno Marija, u šumi otkriva novi, nepoznati svijet. Priključuje se odredu kojim komanduje harizmatični Stane, koga tumači hrvatski glumac Leon Lučev. Ime fiktivnog Staneta očigledno priziva asocijaciju na najpoznatijeg slovenačkog partizanskog komandanta Staneta Rožmana, iako detalji biografije filmskog i stvarnog Staneta nijesu slični.

Stanetov odred izvodi diverzije, napada skladišta i kasarne, a u jednoj posebno rizičnoj akciji oslobađa ruske i poljske zarobljenike, od kojih se neki pridružuju partizanima. Međutim, Mariju posebno privlači to što partizani, za razliku od austrijskog katoličkog sela, na žene ne gledaju kao na podređene sluškinje. Komandant Stane ubrzo uočava da je crnokosa Koruškinja odvažna, inteligentna i autoritativna. Na opšte iznenađenje, povjerava joj komandu nad odredom. Mila Marija sada ima apsolutnu vlast u jedinici, a s njom dolazi i odgovornost.

Mračnikar sa posebnom pažnjom rekonstruiše strogi, gotovo puritanski kodeks ponašanja koji Mila Marija mora da sprovodi: i najmanja krađa, kolebanje ili dezerterstvo kažnjavaju se smrću, a ljubavne veze su zabranjene. Ovo posljednje posebno je iskušenje za Marijin autoritet jer se ona emotivno vezuje za štajerskog partizana Bora (Jurij Drevenšek), sa kojim planira ljubavnu vezu i zajednički život nakon rata. Marija se pokazuje kao odlučna i sposobna komandantkinja, pa je Stane i partijsko rukovodstvo šalju na kurseve i dodatno usavršavanje. Mračnikar posebno prikazuje obrazovnu agendu partizana – od opismenjavanja žena do ideološke obuke.

Legendarna zapovjednica

Za razliku od većine partizanskih epopeja, uključujući i Štiglicev film sa kojim posredno uspostavlja vezu, „Mila/Marija“ ne završava se 1945. godine i pobjedom. Ono što korušku partizansku priču čini drugačijom jeste poslijeratna sudbina likova i čitavog regiona.

Mila Marija, koja je u šumi bila legendarna komandantkinja, vraća se u svoje koruško selo, gdje je bila i gdje je i dalje samo slovenačka seljanka. Brat joj je poginuo u partizanima. Kuća joj je spaljena i prazna, a otac se tek nakon nje vraća iz Dahaua, polulud i shrvan posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP). Za Milom Marijom u Korušku dolazi Bor, koji je poziva da sa njim pređe u Štajersku, preko granice. Bor je upozorava da nema mnogo vremena za premišljanje.

Za razliku od Primorske, koja je pripala Sloveniji, granica u Koruškoj neće biti promijenjena. Saveznici su Austriji garantovali neutralnost i nepromjenljivost granica. Ta granica uskoro bi mogla postati granica između komunističkog bloka i Zapada. Sigurno je da će biti zatvorena, a Mila Marija tada više neće moći da je pređe. Partizanska komandantkinja mora da bira između ljubavi prema momku i zemlje koja joj ideološki odgovara, u kojoj su Slovenci većina, s jedne strane, i zemlje u kojoj će ostati pripadnica manjine, u kojoj neće biti komunizma ni Bora, ali u kojoj se nalazi njen zavičaj i stari otac o kojem mora da brine, s druge strane. Emancipacija lijepo zvuči na papiru, ali Mila Marija ne može da ostavi psihički i fizički uništenog oca samog, pa slomljena srca ostaje u Austriji.

Iz uvriježene, zdravorazumske perspektive naknadne pameti, gledalac bi, posebno na Zapadu, rekao da je junakinju poslužila sreća i da se sve dobro završilo po nju. Zaista, ostala je da živi u bogatoj i prosperitetnoj demokratiji, umjesto da je završila u tada siromašnoj, nerazvijenoj i surovo nedemokratskoj, još uvijek staljinističkoj Jugoslaviji, gdje joj se moglo dogoditi i da 1948. godine, kao komunistkinja, završi na Golom otoku.

Tako to izgleda na prvi pogled. Međutim, film Andrine Mračnikar sugeriše da se na tu dilemu može gledati i drugačije. U Jugoslaviji bi Mila Marija bila uvažena partizanka, članica vladajuće partije i žena u zemlji koja je deklarativno zagovarala emancipaciju žena. U Koruškoj se Marija vraća u treći red u crkvi, tamo gdje sjede skrušene seoske žene. Selo je pod britanskom okupacijom. Ipak, glavnu riječ ubrzo preuzimaju isti ljudi koji su bili na čelu i za vrijeme nacizma, sada pod britanskim pokroviteljstvom i preobučeni u konzervativne patriote. Kako su se zaoštravale hladnoratovske tenzije, za lokalne Britance komunisti su postali veća briga od bivših nacista. Zato naciste uglavnom tolerišu i uključuju u vlast, dok Milu Mariju privode i saslušavaju kao potencijalnu marksističku agitator­ku.

Njena partijska škola u šumi, preko granice, otvarala bi joj sva vrata, ali ih u Koruškoj zatvara. Dobar dio susjeda koji govore njemački gleda je poprijeko. Vlasnica prodavnice više joj ne daje robu na veresiju. Kaže da im je svima „dosta bilo vašeg (partizanskog, prim. aut.) pustošenja“. Mila Marija, umjesto ratne heroine, postaje odbačena pripadnica manjine. Okolnosti u kojima živi na kraju filma otprilike su onakve kakve danas ima srpska zajednica u nekom Kninu, Gračacu ili Otišiću. Možemo samo da pretpostavimo da je dugo tako i ostalo.

Po ikonografskim i stilskim karakteristikama, „Mila/Marija“ veoma podsjeća na partizanske filmove u boji iz kasnijeg perioda jugoslovenske kinematografije. Mnogo je tu podudarnosti – od ikonografije, tipologije likova i vizuelnog predstavljanja pejzaža do tipičnih moralnih dilema. U jednom trenutku, na primjer, partizani moraju da likvidiraju sopstvenog dezertera koji previše zna o njima. I sam lik Mile Marije kao da je ikonografski oblikovan po uzoru na legendarne partizanke, poput Nade Dimić ili Miljenke Marin. Izvrsna glumica Nadrah kao da oponaša njihov stav, gestove i fotografske portrete.

Ipak, postoji jedna karakteristika po kojoj se „Mila/Marija“ suštinski razlikuje od filmova Štiglica, Bulajića, Radoša Novakovića ili Vatroslava Mimice. Jugoslovenski partizanski filmovi mogli su imati i tragičan ili nesrećan kraj, ali podrazumijevana premisa tog žanra bila je konačna partizanska pobjeda i mit o narodnom oslobođenju. Takve premise u filmu Andrine Mračnikar nema. Kolektiv čiju sudbinu ona pripovijeda za ratne zasluge nije dobio katarzu, oslobođenje, pa čak ni promjenu nabolje.

Promjene, zapravo, uopšte nema. Kolektiv o kojem film govori vratio se geografski i klasno tačno tamo gdje je bio prije rata. Dok su na ovoj strani granice ratni pobjednici dobijali stanove, poslove i rukovodeće funkcije, Mila za svoju Mariju nije dobila ništa osim iste pojate, iste njive i klecala u crkvi.

Koja je od te dvije zajednice prošla gore, a koja bolje? To je pitanje koje je i u Hrvatskoj i u Sloveniji predmet ideoloških sukoba, u kojima su naša društva decenijama ukopana u dva zavađena rova. Autorku filma ta načelna, kolektivna rasprava ne zanima. Ko god da je kao kolektiv dobio ili izgubio, podsjeća ona, njena junakinja sigurno nije dobila ništa. Ona je kao pojedinka za svoje herojstvo dobila – ništa.

Programska šema

20:00 – 21:00
OD PETKA DO PETKAEMISIJA
21:00 – 22:00
LUDA KUĆA 1SERIJA
22:00 – 23:00
NA SVOJ NAČINEMISIJA
23:00 – 00:00
LEXEMISIJA
00:00 – 02:00
BUDILNIKEMISIJA
02:00 – 04:00
SREĆAN DANEMISIJA

PRATITE TVe UŽIVO

Obavještenje: Zbog zaštite autorskih prava, u odredjenim terminima live stream neće biti dostupan.