29.01.
00:08h
Ima tvrdoglavih likova.
Sjetite se Raskoljnikova kod Dostojevskog.
Ili one dvije starije ćerke kralja Lira, kod Šekspira.
Sad ćete vidjeti šta je tvrdoglava odstupnica kod Demokrata glede bjekstva sina Vesne Medenice.
Zatvori su izmišljeni da bi se iz njih bježalo.
Isto je i sa opasnošću od njih.
Gdje vidim odstupnicu?
Vidim je u rečenici ministra MUP-a da na sastanku kod Spajketa treba da bude i ministar pravde (sic!), neko iz suda ( ops!) i šef ANB.
Ma nemoj.
Šta ministar Božović ima sa svim ovim, i u kakvoj diskusiji i kojim povodom bi on trebalo da učestvuje?
Tek, šta će predstavnici sudstva na sastanku.
E, za ANB je drugo.
Tu bi trebalo Spajketa da upecaju.
Ako je Šaranović kriv - odgovoran (a jeste) onda je i Janović (a nije).
Fakat da se izriče presuda i da se može desiti to što se desilo nije u opisu posla ANB-a.
I to Demokrate znaju, ali, lakša je supa sa više začina. I rasplinjavanja odgovornosti.
Iskreno, žalim direktora Uprave policije.
Visoki je profesionalac, zatečen u potpuno pogrešnom društvu.
Politička demagogija prije zanata policije, na djelu je.
Dovoljno je slušati Bogdanovića i utvrditi koliko policija služi za politička laprdanja koja kod ozbiljnih ljudi izaziva nevjericu i gađenje.
S toga, čitaoče, ne čudi se ako čuješ sledeće:
Bjekstvo su organizovali iz zatvora Lazović i Mijajlović. Prevozno sredstvo - kamion "Dajc" posudio je Bemax iz baze u Bratonožićima.
Svi će biti ostavljeni bez sunca, mjeseca, svih nebeskih tijela.
I vitamina D.
Preoraće se sve. Kao kod Balijagića. Ima da mjauču.
Naravno, ko će ovo izustiti, zna se već.
Miki, da te ne shvataju ozbiljno - ne shvataju.
Već su ti spisak sagovornika sačinili.
Ako im udovoljiš, otkaži sastanak. Jer ćeš im pružiti priliku za novu balijagićijadu.
P.S: Slijepac često dovodi u neprilike ljude koji sasvim dobro vide, moj Mickey.

Zoran Piperović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Balijagićijada

Protođakon Filip Radičević je 17. decembra 1899 proslavljao jubilej 40 godina crkve službe u okviru Crnogorske crkve. Dan ranije, u čast tog jubileja, mitropolit Mitrofan Ban je služio sa krilom i slavljenikom Radičevićem večernju molitvu sa noćnim bdenijem u Cetinjskom manastiru. 17 decembra 1899 na dan proslave u devet sati otpočela je Arhijerejska služba u Cetinjskom manastiru. Na toj liturgiji činodejstvovali su Mitropolit Mitrofan Ban, arhimandrit M. Cerović, protojerej Krsto Matanović i paroh Marko Martinović, kao i protođakon Filip Radičević. Povodom jubileja 40 godina crkvene službe protođakon Filip Radičević (sekretar Sv. Sinoda Crnogorske crkve) dobio je veliki broj čestitki iz zemlje i inostranstva od brojnih uglednih crkvenih i civilnih ličnosti i predstavnika crkvenih i civilnih institucija. Jedna od tih čestitiki bila je upućena od strane duhovnog starješinstva Ostroškog manastira. Ta čestitka glasi : Nikšić. Visokoprečasnom G. F. Radičeviću, protođakonu i sekretaru Mitropolije Crnogorske. Cetinje, Neumornom trudbeniku u vinogradu Gospodnjem, budnom stražaru na braniku jevanđeljske nauke, književniku i patrioti domovine naše od sveg srca čestitamo današnje slavlje primjernoga Vašeg četrdesetogodišnjeg svešteničkog i književnog rada, sa toplom molitvom Bogu, da Vas dugo i dugo poživi na ponos crnogorske crkve. Duhovenstvo ostroškog manastira: Arhimandrit Petronije Rajičević, Jerođakon Nikodim Janjušević, Monah Hristifor Ljepava i Sveštenik Jovan Damjanović” . (“Prosvjeta”, List za crkvu i školu, uređuje kancelarija Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, Cetinje, sveska I, godina XI, januar, 1900, &nbsp;sveska 1, str. 27.)  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260128100112_edbe0b82543459cd111da4e5a9b2b765dcf3a28e079579a62e397297ffb7bb3a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260128100112_edbe0b82543459cd111da4e5a9b2b765dcf3a28e079579a62e397297ffb7bb3a" data-rendition-name="original" width="1080" height="673" loading="lazy" alt="Prosvjeta cpc "> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260128100112_9af1bae75a7b7f610d5a7c350a0ade54c81b217c120f6f55488ff8a9b67d83f3.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260128100112_9af1bae75a7b7f610d5a7c350a0ade54c81b217c120f6f55488ff8a9b67d83f3" data-rendition-name="original" width="1072" height="500" loading="lazy" alt="Prosvjeta cpc "> </figure>  &nbsp;

Portal ETV

Dokument o autokefalnosti Crnogorske crkve (1899)

Govor mržnje na javnoj sceni, segregacija Crnogoraca te brutalno gaženje građanskoga društvenog ustrojstva koje svakodnevno manifestuje crnogorska vlast osokolila je raznorazne podzemne humanoidne strukture da javno prijete smrću ne samo onima koji pružaju otpor fašizmu u Crnoj Gori no i članovima njihovih porodica.
Potonje prijetnje Oskaru Huteru i njegovoj porodici moraju naići na osudu svih društvenih činilaca koji ne baštine pogubnu politiku 90-ih godina. Svima je jasno zašto je Oskar Huter meta velikosrpskih huligana koji su osokoljeni činjenicom da je ideologija koja ih je iznjedrila zapravo ideologija današnje crnogorske vlasti. Oskar Huter jedan je od rijetkih opozicionih političara koji ne pristaje na kalkulacije s predstavnicima te pogubne ideologije, koji ne šuti na raznorazne devijacije pod kojima posrće crnogorsko društvo.&nbsp;
Pozivamo opoziciju da se prene iz mrtvila u koje je zapala, da odagna besmislene nade da nepružanjem otpora organizovanim klero-političkim grupama može postići bilo kakav društveni napredak te da pritiskom na bezbjednosni sektor izdejstvuje razotkrivanje i procesuiranje svih koji atakuju ne samo na slobodu javne riječi no i na goli život onih koji je izriču.

1084x550

Podrška Oskaru Huteru

<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/plivanje-za-gvozdeni-krst">Srpska pravoslavna crkva, Crkva Srbije, Beogradska patrijaršija, kako je kome milije, tj. njena ispostava u Crnoj Gori, još jednom nam je pokazala koje su njene tekovine i njena vjerovanja</a>. Osam decenija nakon poraza naci-fašizma, nikako da se odvoje od te ideologije koja je iza sebe ostavila milione i milione ubijenih.&nbsp;
Toliko su uspjeli da nacizam vežu za dogmu, da se svakom normalnom vjerujućem čovjeku gadi njihovo djelovanje. Međutim, nije to ništa začuđujuće, štaviše, očekivano je. Što bi naš narod rekao - od koga je dosta je. Uspjeli su izgleda da sveti bogojavljenski krst zamijene Hitlerovim gvozdenim. Očigledno da im je taj miliji, a bio je mio i Pavlu Đurišiću, onomad kad je sa njim zakitio prsi.
Umjesto poruka mira, ljubavi, praštanja, čišćenja od grijeha i svega ostalog pozitivnog što uranjanje u vodu toga dana treba da prikazuje, dobili smo još jedno nacionalističko „orgijanje“ i klicanje ratnim zločincima. Neđe je neko rekao da srpsku crkvu više ne zove srpskom, nego četničkom, budući da je ona agresivno zauzela taj stav.
U osnovi, pravoslavna crkva bi trebala da je saborna, da okuplja vjerujući narod bez obzira na različite političke stavove vjernika. Međutim, srpska crkva je postala crkva samo četnika. Nije ni crkva Srba, jer svaki časni i pošteni Srbin koji ne pristaje na ovu nacionalističku hajdučiju biva prognan kao i ja koji sam Crnogorac.&nbsp;
Da su crkva četnika nisam rekao ja, to govore njihova djela, iako i danas ima onih koji pokušavaju da ubijede crnogorsko građanstvo da je SPC crkva i Crnogoraca. Nije. Nit je bila niti će ikada biti. Crnogorci i ono što srpska crkva baštini i sprovodi ne mogu u istu gajbu. Uz sve svoje probleme, smatram da je crnogorska ideja još uvijek neukaljana, pogotovo jer nikad nije sprovođena preko zločina i na neljudski način.
Ne mogu a da ovo ne povežem sa Botunom, tom nesrećnom pričom 30. avgusta potonulog u bazene neizgrađenog kolektora. Kneževićeva stranka je podnijela uslove u kojima traže da se uvede trobojka, srpski jezik i dvojno državljanstvo, a kako bi se smanjile tenzije oko Botuna. Ako ja dobro kapiram, ako se uvedu trobojka i srpski, fekalije neće smrđeti? Recimo, da sprovođenje mojih političkih i ideoloških nauma zavisi od ucjenjivanja oko kolektora, vjerovatno bih batalio svu moguću politiku. Bilo bi mi to poniženje vlastite ideje. Međutim, ima nas svakakvih.
Traži se i da se Mujović zakune na ikonu da kolektor neće smrđeti, iako smo već utvrdili da je trobojka filter za neprijatne mirise, poput jelkice na retrovizoru. Ta zakletva bi komotno mogla da bude izvršena na ikoni svetog Popa Mace, koji je u ime srpstva i gvozdenog krsta čekićem razbijao glave pljevaljskih domaćica.
Volio bih da se neki istoričar zakopa i vidi da li je i pop Maca u svojem peru plivao za krst. Plivao ili ne, utabao je puteve ovih modernih plivača i bacača.&nbsp;

Plivanje za gvozdeni krst

27.01.
01:26h
Čuli ste.
Iz Ministarstva za medije (zove li se tako, nijesam siguran) nagovijestili &nbsp;su promjenu legislative koja će inaugurisati u pravnom poretku - inspektora za medije.
Odmah ste pogodili koja partija kontroliše taj resor.
I sada, zamislite širinu, dubinu, intelektualnu podlogu, dobrodušnost, nepristrasnost medijskog Herkula Poaroa, kojeg će, izvjesno je, kontrolisati Boris, dobri nam Bogdanović.
Kako će tek taj da raspoređuje sunčeve zrake, vitamin D, kako će taj da preore medijsku scenu (snagom 1500 novih policajaca), kamen neće ostati kad uleti u medije koji onako "glorifikuju" Bokija i njegove.
Ajte, sad krenite da istražujete, komentarišete resore koje tako uspješno vode pioniri SNP-a koji su svoj prvi trening (medijski) imali na Moldavki S.Č.
Zamislite da je onda postojao budući Poaro za medije koji svako jutro sluša Dragana Koprivicu iz mediapoola-a SNP-a u čijoj su pozadini virili iza zavjese Bečić, Bogdanović i još neki.
Koprivica nije bio tu.
Školovali su ga za Bemax.
Uništenje cigareta koje će neko da plati, učili ga i računanju do 28 miliona evra koje je skoro naplatio od Bemaxa koristeći iskustva stečena na kursevima SNP-a - tate od Demokrata.
I još nekih.
Inspektor će da bi predupredio haos unaprijed pozvati Šukovića, Darka, naravno, Đuranovića, ženu mu, Danu Nikolić, Kaćušu i ostale rakete koje smetaju i prenijeti im Bokijeve pozdrave uz želju za uspješnu saradnju.
Reći će da ne pripada niti jednoj partiji i da mu se Demokrate najmanje dojme.
Što će imenovani pozdraviti aplauzom.
Posebno, Dana i Kaćuša.
Draško će mejbi na tradicionalan način hicima iz pištolja (kojeg će mu pozajmiti Tigar iz onog kontigenta koji je ostao nezaplijenjen u soliteru od strane bezbednjaka Adžića i Abazovića, za koje su Krcun i Leka Ranković male bebe) proslaviti dolazak inspektora.
Ja ću prestati da pišem, jer će mi strah paralisati desnu ruku (lijeva mi ionako služi da njome ovu operem).
I svi siti.
I neki mediji u još većem broju. Kao oduzimači vitamina D, kiseonika.
Zato planiram da u zatvor Acu i Zoranu ponesem masku za kisik, da bi u navali Bogdanovićevih novih policajaca i medijskih inspektora mogli da otmu malo bjelopavlićkog zraka prije nego li Boki zatvori vazdušni prostor.
P.S: Don Žuanom su se ozbiljno bavili Puškin, Kjerkegor, Bajron, Molijer. I Mocart.
U literaturi je ipak ženomrzac, što se za komesara Demokrata ne bi moglo reći.
A postojao je taman koliko i ženoljubac Kazanova.
Dakle, kao nepostojeći ušli su udžbenike najvećih umova.
Komesar Boki jeste um, ali oni gore nijesu među nama, i vjerovatno pate na nebu za propuštenom prilikom da ga ovjekovječe, kao onog junaka sa Iberijskog poluostrva.
Zato će ovo Balkansko imati priliku ubuduće da piše podvige medijskog inspektora i njegovog izumitelja, makar Kazanova zainat pretekao znate koju ekipu, u zavođenju ljepšeg pola.
I to sve bez potrebe da neko bez kiseonika ostane koristeći blagodeti sunca.
I vitamina D.
Zbog kojeg su i ovi odlučili da im ime partije počinje baš tim slovom.

Medijski inspektor

Crna Gora jeste lijepa, kada se na nju gleda izdaleka. Jedan mladi Argentinac, treća generacija Crnogoraca iz te južnoameričke države, naučio je da čita poslanicu Petra I Petrovića. &nbsp; ,,CRNOGORCI, O CRNOGORCI...” Pa je onda naučio napamet kako se izgovara - i očito ne zna crngorski – čita sa ushićenjem, sa razumijevanjem koje dolazi iz srca, iz duše koja se nadahnula pričama o onoj, maloj, velikoj Crnoj Gori, koja ,,ne haje ni za Nemanje, ni za Murate...” &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190124_49e5aace30fd199d614923b91797d7d7ff763d51516fa001818f35fcdf64c145.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260126190124_49e5aace30fd199d614923b91797d7d7ff763d51516fa001818f35fcdf64c145" data-rendition-name="original" width="577" height="561" loading="lazy" alt="IZ DALEKA CRNOJ GORI, S LJUBAVLJU: Erik, treća generacija Crnogoraca u Argentini "> <figcaption>IZ DALEKA CRNOJ GORI, S LJUBAVLJU: Erik, treća generacija Crnogoraca u Argentini(Photo: Screenshot Etnoistorija Crne Gore )</figcaption> </figure>  -Crnogorci, o Crnogorci! &nbsp;Tako vi svega što vam je najmilije, tako vi ovoga i onoga svijeta, tako vi duše i obraza, tako vi jučerašnjice i śutrašnjice, tako vi dana današnjega...”. &nbsp; Tako Poslanicu deklamuje Erik, noseći ponosno crnogorsku kapu, dok se iza njega, u pozadini, naslonjena na kamin, postavljena crnogorska državna zastava. Ovaj momak, čiji snimak se može pogledati na Fejsbuku, živi u 12.000 kilometara udaljenom gradu Tandilu, u pokrajini Buenos Aires. &nbsp; I djeluje da nosi Crnu Goru u svom srcu. &nbsp; Eh, daleko je Argentina, odatle se ne vidi dobro - današnja Crna Gora je drugačija, ne slavi ona istinske heroje. &nbsp; ...SVUD SU STRAŽE ĐENERALA DRAŽE... Sve je to bjelodano pokazano i dokazano prije nekoliko dana u Podgorici, na Sastavcima, povodom plivanja za takozvani časni krst, manifestacije koju je oranizovala Crkva Srbije i koju je – iako je zovu tradicionalnom – ustoličio mitroplit Amfilohije tek januara 2003. godine. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190124_a97c282d20fb474300becb929a32fab083c68775828f80229e521c78660f57b1.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260126190124_a97c282d20fb474300becb929a32fab083c68775828f80229e521c78660f57b1" data-rendition-name="original" width="768" height="517" loading="lazy" alt="VELIČANJE RATNOG ZLOČINCA: Mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije Mićović"> <figcaption>VELIČANJE RATNOG ZLOČINCA: Mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije Mićović(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I koja je, od prvog dana, postala mehanizam za reviziju istorije i glorifikaciju četništva. Kako juče, tako i danas. I sve pod okriljem Crkve Srbije. &nbsp; &nbsp;Masa mladih okupljena na Sastavcima 19. januara, obučenih samo u kupaće gaće i spremnih za plivanje u Moraču složno je zapjevala, sve na mig popa Šćepanovića i mitropolita Joanikija: ,,... sve su straže, sve su straže đenerala Draže, a patrole, a patrole Kalabić Nikole...“ Pjevalo se još i Kosovu i Srbiji, odnosno o Kosovu da bude opet u Srbiji. &nbsp; Zastrašujuće je da mladi ljudi, koji su pjevali ove pjesme, ne znaju istoriju, ne znaju da su četnici bili saveznici fašista. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190128_0fbbe10256f5abda251d43179d8d78d6566066d704740c1447ed66c29285f797.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260126190128_0fbbe10256f5abda251d43179d8d78d6566066d704740c1447ed66c29285f797" data-rendition-name="original" width="1320" height="1168" loading="lazy" alt="NAGRADA ZA IZDAJU DOMOVINE: Objava da je Hitler odlikovao Đurišića željeznim krstom "> <figcaption>NAGRADA ZA IZDAJU DOMOVINE: Objava da je Hitler odlikovao Đurišića željeznim krstom(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Pa, recimo, ako baš hoće da plivaju za krst, onda bi mogli da plivaju za onim željeznim krstom kojim je Adolf Hitler nagradio Pavla Đurišića, za izdaju vlastitog naroda i države. &nbsp; A kad smo već kod izdaje, momci koji su pjevali ode Nikoli Kalabiću, očito ne znaju još jedan bitan detalj iz istorije: upravo je Kalabić, taj o čijim patrolama pojaju mladi plivači za časnim krstom, prihvatio ponudu partizana Slobodana Penezića Krcuna i – u razmjenu za vlastitu slobodu – izdao marta 1946, svog komandanta Dražu Mihailovića. &nbsp; Tako se u Crnoj Gori ponavlja revizija istorije, govor mržnje, glorifikacija fašizma... I sve to – nekažnjeno. &nbsp;&nbsp; MARKOVIĆEVO (NE)OBAVEZUJUČE UPUTSTVO A sjećate li se onog famoznog obavezujućeg uputstva Vrhovnog državnog tužioca? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190128_c7e5e96ca2e7c335961bca63f1ba583b130ebeb044fbb4224257473e693d7d4c.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260126190128_c7e5e96ca2e7c335961bca63f1ba583b130ebeb044fbb4224257473e693d7d4c" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="UPUTSTVO KOJEG NIJE IKOGA OBAVEZALO: Vrhovni državni tužilac Milorad Marković"> <figcaption>UPUTSTVO KOJEG NIJE IKOGA OBAVEZALO: Vrhovni državni tužilac Milorad Marković(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Onog iz prvih dana maja prošle godinama kada je VDT Milorad Marković naložio svim tužilaštvima da brzo reaguju u slučajevima govora mržnje, rasizma, ksenofobije, fašizma, antisemitizma i netolerancije... E, pa: nije bilo brze reakcije. Ni kada je koji dan kasnije u Lijevče polju, Joanikije, prvoustoličeni mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori, četničkog fašistu Pavla Đurišića proglasio – bez zazora ili stida - ,,velikim junakom nepobjedivog karaktera“. &nbsp; SPOMENIK ZLOČINU Nije bilo reakcije i kada je u avgustu drugoustoličeni mitropolit srpske crkve, padobranac Metodije Ostojić, ponosno otkrio u selu Gornje Zaosto spomenik Pavlu Đurišiću. &nbsp; &nbsp;-Nikad ga neće moći srušiti. Jer što vrijeme više prolazi sve je veće ime i slava i generala Dragoljuba i generala Pavla – poručio je sveštenik Srpske pravoslaven crkve, okružen ljudima u četničkim uniformama u . &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190132_7d3b919eeffa23d1893cbbde6c9d3db80ddf561a75dd99beefc9c73cb31583fb.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260126190132_7d3b919eeffa23d1893cbbde6c9d3db80ddf561a75dd99beefc9c73cb31583fb" data-rendition-name="original" width="1080" height="675" loading="lazy" alt="KAD CRKVA VELIČA RATNOG ZLOČINA: Mitropolit Metodije otvara spomenik Pavlu Đurišiću "> <figcaption>KAD CRKVA VELIČA RATNOG ZLOČINA: Mitropolit Metodije otvara spomenik Pavlu Đurišiću(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ne samo što država nije srušila spomenik četničkom koljaču, već policija i dan-danas ne može ili neće da pronađe lutajući spomenik zločincu. &nbsp; DIJABOLIČNI MOZAIK CRNOGORSKE DANAŠNJICE U međuvremenu, tužilaštvo i sudovi – nastavljaju da tihuju. I tako izranja sumorna slika: nijesu jedini problem savremene Crne Gore ljudi koji, pod patronatom Crkve Srbije, slave kolaborante, pjevaju fašistima i koljačima i zalažu se za reviziju istorije. I koji tako krše zakone Crne Gore. &nbsp; Za današnju Crnu Goru najgore je uporno ćutanje crnogorskih tužlaca, šutnja crnogogorske države. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190136_02cfdbcb2f8183aa0ae53df12252ba3bc4f8db476897e836303a1f53e8c8fe9c.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20260126190136_02cfdbcb2f8183aa0ae53df12252ba3bc4f8db476897e836303a1f53e8c8fe9c" data-rendition-name="original" width="835" height="576" loading="lazy" alt="ĆUTANJE INSTITUCIJA: Zgarda u kojoj su tri tužilaštva smještena "> <figcaption>ĆUTANJE INSTITUCIJA: Zgrada u kojoj su tri tužilaštva smještena(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Kako u maju, tako u avgustu, tako i čitave prošle godine. I baš tako i početkom ove godine. Uprkos obavezujućem uputstvu VDT-a Markovića, uprkos tome što im je posao da gone počinioce, tužilaštva ćute dok se diže glas u slavu fašizma, dok se poje ratnim zloičincima. &nbsp; Sve je ovđe jasno: Crkva Srbije je zaštićena organizacija, organizacija koja je, litijama avgusta 2020. godine, dovela sadašnju vlast na državne jasle. &nbsp; I onda sve ide nekim dijaboličnim redom, slaže se politički i moralni iskrivljena društvena slagalica u kojoj istorijske laži se plasiraju kao istine, u kojoj zločinci prijavljuju kao heroji. I sve to ide iz vrha vlasti, iz vrha Crkve Srbije. &nbsp; Naravno, sve nekažnjeno: &nbsp;upravo je ta instalirana, prosrpska i proruska vlast, izglasala izbor svih aktuelnih tužilaca, uključujući i Markovića i specijalnog Novovića. &nbsp; Zato su, ne samo Vrhovno, već i sva tužilaštva u Crnoj Gori vrlo obzirna prema ljudima koji su na vlasti ili su miljenici sveštenika Crkve Srbije. I vrlo bezobzirna prema onima koji ne odgovaraju režimu. &nbsp; I upravo zato Specijalno tužilaštvo na čijem je čelu Vladimir Novović – kojeg je takođe izabrala postavgustovska vlast – nalaže progon kritičkih medija. Ne zato što ima nekih dokaza, nekih indicija, već zato – što su kritički prema vlasti?! I sve se to dešava u današnjoj ,,oslobođenoj“ Crnoj Gori. U kojoj su neki, u aktuelnoj vlasti ili neki čelnici Crkve Srbije, kao u onoj Orvelovoj knjizi - jednakiji od ostalih. &nbsp;&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

1250x600

Zašto nema kazni za glorifikaciju fašizma, ratnih zločinaca i ponižavanje građanske Crne Gore?

Da je patrijarhalna, stroga i gorda Crna Gora znala iznjedriti priču dostojnu grčke tragedije, u kojoj je junak bez krivice kriv, novi moćan dokaz predstavlja i monodrama “Virdžina”, autorski projekat crnogorske glumice Marte Ćeranić iz Kotora, koja je 2012. g. diplomirala na katedri glume Akademije Umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Ejdusa, i dosad igrala u više pozorišnih predstava, TV-serija i filmova.
Ovaj komad nedavno je premijerno izveden u Beogradskom dramskom, zatim u Spomen domu Crvena komuna u Petrovcu, potom 22. januara u Dodestu (KIC “Budo Tomović”), a sljedeće izvođenje je zakazano u Zagrebu u Histrionskom domu.
Marta Ćeranić je tokom trajanja cjelokupne predstave na najbolji način dokazala staru dramsku istinu da monodrama, kao scenski izazov, može biti i najteži dramski rod, ali i najinspirativniji za pravog glumca. 
Ona je ubjedljivo odigrala svojevrsnu verziju brehtovske majke hrabrosti, ali majke koja svjesno neće imati svoj porod, jer je određena da nosi sopstveni težak krst i usud muške glave u kući, da bi održala ugled familije, uz privid da će se i iz tog doma iznjedriti nova pokoljenja. 
Od najvećeg značaja je što je Ćeranićeva, kao prvo, uspjela da svojom ulogom ostvari ono na šta mnogi glumci danas u svom elitizmu zaboravljaju – da publika njenom liku duboko vjeruje od samog početka do kraja predstave!
 
I dokaže da u monološkoj formi, uz snažnu empatiju ispovijednog tipa, krajnje ekonomično kad su u pitanju scenski rekviziti, može iskazati vječiti bol heroine, koja se svjesno žrtvuje za ugled i čast porodice pod pritiskom krutog patrijarhata.
Ova monodrama, dakle, fenomenološki razotkriva sudbinsku posvećenost žene iz davne Crne Gore, djevice/virdžine, odlučne da se žrtvuje po sistemu svršenog čina, uz potiskivanje svoje intime, ženske personalnosti, i ličnog prava na porod, uz svjesno prihvatanje lika muškarca u muškoj odjeći. Ona nosi svoj teški krst žrtvujući se da svojom muškom pojavnošću dokaže da se i u toj familiji rađaju muške glave, koje će produžavati potomstvo.
Ovacije, koje je na kraju predstave doživjela Marta Ćeranić snažan su pokazatelj uspjeha ovog projekta, kao i višestruko vraćanje na bis, čime je publika nesumnjivo iskazala svoj stav o dometima predstave u cjelini, a fascinacija predstavom posebno se odrazila na ženski dio publike na temu sudbine žene kao žrtve tradicije jednog vremena u svjetlu sociološkog fenomena.
Tekst kao svojevrsnu himnu svjesnog žrtvovanja žene radi ugleda familije, napisao je Dušan Janković, a muziku uradila Verica Čuljković u vokalnoj interpretaciji Lane Asije Dabović.
Ako bi se, na kraju, baš tražio neki manji minus predstave, to bi se svelo na neke rukavce dramskog štiva, koji se mogu štrihovati, a koji bar na trenutak odvrate pažnju od pomnog praćenja scenske radnje. 
Ali je Marta Ćeranić sve nadomjestila moćnim uživljavanjem u lik tragetkinje, odlučne da uspije u svom naumu i na štetu svoje ženske personalnosti, ljepote i svega onoga zbog čega lik žene uvijek svijetli i u mraku svake epohe.
Autor ovog osvrta, uz eho brojnih aplauza junakinji nakon izvođenja u Dodestu, uz naglasak da je Marta Ćeranić oživjela sliku jedne heroine iz prošlosti Crne Gore, osvijetlila gordost žene sa crnogorskog krša, kao gledalac želi da se predstava igra što duže, i na što širem kulturnom prostoru. Sljedeća izvedba u Zagrebu biće upravo i dobar pokazatelj takve potrebe igranja jedne izvorno, u svakom smislu, naše predstave iz Crne Gore.

Virdžina kao sociološki fenomen krutog patrijarhata

U jednoj od temeljnih teza velikosrpske propagande u Crnoj Gori ističe se da je prvi srpski arhiepiskop Rastko (Sava) Nemanjić uspješno obavio preobraćanje crnogorskih predaka u pravoslavlje, da je srpska crkva postala dominantna i da je Sava često boravio u tadašnjoj Duklji (današnoj Crnoj Gori). No, izvori govore drugačije. O Savinom životu i radu se najviše zna na osnovu Savinih žitija. Prvo je napisao svetogorski monah Domentijan sredinom XIII vijeka. Drugo je napisao Teodosije Hilandarac krajem XIII ili početkom XIV vijeka, a podatke o posljednjim godinama Savinog života zapisao je srpski arhiepiskop Danilo II u „Životu arhiepiskopa Arsenija“, između 1324. i 1337. U kombinaciji s drugim izvorima Savin život je prilično rekonstruisan. 
Rastko je rođen oko 1175. godine i prvu zapaženu ulogu je dobio 1190. Tada ga je njegov otac, Stefan Nemanja, postavio za udionog kneza u Humu. No, Rastko je već 1192. godine napustio Hum i otišao na Svetu Goru. Zamonašio se i uzeo ime Sava. Tamo mu se nakon abdikacije 1196. pridružio Stefan Nemanja, kao monah Simeon. Od vizantijskog cara Aleksija III Anđela dobili su odobrenje da obnove manastir Hilandar. Početkom XIII vijeka izbio je rat između Savine braće, Vukana, koji se titulisao kao kralj Duklje i Dalmacije i velikog župana Stefana Nemanjića. Kako bi, navodno, posredovao u mirenju braće Sava se u Srbiju vratio između 1204. i 1207. Tada je prenio tijelo Nemanje (Simeona) u manastir Studenicu. Od 1207. Sava je živio u Srbiji kao iguman Studenice.
Veliki župan Stefan i arhimandrit Sava su vješto iskoristili političke promjene koje su nastale padom Konstantinopolja pod vlast krstaša i osnivanjem Latinskog carstva 1204. godine. Rimska crkva se nametnula kao dominantna politička sila pa se veliki župan Stefan obratio papi Honoriju III za kraljevsku krunu, koju je dobio iz Rima 1217. i tako je postao prvi srpski kralj (Stefan Prvovjenčani). Na ostacima Vizantije uzdigla su se dva centra. U Nikeji se za cara proglasio Teodor I Laskaris, koga je podržavao nikejski patrijarh Manojlo Saranten Haritopul. U Epiru se za cara proglasio Teodor I Komnen Duka, a njega je podržavao ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatin. Nikejski car i patrijarh nijesu priznavali epirskog vladara i ohridskog arhiepiskopa, kao ni oni njih. Ovaj procijep između dva grčka (provizantijska) centra Nemanjići su vješto iskoristili. Sava je otišao u Nikeju 1219. godine i od nikejskog cara i patrijarha dobio dozvolu da formira Srpsku arhiepiskopiju, a on je imenovan za prvog srpskog arhiepiskopa. Istoričar Srđan Pirivatrić ističe da je Srpskoj arhiepiskopiji „data najveća moguća autonomija“, ali da nije sačuvan ni jedan dokument carske ili patrijaršijske kancelarije o rukopoloženju i postavljanju Save ni o načinu posvećenja budućih arhiepiskopa. To je urađeno protiv crkvenih propisa, jer su time narušena prava Ohridske arhiepiskopije. Kanonsku crkvenu jurisdikciju u Srbiji imale su episkopije u Rasu, Prizrenu i Lipljanu, koje su bile u okviru Ohridske arhiepiskopije. Zbog toga je ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatin u maju 1220. uputio pismo Savi i zaprijetio mu anatemom. Homatin je s potpunom pravom istakao da je Savino rukopoloženje nekanonsko. To je bio isključivo politički čin. Da crkva u Srbiji ne bi potpala ne samo pod papin uticaj, već i da se ne bi preko Ohridske arhiepiskopije vezala za Epir, car i patrijarh iz Nikeje su crkvi u Srbiji dodijelili autokefalnost kako bi je pridobili za njihove, prije svega, političke interese. Zato o formiranju Srpske arhiepiskopije ne postoji važeći crkveni spis. Akt o formiranju Srpske arhiepiskopije je na nikejskom dvoru tumačen kao careva milost koju je on imao pravo i da povuče, što je uradio car Mihailo VIII Paleolog 1272. godine kada je izdao hrisovulju za Ohridsku arhiepiskopiju kojom joj je vratio nadležnost za najveći dio Srbije i osporio, odnosno poništio autokefalnost i legalnost Srpske arhiepiskopije. Ona je formirana nekanonski i u ovome periodu održala se samo zahvaljujući političkoj sili Nemanjića i srpske države.
Sava je za sjedište arhiepiskopije izabrao manastir Žiču, a 1220. formirao je podređene episkopije. Na teritoriji prethodne dukljanske države uspostavljene su tri episkopije: zetska („u Zeti, Dioklitijskom pomorju“) sa sjedištem u prethodnom benediktinskom manastiru Sv. Mihaila na Prevlaci kod Tivta (mada se ova teza osporava), humska sa sjedištem u Stonu i budimljanska sa sjedištem u Đurđevim stupovima kod Berana. No, Savini biografi i savremeni izvori ne navode da je Sava tada boravio u Duklji. Prilikom uspostavljanja ovih episkopija bilo je međukonfesionalnih sukoba. Katolički biskup iz Stona je protjeran na Korčulu. Srpska arhiepiskopija i njene episkopije tada nijesu imale većeg uticaja na teritoriji prethodne dukljanske države. U periodu dok je Sava bio arhiepiskop nije zabilježeno podizanje ni jednog pravoslavnog hrama na prostoru današnje Crne Gore. Episkopije koje je na prostoru Duklje (Crne Gore) formirao Sava bile su u stvari samo misije koje je tek trebalo da počnu preobraćenje u pravoslavlje. Za Savinog života taj proces se nije pomjerio s početka. Tada nije zabilježeno postojanje pravoslavnih u Duklji. U to vrijeme u Duklji je zapravo postojala samo Dukljansko-barska nadbiskupija koju je Vukan Nemanjić obnovio u dogovoru sa papom Inoćentijem III 1199. godine. Vukan je kao kralj Duklje i Dalmacije bio katolik. Uz to, Sava i Srpska arhiepiskopija su uvažili državnu osobenost Duklje. Iznad freske Sv. Save u Mileševi postoji natpis koji je istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić pročitao kao „Sava, prvi arhiepiskop svih raških i dioklitskih zemalja“.
Ne samo da je Savina nekanonska arhiepiskopija u katoličkoj Duklji zabilježila misionarski neuspjeh, već je i u Srbiji jedva preživjela. Kralja Stefana Prvovjenčanog je 1227. naslijedio sin Radoslav koji je vodio progrčku politiku, a na to je najviše uticao njegov tast, epirski vladar i solunski car Teodor I Komnen Duka. Kralj Radoslav se odrekao Nemanjinog prezimena, a od tazbine je preuzeo vizantijsko carsko prezime Duka i tako se potpisivao. Titulisao se kao Stefan Duka kralj Srbije i Duklje. Uprkos postojanju Srpske arhiepiskopije i kontra tome što je njegov stric Sava bio srpski arhiepiskop, Radoslav se za kanonska pitanja obraćao ohridskom arhiepiskopu Dimitriju Homatinu koji je bio izraziti Savin protivnik. Radoslav je na taj način prihvatio ohridsku (grčku) crkvu i faktički je poništio autokefalnost (autonomnost) Žičke arhiepiskopije iz 1219. Radoslav je tako htio da se oslobodi Savinog autoriteta. Istoričar Božidar Ferjančić ističe da je zbog toga postupka Sava napustio Srbiju i otišao na prvo putovanje u Svetu Zemlju 1229–30., a da se njihovi odnosi nijesu popravili ni nakon Savinog povratka u zemlju. Radoslavov položaj u Srbiji se pogoršao 1230. godine kada je njegov tast car Teodor I Duka pretrpio težak poraz u bici s bugarskim carem Jovanom II Asenom kod Klokotnice, pritoci Marice, u aprilu 1230. Protiv Radoslava je izbila pobuna koju je podržao Sava. Radoslav je svrgnut, a Sava je za novog kralja krunisao Radoslavovog brata Vladislava. Vladislav je bio zet bugarskog cara Jovana Asena II i njegova vladavina je protekla u znaku bugarske dominacije.
Sava je arhiepiskopski položaj prepustio svom učeniku Arseniju 1234. i tada je drugi i posljednji put otputovao u Svetu Zemlju. Prema srpskim hroničarima, Sava je tada jedini put boravio u Duklji. Domentijan navodi da je Sava prema Svetoj Zemlji otplovio sa obale Dioklitijskog mora (морє дїωклитїиско), a arhiepiskop Danilo II dodaje da je to bilo iz Starog Grada. Većina istoričara smatra da je Stari Grad u stvari Budva, jer je to bio njen drugi naziv u srednjem vijeku. Ukoliko se to prihvati kao tačno, ispada da je Sava kroz Duklju (Crnu Goru) prošao samo na posljednjem putovanju. Lađom je otplovio za Brindizi. Teodosije je naveo da se Sava prilikom prijema kod aleksandrijskog patrijarha predstavio kao arhiepiskop Dalmacije i Duklje, jer se za Srbiju (Rašku) još nije bilo tako daleko pročulo. Po povratku iz Svete Zemlje Sava je posjetio bugarskog cara u Trnovu i tu je preminuo 14. (27.) januara 1236., a kralj Vladislav je 1237–8. godine njegovo tijelo prenio u manastir Mileševa.
Savini biografi, srpski hroničari iz XIII i XIV vijeka navode da je Sava samo jednom prošao kroz Duklju. S obzirom na tu činjenicu jasno je da su priče o čestim Savinim boravcima na prostoru današnje Crne Gore, imenovanja brojnih toponima njegovim imenom i priče o njegovom kultu proizvod znatno kasnijih legendi, predanja i izmišljotina. Uprkos izvorima, velikosrpski mitomani i tvorci legendi ističu da je Sava barem pola života proveo planinareći po crnogorskim vrletima. Vele i da je bio čudesni hidrolog jer je štapom „otvorio“ nekoliko izvora u Crnoj Gori. Jasno je da su to bajke, a stvarni Savin uticaj na crnogorsku istoriju, religiju i kulturu bio je marginalan sve do sredine XIX vijeka. Na primjer Njegoš u književnim i državnim spisima Savu nije ni pomenuo, a današnji velikosrpski propagatori, bez ijednog dokaza, tvrde da je Njegoš bio svetosavski vladika. Kult Sv. Save je u Crnoj Gori počeo da se širi tek u drugoj polovini XIX vijeka, a svetosavlje kao nacionalističku ideologiju s kvazivjerskim okvirom izmislili su srpski teolozi Dimitrije Najdanović i Nikolaj Velimirović između dva svjetska rata. Srpski nacifašista Dimtirije Ljotić je to svetosavlje uzeo za politički program njegove organizacije „Zbor“. Najveći dio izmišljotina i mitomanije o Sv. Savi u Crnoj Gori je zapravo nastao u posljednjoj deceniji XX i početkom XXI vijeka kao propagandno sredstvo Crkve Srbije u njenom planu da posrbljava Crnu Goru.

Izmišljotine i činjenice o odnosu Sv. Save i Crne Gore

Najnovije opravdavanje menadžmenta RTCG tako je neubjedljivo da nije preštampao sa Fejsbuka ni ekstremno odani urednik njihovog Portala. Kriminalna grupa (prema krivičnim prijavama) naziva javne podatke o svojim nepočinstvima „dugačkim nizom primjera negativne kampanje bez činjenica“. Te su podatke iznijeli stari i priznati njihovi novinari, režiseri, urednici, inžinjeri, Sindikati, članovi sopstvenog Savjeta, istaknute NVO, tužilaštvo, sudovi, predsjednik Crne Gore, i - Evropska Unija. Svi s negativnim namjerama, i ništa ne znaju?
<h2>Tragovi trunja&nbsp;</h2>
Nema, vele, trunke istine u objavi da je „Stambena politika mehanizam nagrađivanja lojalnosti u RTCG-u“. Iako su po famoznom njihovom Pravilniku privilegovani rukovodioci a ne iskusni radnici. To što uzeše prvi ključeve direktori nije toliko problem koliko to što su skoro dovedeni. Za tu namjenu, između ostalog. Što preostane ostalima.&nbsp;
Sumiraju kao svoje veliko dostignuće što je 90 porodica riješilo stambeno pitanje, ne kažu čijih. Nemaju prigovor savjesti, što su neke druge eventualno prije zaslužile. Računaju i samotnjake, jednog, kao familiju. Predviđajući im brak, porod ili usvajanje, sa srećom. Protažirano od prvog rukovodioca Servisa koji u napisu kuka što mu priznanja „nema ni u tragovima“. Za djelo prethodnih generalnih? Plemenito su počeli izgradnju, Boris Raonić rasplemenio.&nbsp;
<h2>Pravilnik nesloge</h2>
„Radila“ ga je, vele, komisija od članova obije sindikalne organizacije u firmi sa članovima menadžmenta. Ali usaglasili se nijesu. Na stranici Sindikata zaposlenih jasno podsjećaju da je model prihvatljiv sindikatima i menadžmentu dat na usvajanje ali je predsjednik Savjeta Veselin Drljević tražio da se koeficijenti složenosti poslova množe sa 2, a ne sa 1,5, znači u prkos sindikalnom stavu. Pa je Savjet je usvojio „sopstveni Pravilnik“! Prije toga je predsjednica druge Sindikalne organizacije RDC nedvosmisleno konstatovala predložen diskriminatoran dokument.
Dakle nije usvojeno uz saglasnost radničkih zastupnika. Pokušava se na Fejsu evo stvoriti iluzija o usvajačkoj slozi. Nije je bilo. Učešće nije odlučivanje, to je nepobitno, pa zamajavaju javnost pomenom kako je Sindikatima to omogućeno sa, posprdno, „više uključivanja nego što zakon traži“. Milostinjom i izbjegavanjem zakona? Očito je na pomolu još posla za njihove spretne advokate. Poznavaoce latinskog jezika! Bona thesis, pax in domus!
<h2>Da prosto sažališ na menadžment</h2>
Pojedinačno ilustrujmo, predvodnik liste za podjelu radni vijek je utaćio neđe drugo. Doveden je za Raonićevog pod-direktora i dobio prednost nad kolegama s dugim stažom. Ugrabio što mu ne pripada logički i etički. Pokušavaju to otimanje oprati stavom kako radni staž uvažavaju bez obzira gdje je ostvaren. Suprotno bi bilo, smatraju sad oni, „diskriminatorno i mimo zakona“. Žaloste bivšeg poslanika Slavena Radunovića što osvjedočeno voli njihova neispoštovana pravila. Očekujemo slične izlive simpatija kad prečešlja sistematizaciju radnih mjesta po kojoj su novostečeni imaoci radničke gajbe lica sa samo par godina radnog iskustva. Umjesto onih u poslu decenijama. Stvarno zaslužnima prema raonićevsko-drljevićevskim paragrafima nema mjesta ni na Malom Brdu.
Zahvaljujući takovom privređivanju politički, smatramo, ubačen laureat će vjerovatno dalje, u neku drugu firmu. Čak prodati pa opet ugrabiti nekom životni san. Recept jednostavan uz podršku vlasti. Mangupski nazivaju pravednim uvećan za duplo famozni koeficijent složenosti uz prepolovljeno vrednovanje staža. Riplijevski ističu kako je u nekim firmama privilegija „upravljačkih i uredničkih funkcija“ 20 puta više vrednovana, a niđe u Crnoj Gori manje nego u RTCG („na svijet i u Beograd?“)? Ako smo dobro razumjeli trebali su dobiti - po dva stana?
<h2>Krovovi selice</h2>
Ne pokazaše saosjećanje uskraćenima. Kolega Mladen Vukčević bez pardona: „M.J. sa dvije godine radnog iskustva, od čega jedna pripravnički, dobio je stan a moja koleginica V.V. sa 35-6 godina staza i visokom stručnom spremom nije mogla od njega i sličnih, koje je doveo Raonić. Takvih slučaja je još desetak.“
Kontra, sarkastično na društvenoj mreži ističu svoje poštovanje socijalnih okolnosti. Pošteno su uvažili - socijalno najzbrinutije?! S platama mistično najvećim. I varijabilama koje ne prikazuju nikome. Da li su takvi bili bez krova nad glavom? Odgovor još isčekuje javnost, poslije opšteg iščuđavanja i osude zbog ekspresnog izdavanja i prodaje svima primjetno rasfućkanih radničkih kvadrata. Basnoslovna zarada, čija, zaboga, koje „zbrinute“ porodice? Pravi podstanari poželjeće krovova a krovova za njih biti neće.
<h2>Ne lipše mago</h2>
Pisci licemjernog pamfleta finalno „ne očekuju da oni koji vode prljave kampanje znaju pravo“. Tačno. Sproveli su u djelo ono što razmatraju Upravni i Ustavni sud. Nijesu čekali što će reći povodom tužbe.&nbsp;
Čekanje im se ne isplati.&nbsp;
<div class="embed-block"><div style="max-width: 640px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2FRTCG.me%2Fposts%2Fpfbid06bqj5vJdkFDqyUnhiLY35n78HUu8LcUQb2ZvpBsY7VAcEc1ZWkW6xzdMRRSJzwEYl%20&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Direktorima stan, radnicima staž

Radikalski cirkus, u koji je pretvorena Skupština Srbije, u petak nije proizveo željeni efekat: delegacija Evropskog parlamenta ne samo da nije „zaobišla“ hol u kome je postavljena izložba o Jasenovcu - kako su danima nagoveštavale septičke jame koje u Srbiji nazivaju medijima - već ju je s pažnjom pogledala.&nbsp;
I evropskim parlamentarcima je, naravno, bilo jasno da je u pitanju provokacija. Stalno potezanje nečega iz prošlosti, što je odavno rešeno i „presuđeno“, da bi se opravdala ili prikrila sadašnja i buduća nepočinstva, kao metod poznato je i Toninu Piculi, koji u svojoj državi ima hrvatsku verziju radikala sa veoma sličnim modus operandijem. Kao iskusan političar, svestan je i svih načina pritiska, pa čak i kad su šibicarski. Najzad, europarlamentarci znaju da su srbijanski radikali, pod umivenim imenom Srpska napredna stranka, u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope u grupi Evropske narodne partije, sa hrvatskim radikalima (HDZ) ili bošnjačkom SDA, a to baca sasvim drugo svetlo na provokacije.
Slična slika delegaciju je zatekla i u Ministarstvu za evropske integracije. Tamo je, doduše odranije, postavljena izložba o „Oluji“. Ministar Nemanja Starović, primajući goste, otvoreno je rekao da je izložba postavljena prošlog avgusta, kada je „Picula uvredio ceo srpski narod objavljujući svoju sliku iz Oluje“, i da će izložba tu biti dok god je on izvestilac za Srbiju. Naravno, niko od radikala se nije potrudio da objasni šta je pogrešno u odbrani države od onih koji žele da otcepe jedan njen deo, odnosno, u onome šta je i Srbija zvanično radila u slučaju Kosova i čime se radikali ponose. Dobro, možda je, za razliku od mnogih srpskih „heroja“, problem što Picula nije izvršio ratni zločin.&nbsp;
Sve je to usledilo posle ne malo komične situacije, koju su kreirale dve izjave srbijanskog predsednika Aleksandra Vučića u dva dana. Najpre je rekao, raspaljujući nacionalni naboj pristalicama: „Bolje jedan dan kao soko živeti, nego sto godina kao miš se skrivati“. Koliko sutradan, međutim, suočen s događajima u svetu, i sam sklonjen od evropske delegacije, primetio je: „Mi moramo da budemo mudri, da se malo sakrijemo ispod kamena, da sačekamo da kiša prođe“. A kada odbacimo humoristički momenat apsurda sokola pod kamenom i kontradikcije u koje Vučić sve češće pada (i što bi trebalo da zabrine i njegove pristaše, i medicinsku struku, i Ustavni sud, pa i sve građane), ostaje mučan utisak da ove dve izjave upravo definišu ukupnu radikalsku politiku kojom vode Srbiju – koju su neki uporedili sa fliperom, drugi s pogubljenošću, a treći sa šizofrenijom. Verovatno su svi pomalo u pravu.&nbsp;
Uoči dolaska europarlamentaraca, u tom istom cirkusu u kome novoradikali imaju apsolutnu većinu, članovi opozicije su pokazali fotografiju Aleksandra Vučića, u srdačnom rukovanju sa osuđenim hrvatskim ratnim zločincem Tomislavom Merčepom. Kakav kontrast, u odnosu na Vučićev izraz lica prilikom susreta sa Piculom, dok je još želeo da se sretne sa njim, i dok nije izdao komandu propagandnoj mašineriji i stranačkim supozitorijama da hrvatskog socijaldemokratu nazovu ustašom.&nbsp;
Oni skloni vicu i satiri u Srbiji – a takvih bar ne manjka – zaključili su da je pokazivanje fotografije Vučića i Merčepa dovelo do pregorevanja žice koja drži uši, u glavama ogromne većine radikalskih birača. Oni malo realniji i skloniji analitici, opet, svesni su katastrofalne kombinacije višedecenijskih dogmi i lagarija, i ovovremenog nekontrolisanog propagandnog aparata. Ovo prvo je užasna scenografija kojoj je cilj da zombira i od realnosti udalji čitav narod, kako bi se njime lakše manipulisalo; ono drugo je tragičan mehanizam kojim se uništavaju životi svih slobodnomislećih, koji ustvrde nešto drugačije.
<h2>KREČENJE ISTORIJE</h2>
S pravom su neki građani Srbije postavili pitanje: ako ima prizora iz Jasenovca, zašto nema iz logora Nedićeve Srbije, koja je revnosno punila i Jasenovac, i Staro Sajmište, i Banjicu, i „Topovske šupe“, i „Crveni krst“, i kamion „dušegupku“, i jame u Jajincima? Možda zato što su u ovim slučajevima na poslovima „satiranja srpskog naroda“ bili angažovani Srbi? A to je onda onaj deo istorije koji, ako ne može da se „prekreči“ pastelnim tonovima, može da se prebriše.
Nikako da svesti dođe da ono šta uspeva na domaćem terenu, ne „radi“ kod stranaca, koji nisu izloženi svakodnevnom ispiranju mozga. Šefica misije EP, Marta Temido, na kraju posete Beogradu rekla je da su dobili zabrinjavajuće izveštaje o represiji i pritiscima, da će inicirati istragu i da će se vratiti u Beograd. Politički, dakle, Vučić je već u živom blatu. A pošto je u njegovom umu posle novosadske tragedije pobedila sirova radikalština, on se u tom blatu radikalski koprca i tone još dublje. Zato je reakcija posmatrača epilog koji se i očekivao, pa je činjenicu da se srušio i četvrti stub spoljne politike Srbije bolje prikriti nekakvom pričom da „ustaše“ nisu htele da gledaju slike „epskog stradanja Srba“.&nbsp;
Možda će neko pronaći i paralelu između etiketiranja svih protivnika srbijanskog predsednika i njegove stranke, i etiketiranja protivnika velikosrpskih hergemonističkih ideja usmerenih na okolne države, čiji su oni inspiratori i organizatori. Odnosno, možda će ko primetiti da su u vizuri povampirenog četništva udruženog sa u srbijanskom društvu vekovima dominantnim motivom - srebroljubljem, svi koji se usprotive javašluku, krađi i ošljarstvu, podjednako kao oni koji dignu glas protiv hegemonije, prisvajanja i osvajanja - ustaše. Da, pomalo perverzno za ratne saveznike, da četnici optužuju ustaše (i obrnuto, preko Drine), ali ko se još seća i ko želi da se seća onoga od pre više od 80 godina...
Zaista, to selektivno sećanje obeležje je srpskog društva i naroda još &nbsp;od epskih narodnih pesama u kojima su stvarni osmanski vazali proglašeni za mitske anti-osmanske junake, pa do novokomponovanih poskočica kojima se veličaju ratni zločinci i ubice na izvitoperenoj nazovi-verskoj manifestaciji. Od pre početka raspada SFRJ to se izdiže na nivo nacionalne mantre, i u „koaliciji“ sa lažima, izmišljenom istorijom i najneverovatnijim konstrukcijama zauzima svest većine namerne da obnovi nekdašnju slavu, kolikogod da je slava izmišljena.
Nedavno je umrla žena koja je na internetu zabavljala ljude toliko neverovatnim pričama o Srbima i veličini, da dan danas mnogi nisu sigurni da se nije samo dobro zavitlavala. A onda je neko primetio da su univerziteti u Srbiji puni nekih „Jovanki Jolić“ sa doktorskom disertacijom.
Tako se, sa znatnim primesama praznoverja koje crkva ne sprečava, već – često – indirektno podržava, te jeftinom para-kulturom i kvazi-medijskim promovisanjem nasilja, bezakonja i nemorala, gradi ličnost svakog pojedinca. Zato je danas prosečan građanin Srbije mentalno eutaniziran, kulturno obezglavljen, duhovno obogaljen i kao rezultat svega - emotivno neuravnotežen.
<h2>NESTAJU ISTINSKE VREDNOSTI</h2>
Nedavno je pisac i nekadašnji ambasador, Svetislav Basara, u svojoj kolumni, na primeru čestih slučajeva kad vozač udari automobilom pešaka, pa pobegne iako može da očekuje da će biti uhvaćen, dao preciznu karakterološku definiciju „srpskog roda“: nespremnost da se prihvati odgovornost za postupke, nada da će se dogoditi nemoguće i užasavajuća bezosećajnost. U novijoj istoriji, to možemo, recimo, uporediti sa neprihvatanjem odgovornosti za Srebrenicu ili Sarajevo, nadom da će Rusi izaći na Dunav i vratiti Kosovo, te gaženjem i opravdavanjem gaženja studenata ili ponižavanjem majke deteta stradalog pod novosadskom nadstrešnicom.
Da, na ovom mestu ima smisla primetiti da Basara opisuje oblik infantilnosti i emocionalne nezrelosti. Oni su bezmalo idealno uklopljeni u mitove i fantazije o sopstvenoj veličini i značaju za civilizaciju, ali i ono što se već odomaćeno naziva „Kalimero sindrom“.
A taj sindrom je genijalno jednostavno opisao sjajni kotorski muzičar Kristijan Đuranović, reagujući na već papagajska ponavljanja lidera stranaka crnogorskih Srba o ugroženosti: „Oni slobodu doživljavaju samo u formatu srpstva kao dominantnog sistema života, politike i religije. Sve ostalo za njih je robija“. Ova se definicija, međutim, može slobodno proširiti diljem „Srpskog sveta“, kako fizičkog tako i mentalnog. Interesantno je da je to prvi primetio Svetozar Pribićević, vođa prečanskih Srba posle ujedinjenja u KSHS, iako su kreatori paralelne istorije njegovu izjavu o plaćanju krvi sa Cera i Kajmakčalana kasnije pripisali hrvatskom poslaniku, kako bi opravdali zločin Puniše Račića.
Ako se izuzme činjenica pogubnosti ideje da se istorija menja i prilagođava dnevnim potrebama, te da upravo takav pristup uništava samo biće naroda, najveće žrtve potrebe da se pojedinac, grupa ili ceo narod prikažu boljim nego što jesu, u stvari su istinske srpske veličine i vrednosti. Nikada jedan Milutin Milanković nije dostigao slavu izmišljenog Obilića. Niti se o delu Mihajla Pupina toliko pričalo, kao o potpunoj laži, da je Vojislav Tankosić išamarao Vinstona Čerčila u Beogradu. Paja Jovanović ili Branko Miljković ostadoše zauvek u senci Marka Kraljevića „junaka“ i Vuka Brankovića „izdajnika“.&nbsp;
Najzad, evo još nekoliko primera koji pokazuju svu tragediju redigovanja istorije. Uzalud što su svi u školi čitali Mažuranićevu „Smrt Smail-age Čengića“, izgleda da je lepše da veruju da je „Za krst časni i slobodu zlatnu“ izrekao srpski knez Lazar. Istorija veli da je Pećka patrijaršija 1557. obnovljena pod Rustem-pašom Opukovićem kao Velikim vezirom, ali je romantičnije verovati da je to bilo za mandata Mehmed-paše Sokolovića. Ili ono čuveno „Vojnici, neprijatelja treba razbiti vašim silnim jurišem“ iz odbrane Beograda 1915. – koje se nekritički prenosi kao epski govor majora Dragutina Gavrilovića, a ono je u stvari romantizovani zapis Đorđa Roša objavljen 1931.
Tako su i škola, i znanje, i kultura ustuknuli pred dnevnopolitičkim potrebama. Povest jednog naroda - nekad slavna, nekad ne, ali istinita, životna, najzad: suštinska karakteristika tog naroda - posustala je pred fantamozgarijama i maštovitim kreacijama dostojnim dobrog romana, ali ne i nauke. A narod, zatupljen fantastičnim pričama i dramatičnim kreacijama usred sopstvene materijalne i duhovne nemaštine i nemoći, više ne zna ni šta je istina, i ne pita mnogo za milione i milijarde koji volšebno izleću iz državne kase.&nbsp;
Nego poput deteta, širom otvorenih očiju, čeka svoju novu bajku pred spavanje.

Nebojša Vučinić

Taoci mita, sluge fantazije

Služenje obaveznog vojnog roka u Srbiji će početi ili u decembru 2026. ili u martu 2027. godine.
To je, između ostalog, najavio predsjednik ove zemlje Aleksandar Vučić, prenosi Radio Slobodna Evropa (RSE).&nbsp;
Naveo je da odluka o početku vojnog roka zavisi od spremnosti kapaciteta i vojnih objekata.
- Tu odluku ćemo uskoro donijeti, u narednih mjesec ili dva, i ići pred Skupštinu i krenuti sa evidentiranjem vojnih obveznika - rekao je on danas nakon sastanka sa vojnim čelnicima o stanju i analizi sposobnosti Vojske Srbije za 2025. godinu.
Vojni rok će, napominje Vučić, trajati 75 dana.
- Moramo da spremimo sve objekte. Imamo dovoljno pušaka i čizama ali postoje neke stvari koje još nisu potpuno spremne - kazao je on.
Prema njegovom mišljenju, Srbija mora da obnovi regrutne centre, unaprijedi i obnov ambulante...
- To su važna pitanja jer želimo da to spremno dočekamo i da ti mladi ljudi vojsku provedu u najboljim uslovima. Da steknu potrebnu odgovornost i ozbiljnost, kao i odnos prema patriotizmu - izjavio je on.
Uvođenje obaveznog vojnog roka mora da izglasa parlament donošenjem zakona. Predstavnici tamošnjih vlasti su proteklih godina u više navrata najavljivali vraćanje vojnog roka. Ideja je konkretizovana u januaru 2024. Tada je Generalštab Vojske Srbije pokrenuo inicijativu i predložio predsjedniku uvođenje vojnog roka.
Vučić je potom, u septembru iste godine, potpisao saglasnost da se u Srbiju vrati obavezni vojni rok. Od njegovog ukidanja, 1. januara 2011. godine, u vojsku se ide samo dobrovoljno.
Vraćanje obaveznog vojnog roka je u oktobru 2025. izglasala je i susjedna Hrvatska.
Među zemljama koje nisu ukidale obavezan vojni rok su: Švajcarska, Norveška, Danska, Finska, Austrija, Turska, Estonija, Grčka, Kipar, Ukrajina, Rusija i Belorusija.

Vučić: Obavezni vojni rok od decembra 2026. ili marta 2027.

Njemački automobili su statusni simbol i za 1,45 milijardi Indijaca. Zato su njemački proizvođači s nestrpljenjem dočekali trgovinski sporazum sa Indijom i drastično niže carine. Ipak, ni Indija nije lako tržište.
Indija je najmnogoljudnija država na svijetu. U proteklim godinama ostvarila je impresivan ekonomski rast od prosječno šest do sedam odsto godišnje, stope rasta o kojima druge države mogu samo sanjati, piše Dojče vele (DW).
U Indiji postoji sve brojnija srednja klasa i mlado stanovništvo koje postaje sve imućnije.
„Zbog toga je novi sporazum o slobodnoj trgovini sa EU za njemačku automobilsku industriju sigurno prilika da otvori novi pristup tržištu“, smatra Konstantin Gal, savjetnik u firmi EY Parthenon.
„Indiji su potrebni terenci“
U prvoj fazi, carine na određene uvozne automobile, koje sada iznose i do 110 odsto, trebalo bi da se smanje na 40, a kasnije i na deset odsto. To bi se trebalo odnositi na kvotu od 250.000 vozila godišnje. Na auto-dijelove carine bi trebalo potpuno da se ukinu nakon pet do deset godina.
Frank Švope s Visoke škole za menadžment u Kelnu smatra da je to važna osnova za njemačke proizvođače automobila kada je riječ o otvaranju novih tržišta i pronalaženju kupaca.
„SUV vozila u Indiji su potrebna, kao i robusniji automobili, jer putevi u Indiji su daleko od evropskih standarda“, naveo je Švope.
Šta sa fabrikama u samoj Indiji?
Indija je već odavno važno tržište za svjetsku automobilsku industriju. Potražnja je ogromna, a zemlja bi sve više mogla da postane tržište poput SAD ili Kine.
Stručnjak za automobilsku industriju Kristof Štirmer oprezniji je: po njemu, za njemačke proizvođače to je „dvosekli mač“ – novim trgovinskim sporazumom može se podstaći direktan izvoz u Indiju.
„S druge strane, kompanije poput Audija već su otvorile fabrike u Indiji koje čekaju proširenje. To opet postavlja pitanje smisla uvoza vozila iz Evrope“, kazao je Štirmer.
I Indijci sve više voze „na struju“
Elektromobilnost u Indiji danas ima veliku ulogu, jer je zagađenje vazduha u nekim gradovima ozbiljan problem.
„Indija počinje sa sektorima koji su najvažniji za saobraćaj, dakle sa malom i mikromobilnošću“, kaže Štirmer.
To uključuje skutere, motocikle i brojne trokolice „tuk-tuk“ koje se koriste širom zemlje. I autobusi voze na struju.
„U nekim gradovima već su u potpunosti prešli na električne autobuse. Slediće ih i drugi. To je u Indiji centralna strategija“, dodao je.
Država to podstiče, postoje poreske olakšice i subvencije.
Mnoštvo domaćih vozila i „Japanaca“
Teško je procijeniti u kojoj mjeri njemački proizvođači mogu profitirati od rasta tržišta u Indiji. U novom sporazumu o slobodnoj trgovini ne spominju se poreske olakšice za uvezena električna vozila.
Domaći i japanski proizvođači dominiraju tržištem. Suzuki i Honda u Indiji imaju velike pogone, ulažu milijarde u nove fabrike i razvoj modela. Snažno napreduju i južnokorejski proizvođači poput Hjundaija i Kije.
Vlada, s druge strane, podstiče domaće proizvođače:
„Vlada želi da ti proizvođači prvi udovolje potrebama mladog i rastućeg tržišta“, objašnjava Gal.
Frank Švope ipak ostaje optimista:
„Smatram da ima dovoljno prostora i za njemačke proizvođače.“
Sporazum je prilika da se ponovo pozicioniraju na tržištu koje postaje sve zahtjevnije. S tim se slaže i Gal:
„U predstojećim godinama to će za njemačke proizvođače sigurno biti tržište koje ne smiju izgubiti iz vida.“

Njemački automobili pojeftinjuju nakon sporazuma EU–Indija

Premijer Velike Britanije Kir Starmer sastao se danas u Pekingu sa kineskim liderom Si Đinpingom, gdje su dogovorili više sporazuma - a među njima i onaj prema kom će građani Ujedinjenog Kraljevstva koji idu u Kinu poslovno ili kao turisti, moći da putuju bez vize za boravke kraće od 30 dana.
Starmer je rekao da je sastanak, koji je trajao sat i 20 minuta, bio produktivan i da je donio „stvarne, konkretne rezultate“.
Građani Ujedinjenog Kraljevstva koji putuju u Kinu poslovno ili kao turisti moći će da putuju bez vize za boravke kraće od 30 dana. Time se UK usklađuje sa drugim zemljama, uključujući Francusku, Njemačku i Austriju.
Nije naveden datum kada će ovaj bezvizni režim stupiti na snagu, ali se vlada nada da će se to desiti što je prije moguće, prenosi BBC.

Postignut dogovor: Državljani Velike Britanije putovaće bezvizno u Kinu

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski zahvalio je danas američkom predsjedniku Donaldu Trampu na mogućnosti obezbjeđivanja bezbjednosti Kijeva i drugih ukrajinskih gradova tokom ekstremnog zimskog perioda.
- Snabdijevanje električnom energijom je temelj života. Cijenimo napore naših partnera da nam pomognu da zaštitimo živote. Hvala vam, predsjedniče Tramp. Naši timovi su o tome razgovarali u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Očekujemo da će sporazumi biti sprovedeni. Koraci deeskalacije doprinose stvarnom napretku ka okončanju rata - rekao je Zelenski u objavi na društvenoj mreži Iks.
Ranije danas, predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp izjavio je da je ruski predsjednik Vladimir Putin pristao da tokom sedam dana ne izvodi napade na Kijev i druge ukrajinske gradove zbog, kako je naveo, ekstremno niskih temperatura u regionu.
- Lično sam zamolio predsjednika Putina da nedjelju dana ne gađa Kijev i druge gradove, i on je na to pristao - rekao je Tramp na sastanku kabineta u Bijeloj kući, navodeći "izuzetno hladno vrijeme" kao razlog za taj zahtjev, prenosi Gardijan.
On je dodao da su ga pojedini savjetovali da "ne troši poziv", jer, kako su rekli, neće dobiti takav ustupak, ali da je ruski predsjednik ipak pristao.
Ukrajinski ministar energetike Denis Šmihalj rekao je juče da je zbog nestašice struje usled ruskog granatiranja u Kijevu 610.000 potrošača ostalo bez struje.
Najveći ukrajinski proizvođač električne energije DTEK grupa objavio je prethodno da Kijev prelazi sa vanrednog na privremeni režim isključenja struje.