Najstariji podaci o pripadanju Polimlja državi Duklji nalaze se u Ljetopisu popa Dukljanina (Sclavorum Regnum – Kraljevstvo Slovena). U Ljetopisu je zapisano da je kralj Hvalimir državu podijelio sinovima: Petrislavu, Dragimiru i Miroslavu. Zeta je pripala Petrislavu, Travunija i Zahumlje Dragimiru, a Podgorje Miroslavu. Podgorje (lat. Submontana) je imalo 11 županija: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico, Netusini, Guisemo, Com, Debreca, Neretva i Rama. Više istoričara navodi da je županija Guisemo u stvari Gusinje i da je ta županija vjerovatno obuhvatala Gornje Polimlje. Pop Dukljanin navodi da je jednom prilikom Miroslav, vladar Podgorja, krenuo da posjeti starijeg brata, zetskog vladara Petrislava i da ga je, dok je plovio Skadarskim jezerom, zadesila oluja u kojoj je poginuo. Nakon toga je Petrislav pripojio Podgorje Zeti. Petrislavov prijesto i državu naslijedio je njegov sin Vladimir, koga pop Dukljanin naziva blaženim (svetim) kraljem. S obzirom na to da je dukljanski sveti kralj Vladimir vladao krajem X i početkom XI vijeka (ubijen 22. maja 1016.), izvjesno je da je tada dukljanskoj državi pripadala i oblast oko izvorišta Lima. Vjerovatno je pri kraju Petrislavove, a sigurno na početku Vladimirove vladavine i Raška, kao vazalna oblast, postala dio dukljanske države, tako da se sa sigurnošću može reći da je Duklja tada ovladala Polimljem. Trag o tome postoji kod vizantijskog hroničara-istoričara Jovana Skilice. On u svom djelu „Kratka istorija“ (Synopsis Historion) navodi da je Vladimir (gr. Βλαδιμηρὸς) vladao „Trim(b)alijom i obližnjim oblastima Srbije“. Skilica je naziv Trim(b)alija koristio kao sinonim za Duklju, dok je pod „obližnjim oblastima Srbije“ vjerovatno podrazumijevao Rašku.
Vladimira je na prevaru ubio makedonski car Jovan Vladislav u Prespi 1016., a potom je vizantijski car Vasilije II 1018. godine uništio makedonsko carstvo. Vizantija je Duklji nametnula vazalni status, a Srbiju (Rašku) je pretvorila u svoju provinciju. Pop Dukljanin navodi da se tadašnji dukljanski vladar zvao Dobroslav, dok se u vizantijskim izvorima naziva Stefan Vojislav. On je u drugoj polovini 1030-ih uspio da zbaci vizantijsku vlast, a potom je pobijedio vizantijsku vojsku u dvije bitke, 1040. i 1042. godine. Obnovio je državnu nezavisnost i sigurno je da su se tada u okviru dukljanske države nalazili: Zeta s Podgorjem, Travunija i Zahumlje. Istoričar Sima Ćirković ističe da je nakon Barske bitke Vojislav postao samostalan, da je nametnuo svoju vlast od Bojane do Neretve i da se Vojislavov uticaj povremeno „širio na oblasti Srba nastanjenih dublje u unutrašnjosti balkanskog kopna“. Istoričarka Jovanka Kalić navodi da je dukljanska država tada obuhvatila i „ono što obično nazivamo raškim zemljama“. Za ovo ne postoje direktni dokazi. Ukoliko se prihvate ove pretpostavke da je Stefan Vojislav nakon Barske bitke 1042. godine uspio da od Vizantije osvoji barem dio Srbije, onda se sa sigurnošću može reći da je Polimlje tada bilo sastavni dio dukljanske države i granična oblast prema Raškoj.
Nakon smrti Stefan Vojislava, vrhovni vladar je bila njegova žena, dok su njihovi sinovi imali udione oblasti. Suparništvo je dovelo do sukoba između njih, što je iskoristila Vizantija da povrati kontrolu nad Raškom. Iz sukoba petorice Vojislavovih sinova, Mihailo je izašao kao pobjednik i postao je dukljanski kralj. Kada je učvrstio vlast Mihailo je nastojao da proširi svoju državu. Pop Dukljanin navodi da je Mihailov najstariji sin Vladimir sa braćom uspio da zauzme Rašku i da je nakon toga Raškom vladao Mihailov sin Petrislav. Ovo je vjerovatno bilo krajem 1060-ih i početkom 1070-ih. Pri kraju Mihailove vladavine Vizantija je opet uspjela da povrati Rašku, ali je Mihailov sin i nasljednik kralj Bodin uspio da oko 1083. ponovo zauzme Rašku u kojoj je, kako navodi pop Dukljanin, postavio dva župana sa svoga dvora, Vukana i Marka. Oni su mu položili zakletvu vazalstva. Do kraja XI vijeka Raška je, kao osvojena oblast, ostala pod dukljanskom kontrolom, a istoričar Vladimir Ćorović ističe da je Bodin od Raške napravio običnu pokrajinu Zete. Ova dešavanja nesumnjivo ukazuju na to da je Polimlje tokom većeg dijela XI vijeka bilo pod vlašću dukljanskih vladara i da je vjerovatno bilo pogranična oblast prema Raškoj oko koje se Duklja borila sa Vizantijom. Osim narativnih izvora, o tome svjedoče i ostaci (pre)romaničke arhitekture.
Postoji predanje da je kralj Mihailo Vojislavljević sagradio crkvu rođenja Presvete Bogorodice (Bogorodica Bistrička) u manastiru Voljavac kod Bijelog Polja, na desnoj obali Lima, uz današnju granicu Crne Gore i Srbije. Istoričar umjetnosti Ivan Stevović ističe da je ova crkva po arhitekturi slična crkvi Sv. Mihaila u Stonu, za koju se dominantno vjeruje da je kralj Mihailo sagradio ili obnovio i da je u toj crkvi sačuvan njegov ktitorski portret. Istoričar umjetnosti Vojislav Korać je zaključio da stonska crkva pripada ranoj (prvoj) romanici, koja se još naziva mediteranska ili ravenska romanika. U arhitektonskom smislu ona je slična crkvi Sv. Tome u selu Kuti kod Zelenike (Herceg Novi) iz druge polovine XI vijeka za koju istoričarka umjetnosti Meri Zornija navodi da je najvjerovatnije privatna vladarska zadužbina nekog od članova dukljanske vladajuće dinastije Vojislavljevića. Po arhitektonskim i skulpturalnim elementima njima su slične crkva Sv. Stefana u Sušćepanu iznad Igala, najstarija od tri crkve benediktinskog manastira na poluostrvu Ratac kod Bara, benediktinski manastir Sv. Petra u Bogdašićima (na Gradcu) i crkva Sv. Đorđa kod Podgorice. Njihov nastanak ili obnova se uglavnom vezuju za XI vijek, odnosno za period vladavine dukljanskih kraljeva. S obzirom na sličnost s ovim hramovima, vjerovatno je i da crkva Bogorodice Bistričke potiče iz tog perioda. No, među istoričarima dominira stav da je ovu crkvu sagradio raški (srpski) veliki župan Stefan Nemanja krajem XII vijeka, jer se Nemanja kao darodavac ove crkve spominje u povelji njegovog unuka kralja Vladislava, ali to nije dokaz ktitorstva. Crkva je sagrađena u romaničkom stilu, što odudara od stila Nemanjinih zadužbina. Osim toga, dok je s braćom dijelio vlast, Nemanja je kao udionu oblast u Raškoj posjedovao Toplicu, Ibar i Rasinu do Morave, odnosno istočne djelove Raške i nije vladao Polimljem. U Toplici je tada sagradio manastir Sv. Nikole i crkvu Sv. Bogorodice.
Krajem 1180-ih fokus Nemanjine politike je bio u Pomoravlju i Povardarju, a njegov centar je bio u Nišu. Tada je, kao vrhovni vladar, odnosno veliki župan, sagradio crkve Sv. Pantelejmona u Nišu i Sv. Đorđa u Skoplju. Nemanjine zadužbine su i Bogorodičina crkva u Studenici (oko 40 km sjeverno od Raške) i Sv. Đorđa (Đurđevi Stupovi) kod Novog Pazara. Nemanjin sin Rastko (Sava) u Žitiju Svetog Simeona Nemanje je popisao zadužbine svog oca (manastire koje je sam sazdao) i među njima nema crkve Bogorodice Bistričke. To je dodatni dokaz da ona nije izvorna Nemanjina zadužbina. Romaničku Bogorodičinu crkvu u Voljavcu Stefan Nemanja je samo darivao, a možda je dijelom obnovio. Istoričarka umjetnosti Jelica Ilić je ukazala na njenu prvobitnu pripadnost benediktinskoj arhitekturi. S obzirom na to da crkva manastira Voljavac potiče iz prednemanjićkog perioda, a po karakteristikama pripada (pre)romaničkom primorskom graditeljstvu, vjerovatno je ona zadužbina dukljanskih vladara.
Iz dukljanskog perioda, odnosno iz XI vijeka potiče i trikonhosna crkva Sv. Jovana u Zatonu kod Bijelog Polja, ali su ostaci prvobitne crkve uništeni izgradnjom nove početkom XXI vijeka. Po gradnji je bila slična trikonhalnoj crkvi na ostrvu Tophala u Skadarskom jezeru. Njen trikonhalni plan je sličan spomenicima (crkvama) preromanske arhitekture sa istočnojadranskog primorja. Istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić ističe da je crkva u Zatonu slična starohrvatskim crkvama Sv. Nikole kod Nina i Sv. Krševana na Krku s kraja XI vijeka. Ovoj grupi hramova pripada i crkva Sv. Petra u Bijelom Polju. Iako dominira stav da je ovu crkvu sagradio knez Miroslav, brat velikog župana Stefana Nemanje, istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica ukazuje na to da njena starija faza potiče iz preromaničkog perioda, odnosno između IX i XI vijeka. Istoričar umjetnosti Tomislav Marasović navodi da je crkva Sv. Petra u Bijelom Polju tipološki srodna s crkvom Sv. Nikole (Mikule) u Velom Varošu u Splitu iz druge polovine IX vijeka. Istoričar umjetnosti Vojislav Korać je istakao da crkva Sv. Petra u Bijelom Polju ne liči na prve raške crkve, već da je kasnije prilagođena raškom graditeljstvu, dok je istoričarka umjetnosti Jovanka Maksimović istakla da su u crkvi Sv. Petra pronađeni djelovi skulpturalnog kamenog ukrasa sa preromanskim stilskim osobinama. Izgleda da se ktitorstvo kneza Miroslava odnosilo isključivo na obnovu ili dogradnju prvobitne crkve Sv. Petra. Izvjesno je i da se u svim (pre)romaničkim crkvama u dukljanskoj državi bogoslužilo po rimskom obredu.
Na osnovu narativnih izvora i arhitektonskih i umjetničkih odlika ovih crkava može se reći da je područje današnjeg Bijelog Polja s okolinom bilo dukljanski centar u Polimlju u drugoj polovini XI vijeka i da je tek nakon osvajanja Stefana Nemanje u ovome dijelu Polimlja počeo da se širi raški (srpski) politički, kulturni i vjerski uticaj.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Dukljansko nasljeđe u Polimlju

Moram priznati da sam bio euroskeptik dobar dio svog života. Mislio sam da je stari kontinent samo to. Jedan osijeđeli starac sa dušom u nosu i pitanjem vremena kada će umrijeti, a sa njime i tri hiljade godina dominacije zapadne kulture. Nekontrolisana imigracija, zapuštene vojske, neposjedovanje rješenja za svjetska pitanja i dugi niz problema stvorili su ovo mišljenje kod mene, a i kod mnogih drugih.&nbsp;
Zbog toga je desnica svuđe i rasla. Evropljani su željeli da se Evropa ponovo stavi na prvo mjesto, sa fokusom na njeno domicilno stanovništvo i konačno nađe plan njene rekonstrukcije i vraćanja na originalnu dominaciju kakvu je imala vjekovima.&nbsp;
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/kakva-nam-evropa-treba">Portal Analitika</a>
<blockquote>Nadam da će toga dana kada Crna Gora postane članica EU, ta Evropa već biti uređena kako treba i kako joj priliči</blockquote>
Međutim, dešavanja u posljednjih dvije godine, a pogotovo zadnjih mjeseci, naćerala su me da promijenim stav po ovom pitanju. Evropa je živa i ima potencijal. I može da se vrati. Pitanje je samo kako će njena elita reagovati u situacijama na koje nisu baš navikli. Od završetka Drugog svjetskog rata Evropa nije morala da brine o mnogim stvarima o kojima je brinula vjekovima. Učaurila se poput doma penzionera i uživala u blagodatima i inovacijama drugih. Sada su se stvari promijenile i vrijeme je za akciju. Vrijeme je za snažnu ekonomiju, snažnu vojsku, snažan razvoj!&nbsp;
Nisam ljubitelj prećerane centralizacije, ali sasvim je nužno rekonstruisanje Evropske unije, kako bi ona funkcionisala kao prava unija, i kao prava vlada ujedinjenih evropskih država, kako bi se mogla oduprijeti svim izazovima. Vrijeme neupotrebljive briselske birokratije mora da završi, i neophodno je raditi na kreiranju odnosa unutar Unije koji će istu pretvoriti u svjetsku silu, što ona i jeste. Ali da bi sila bila sila, ona mora da djeluje cjelovito.
Evropi je potrebna vlastita vojska, modernizovana i sposobna da odbrani kontinent, bez pomoći drugoga. Ne smijemo zaboraviti. Evropa je i nuklearna sila, sa mogućnošću da sebe brani i na ovaj način ako je to potrebno. Ovo je Evropa kakvu ja želim i kakva nam je potrebna. Jaka, sposobna i bogata.
Posljednja dešavanja su očigledno otvorila oči i evropskoj desnici i evropskoj ljevici i vjerujem da svjedočimo formiranju politike koja će Evropu staviti na prvo mjesto. U toj Evropi je mjesto i Crnoj Gori, kao nesumnjivom izdanku evropske civilizacije, kolijevke Rimskog carstva (današnja Crna Gora je bila duže dio Rimskog carstva nego li dobar dio ostatka Evrope), kojoj svom dušom, tijelom, kulturom i običajima i pripada.&nbsp;
Ono što bih volio da vidim kod Crnogoraca je i obnova tog našeg evropskog identiteta. U ostalim državama Evrope, pogotovo onim zapadnim, ljudi sa ponosom ističu da su primarno Evropljani. Kod nas to nije toliko bio slučaj, mada se podrazumijevalo.
Međutim, upitna je ta identifikacija sa ostalim evropskim narodima. To je potrebno promijeniti.
<blockquote>Evropa je živa i ima potencijal. I može da se vrati</blockquote>
Ja sam Crnogorac, Evropljanin, i ponosan sam na to. Biću još ponosniji kada naša država i zvanično postane članica Evropske unije i jednom za vazda prekine sa retrogradnim, zaostalim i mračnim politikama i identitetima, kojima nikada nije pripadala, nego su joj silom nametani.&nbsp;
Samo se nadam da će toga dana kada Crna Gora postane članica EU, ta Evropa već biti uređena kako treba i kako joj priliči.

Kakva nam Evropa treba?

Християнство”, pravoslavni bogoslovski portal iz Bugarske (hristianstvo.bg), objavljuje članak „Еклисиологията на изгорената земя” („Eklisiologija spaljene zemlje”) u kojem se analizira saopštenje press-biroa Vanjske obavještajne službe (SVR) Ruske Federacije od 12. januara.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/crnogorska-crkva-ima-legitimitet-za-autokefalnost-trezveno-istorijski-pastirski-i-sinodalno-ispitati">„Antena M”</a>, iz svih relevantnih izvora, nastavlja da izvještava o novome ciklusu potresa u Svetoj Pravoslavnoj Crkvi – raskola kakav nije viđen u hiljadu godina.
Slijedi u prijevodu na crnogorski jezik kompletan pomenuti članak „Еклисиологията на изгорената земя” s portala „Християнство” u kojem se, između ostaloga, prepoznaje i pravo na istorijski, pastirski i sinodalni pristup zaliječenju decenijama dugog crkvenooga pitanja u Crnoj Gori…
<div class="embed-block"><div style="max-width: 1836px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.8627%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fstorage-dev.medialib.dev%2Fmedia%2Fantenam%2F2026%2F01%2F19%2F1768811159gt3mtpmzzf3dnvoo.jpg&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;„Черногорският въпрос предшества настоящите спорове с десетилетия и остава канонично сложен и нерешен – точно затова не може да бъде разрешен чрез донос от агенция за държавна сигурност. Въпросът дали Черногорската църква има легитимни претенции за автокефалия изисква трезво историческо, пастирско и синодално изследване”
 
 * * *
Neutralnost pomjesnih crkava se u Moskvi smatra izdajom. Paradoksalna izjava SVR o Vaseljenskoj patrijaršiji nije bogoslovska intervencija. To nije čak ni pokušaj ozbiljne crkvene polemike. SVR je državna špijunska služba koja sastavlja eshatološke denuncijacije – samo to bi trebalo da je diskvalifikuje u glavama svakoga ko ima čak i rudimentarno razumijevanje kako je Pravoslavna crkva istorijski upravljana.
SVR, dakle, nema kompetenciju u kanonskome pravu; nema status u eklisiologiji; niti ovlašćenje da se bavi crkvenim raskolima. Kada naziva Vaseljenskog Patrijarha „Antihristom u mantiji”, ona ne brani pravoslavlje; ona koristi vjerski jezik kao instrument državne vlasti. Ovaj manevar ima dugu istoriju primjene u Rusiji; i nikada se nije dobro odrazio ni na Crkvu ni na državu.
U pravoslavnoj eklisiologiji, raskol se definiše prekidom zajedništva (liturgijskoh opštenja), a ne protestom, odbijanjem priznanja ili jurisdikcijskim neslaganjem. Zajedništvo prekidaju i obnavljaju sinodi i sabori, a ne press-biro. Carigrad ostaje u priznatom zajedništvu sa mnoštvom autokefalnih pravoslavnih crkava širom svijeta.
Kakvi god sporovi da postoje oko obima prerogativa Vaseljenskoga Patrijarha, to su sporovi koje treba riješavati sinodalno, a ne kroz obavještajne službe. Po bilo kojoj dosljednoj kanonskoj mjeri, optužba SVR ne stoji. Ako bi sâmo neslaganje predstavljalo raskol, onda bi Moskva – sa istorijom paralelnih ruskih jurisdikcija i jednostranoga širenja – osuđivala sâmu sebe po sopstvenim standardima.
Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) kanonski nijesu produžetak ruske državnosti. Crkveno prisustvo Moskve tamo je ostatak imperije i SSSR vlasti, a ne neotuđivo pravo zasnovano na kanonima. Intervencija Carigrada proizilazi iz zahtijeva lokalnih pravoslavnih zajednica koje traže pastirsku brigu van kontrole Moskve – na osnovu savjesti i pristanka. Osporiti ovo znači usvojiti pretpostavku o vječnom vlasništvu Rusije nad ovim državama. Međutim, ova pretpostavka je političke, a ne crkvene prirode.
Pozivanje u SVR saopštenju na britanske obavještajne službe nije dokaz: to je zamjena za nepredočavanje dokaza. Nijesu predstavljeni dokumenti, nijesu navedene komunikacije, nijesu imenovani svjedoci. Obavještajne agencije se uključuju da rastvore nezgodne crkvene realnosti u poznatu priču o stranoj subverziji. Kada teologija ponestane, teorijom zavjere se interveniše radi popune praznine. Ali to nije uvid u realnost; to je institucionalna paranoja.
Srpska crkva (Сръбската църква) nije ni toliko krhka ni toliko pasivna. Prikazati je kao bespomoćnu žrtvu carigradske agresije je manipulativno i lažno.
Crnogorsko pitanje prethodi aktuelnim sporovima decenijama i ostaje kanonski složeno i neriješeno – upravo zato se ne može riješiti denuncijacijom od strane agencije državne bezbjednosti.
Pitanje da li Crnogorska crkva (Черногорската църква) ima legitimne pretenzije za autokefalnost zahtijeva trezveno istorijsko, pastirsko i sinodalno istraživanje.
Presude koje su izrekle obavještajne službe nijesu eklisiologija; to je zastrašivanje prikriveno kao revnost. Crkvena tradicija insistira na trezvenosti, uzdržanosti i strahu Božjem u riječima koje se koriste. Jezik „Antihrista” i „lažnog proroka” nije samo uvrjedljiv – on je nepravoslavan.
Sveti Oci nijesu iznosili apokaliptične optužbe protiv rivalskih episkopa zbog jurisdikcijskih sporova. Takav jezik pripada sektaškom pamfletizmu, a ne životu Crkve. Činjenica da ga je koristila državna obavještajna služba čini ga još grotesknijim. Kada državna institucija, SVR, itira Beśedu na gori [Sveto pismo] to nije proročanstvo; to je farsa.
Podjela u Ukrajini nije nastala u vakuumu. Moskva je više puta odbijala da prizna post-SSSR crkvene realnosti; i svela je političku lojalnost na crkvenu poslušnost, tretirajući neslaganje kao izdaju, a ne kao pastirsko i kanonsko pitanje. Ovo je važno. Intervencija Carigrada može se osporiti – legitimno i sa dobrim razlogom – ali prikazivanje Moskve kao nevine žrtve je istorijski revizionizam. Zajednička odgovornost nije moralna dvosmislenost; to je elementarna tačnost.
Motivaciju iza intervencije špijunske službe stoga nije teško objasniti. Moskovska patrijaršija u praksi funkcioniše kao civilizacijski i geopolitički aktiv ruske države. Njezine parohije širom svijeta služe kao instrumenti kulturnog i političkog uticaja. Kada Carigrad djeluje – posebno u Ukrajini – on ugrožava taj uticaj. Iz bezbjednosne i državne perspektive, ovo nije crkveno neslaganje već gubitak kontrole. Crkveni poraz se preoblikuje kao strana subverzija; pastirski neuspjeh se prepakuje kao zavjera. Ništa od ovoga ne zahtijeva poricanje da su mnogi episkopi iskreni. Potrebna je svijest o tome što se dešava kada država preuzme amvon.
Postoji i interna publika za saopštenje SVR. Kada službe bezbjednosti govore apokaliptičkim tonom, poruka Ruskoj crkvi je nedvosmislena: teologija djeluje u okvirima ograničenja koje je postavila država.
Nijanse su nepoželjne, neslaganje je opasno, a slaganje sa vlastima je važnije od istine. Strah je jeftiniji od ubjeđivanja – i mnogo efikasniji!
U krajnjoj liniji, cilj je delegitimizacija Carigrada do te mjere da sam dijalog postane sumnjiv. Označavanje Vaseljenskoga Patrijarha kao neprijatelja Hristova nije usmjereno na bogoslove; to je signal običnim vjernicima. To unaprijed truje tlo, osiguravajući da se svaka buduća akcija Carigrada pretpostavi kao zlonamjerna, a neutralnost drugih crkava tretira kao izdaja. Ovo je eklisiologija spaljene zemlje u službi vlasti.
Ono što se dogodilo nije odbrana pravoslavlja od jeresi. Naprotiv, otkriva nam da je teologija podložna kontroli – kontroli nad narativom, nad jurisdikcijom i, na kraju krajeva, nad sâmom Crkvom. Pravoslavlju nijesu potrebne obavještajne službe da bi preživjelo. I kad god je Crkva dozvolila da se njome vlada kao pionom carstva – pod carevima ili pod sovjetskim sistemom – istorija je bila nemilosrdna u svome sudu.

Crnogorska crkva ima legitimitet za autokefalnost? Trezveno istorijski, pastirski i sinodalno ispitati

18.01.
13:45h
Udruženje sudija je promptno reagovalo na saopštenje Đukanovićevih advokata povodom jedne presude Osnovnog suda u Podgorici.
Pitate se što se to mene tiče.
Baš ništa, osim jedne "sitnice".
Dvije godine ih prozivam da se odrede prema ponašanju sudija u vršenju posla, koje nema baš mnogo veze sa školom koju smo svi završili. Mislim na pravni fakultet.
Sve izvrnuto naopačke.
Ali, ono pravo - izvrnuto.
Đe se đede to udruženje dok sam pjenio kako se na predlog tužilaštva u krivičnoj istrazi može utvrđivati od strane sudije za istragu vlasništvo nad nepokretnosti jednog lica.
Đe bijahu?
Đe su čuli da to može?
Pitam ih - može li to?
Pa još sudija za istragu dostavi katastru sve to, a ovaj pored vlasnika sa valjanim titulusom doda ime Marka Markovića i napiše poštujući odluku istražnog suda da je Marko vanknjižni vlasnik.
Jer je to utvrdio tužilac u tužilačkoj istrazi putem DNK i nalaženja ličnih stvari Marka Markovića u stanu.
Izvinite udruženje, da vas pitam.
Je li to velja ili mala bruka za sud?
A?
Imate li odgovor?
Nemate.
Je znate da ne može i da je to egzemplar pravne sprdnje.
Ali, ne smijete o tome. Badava sva istorija stvarnog prava, badava Rimsko pravo, badava Zakon o svojinsko-pravnim odnosima.
Sve badava.
Ne smije niko ni da vam kaže, kao što vi to ne smijete nekima da saopštite.
Vrijeđa li vas ovo?
Postoji li vanknjižni vlasnik kao normiran pojam i gdje?
Gdje se uči o tome?
Ajte, uhvatite me u neznanju.
Deset elitnih sudija, krivičara verifikovalo je, sve to, bez da su im ruke zadrhtale.
Ladno.
Bez zazora i vođenja računa o profesionalnom dignitetu.
Ili ovo.
Kako to da sud koji po ZKP-u produžava pritvor po pravosnažnom rješenju kojim je određen za tačku tu i tu.
Pa pored njih doda i tu i tu, određujući novi osnov, a onda produži za sve četiri tačke.
Tu, tu, tu i tu.
Gdje se to uči?
Mene su u Beogradu učili da se, kada se to uradi, čini krivično djelo zloupotreba službenog položaja na štetu pritvorenog lica. 
Ovo zato, što sud koji ga produžava može, da ga produži samo po pritvorskom osnovu koje stoji u pravosnažnom rješenju. Jer predlog za produženje pritvora zove se tako zato što se samo može produžiti po već određenom osnovu. A inače i da može, ne može da odredi nove osnove sud koji je po ZKP-u nadležan samo da ga produži. Taj sud koji to određuje, i ne trudi se u obrazloženju da kaže zašto je to uradio, već samo uvaži ono što je tražilo tužilaštvo.
Ovdje je sve to normalno.
I vama kao udruženju je banja.
To rješenje prolazi sve instance, niko pažnju ne obraća, osim što se kaže da i dalje stoje pritvorski osnovi.
U prevodu, skapaj tamo u Spužu, druže, i da ti je dobro.
Hoćete li komentarisati ovo što sam vam rekao?
P.S: Odavno valja znati da neki koji pod uticajem politike, straha, konformiteta ličnog, stolice, mijenjaju svoje stručno mišljenje, nemaju mnogo razloga da ga uopšte imaju.

Zoran Piperović

Đe ste, Udruženje sudija?

Čuveni električar Joko Ono iz SNP-a nam je objasnio da je raštimovani orkestar vlasti ustvari demokratija i promjena u odnosu na predavgustovsko vrijeme, kada je, kaže Joko, vladalo jednoumlje. Ne znam da li je u predavgustovsko vrijeme vladalo jednoumlje, ali sam siguran da nakon avgusta 2020. godine u Crnoj Gori vlada bezumlje. Ogromna je razlika između prava da izneseš svoje stavove i onoga što se dešava u crnogorskoj vlasti. U mom sistemu vrijednosti vlast se po pravilu formira na ideološkim sličnostima i strateškim ciljevima, a ne kao rogovi u vreći, đe svako od njih gleda kako će na mala vrata provući svoju agendu, za koju je teško reći da je interes Crne Gore i njenih građana, već prije interes duge države. Kolektor u Botunu samo je potvrdio da je kolektor potreban i za sadašnju vlast. Definitivno se mora pročistiti, jer ni intelektualno, ni obrazovno, ni mentalno ne zadovoljavaju ni minimalne kriterijume. Što mislite, da li uopšte bilo ko u sadašnjoj vlasti ima elementarno znanje u kojem periodu istorije su stvarane nacije, u kojoj mjeri je nacionalni identitet zavisio prevashodno od uticaja crkve i društvenih elita, ma kakve one bile, od politike koja se vodila i da nacionalni identitet nema nikakve veze sa genetskim ili etničkim porijeklom. Štoviše, sve nacije sačinjavaju više etničkih entiteta, koji su djelovanjem društvenih i političkih elita, obrazovanjem, religijom, kulturom..., prerastale u nacije. Crna Gora je jedina zemlja na svijetu u kojoj društvene i političke elite ne smiju da promovišu crnogorski nacionalni indentitet. Ono što su sve države radile dok su stvarale sopstvene nacije. U Crnoj Gori, kao kuriozitet, nije moguće stvarati zaseban nacionalni identitet u skladu sa državnim imenom, ali je moguć tuđe države.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260117220132_f5405866f446cf7802e205407ab028e82cbcbb3ecfdaa6b92704051bdef84043.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260117220132_f5405866f446cf7802e205407ab028e82cbcbb3ecfdaa6b92704051bdef84043" data-rendition-name="original" width="884" height="998" loading="lazy" alt="Crnogorska zastava u Parizu, na mirovnoj konferenciji, 1919. godine"><figcaption>Crnogorska zastava u Parizu, na mirovnoj konferenciji, 1919. godine(Photo: Picasa)</figcaption></figure>  <h2>NACIONALNI IDENTITET</h2> Zanimljivo je sa kojom uvjerenošću većina u vlasti o sebi govori sa neprikosnovenom ubijeđenošću da su Srbi, kao da su im preci ostavili flešku u koju su im ostavljali amanet da su bili čisti etnički Srbi. Ubjeđen sam da su moji preci u Ćeklićima te 1389. godine svako veče gledali film „Kosovski boj“ i da nijesu mogli zaspati zbog pogibije kneza Lazara i Miloša Obilića. Zalogaj im zapro u grlu. Na nesreću, ja sam moju flešku o tim fiskovima izgubio. Srećom, sačuvano je u kotorskim arhivima da su se moji Ćeklići u ugovorima o prodaji stoke izjašnjavali u XV i XVI stoljeću kao Vlasi.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260117220132_23c6a109b9696d75cd6fb151f12b32b6ddae17ba6f32f97f9d2fa28eca6c5002.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260117220132_23c6a109b9696d75cd6fb151f12b32b6ddae17ba6f32f97f9d2fa28eca6c5002" data-rendition-name="original" width="1920" height="1080" loading="lazy" alt="Dimitrije Pavlović"><figcaption>Dimitrije Pavlović</figcaption></figure>  Ima li boljeg primjera da je nacija najobičniji konstrukt, a nacionalni identitet proizvod uticaja na pojedinca - porodice, prijatelja, medija, škole, knjiga ili interneta koji koristitite, od crnogorskih popisa? Do juče Crnogorci, mnogi su se u drugoj polovini osamdesetih i devedesetih godina, pod uticajem beogradskih toaletnih štampi i tv nužnika, naprasno śetili da su Srbi i da su im vaskoliki preci vazda bili Srbi. Čisto sumnjam da su se u davna vremena bavili takvim stvarima i da je, možda, kažem možda, samo religija bila vezivni elemenet, naravno, uz plemensko organizovanje. To je, možda, zato što je u istoriji opštepoznata stvar da „Crnogorci slabo pośećuju crkve, ... ne ljube ikone, ne metanišu, ne udaraju čelom u pločnik, ponekad se prekrste i to je sve“ (Dr. Ivo Jovićević, 1926). <h2>LOGIČAN SLIJED</h2> Zanimljivo je kako je kolektor za prečišćavanje ljudske nečisti prerastao u borbu za srpski kao službeni jezik i trobojku kao zastavu? Ili je to logičan slijed? Svi znamo da smo na prostorima Crne Gore govorili istim jezikom kroz istoriju. Tavulin je bio tavulin, nikakav sto ili astal. Kušin je bio svuda po Crnoj Gori, nikakav turski jastuk. Jeli smo pamidore, ne paradajez. Itd, itd... Zašto su Srbi štampali rječnik za Njegoševa djela ako smo govorili istim jezikom? Nije li prota Ljubomir Nenadović, Njegošev hroničar, u svojim Pismima iz Crne Gore, strana 294, napisao: „U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan je od onog priznatog, lepog jezika na kom je Biblija prevedena (misli na srpski jezik, prim. SJ). Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik koji se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. ... Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog“. Na koja li je dva jezika mislio, majku mu? I zašto smo mi sopstveni jezik nazvali jezikom „babe Kurane“, a prihvatili rajetinski jezik prepun turcizama kada mi nijesmo bili skoro pet stoljeća pod Turcima? Vjerovatno zato da bi danas borac za fekalije u Morači trgovao i mijenjao preradu fekalija za srpski kao službeni jezik, iako su mu preci upravo pričali jezikom koji opisuje prota Ljubomir Nenadović.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260117220132_73109cd5763e7de2e9970218f45429ad068c012665ff163f0687f95fc76eeb69.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260117220132_73109cd5763e7de2e9970218f45429ad068c012665ff163f0687f95fc76eeb69" data-rendition-name="original" width="1998" height="1079" loading="lazy" alt="Dr Ivo Jovićević"><figcaption>Dr Ivo Jovićević</figcaption></figure>  O zastavi mi je više degutantno pisati. Oni koji mlate gluposti da je trobojka bila državna zastava u vrijeme Kraljevine Crne Gore neka objasne zašto se na dvorovima po Crnoj Gori vije crvena zastava sa grbom i sa H.I. i sa bijelim opšivom, koju su propagandno proglasili alaj barjakom, zato što ga je crnogorska vojska nosila u ratnim pohodima. Kako to da srpska vojska nije imala alaj barjak? Je li ona nije ratovala? U Parizu, na mirovnoj konferenciji 1919. godine među zastavama učesnika nalazi se i crnogorski alaj barjak. Šalim se, državna zastava Crne Gore, crvena kao krv naših poginulih predaka, sa grbom Crne Gore! Ali, onom Matiji Gupcu iz Zete, braniocu fekalija u Morači, draža je socijalistička trobojka, jer sa vojvodom Rajom od Krnje Jele ne može prežaliti onu trobojku sa kapelom Karađorđevića na Lovćenu, na grbu Socijalističke Republike Crne Gore. <h2>MORAL RELIGIJE</h2> „Iako smo stvorili predivne stvari, nismo uspjeli sebe preobraziti u bića koja bi izgledala dostojna tog ogromnog napora. Mi ne živimo u bratskoj slozi, sreći i zadovoljstvu, nego u duhovnom haosu i pometnji, opasno blizu stanja ludila - ne histeričnog ludila kakvo se javljalo u srednjem vijeku, već ludila sličnog šizofreniji u kojoj je izgubljen kontakt s unutrašnjom realnošću, a misao je odvojena od svoje emocionalne podloge“ - piše Erih From u knjizi „Psihoanaliza i religija“. Da živimo u šizofreniji, živimo. Uz dirigentsku palicu svetosavskih agenata Crkve Srbije.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260117220132_47518930a8812dfe1d37032277e7c05e43415f8e9b303cb574f7e2e636a950bf.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260117220132_47518930a8812dfe1d37032277e7c05e43415f8e9b303cb574f7e2e636a950bf" data-rendition-name="original" width="960" height="650" loading="lazy" alt="Ljuba Nenadović „Pisma iz Crne Gore“"><figcaption>Ljuba Nenadović „Pisma iz Crne Gore“</figcaption></figure>  „Frojdova analiza psiholoških korijena religije nastoji pokazati zašto su ljudi stvorili ideju Boga. Ali ne samo to: ona tvrdi da se nerealnost teističkog koncepta može dokazati tako da se ovaj razotkrije kao iluzija, osnovana na čovjekovim željama. Opasnosti što ih Frojd vidi u religiji pokazuju da su njegovi vlastiti ideali i vrijednosti upravo one stvari koje on smatra ugroženima religijom: um, smanjenje ljudske patnje i moral“, piše From u istoj knjizi. Kad govorimo o moralu religije, jedan od problema sa crkvama je što one same ne poštuju dogme i pravila koje su same donijele. Recimo, u udžbeniku za IV razred srpskih pravoslavnih bogoslovija (R. Veslinović, Beograd 1966) piše: „To pravo dobijanja samostalne crkve u samostalnoj državi zasniva se na odlukama vaseljenskih sabora, a naročito na odluci četvrtog vaseljenskog sabora da samostalna država treba da ima i samostralnu crkvu, odnosno, da crkvene granice treba da se poklapaju sa državnim granicama ili teritorijom“. Ne poštuju ni ono što su učili u bogosloviji? <h2> ARHIJEREJSKI SABOR</h2> Imao sam to „zadovoljstvo“ da u Arhivu Jugoslavije (Ministarstvo vera) pročitam zapisnik sa śednice zakonodavnog odbora Sv. Arhijerejskog sabora srpske patrijaršije, održane u Beogradu 3. (16. po julijanskom kalendaru) septembra 1920. godine, kojem je predśedavao arhiepiskop Dimitrije, mitropolit Beogradske mitropolije, budući prvi patrijarh srpske patrijaršije. Raspravljalo se o ujedinjenju svih autokefalnih crkava na tlu novostvorene KHSH i njihovo uzdizanje na rang patrijaršije. Evo što piše u obrazloženju tog zahtjeva vlastima: „Po odredbama svetih kanona osnivanje najveće crkvene oblasti u jednoj državi, ODNOSNO U NJEZINOJ NAJVEĆOJ OBLASTI, biva tako da se katedra prestonice, odnosno metropole NAJVEĆE OBLASTI podiže na najveći jerarhijski stupanj. Tako 17. Pravilo Halkidonskog sabora određuju da 'razređenje crkvenih oblasti sledi razređenju državnom i građevinskom'“ (misli se na građansko, prim SJ). Pa se tu pominje da se slično postupalo u svim pravoslavnim državama, te da su tako uzdizane arhiepiskopije u prijestonim gradovima: Atini u Kraljevini Grčkoj, u Beogradu za Kraljevinu Srbiju, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za rumunsku, u Sofiji za bugarsku, „a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj Patrijaršije“. Tu se pominje i nepostojeća Pećka patrijaršija i oktroisani od Dušana Silnog patrijarh Joanikije, ne pominjući anatemu koju je Vaseljenski patrijarh Kalist II bacio i na Dušana, i na Joanikija, i na Srpsku crkvu i na čitav srpski narod, kao i ona koju je tobože obnovio Makarije, a koju Vaseljenska patrijaršija nikada nije priznala, već je smatrala nekanonskom turskom tvorevinom.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260117220132_52506c80f18e60941e020d91160f0db47a6636230c8704087ff222bf282c24ba.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260117220132_52506c80f18e60941e020d91160f0db47a6636230c8704087ff222bf282c24ba" data-rendition-name="original" width="1440" height="996" loading="lazy" alt="Dvorac na Cetinju 1910."><figcaption>Dvorac na Cetinju 1910.</figcaption></figure>  <h2>RAZJEDINJENJE NEMINOVNO</h2> Otuda se digla u Beogradu frka zbog saopštenja Spoljne obavještajne službe Rusije da će Vaseljenski patrijarh priznati Crnogorsku crkvu, mada jedino može priznati autokefaliju Cetinjske mitropolije. Tako je kanonski, crkve su pomjesne, nijesu nacionalne. Vaseljenska patrijaršija je to demantovala, jer ona voli da to obavlja simonijom, ali pitanje je dana kada će Vaseljenska patrijaršija morati da prihvati da se Jugoslavija raspala i da „razređenje crkvenih oblasti sledi razređenju državnom i građevinskom“. Taman kako se ujedinila, treba da se razjedini! Uvođenje nekog novog pravila od strane Crkve Srbije da „majka crkva“ mora da dã otpust, to jest saglasnost, što je učinjeno kod priznanja autokefalnosti Ohridske arhiepiskopije, pokušaj je da se spriječi razjedinjenje Crkve Srbije i da ona zadrži, protivno kanonima, jurisdikciju nad svim pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj. Koliko je to nenormalno i protivno i kanonima i zdravoj logici govori Ukrajina: da li je trebalo da Ukrajinci pale svijeće u ruskim crkvama, dok sveštenici Ruske crkve blagosiljaju svaku raketu i projektil koji Rusija šalje na Ukrajinu?

Slobodan Jovanović

Kolektor za vlast

16.01.
23:55h&nbsp;
Lako je biti ajvan, "ništa roba", fukara, mrzitelj svega, zloban. Prelako je biti glup.
Marifet je biti budala.
One (budale) su važne.
Nobelovac Hese se bavio njihovim značajem.
Kazao je da su potrebne. Kao mjesec. Kao sunce.
Jer dosta toga pokazuju. Da njih nema, kaže nobelovac, kako bi znali ko vrijedi, ko je pametan. Koga se kloniti.
I zaključuje da ih treba njegovati.
Što mi ne radimo.
Tako, jedan budalizam oko toga da država treba onako, reda radi ili ne reda radi, da uzme Bemax, kako reče ovaj sa titulom iz naslova, niko prenio nije.
Dobro, nije da nije niko, 99,99 medija - portala, nije konstatovalo rečeno.
A ja sam za tu ideju.
Ima logike.
Zakonita je.
Pametna.
I onda kada se sve završi - tigar umjesto tigra da bude, recimo, Bogdanović.
Budala da bude za mehanizaciju glavna.
Voli pare (tu i budala prestaje biti baš budala), često ih je apio, naročito poslije nezavisnosti.
Oslača se.
I budali.
P.S: Ima bitne razlike između pametnoga i budale. Pametni na više načina izražava dileme, zablude, pokvarenost.
Budala, sve to, uvijek na isti način.
P.S. 2: Slušajte Hesea, vi neki.
I gajite budale.

Gajite budale

Pala je noć. Karamračina. Gusta, ne vidiš prsta pred okom. Brod Brindizi gasi sva svijetla. Opasno je. Vrijebaju nas. Ostala je da gori koliko se sjećam, samo jedna žižaka na krmi. Kad u neki vakat poče da se proviđa. Neko reče: Eto tamo nekih planina! Biće da su to Prokletije. Na njima snijeg. Izadosmo na palubu. Poviše naših glava crnogorska ratna zastava.
Zapjevamo „Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro…“. Neko, bogme, opali iz levora. Malo po malo, brzo ćemo stići na front. Tamo nas čekaju očevi, stričevi, braća, đedovi. Svi koji su se od ognjišta mogli odvojiti i pušku podići. Vala, govorimo, zapamtiće neprijatelj naš dolazak! I zapamti, božja ti vjera, ali na drugi način!
Puče nešto ispod nas, silo nebeska! Prepolovi brod. Počesmo da se topimo, i što Njegoš reče, da se za pjenu hvatamo. Na površini vode se dešavaju čuda neviđena: puca se kao na frontu. Ljudi prekraćuju sebi muke. Poslije pet i po sati stiže neki brod, i poče da nas kupi po vodi. A more se, kao za inat, raspomamilo. Malo nas je još živih bilo na površini vode. Ko ti je onda moj brate, znao da pliva?! (Sjećanje Petra Grubača, preživjelog pod Medovom 1916.)
Taj brajak sa kojim su, i pod kojim su krenuli iz Sjeverne Amerike, koji ih u tren sakupio iz raznih kanadskih rudokopa, da ko jedan krenu majci u pohode, da je ranjenu i poharanu životima brane, i pred kojim su zadnji put svi zajedno zapjevali svijetloj majskoj zori, sada se našao na Kruševcu.
Na Kruševcu, na dvoru Petrovića đe se ostarjeli kralj sa porodicom i pratnjom sklonio nakon austrijske okupacije Cetinja, došli su oni, onih jedva trećina, koji su pretekli Medovsku grobnicu, da svojemu suverenu predaju tu zastavu i da mu se još jednom na vjernost zakunu.
Nikome od njih sto pedeset i dvojice, koje more ne šće sebi tog januarskog osvita, se nije mislilo ni o čemu drugome do o tome da prvo moraju pred kralja, da ih prvo on blagosilja i naredi đe će i kad će prije frontu. Niko od njih nije razmišljao da ode svojim familijama koje nisu godinama viđeli i zagrlili. Niko, jer Crna Gora je ispred svega i ni za šta drugo mjere nema. 
Zato ih je put od Medove do Crne Gore vodio njemu koji će znati najbolje i pred kim su se Crnoj Gori na vječnu vjernost zakleli. A na zakletvu se ne može i ne smije, makar ne sa onim onda obrazom, a i onu šaku sramotnih jada koji su to i mogli i odoše „da sahane tuđe ližu” je istorija odmah ispljunula.
Donijeli su pred njih nju - ratnu zastavu. Od jada zgužvanu, od krvi i soli prošaranu, od neprijatelja kroz bitke sačuvanu, sa koljena na koljeno nasljeđivanu, životom više puta plaćenu – nju, ponosnu crnogorsku zastavu, došli su da mu je u stare ruke predaju.
Nad njoj su lebdjele duše poginulih dobrovoljaca. Njih tri stotine devedeset i dvojica utkala su svoj slobodarski, nepokolebljivi i potonji dah u svilu tog barjaka. Stari je kralj zaplakao poput đeteta, grleći je ko što bi zagrlio da može sve one koji ne stigoše da još jednom na crnogorski krš stanu. Plakao je i suzama natapao nju koja ih je vodila danima od Sjeverne Amerike do pod kapu Lovćensku. Sve do onog trena dok ih morske nimfe sebi ne uzeše, i ne povukoše u dubine Medovskog zaliva, da same sebi sličnu ljepotu nađu.
Danas nema ni njih, ni zastave, ni kralja kojega bi domoljubljem darivali. Nema ni neke druge zastave pod koju bi stali i koja bi nas povela pred sjene ovih velikomučenika crnogorskih.
Sto deset je godina od najveće crnogorske tragedije. Sto deset godina od kako nismo ništa naučili, od kako se nismo odužili i kako nismo dostojan naraštaj postali. 
Ne postoji u svijetu puno primjera odanosti, ljubavi i žrtve prema svojoj domovini kao što je onaj medovskih mučenika. 
Nemoguće je opisati taj trenutak u životu jednog čovjeka, koji da bi đecu prehranio odlazi desetinama hiljada kilometara daleko da po rudarskim jamama golim rukama grebe svoju nafaku. Gladan i bos, prašnjav i crn - ma ponosan i uspravan. I na prvi poziv svojega kralja i otadžine on ostavlja sve i trči domovini u pomoć, srećan i ushićen što mu je sudbina dala šansu da joj se oduži i da za nju krv prolije, jer svakako se jednom mora mrijeti.
I dok u neisčeku putuje ka njoj po mislima mu se vrte imena crnogorskih slobodara, junaka i hajduka koji sebi za života vječni vijenac ispletoše. Misli i nada se da će i on svoje mjesto među njima naći, da će i on jednoga dana nekome mladom, još nerođenom oslonu biti primjer.
Mi nismo ti nerođeni osloni koji će ih za primjer uzimati. Nismo, jer da jesmo ne bismo danas među političkim prvacima imali kukavice, lažove, poltrone i izdajnike. Nekada se za riječ glava gubila, a danas se obraz i riječ zbog stolice gube. I nemojte misliti da smo išta bolji od njih jer nismo, da smo bolji mi bi bili pred njima a ne oni pred nama. 
Zato danas, kad se nad Medovom more više ne pjeni, nego ćuti, ostaje samo jedno pitanje koje nas progoni: jesmo li dostojni njihove tišine? Jer oni su znali zašto umiru, a mi više ne znamo ni zašto živimo. Oni su ginuli pod barjakom, a mi se danas skrivamo iza zastava koje nam služe samo kad treba nešto uzeti, a nikad kad treba nešto dati. 
Njihova žrtva je bila sveta, a naša ravnodušnost je sramna. Mi smo naraštaj koji se zaklinje u pretke, a gazi njihovo ime; koji se busa u prsa junaštvom, a bježi od odgovornosti; koji se poziva na čast, a prodaje je na rate.
Nijesmo mi izdali zato što smo slabi, nego zato što smo zaboravili. Zaboravili da se država ne voli riječima, već djelima. Zaboravili da sloboda nije nasljeđe koje se troši, nego amanet koji se čuva. Zaboravili da su oni dali sve – život, mladost, snove – a mi nijesmo dali ni minimum da kažemo „ne“ onima koji Crnu Goru svode na plijen.
Ako nas sjutra istorija i pomene, pomenuće nas kao generaciju koja je imala sve, a nije znala što s tim da uradi. Kao one koji su stajali na ramenima divova, ali su gledali u blato. I to je naša najveća kazna – ne što nijesmo stradali, nego što nijesmo zaslužili da budemo dostojni onih koji jesu.
Neka je vječna slava crnogorskim dobrovoljcima palim pod Medovom januara 1916. Duše vam nebom carovale!

Lovćenska vila

Velibor Džomić, kao službenik srbijanske crkve (Crkve Srbije) i bivši njen sveštenik i političko-agenturni specijalac u Crnoj Gori duže vremena, komentarišući, ubrzo demantovanu, objavu Spoljne ruske obavještajne službe, kako mediji prenose, izjavio je prije nekoliko dana: „To je bila, jeste i ostaje Srpska pravoslavna crkva sa punom kanonskom jurisdikcijom na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora“.
Neshvatljivo je da pravnik Džomić ignoriše istorijsko-pravne i kanonske činjenice. Neshvatljivo je i neprihvatljivo u moralnom i istorijsko-pravnom smislu da on gazi, obijema nogama, trupačke, po istini, koju zna dobro sam, taman kao i ja, ali je radi velikosrpskih klero-osvajačkih i okupatorskih i ličnih interesa - svjesno prećutkuje.
Nije on neuk, naprotiv, a pošto zna istinu - samo neka je pošteno kaže, a to je: Crnogorska crkva je vjekovima bila autokefalna, hiljade dokumenata nauka je publikovala o tome i pošteno i pravedno je da obnovi svoju autokefalnost, a SPC je instalirana u Crnoj Gori nasilno, na osvajačkim srpskim bajonetima i na teroru i zločinima, od kraja 1918, kada su Crnoj Gori, zavojevači, novi, oteli nam državu, pa onda i našu Crnogorsku crkvu.
I sam mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori dr Amfilohije Radović je priznao javno da je Crnogorska crkva bila autokefalna. O tome dokazi postoje. Pozno je to Amfilohije uradio, ali je to, napokon, priznao u sudaru sa istorijskim i kanonskim činjenicama - istinu, tešku za velikosrpske kleronacionaliste, kojima je bio i sam korifej.
Neka Džomić, makar jednom bude pravno-istorijski pošten i oslobodi nas političkih profiterskih manipulacija. Neka saopšti, citira istorijska dokumenta, Vaseljenske patrijaršije, Moskovske i Petrogradske mitropolije, Crkve u Knjaževini i Kraljevini Srbiji, Antiohijske i Jerusalimske patrijaršije, Karlovačke crkve (patrijaršije) itd... iz kojih se jasno vidi da je Crnogorska crkva bila do 1920. u kanonistici i odnosima među pravoslavnim crkvama - jednakopravna- autokefalna pomjesna crkva.
On zna, kao i ja, da je ovo tačno, samo neka apstrahuje profiterstvo i prizna činjenice. Još je starorimski istoričar Amijan Marcelin zapisao: „ISTORIČAR KOJI SVJESNO PREĆUTKUJE DOGAĐAJE VRŠI PREVARU, ISTO KAO ONAJ KOJI PIŠE O ONOME ŠTO SE NIJE DOGODILO“.

Neprihvatljive manipulacije i interesne obmane srbijanskog sveštenika Velibora Džomića

Dok se u Iranu, pod teretom decenija teokratije, budi građanska svijest koja hrabro raskida sa strahom, u Crnoj Gori – paradoksalno, na pragu Evropske unije – jača kleronacionalistička svijest koja strah proizvodi, njeguje i politički institucionalizuje. Tamo đe žene skidaju marame kao čin ličnog i kolektivnog oslobođenja, ovdje se podižu krstovi i kleči po podovima kao navodni odraz povratka supresiranoj istorijskoj autentičnosti.
Iran, zatvoren u sopstvenu dogmu, danas gleda ka svijetlu, a Crna Gora, formalno otvorena ka Evropi, tone u mrak! Vrijeme pored nas neumoljivo prolazi, a termin "iranizacija" Crne Gore za klerikalnu revoluciju, jednostavni više ne stoji.Ta paralela nije geografska ni kulturna – ona je moralna i politička.
U takvom ambijentu, gotovo je groteskno da se ključne društvene teme u Crnoj Gori danas ne rađaju iz sukoba onih ideja koje su kontinuitet prozapadne suverenističke inercije sa jedne i one nacionalisticke, velikodržavne sa druge strane. Ne! Danas se politička i vrijednosna scena polarizuje iz unutrašnjih trzavica vladajuće strukture.
Glavni politički narativ odvija se na relaciji PES-a i Andrije Mandića s jedne strane, i Milana Kneževića s druge. To nije sukob vizija države, već takmičenje u tome ko će glasnije, tvrđe i bezobzirnije artikulisati istu vrijednosnu matricu. Javnost je talac unutar koalicionih obračuna, dok se suštinska pitanja – građanski karakter države, evropske integracije, sekularizam i emancipacija – guraju na marginu.
Zašto je procrnogorska, emancipatorska ideja skrajnuta iz “glavnog sukoba” političkog narativa? Zašto se o njoj govori ili sa ironijom ili sa otvorenom neprijateljskom namjerom? Jedno objašnjenje leži u ciničnom pragmatizmu vlasti: lakše je upravljati društvom koje je podijeljeno identitetskim strahovima nego društvom koje traži odgovornost, institucije i pravdu.
Drugo, mračnije pitanje, tiče se mogućeg dugoročnog plana – da li je ova marginalizacija svjesno projektovana, uz logistiku i interesne veze koje sežu van granica Crne Gore? Da li su srpske bezbjednosne strukture, kroz političke satelite i crkvene kanale, uspjele da neutralizuju građansku alternativu tako što su je izgurale iz fokusa, pretvorivši političku scenu u prividni sukob unutar istog bloka?
Najnovija dešavanja u Budvi tu sumnju dodatno hrane. Glasanje za budžet kojim se milion eura donira Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije samo fiskalna odluka – to je simbolički čin. To je poruka o prioritetima vlasti, o tome kome se država klanja, a koga ignoriše.
U zemlji u kojoj škole, bolnice i kulturne institucije vape za sredstvima, politička odluka da se javni novac preusmjeri u vjersku strukturu sa jasnom političkom agendom ne može biti slučajna. To je ideološki izbor, a svaki ideološki izbor ima svoje mentore i svoje ciljeve.
Ipak, pitanje koje mora da se postavi nije samo ko je kriv, već kako izaći iz tog začaranog kruga. Kako vratiti građansku, evropsku, emancipatorsku i suverenističku ideju u glavni okvir političkog sukoba? Prije svega, ona mora ponovo da postane hrabra. Ne defanzivna, ne izvinjavajuća, ne reakcionistička, ne svedena na tehnički jezik birokratije. Ta ideja mora da govori jasno: o sekularnoj državi, o jednakosti građana, o Crnoj Gori kao političkoj zajednici slobodnih ljudi, a ne etničkih torova. Mora da ponudi narativ koji neće reagovati na kleronacionalizam, već će ga nadvisiti – vizijom, argumentima i emocijom.
Da bi ponovo postala glavni proevropski stub, ta ideja mora da okupi širi društveni front: intelektualce, umjetnike, studente, sindikate, lokalne inicijative, slobodne medije. Evropska integracija ne smije ostati fraza iz briselskih izvještaja, ona mora postati životna potreba, obećanje dostojanstva i pravde. Suverenizam ne smije biti sveden na puku odbranu simbola, već na odbranu institucija i slobode pojedinca.
I uprkos svemu, današnja situacija nije ista kao 2020. godine. Tada je, nakon epske izdaje Ure, izgledalo kao da je građanska Crna Gora ostala bez političkog doma. Danas se, međutim, nešto pomjera. Masovni društveni činioci, kao i najmoćnijimediji, počinju da napuštaju kvazi srednjaški put lažne “ravnoteže”. Vraćaju se izvornoj evropskoj, suverenističkoj i građanskoj ideji. Sve je više glasova koji jasno imenuju problem, koji odbijaju da normalizuju kleronacionalizam, koji razumiju da kompromis sa regresijom nije mudrost, već saučesništvo.
I tu, u tom tihom ali upornom buđenju, leži nada. Kao što se u Iranu hrabrost rađa iz očaja, tako se i u Crnoj Gori nova energija rađa iz umora. Umora od laži, od straha, od stalnog povratka unazad. Ta energija još nije politički artikulisana do kraja, ali se osjeća – u rečenicama koje su jasnije, u pogledima koji su uspravniji, u odbijanju da se ćuti.
Možda je vrijeme da se ponovo zaljubimo u ideju slobodne Crne Gore. Ne kao nostalgiju, već kao projekat. Da podignemo glas ne zato što smo bijesni, već zato što vjerujemo. Jer evropska, građanska Crna Gora nije samo politički program – ona je ljubavna priča između zemlje i njenih građana. A takve priče, ma koliko puta bile potiskivane, uvijek nađu način da se vrate. Jače. Toplije. Moćnije. Nezaustavljivo, prodorno, revolucionarno.
Do sad smo jasno vidjeli da su postojeći politički činioci na linijama naše borbe popuštali i došli do svog maksimuma. Ko će ponijeti barjak te borbe, u misiji koja zaista može napraviti razliku?
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 52.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.portalanalitika.me%2Fclanak%2Fzasto-je-suverenisticka-borba-izgurana-sa-glavne-pozornice&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;

Zašto je suverenistička borba izgurana sa glavne pozornice?

14.01.
17:04h
Crnogorski PEN centar u svom saopštenju danas izjavi kako je jučerašnja Bakovićeva izjava pred Višim sudom, bjelodano utvrdila da se protiv Katnića vodi kafkijanski proces.
I ovo saopštenje bjelodano je pokazalo da je PEN centar, po ko zna koji put, lako zaobišao Zorana Lazovića.
Ispade da se iskaz Bakovićev bazira na činjenju Milivoja Katnića, a ne na pretpostavljenom djelanju koje je tužilac inkriminisao - upravo Zoranu Lazoviću.
Očito im se on ( Lazović) - ne pominje. Ne znam zašto. I nije me briga.
Ali me je briga da saopštim da iskaz tog svjedoka apsolutno bjelodano govori da niko ne zna zbog čega je Lazović u pritvoru.
I ne samo da niko ne zna zbog čega je Lazović u pritvoru, nego očito ni PEN ne zna da je on tamo.
Jer kaže kako se u Spužu mrcvari Katnić.
Saopštenje nije fer. Najmanje je skrojeno po crnogorski.
Možeš bježati od Lazovića, al ne smiješ od fakata iz realnog života.
Neće Katnić manje biti u pritvoru, ako se "zaboravi" Lazović, niti će Bakovićeva izjava imati više na snazi, ako joj se oduzme lice na koga se ista odnosila.
P.S: Pisci romana, reklama, razglednica, pisci "misli" na najtajnijim mjestima u javnim toaletima imaju nešto zajedničko. Svi očekuju da budu čitani.
Kod mene važi i ono.
I pročitani.
Jer moj je posao da najbolje vidim sve, a tiče se mog klijenta.
Ono kako ja tretiram saopštenje, možda se nekome dopadne, a nekome ne.
Čovjek u nevolji i njegov advokat, nijesu skloni ljepotama riječi.

Crnogorskom PEN-u

Biznismen Aleksandar Mijajlović i dalje boravi pod rigoroznim uslovima u Istražnom zatvoru, saznaje portal ETV. Podgoričkom biznismenu i dalje nijesu omogućene šetnje kao i ostalim pritvorenicima, u više različitih krugova, već je za njega, kako saznajemo, i dalje određen samo jedan, manji, krug za tu aktivnost. 
 
Mijajloviću su već duže vrijeme pogoršani uslovi boravka u Istražnom zatvoru, da bi, nakon više priloga na Televiziji E i objelodanjivanja postupanja prema tom pritvoreniku, bio pozvan na razgovor kod Vladmira Šćepanovića, načelnika Istražnog zatvora. Prema saznanjima našeg portala, tada mu je obećano da će mu se dozvoliti šetnja na pet od ukupno osam krugova. 
 
Međutim, kako saznajemo, ništa se nije promijenilo i tako je ostalo na snazi naređenje da se Mijajloviću omogućava šetnja u jednom krugu koji je dugačak nekih pedesetak koraka betonirane površine. 

<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fvip%2Fmijajlovic-kao-politicki-pritvorenik&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Pojašnjenja radi, zatvorsku šetnju, koja se omogućava dva puta dnevno u trajanju od po 30 minuta, &nbsp;moguće je napraviti u više različitih krugova, kraćih ili dužih, na kojima ima različitih sprava za vježbanje. 
 
Simptomatična je činjenica da se ovdje govori o uslovima koji po pravilu pripadaju svakom pritvoreniku, ali upravo, doduše u negativnom smislu, svjedočimo posebnom tretmanu za jednog pritvorenika. 
 
Nameće se pitanje - zašto se neko trudi da Mijalović nema dostojne uslove u UIKS-u.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6667%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fposeban-tretman-za-mijajlovica&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Mijajlović i dalje nema dostojan boravak u UIKS-u

Hrvatska je dobila poziv da se pridruži Odboru za mir, inicijativi američkog predsjednika Donalda Trampa za rješavanje sukoba, javili su danas hrvatski mediji.
Vlada je potvrdila da je poziv stigao i da će ga razmotriti, ali detalji nisu navedeni, prenijela je agencija Hina.
Mnogi strani čelnici, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina, primili su pozivnice da se pridruže novoj Trampovoj inicijativi. Još se, međutim, ne zna hoće li pozivnicu prihvatiti.
Poziv da se pridruži Trampovoj inicijativi dobila je i Slovenija, objavio je slovenački premijer Robert Golob. Izvori bliski slovenačkoj vladi rekli su za agenciju STA, nezvanično, da premijer nije naklonjen saradnji u tom odboru.
Kako su još naveli izvori, vlada će o tome najvjerovatnije raspravljati u četvrtak.
Tramp je predložio osnivanje Odbora za mir kada je u septembru prošle godine najavio svoj plan za okončanje rata u Gazi, ali sada ga je proširio na sve sukobe u svijetu.
Nacrt povelje koji je američka administracija poslala u oko 60 zemalja predviđa da članice uplate milijardu dolara u gotovini ako žele da njihovo članstvo traje duže od tri godine, prema dokumentu u koji je agencija Rojters imala uvid.
Mađarska i Albanija zasad su jedine u Evropi oduševljeno reagovale na poziv u Trampov Odbor za mir, dok su EU i njene vodeće članice, naročito Francuska i Nemačka, zauzele uzdržan stav.
Kina je danas saopštila da je dobila poziv, ali nije objavila da li ga prihvata dok je Kremlj juče saopštio da je ruski predsjednik Vladimir Putin "dobio ponudu diplomatskim kanalima" i da Rusija namjerava da kontaktira američku stranu kako bi razjasnila sve detalje predloga".

Slovenija i Hrvatska pozvane u Trampov Odbor za mir

Potpredsjednik Vlade Crne Gore i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović primio je u nastupnu posjetu novoimenovanu predstavnicu Visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) za Centralnu i Jugoistočnu Evropu, sa sjedištem u Budimpešti, Nikol Epting, saopšteno je iz ovog resora.
Ibrahimović je, kako se navodi u saopštenju, istakao da Crna Gora pozdravlja odluku UNHCR-a o imenovanju šefice regionalnog predstavništva u Mađarskoj za nadležnog predstavnika UN programa za izbjeglice za Crnu Goru.&nbsp;
Naglasio je da se, kao što je u više navrata ranije naznačeno, uključujući i susret sa doskorašnjom otpravnicom poslova Kraus, odluka UNHCR-a o zatvaranju stalnog predstavništva u Podgorici vidi kao jasna poruka sistema Ujedinjenih nacija da su država i društvo Crne Gore sazreli i postali ozbiljan i pouzdan partner UNHCR-a, institucionalno osnažen i spreman da odgovori potrebama i obavezama koje proizilaze iz međunarodnog djelovanja i relevantnih konvencija u ovoj oblasti.
On je, kako se dodaje, dodatno naglasio da Ministarstvo vanjskih poslova i Vlada Crne Gore, uz najbolje želje za uspješan mandat regionalnoj predstavnici Epting, ostaju otvoreni za kontinuiranu komunikaciju o svim pitanjima od zajedničkog interesa, kao i za saradnju u širim inicijativama u kojima Crna Gora može biti pouzdan i odgovoran partner u regionu.
U tom kontekstu, uz redovnu saradnju Stalne misije Crne Gore u Ženevi sa centralom UNHCR-a, kao dodatni kanal komunikacije i razmjene informacija, kada god se ukaže potreba, može služiti i Ambasada Crne Gore u Mađarskoj.
- Sagovornici su se saglasili da je angažman i rad UNHCR-a u Crnoj Gori, uključujući kontinuiranu ekspertsku i tehničku podršku, kao i pomoć u reagovanju na krizne situacije i obezbjeđivanju adekvatne zaštite izbjeglih i raseljenih lica, lica bez državljanstva, tražilaca azila i migranata, od izuzetnog značaja. Takva saradnja je rezultirala vidno osnaženim nacionalnim kapacitetima i unapređenjem standarda zaštite i humanitarnog odgovora, u skladu sa očekivanjima od države koja je na pragu članstva u Evropskoj uniji - navodi se u saopštenju.&nbsp;
Tokom sastanka, Epting je kazala da UNHCR pozdravlja i veoma cijeni pristup rješavanju stanja izbjeglica baziran na ljudskim pravima koji Crna Gora njeguje unazad decenijama i koji je, između ostalog, doveo do zatvaranja izbjegličkog poglavlja ‘90-ih i veoma dobrih rezultata u okončanju apatridije u našoj zemlji.
Naglasila je da je politika Crne Gore prema izbjeglicama prepoznata od strane UNHCR, a rezultati u eliminisanju apatridije joj daju kredibilitet u EU.
- Na putu ka EU, UNHCR ostaje partner Crnoj Gori, posebno u poglavljima 23 i 24 i jačanju kapaciteta u oblasti azila i upravljanja granicama - ističe se u saopštenju.&nbsp;
Ibrahimović je ukazao da je Crna Gora svjesna kompleksnosti aktuelnog trenutka u međunarodnim odnosima, uključujući izazove sa kojima se suočavaju multilateralizam i sistem Ujedinjenih nacija. Podrška međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima i multilateralizmu, u čijem su središtu vrijednosti slobode, ljudskih prava i vladavine prava, ostaje jedan od ključnih prioriteta vanjske politike Crne Gore i temelj njenog ukupnog djelovanja i razvoja.
- U tom kontekstu, podrška međunarodnom humanitarnom pravu, međunarodnom pravu ljudskih prava i punoj primjeni ključnih konvencija koje čine osnov djelovanja UNHCR-a, kako bi se očuvala zaštita najranjivijih kategorija, i dalje ostaje jedan od ključnih pravaca djelovanja Crne Gore - zaključuje se.&nbsp;

Ibrahimović primio regionalnu predstavnicu UNHCR-a u nastupnu posjetu

Hrvatska reprezentativka Hana Vuljak nova je članica OTP Group Budućnost, saopšteno je iz podgoričkog Ženskog rukometnog kluba.&nbsp;
Vuljak igra na poziciji desnog beka, a u Budućnost dolazi iz Podravke. 
 
Ima 23 godine, a dres Podravke nosi već četiri sezone, od kojih je posljednje dvije nastupala u EHF Ligi šampiona. 
 
Nastupala je i za reprezentaciju Hrvatske na Svjetskom prvenstvu krajem prošle godine, gdje je postigla 11 golova.