Niko neće doći da nas spasi

Kad je Aleksandar Vučić u neđelju uveče, prije nego što je Republička izborna komisija stigla da izbroji i polovinu glasova, izašao pred kamere i priznao poraz, Crna Gora je to primila kao domaću vijest. Čestitali su svi, a najglasniji su bili oni koji su do prije sedam dana u njegovom režimu tražili zaštitu, i oni kojima je nudio.

Brzina tih čestitki može se tumačiti kao licemjerje, može kao prelijetanje, a može i kao refleks. Prosto, ko je navikao da gazda śedi u palati na Andrićevom vencu, taj ne pita ko je gazda, samo pita ko je novi. Ali ovo nije tekst o njima. Ovo je tekst o nama.

U prošloneđeljnoj gužvi oko mikrofona lako se previđelo ono što je u čitavoj priči najvažnije. Vučićev režim nije srušio niko spolja. Nije ga srušio Brisel, koji ga je godinama trpio kao faktor stabilnosti; nije ga srušila opozicija; nije ga srušila nijedna ambasada. Srušili su ga mladi ljudi koji su pješačili od Novog Sada do Beograda i od Kragujevca do Niša, koji su mjesecima blokirali fakultete i koji su u tom hodu naučili da im niko neće doći u pomoć, pa čak i da će im vlastita crkva zatvoriti vrata.

Valja se priśetiti što su uradili, jer će se u narednim mjesecima vjerovatno mnogo toga pogrešno interpretirati. Navršile su se pune dvije godine otkako je u Novom Sadu pala nadstrešnica željezničke stanice i ubila šesnaest ljudi.

Prvi zahtjev studenata nije bio Vučićev odlazak. Tražili su dokumentaciju o tome ko je potpisao rekonstrukciju, ko je nadzirao, ko je naplatio, ko je ćutao. Tražili su da tužilaštvo radi svoj posao, da sudovi sude, da mediji izvještavaju. Tek kad su institucije mjesecima odbijale da odgovore na tako jednostavna pitanja, zahtjev je postao politički. Držali su se, dakle, redosljeda, prvo pravo pa politika. Vlast koja je kontrolisala sve, od tužilaštva do navijača, tako je pala pred ljudima koji nijesu tražili ništa osim da zakon važi za sve.

Da to nije samorazumljivo kako na prvi pogled može da se učini, pokazuje Minsk. I tamo su 2020. stotine hiljada izašle na ulice protiv režima istog kova, ali je računica bila drugačija jer su čekali da Evropa uradi nešto više od saopštenja, a Evropa je oštro osudila, uvela sankcije pod kojima sad živi i njihov predśednik i stanovnici prema kojima se brutalno odnosio. Iz ta dva primjera vidiljivo je da ko se spasio, spasio se sam, a ko je čekao, taj čeka i danas.

Za Crnu Goru se može reći da nema baš tu naviku. Dva puta u trideset godina ovđe se „događao narod“ i oba puta direktive su stizale od zvaničnog Beograda. Prvi put, 1989, zvalo se antibirokratska revolucija, mjesecima grijana beogradskim novinama i dovezena pred Skupštinu gotovo prije nego što je iko u Titogradu stigao bilo šta da odluči.

Drugi put, 2020, zvalo se odbrana svetinja, stvarne i masovne, ali su partiture i ovog puta pisane u Beogradu, a Zapad, umoran od opominjanja prethodne vlasti, nije imao ništa protiv da ih odsvira neko drugi. Oba puta su ljudi iskreno vjerovali da odlučuju. Oba puta je odluka već bila donešena, samo je trebalo da je neko ovđe doživi kao svoju.

No, ta uslovno rečeno navika nije vidljiva samo kad je riječ o pokretanju masovnih pokreta. Svjedoci smo da ovđe poslije velikih tragedija i propusta institucija kad građani pitaju ko je odgovoran, vlast proglasi dan žalosti i onda ih dovoljno dugo ignoriše. No problem je što uz vlast ćuti i većina nas. Jer onima koji traže odgovornost često se zamjera što smetaju; što blokiraju ulicu dok se nekome žuri, što kvare praznik, što podśećaju. Diskomfor nam izaziva onaj ko pita, a ne ono zbog čega pita ako nas se direktno ne tiče.

Svjedoci smo i da niko nije odgovoran kad muškarci ubiju žene i poslije mnogo prijava koje skrivene čame u fiokama; kad tužilaštvo za neke otvara predmete preko noći, a za druge ih ne otvara deceniju; kad policija koja saopšti da je sve bilo po proceduri, a proceduru je sama pisala; kad inspekcije vide nelegalne objekte tek kad sazidaju peti sprat. Ništa se više ni ne skriva, niti više išta završava ostavkom odgovornih. Zajednica koja čeka da joj se kaže ko je kriv, čeka i da joj se kaže kuda ide.

U takvoj zemlji je Marta Kos na Fakultetu političkih nauka, na studentsko pitanje kako se ośeća, odgovorila da se ponekad ośeća kao čobanica koja pazi na sve što se dešava u stadu. I zahvalila je, bez trunke ironije, što joj dajemo toliko moći da može da gura našu vlast.

Uslijedila je sedmica uvrijeđenosti. Jedan poslanik joj je zahvalio što nas je uporedila s ovcama i najavio da ćemo u Brisel ući ošišani do gole kože. Komunikolozi su govorili o nediplomatskoj poruci, DPS je tražio izvinjenje, a partije vlasti su ćutale. Našle su se u situaciji da je ne mogu braniti, jer bi time priznali da imaju pastira, a ni napasti jer bez nje ne znaju put. A sve to vrijeme nijesam čula da je iko postavio pitanje koje se samo nameće: je li nas ta rečenica uvrijedila ili opisala?

Stado je zajednica koja je svoju volju predala nekome ko ide ispred, koja se kreće kad on krene i staje kad on stane, i koja se, kad se pastir okrene na drugu stranu, ośeti napuštenom prije nego slobodnom. Možda upravo u ovome leži razlog zašto Martina rečenica već sedmicama odjekuje i odbija se o naša brda.

Izgleda da mala zemlja teško može da se zauzme za sebe i da se oslobodi navike da je spas uvijek veći od nje. Dva vijeka smo ga tražili u Petrogradu, pa u Beču, pa u Beogradu i u Briselu, i svaki put smo bili iskreno iznenađeni kad bi se ispostavilo da i spasilac ima svoje račune. No, ta navika svakako nije sudbina. Ona je ipak samo navika, i kao svaka navika, može se ostaviti. Ali se ne ostavlja čekanjem da neko drugi to uradi za nas.

I sad se vratimo na početak. Studentima u Srbiji niko nije pomogao, a protiv sebe su imali režim koji je držao tužilaštvo, policiju, televizije s nacionalnom frekvencijom i navijače. Pa ipak su uspjeli jer su krenuli s uvjerenjem da niko neće doći da ih spasi, što je uslovilo da budu istrajni i solidarni. Kad se to prihvati, stado prestaje da bude stado, jer više ne čeka nikoga.

I dok oslobođeni građani Srbije ovih dana neumorno kreče fasade išvrljane nacionalističkim porukama, mi pored istovjetnih natpisa u svojim gradovima prolazimo spuštene glave, čekajući da ih neko drugi prekreči.