Studenti taktiziraju da ne objave na vrijeme listu za izbore da ne bi počelo razvlačenje u blatu javnih ličnosti za koje se spekuliše da će biti na njoj. Ova vlast i njeni mediji ,,željni krvi” čekaju da krenu u razvlačenje svih kandidata za poslanike sa studentske liste i studenti zato čekaju pogodan trenutak da objave imena, rekao je gostujući u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, glavni i odgovorni urednik lista Danas Dragoljub Draža Petrović.
Petrović je kazao da je sa protesta studenata u Beogradu, održanom 27. januara, poslata poruka da treba jačati obrazovanje. Glavna karakteristika protesta je, ističe on, što je održan na školsku slavu svetog Savu.
- Poslije nekih govora koji su održani ispred Rektorata beogradskog Univerziteta, kolona je otišla pješke do Hrama svetog Save gdje su sjekli kolač i obavili neke druge pravoslavne običaje. To je imalo neku dozu nacionalnoga i to je bilo godinu dana nakon velikog protesta na Autokomandi gdje su studenti, čini mi se, prvi put pokazali tu masovnost na javnom mjestu. Prije dvije noći na protestu se obratio rektor Vladan Đokić, i u Danasu smo na kolegijumu pričali da bi on možda bio opcija za predsjedničkog kandidata opozicionog dijela javnosti, ako dođe do toga da se raspišu i predsjednički izbori - rekao je Petrović.
On je rekao da je studentska lista još nepoznanica, ističući da će dio društva koji podržava studente svakako glasati za tu opciju ko god da je predstavlja, jer se, kako kaže, na slijepo vjeruje da će studenti izabrati prave ljude.&nbsp;
- Imena sa studentske liste čekaju oni koji će da čereče te ljude. Mislim da studenti taktiziraju da ne bi počelo razvlačenje u blatu onih za koje se spekuliše da će biti na toj listi. Ova vlast i njeni mediji ,,željni krvi” čekaju da krenu u razvlačenje svih kandidata za poslanike sa studentske liste i studenti zato čekaju pogodan trenutak da objave imena. Čak se često šalimo da je najbolja opcija da studenti sad saopšte neku potpuno pogrešnu listu, da se artiljerija Vučićevih tabloida istroši na njima i onda u samo predvečerje izbora, kad je moguće, predati novu listu da bi smanjili prostor za mazanje blatom ljudi koji su ipak smogli snage i hrabrosti da se na njoj pojave - zaključio je Petrović.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1084x550

thumbnail

Petrović: Rektor Vladan Đokić moguća opcija opozionog dijela javnosti za predsjedničkog kandidata

Ne moraš mijenjati granice da bi promijenio državu! Politika tzv. „srpskog sveta“ u potpunoj je suprotnosti s evropskim vrijednostima, jer se ne može graditi politika na negiranju jedne nacije, jedne države i njenog identiteta - poručila je specijalna savjetnica ministra vanjskih poslova Hrvatske Vanda Babić Galić gostujući u emisiji Građanski ugao na Televiziji E.
Srbi u Crnoj Gori, kako je naglasila, imaju svoja prava i slobode, no istovremeno postoji i temeljna obveza svake manjine da djeluje u interesu države u kojoj živi.
- S politikama „srpskog sveta“ nije moguće ući u Evropsku uniju. U interesu je svima da Crna Gora, sa svojim vrijednostima i identitetom, takva kakva jeste, postane dio evropske porodice. Crna Gora pripada zapadnom svijetu - jasna je Babić Galić.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DLnjFrvuJvHY&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Babić Galić: S politikama „srpskog sveta“ nije moguće ući u EU, Crna Gora pripada zapadnom svijetu

Izglasavanje pravosudnih zakona u Skupštini Srbije, kojima se ograničava nezavisnost pravosuđa, predstavlja ozbiljan korak unazad na evropskom putu Srbije, ocijenila je evorpska komesarka za proširenje Marta Kos.
Skupština Srbije danas je usvojila izmjene više pravosudnih zakona koje je predložio poslanik Srpske napredne stranke Uglješa Mrdić.
Kos je u objavi na mreži Iks navela da u vrijeme velikog napretka u proširenju, kada Crna Gora i Albanija brzo napreduju, Srbija rizikuje da krene u suprotnom smjeru.
- To nije ono što želimo - rekla je Kos.
I predstavnici opozicionih stranaka kritikovali su amandmane Mrđića navodeći da je suština izmjena da vlast ostvari veću kontrolu nad pravosuđem i smanji objektivnost u funkcionisanju javnih tužilaštava.
Poslanici vlasti branili su izmjene i dopune pravosudnih zakona tvrdeći da će doprinijeti efikasnosti i pravičnosti u radu sudskih instanci.

1250x600

Kos: Izglasavanje pravosudnih zakona ozbiljan korak unazad na putu Srbije ka EU

U narednom periodu može se očekivati puna mobilizacija „rusko-srpskog sveta“ na opstrukciji, usporavanju i po mogućnosti prekidu puta Crne Gore u EU. Kao i do sada, glavna poluga tog pritiska će ići kroz Srpsku pravoslavnu crkvu i antagonizaciju srpskog i crnogorskog identiteta u Crnoj Gori. To je, u razgovoru za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/videnovic-ruska-sluzincad-u-srbiji-nece-dozvoliti-ulazak-crne-gore-u-eu-pred-najopasnijim-ste-periodom-od-2006-godine">Portal Analitika</a>, ocijenio profesor Univerziteta u Beogradu Ivan Videnović.
<h2>Ko pristaje da mu Knežević bude lider - nije ni Srbin ni Crnogorac</h2>
Kako navodi, u pokušajima opstrukcija evropskog puta Crne Gore, koji dolaze od dijela vladajuće većine predvođenog liderom Demokratske narodne partije (DNP) Milanom Kneževićem, vidljivi su prsti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ali, smatra on, ti prsti pokazuju znake slabosti i nedostatka boljeg izbora.&nbsp;
- Ja zamišljam da je Srbin iz Crne Gore jednako ponosan kao i Crnogorac iz Crne Gore. Zato ne mogu da zamislim Srbina iz Crne Gore koji pristaje da mu Milan Knežević bude lider. To onda nije ni Srbin ni Crnogorac, to je - ništa - ističe Videnović.&nbsp;
Podsjeća da je u nekoj vrsti novogodišnje čestitke, 31. decembra objavio da Crna Gora ulazi u najopasniji period od obnove nezavisnosti 2006.&nbsp;
- Po modelu Ukrajine, radikalska ruska služinčad u Srbiji ne smije dozvoliti sada izvjestan ulazak Crne Gore u EU. Oni će počiniti svaki zločin radi izazivanja haosa i nestabilnosti koji bi odložio ili prekinuo skoro završen proces pridruživanja. Oni ne mogu zamisliti, ne smiju dozvoliti da Srbi, kojima su namijenili mjesto duboke ruske provincije, imaju braću, kumove i prijatelje u Crnoj Gori, koji su građani svjetlucave, moderne, razvijene Evrope. Preuzeće svaki Putinov zločin u Ukrajini da ta bratstva, kumstva i prijateljstva unište. Iskreni srpski patriotizam, kontra-patriotizam izdajničkom radikalizmu vlasti, crkve i dijela opozicije, zahtijeva snažnu podršku Crnoj Gori da se odupre svom snagom ruskim plaćenicima u narednom periodu - jasan je sagovornik Analitike.
<h2>Ne treba mijenjati ljude i identitete već politiku i praksu SPC</h2>
Nedavno je u Podgorici učestvovao na promociji, kako kaže, odlične knjige “Crna Gora i Srbija: Plišani razvod?”, čiji je jedan od dva autora ambasador prof. Vesko Garčević. Tom prilikom je, podsjeća, rekao da ne može biti problem u Crnoj Gori to što postoje dva legitimna nacionalna identiteta – crnogorski i srpski.&nbsp;
- Nacionalni identitet ne možete propisati, ne možete ga oduzeti, ma kad da je stečen, a ne mogu ni oni jedan drugog nadjačati. Problem sa ta dva identiteta nije to što postoje, nego što su asocirani sa različitim politikama. Crnogorski identitet je povezan sa modernom nezavisnom državom i građanskim, multikulturalnim i harmoničnim društvom okrenutim Evropi. Srpski nacionalni identitet je asociran sa radikalskim, proruskim, anahronim, autarhičnim, hegemonističkim, dokazano neuspješnim konceptom srpskog nacionalnog interesa, koji je proizveo teške zločine i genocid. Problem je dakle u politikama, a ne u identitetima - objašnjava Videnović.&nbsp;
Da je srpska politika okrenuta onim ciljevima kojima je okrenuta crnogorska, dodaje, ne bi bilo potrebe da pričamo o identitetima.&nbsp;
- Crna Gora bi bila harmonično građansko društvo u kome bi svako nosio svoj identitet kao što nosi krvnu grupu ili klub za koji navija. I to bi još nekako bilo i rješivo. Ali tu dolazimo do drugog, mnogo većeg problema, a to je većinska crkva – organizacija koja nema predstavnički i izborni legitimitet, a ima ogromnu moć i politički uticaj, koja bez skrupula negira jedan od ta dva legitimna nacionalna identiteta. I to onaj istorijski, po kome država nosi ime. Mi ne treba da mijenjamo ljude i identitete, treba da mijenjamo politiku i praksu Srpske pravoslavne crkve - kategoričan je Videnović.
Upitan šta očekuje da će biti epilog po mnogima otvorene ucjene u zahtjevima koje je Knežević, uz kolektor u Botunu, postavio Vladi - pitanja jezika i promjene Ustava kao uslove za ostanak u vlasti - Videnović naglašava da je, prema njegovom viđenju, Knežević već reterirao u pogledu zahtjeva za promjenom Ustava i ucjena vladajućoj koaliciji.&nbsp;
- Znate kako, srpskoj opoziciji se spočitava da 13-14 godina “ništa nije uradila”. Šta onda reći o crnogorskoj vlasti koja je bila opozicija i 30 godina ništa nije uradila? To se sada ne ispušta tako lako, pogotovo kada je riječ o neprincipijelnim i moći gladnim radikalima -- ukazuje Videnović.
<h2>Jasenovac kao glavna ideološka batina srpskog sveta u Srbiji, Crnoj Gori i BiH</h2>
Upitan da prokomentariše nedavnu posjetu delegacije Evropskog parlamenta Beogradu i odnos vlasti prema toj posjeti, Videnović ističe da je čitav taj događaj višeslojan u porukama i pratećoj ikonografiji.&nbsp;
- Najprije, ogoljeno je pokazao da je Vučićeva vlast u Srbiji, smišljeno i namjerno, ne samo glavni kočničar evropskih inegracija Srbije, već i njihov najveći protivnik i neprijatelj. Ona je, dakle, neposredni i ključni uzrok 14-godišnjeg zastoja u pregovorima sa EU i praktično okretanja Srbije u suprotnom smjeru od Evrope, kao što vidimo, u pravcu istočnih evroazijskih despotija - ocjenjuje sagovornik Analitike.&nbsp;
Videnović se osvrnuo i na postavljanje izložbe o žrtvama logora Jasenovac uoči dolaska delegacije EP-a. Cijela ta, kako je naziva, travestija oko Jasenovca i, nikom spornog i nikad osporenog, ustaškog genocida u NDH, je postala glavna i zajednička ideološka batina „srpskog sveta“ u Srbiji, Crnoj Gori i BiH entitetu Republika Srpska.&nbsp;
- Treba da nam bude jasno da je jedna ista stranka i njoj bliska crkva na vlasti u obje države i dijelu BiH, i da je to Srpska radikalna stranka bosansko-hercegovačka. U njoj su svi – Vučićev SNS, SPS, svi njihovi sateliti u Srbiji, Mandićevi, Bečićevi i Kneževićevi u Crnoj Gori, Dodik i njegovi, kao i dobar dio opozcije u RS. I kao što je Komunistička partija SSSR-a imala ono (b) u zagradi od “boljševika”, tako i ova vladajuća partija srpskog sveta treba da ima pridjev “bosansko-hercegovačka” u zagradi, odnosno – SRS(bh) - mišljenja je Videnović.&nbsp;
Prema njegovim riječima, u odgovoru na pitanje zašto su Jasenovac i genocid u NDH prije 85 godina toliko goruća tema za SRS(bh) na ovim prostorima, pravi je trenutak da se otvori jedna nova teza.
- Ideološka podloga toga je pokušaj da se glavna istorijska i moralna vertikala svih Srba izmjesti iz Srbije, da se marginalizuje vjekovno savezništvo Srbijanaca i Crnogoraca i brojne zajedničke borbe za slobodu, i da se ta istorijsko-moralna vertikala preseli u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Drugim riječima, ideološka namjera „srpskog sveta“ i SRS (bh) jeste da Jasenovac i genocid u NDH budu ono što primarno i ključno definiše biće srpskog naroda. Da to nisu ni srpska nacionalna i prosvjetiteljska revolucija 1804. i 1815, ni liberalni Sretenjski ustav 1835, ni savezništvo Srbije i Crne Gore u Balkanskim ratovima 1912-13, ni Cer i Kolubara, ni crnogorsko spašavanje srpske vojske na Mojkovcu 1916, ni proboj Solunskog fronta sa zapadnim saveznicima, ni formiranje Jugoslavije, ni antifašistička borba - mišljenja je on.&nbsp;
Sve se to, kaže, sistematski umanjuje, potcjenjuje i poništava naspram te tragične istorijske epizode koja se odvijala u „njihovom dijelu srpskog etničkog korpusa“.&nbsp;
- I zato imate te pompezne političke manifestacije u Srbiji i Republici Srpskoj, pošto-poto da se ide u Hrvatsku i to samo u Jasenovac, pa zabrane ulaska i naravno, remećenje odnosa sa Zagrebom. Zato se ustašama nazivaju ljudi koji se zalažu za građansku, evropsku, multikultiralnu librelanu demokratiju i u Srbiji i u Croj Gori. Zato u Srbiji nije obilježena ni stogodišnjica proboja Solunskog fronta, ni formiranja Jugoslavije. Zato u Srbiji za Badnji dan niko nikad ne pominje zahvalnost Crnogorcima na Mojkovcu, bez čije herojske žrtve bi iznemogla srpska vojska bila pobacana u more 1916. godine. Zato jepomjeren datum oslobođenja Beograda 1944. da bi se uklopio u raspored ruskog hegemona, vrhovnog poglavara „ruskog sveta“ i njegove južne provincije zvane „srpski svet“ - ističe Videnović.
<h2>Dešavanja u Srbiji danas posljedica kukavičluka ispoljenog 15. marta prošle godine</h2>
Na pitanje kako gleda na nedavna dešavanja na Univerzitetu u Novom Sadu i primjene sve veće sile od strane vlasti kako bi se slomio otpor studenata i građana, sagovornik Analitike navodi da ne veruje u tezu da je represija izraz nemoći režima.&nbsp;
- Naprotiv, izraz je moći i bezobzirnosti. O kakvoj nemoći govorimo ako niko nije u zatvoru, a optužnice odbačene zbog ubistva 16 ljudi pod nadstrešnicom? Ako se centar Beograda pretvori u svinjac koji stoji devet mjeseci i koji niko ne smije da ukloni? Ako se hapse advokati zbog korišćenja Ustavom garantovanog prava na slobodu misli i govora? Ako se protivzakonito otpuštaju profesori univerziteta i zatvaraju gimnazije? Ako se ultra-lojalisti postavljaju na čela kulturnih institucija, sa jedinim kriterijumom potpune pokornosti Vučiću? Ako svjedočimo prostačkoj osionosti prema delegaciji Evropskog parlamenta? Sve što se događa je očekivana razobručena osveta Vučića građanima, sadističko ponižavanje zbog njihove nemoći da mu se suprotstave. Sve je to posljedica kukavičluka koji je ispoljen 15. marta prošle godine - jasan je on.&nbsp;
Prema njegovim riječima, taj martovski dan u Beogradu bio je prekretnica, onaj jedan tenutak koji određuje budućnost za mnogo narednih godina, kako podsjeća, upravo o situaciji u SAD pišu bivši predsjednici Obama i Klinton.&nbsp;
- Okupiti pola miliona ljudi, sve studente Srbije, i onda napraviti tu prvu bolnu pukotinu između studenata i građana i ostaviti okupljene građane na cjedilu, a studente vratiti kućama neobavljenog posla zbog kojeg su došli. Sve zbog straha od sukoba sa znatno slabijim i demoralisanim protivnikom koji je, realno, imao samo ta dva strašila na raspolaganju – oko hiljadu huligana i bašibozuka okupljenog u Ćacilendu, koji bi se razbježali da je protest krenuo ka njima, i taj zvučni top, od koga su mediji napravili nekakvo strašno smrtonosno oružje. A zapravo su dozovolili da Vučićev pokeraški blef “odsviraćemo kraj” zaista upali i donese rezultat. Bez plana, bez jasnog zahtjeva za ostavkom glavnog protagoniste nasilja i blokade društva, studentski pokret se od te kapitulacije nije oporavio - konstatuje Videnović.&nbsp;
Mišljenja je da ono što od tog 15. marta javnost gleda liči na studentske demonstracije 1968, kada studenti, podsjeća, nisu tražili temeljnu modernizaciju, liberalizaciju i demokratizaciju društva, nego više komunizma i smjenu onih koji su podlegli luksuzu i oglušili se o principe “revolucionarne klasne borbe”.&nbsp;
- Slično tome, ono što je ostalo od studentskog pokreta ne traži temeljan otklon društva od 40 godina starih koncepata višestruko neuspješnog srpskog nacionalizma, nego više crkve, više Kosova i više Rusije, a smjenu samo na vrhu piramide ogrezle u klijentelizam i korupciju - ocjenjuje on.&nbsp;
Sa druge strane, kako dodaje, stiče se utisak da su studenti, odbijanjem saradnje sa opozicijom, nju oslobodili tereta dopadanja i dodvoravanja biračkom tijelu i niskim nacionalističkim strastima, i da je opozicija nekako uspjela da pronađe svoju svrhu i počela da radi stvari koje je davno trebalo, a to je, ističe, internacionalizacija autoritarizma u Srbiji i pronalaženje saveznika u Evropi.&nbsp;
- Javnost nije podijeljena između podrške studentima i opoziciji, nego između podrške opoziciji i nekolicini politički neostvarenih predatora sa ekstremne desnice i ekstremne ljevice, koji se predstavljaju kao zaštitnici studentskog pokreta. Od njih se studenti nisu ogradili, za razliku od brojnih dokazanih demokratskih organizacija, grupa i pojednaca od kojih se jesu ogradili u ovih 15 meseci - stava je Videnović.
<h2>Vučić nije ubijeđen u pobjedu, zato ne raspisuje izbore</h2>
Na pitanje šta očekuje da će se desiti ako vanredni izbori, koje studenti i građani traže već gotovo godinu, budu raspisani, profesor podsjeća da je Vučić najavio da do toga neće doći tokom 2026. godine, tj. da se vanredni izbori mogu očekivati po završetku EXPO-a 2027.&nbsp;
- Očigledno je da je razlog u istraživanjima koja pokazuju da ne može da pobijedi, inače ništa takvo kao EXPO njega ne bi spriječilo da ih raspiše. On ionako nikada nije formirao vladu u kraćem roku od 6 mjeseci od održanih izbora, obožava te interegnume kada vlada kao knjaz Miloš, a i kada se vlada formira, to bude zapravo kabinet njegovih sekretara. Studenski faktor na političkoj sceni je očigledno poremetio njegovu izbornu matematiku i procjenjuje da ni uz sve manipulacije i pojačanu kontrolu što studenata, što međunarodnih organizacija, ne može da obezbijedi većinu za formiranje vlade - pojašnjava Videnović.&nbsp;
Dodaje da to Vučića onda vodi u brutalnu krađu izbora i u, kako navodi, poziciju evropskog Madura, a tada, upozorava, u ovom haotičnom trenutku u svijetu, „više ništa nije ni sigurno, ni nemoguće“.&nbsp;
Ipak, kako kaže, ne veruje u mogućnost ujedinjenja studenata i opozicije u predizbornu koaliciju, ali vidi mogućnost i vrijeme za temeljno preispitivanje studentske liste i njenog uravnoteženja u smislu prihvatljivih centrističkih kandidata.&nbsp;
- Teško je zamisliti zajedničku izbornu listu na kojoj su naizmjenično kandidati opozicije koji su godinama u političkoj borbi sa SNS-om, i kandidati studenske liste koji se, prema njihovim kriterijumima, do sada nisu bavili politkom, dakle ili su spavali im je sve do sada bilo prihvatljivo. Međutim, sinergija birača koji bezrezervno podržavaju bilo kakvu studentsku listu i onih koji podržavaju proevropsku opoziciju bi mogla da dovede do smislene postizborne koalicije, dogovora o rješavanju ključnih pitanja oko kojih postoji konsenzus i do tranzicione vlade bez SNS-a i njegovih satelita - jasan je sagovornik Analitike.
<h2>Izbacivanje Rusa iz NIS-a pitanje nacinalne bezbjednosti i državnog suvereniteta</h2>
Mišljenja je i da situacija sa NIS-om samo i isključivo pozitivno utiče na politička dešavanja u Srbiji. Smatra da je potpuno izbacivanje, kako kaže, nelegitimnog ruskog vlasništva iz Naftne industrije Srbije vrhunsko pitanje nacionalne bezbjednosti i državnog suvereniteta. Kako dalje pojašnjava, to vlasništvo je nelegitimno jer je, prema međudržavnom sporazumu iz 2008, zaključeno zajedno sa obavezom izgradnje magistralnog gasovoda, poznatog “Južnog toka”, koji bi prolazio kroz Srbiju i za koji bi Srbija naplaćivala transportne takse.&nbsp;
- Rusija se pokazala nesposobnom da stvori povoljne uslove i sprovede izgradnju tog gasovoda. Nas ne interesuju razlozi zbog kojih je taj projekat propao. Nemate dobre odnose sa EU, pa vam nisu dozvolili? Ne zanima nas. Što niste stvorili dobre odnose? Možda ste mogli da ne okupirate Gruziju 2008. i Krim 2014, pa biste imali bolje odnose sa EU i možda bi vam dozvolili. Dakle, nema kmečanja, razumijevanja i opravdavanja kao što to čine njihove sluge i izmećari u srpskoj vladi i proruskoj opoziciji. Apsolutno je sva odgovornost za isporučivanje rezultata u rukama Rusije, koja je preuzela tu obavezu i nije je ispunila - podsjeća Videnović.
Ističe i činjenicu da nikad ništa sa Rusijom nije samo čista ekonomija, već je sve, kako tvrdi, politika.&nbsp;
- Rusija u NIS-u ima zaokružen sistem samoodrživog centra obavještajnih i hibridnih aktivnosti u srpskom društvu i obavještajno-propagandnu bazu za Zapadni Balkan. Ne mora ni jedan jedini cent da dođe iz Rusije. Oni sa NIS-om imaju dovoljno za samostalno finansiranje soptsvenih agenata koji sjede u zgradi NIS-a u Novom Sadu, sopstvenih televizija i državnih medija koji posluju u Srbiji, kao i lokalnih agenata uticaja – srpskih medija, stranaka, organizacija, političara, novinara, sportista, kulturnih radnika, koji obavljaju propagandno-obavještajne aktivnosti u interesu Kremlja. Zato je izuzetno važan ovaj boa-konstriktor zagrljaj američkog OFAC-a, za koji se nadam da neće popustiti nikakvim manipulacijama sa prodajom dionica trećem licu koje je u bilo kakvim otvorenim ili tajnim poslovnim vezama sa Rusijom - jasan je Videnović.

Videnović: Crna Gora ulazi u najopasniji period od 2006, trebaće vam snažna podrška da se oduprete ruskim plaćenicima

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome postoji li trka u naoružanju na Zapadnom Balkanu. Sagovornici su bili dva vojna analitičara – Igor Tabak, analitičar zagrebačkog portala Odbrana i sigurnost, i Nikola Lunić, konsultant u oblasti geopolitike i bezbjednosti iz Beograda.
Bilo je riječi o tome da li će Srbija moći za godinu i po dana da udvostruči svoje vojne kapacitete, kao što je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koliko je Hrvatska uspjela da obnovi svoje naoružanje otkako je ušla u NATO pakt, odakle oružje nabavlja Srbija, a odakle Hrvatska i da li je na vojnoj paradi septembara prošle godine u Beogradu bilo prikazano oružje koja Srbija tajno uvozi, piše RSE.
Razgovaralo se i o tome kakav je značaj dva sporazuma o vojnoj saradnji potpisana prošle godine – jednog između Hrvatske, Kosova i Albanije, a drugog između Srbije i Mađarske – zašto Vučić smatra da sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova direktno ugrožava Srbiju, zašto je Hrvatska oktobra prošle godine uvela obavezno služenje vojnog roka, da li će to uskoro da učini i Srbija i da li su priče o naoružavanju i vojnim savezima u regionu više propaganda namijenjena domaćoj javnosti, nego prijetnja stabilnosti Zapadnog Balkana.
Omer Karabeg: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je izjavio da će Srbija u narednih godinu i po dana udvostručiti svoje vojne kapacitete. Da li je to izvodljivo?
Nikola Lunić: To nije realno. Srbija već sada za vosku izdvaja 2,5 odsto svog bruto društvenog proizvoda i teško da može više. Na kraju krajeva, vojna snaga svih zemalja u regionu opada bez obzira na velika sredstava koja se troše na naoružanje.
Omer Karabeg: Da li Hrvatska planira značajno uvećanje svojih vojnih kapaciteta?
Igor Tabak: Hrvatska je dio NATO saveza, a NATO je pod američkim pritiskom pristao da gotovo udvostruči svoje vojne proračune. Prvo je za sve zemlje NATO-a bio problem dostići dva odsto izdvajanja bruto društvenog proizvoda za odbranu, onda se pristalo na 3,5 odsto za čistu obranu i do pet odsto kad se uračunaju širi sigurnosni troškovi.
Dakle, ako u idućih nekoliko godina skočimo od 2 odsto na 5 odsto BDP-a, onda to znači da će Hrvatska, ali i sve druge NATO članice, radikalno povećavati svoja izdvajanja za obranu. I to nije pitanje utrke u naoružanju na Zapadnom Balkanu, već se odnosi na sve zemlje članice NATO-a. To je trend koji je nedvosmislen. Na to su pristala sva politička vođstva NATO zemalja. Veliki NATO brod se krenuo okretati teško i nevoljno, ali sad, kad je to krenulo, nema puno stajanja.
Oružje i sa Istoka i sa Zapada
Omer Karabeg: Odakle Srbija nabavlja oružje?
Nikola Lunić: Srbija je do sada imala, kako su to zvaničnici nazvali, multivektorski pristup. Nabavljala je oružje ne samo iz Rusije i Kine, nego i sa Zapada, prije svega iz Francuske, znači, imala je i zapadnu i istočnu tehnologiju. To je u jednu ruku dobro i korisno, ali je problem za održavanje borbenih sistema u smislu logistike što pokazuje primjer Ukrajine. U tom kontekstu nabavljanje oružja sa svih strana može biti i kontraproduktivno.
Omer Karabeg: Odakle Hrvatska nabavlja svoje oružje?
Igor Tabak: Hrvatska je jasno svrstana. Mi smo krenuli u prenaouružvanje izbacujući svu staru opremu i kompletno se okrećući zapadnoevropskim i NATO izvorima. Hrvatska se zadnjih petnaestak-dvadesetak godina kontinuirano naoružava u Zapadnoj Evropi i SAD. Time Hrvatska smanjuje logističke troškove koje kolega spominje. Jer logistika je najskuplji dio vojnih stvari, a logistički troškovi će se smanjiti ako imate usklađenu opremu.
Omer Karabeg: Predsjednik Vučić kaže da je Srbija posljednjih godina dio oružja nabavljala u tajnosti. Zna li se koje je to oružje?
Nikola Lunić: Vidjeli smo to na vojnoj parade septembra prošle godine. Jedna od tih stvari je rusko oružje, ruski borbeni sistemi za elektronsko i protivelektronsko ratovanje – Moskva, Krasuha itd. koji su dostavljeni, pretpostavljam, vazdušnim letovima, ali se ne zna na koji način jer sasvim sigurno nijesu stigli direktno iz Rusije.
S druge strane, tajno su nabavljeni i neki složeni i sofisticirani sistemi iz Izraela za koje je javnost saznala tek pred samu vojnu paradu. U ovom trenutku je posebno intenzivna vojna saradnja sa Izraelom, Riječ je o uvozu i izvozu oružja na obje strane. To se unekoliko može reflektovati na spoljnu politiku, ali mislim da je to još uvijek ograničenog kapaciteta.
Vojni savezi?
Omer Karabeg: Hrvatska je 18. marta prošle godine potpisala sa Albanijom i Kosovom Deklaraciju o suradnji na području odbrane i bezbjednosti, a Srbija je dvadesetak dana nakon toga 1. aprila potpisala sa Mađarskom Sporazum o strateškoj saradnji u oblasti odbrane. Da li se ova dva ugovora mogu smatrati vojnim savezima?
Igor Tabak: Hrvatska je prije desetak godina potpisala sa Srbijom gotovo identičan ugovor kao ovaj koji vi spominjete. Da li se i to može smatrati odbrambenim savezom? Ja mislim da nema ništa normalnije od odbrambene saradnje među susjedima. A činjenica da se sporazum Hrvatske sa Srbijom ne primjenjuje je možda veći izvor zabrinutosti nego činjenica da je Hrvatska potpisala takve ugovore praktički sa svim ostalim zemljama u susjedstvu.
Jer Hrvatska nastoji biti konstruktivna. Hrvatska je priznala Kosovo kao suverenu i samostalnu državu i biće joj drago pomoći ubezbjednosnoj stabilizaciji ove regija koja je zadnjih decenija vidjela dosta problema. I bio bi red da se kao regija konačno prestanemo pojavljivati na kartama nestabilnosti.
Nikola Lunić: To nijesu nikakvi vojni savezi. U tom pogledu to su bezsadržajni dokumenti. U Deklaraciji Zagreba, Prištine i Tirane eksplicitno piše da ona ne stvara nove međunarodnopravne ili međuvladine obaveze među državama potpisnicama, niti utiče na njihove postojeće obaveze sa drugim zemljama. To dovoljno govori o vrsti savezništva. Takvi sporazumi su unutrašnjepolitički dokumenti koji služe da se napravi kohezija biračkog tijela i da se eventualno dobije na nekakvom rejtingu.
Paradoksalno je što je u reakciji na Deklaraciju Hrvatske, Kosova i Albanije Ministarstvo spoljnih poslova Srbije izdalo saopštenje u kome, pored ostalog, postavlja pitanje zašto je Srbija isključena iz bilo kakvih pregovora o kolektivnoj bezbjednosti u regionu. To pitanje je Ministarstvo spoljnih poslova trebalo postaviti vrhovnoj vlasti u Beogradu, odnosno svom premijeru i predsjedniku.
Zašto je Srbija isključena? Jedan od osnovnih razloga je povjerenje. Umjesto da upravo sada kada, vlada globalna geopolitička histerija, jačamo povjerenje kako bismo gradili, naizgled nevjerovatna i nemoguća, bezbjednosna savezništva da bismo opstali u ovom nesigurnom vremenu, mi kreiramo virtuelnu bezbjednosnu trku u naoružanju koju naši budžeti ne mogu da izdrže i koja sasvim sigurno nije potrebna ovom reginu.
Vučićevi strahovi
Omer Karabeg: Predsejdnik Srbije Vučić doživio je Deklaraciju o vojnoj saradnji Hrvatske, Albanije i Kosova kao direktnu prijetnju Srbiji. On je to nekoliko puta ponovio. Može li ta saradnja ugroziti Srbiju?
Igor Tabak: Hrvatska na dnevnom nivou sarađuje s Albanijom u NATO okviru jednako kao sa Mađarskom, Rumunijom, Bugarskom, Grčkom, Sjevernom Makedonijom i Crnom Gorom. To je okvir u kojem je Srbija odlučila ne učestvovati. Kad se to zna, vjerujem da je čitava ta priča jako drugačija od onoga kako se predstavlja iz Beograda. Nama je jako čudno slušati sve te stvari i upoređivati ih s našim dnevnim iskustvima funkcionisanja u zajedničkim savezničkim partnerskim okvirima.
Nikola Lunić: Ponekad se naša elita izgubi u prošlosti, u nekoj nezavršenoj istoriji i onda na osnovu emocija daje izjave koje ne odgovaraju realnosti. Ukoliko saradnja Hrvatske, Kosova i Albanije generiše nekakvu opasnost za Srbiju, onda je NATO sasvim sigurno izvor bezbjednosnih problema za Srbiju. Hrvatska je već odavno prenijela dio svog suvereniteta na NATO i Evropsku uniju u bezbjednosnom i svakom drugom pogledu. I ne samo Hrvatska, dio svog suvereniteta prenijeli su na NATO i Crna Gora i Makedonija. Ponekad se na to zaboravlja i onda se pojedini političari vole igrati rizika i upoređivati vojnu snagu između zemalja bivše Jugoslavije.
To je sada neuporedivo jer kao što Beograd 1989. nije shvatio šta u geopolitičkom kontekstu znači pad Berlinskog zida, pa je kao noj držao glavu u pijesku, tako i danas, čini mi se, slabo shvata kakve se promjene dešavaju. Srbija treba praviti saveze, a najbolji i najčvršći savezi su sa komšijama u regionu. Ukoliko se naše spoljne politike približe, to će biti benefit za cijeli region, a ne samo za jednu zemlju.
Omer Karabeg: Šta Srbija očekuje od sporazuma sa Mađarskom o strateškoj saradnji u oblasti odbrane?
Nikola Lunić: Srbija nikada nije imala pretjerano veliku vojnu saradnju sa Mađarskom. Potpisivali smo okvirne sporazume i memorandume o vojnoj saradnji koji nijesu rezultirali strateškom saradnjom. Ponavljam, mi moramo biti usmjereni jedni na druge. Mnogi će to vidjeti kao utopiju, ali smatram da bi najbolji bezbjednosni savezi bili oni između država bivše Jugoslavije bez obzira što sada između političkih elita vladaju određeni animoziteti. Ono što je najveća opasnost za destabilizaciju regiona nijesu same zemlje regiona jer one nemaju kapacitet da se međusobno ugroze, već kreiranje geopolitičkog vakuuma u regionu u kojem bi velike sile nastojale da ostvare svoje sopstvene interese preko zemalja u regionu. Bitno je da ne dozvolimo da postanemo alat u tuđim rukama.
Igor Tabak: Hrvatskoj je potpuno u redu da svi naši susjedi međusobno sarađuju. Pa makar to bile i EU kandidatkinje koje tvrde da su neutralne, a naoružavaju se bog zna s koje strane. Saradnja Mađarske i Srbije ne da nam nije problem, nego je dobro došla. Ovih dana se iz francuskih izvora čulo da čitav niz NATO i EU zemalja nastoji Srbiju uvezati u razne programe saradnje ne bi li se time izbjegle čudne situacije u koje se Beograd periodički dovodi. Time bi se podigla bezbjednost regije i smanjio rizik od konflikta. To je ono što u krajnjoj liniji vidimo i u odnosima Mađarske i Srbije, Bugarske i Srbije, Rumunije i Srbije, Grčke i Srbije. To je, u stvari, aktivnost kojom Europska unija nastoji srediti svoje dvorište, pa time i hrvatsko susjedstvo.
Vojska kao vaspitač?
Omer Karabeg: Hrvatska je krajem oktobra prošle godine donijela odluku o ponovnom uvođenju obaveznog služenja vojnog roka. Zašto je to uradila?
Igor Tabak: Ima tu više razloga. Jedan od češće spominjanih je najava povratka vojnog roka u Srbiji. S druge strane, sada svi gledaju Ukrajinu i manjak ljudi u vojnim operacijama. Evropska unija je u više navrata raspravljala o mogućem aspektima pomoći Ukrajini. Hrvatska učestvuje u koaliciji voljnih koja se formirala u kontekstu evropske pomoći Ukrajini. Sve je to dovelo do preispitivanja vlastitih vojnih kapaciteta u klasičnom, konzervativnom smislu – koliko je vojnika potrebno da se rasporede na granici pri tome zaboravljajući na policiju koja je možda i brojnija od vojske i koja kontroliše naše šengenske granice.
Onda su se ljudi krenuli sjećati svoje mladosti kad su služili vojsku, pa bi htjeli da im mlade odgaja neko drugi, a ne roditelji i škola, vojska im dođe kao neko ko treba tjerati mlade da ustaju rano i da ih uči kako namještati krevet. To je bio koloplet razloga koji su utcali da Hrvatska napravi taj korak kao da je granična zemlja sa Rusijom ili Bjelorusijom. A opšta obveza služenja vojnog roka je zastario sistem čije će se mane ponovno pokazati na isti način kao što su bile vidljive prije nego što je Hrvatska taj sistem zamrznula krajem 2007. godine.
Omer Karabeg: U Srbiji se dugo najavljuje uvođenje obaveznog vojnog roka. Može li se očekivati da će sada i Srbija nakon Hrvatske donijeti tu odluku?
Nikola Lunić: Političari to najavljuju, ali ja sam skeptičan iz prostog razloga što je u Srbiji duboka politička i društvena kriza koja se neće riješiti bez vanrednih izbora koji se najavljuju za kraj godine. Ne vjerujem da će vlast uvesti obavezni vojni rok prije izbora jer bi to generisalo još veću opstrukciju i bunt u narodu, posebno među mladim ljudima. Kada se zalažu za uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, političari veoma često koriste argument vaspitanja mladih.
Biću jasan – vojna obuka nikad nije bila vaspitavanje. To je uvijek bio dril i obuka koja nema apsolutno nikakve veze sa vaspitavanjem. Kada je riječ o stručnom kontekstu, za 75 dana, koliko bi trajao obavezni vojni rok u Srbiji – 60 dana obuke i 15 dana vojnih vježbi – može se izvesti samo opšta vojna obuka bez imalo mogućnosti da se regruti obuče u nekim specijalističkim vještinama. A, kao što smo vidimo iz ukrajinskog rata, rat je evaluirao u takvom smjeru da su svakoj vojsci neophodne specijalističke vještine koje se za 75 dana ne mogu steći.
Neodrživa neutralnost
Omer Karabeg: Da li se trka u naoružanju na Zapadnom Balkanu, stvarna ili virtuelna, može svesti na rivalstvo između Srbije i Hrvatske?
Igor Tabak: Mislim da ne. Jer Hrvatska sve što radi u odbrani mora uvelike objašnjavati i usklađivati sa saveznicima. A naši saveznici nijesu samo u regiji, nijesu samo naši susjedi. Hrvatska je ušla u dvije velike asocijacije – Evropsku uniju i NATO – koje su potpuno promijenile karakter naših odnosa. Naša kompletna logistika je okrenuta na tu stranu. Sa evropskim zemljama rade se zajedničke nabave oružja i razvoj novih tehnologija u sklopu evropskog razvoja odbrane.
Nama je trenutno problem kako doći do zajedničkih evropskih sredstava i kako našu malu i skromnu odbrambenu industriju uvezati u evropske projekte, na koji način joj osigurati pristup NATO i EU novcem da bi mogla razvijati napredne tehnologije. To su izazovi koji su puno širi od naših odnosa bilo sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom ili Slovenijom. To su naši problemi. A susjedstvo je, nažalost, nestabilni okvir iz kojeg bismo najradije iskoračili u nešto pristojnije, normalnije da se možemo stvarno koncentrisati na ove bitne stvari.
Nikola Lunić: I ja mislim da ne postoji rivalstvo između Srbije i Hrvatske u naoružavanju. Ne mogu isključiti da u glavama nekih ljudi to postoji, ali objektivno sagledavajući situaciju i geopolitiku regiona mislim da ne samo ne postoji, nego i da ne bi ni trebalo da postoji. Mi bismo se trebali kompatibilno razvijati, možda čak imati neke zajedničke integrisane sisteme. Jer sadašnji tehnološki razvoj je takav da Srbija samostalno ne može odgovoriti na sve bezbjednosne rizike.
Hrvatska to radi kroz organizaciju NATO, a Srbija je izabrala virtuelnu i neodrživu vojnu neutralnost koja u ovakvim vremenima može predstavljati egzistencijalnu opasnost ne samo za državu, nego i za naciju. Ukoliko se pogrešno percipiraju bezbjednosni problemi, onda se moraju snositi i posljedice. Za Beograd je u ovom trenutku strateški važno da reši normalizaciju odnosa sa Prištinom. To je još više važno Zapadu, odnosno Evropskoj uniji. Zašto? Zato što je Zapad želio da vidi Kosovo kao jedinstveni slučaj. Međutim, Kosovo je očigledno postalo presedan u međunarodnim odnosima koji se sada pojavljuje širom planete.
Moramo vidjeti da li smo posvijećeni Vestfalskim postulatima – suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Beograd ne smije da vrluda u spoljnoj policiji. Ne smije da se sakriva ispod kamena što je ovih dana preporučio predsjednik Vučić. Nego upravo suprotno – treba da jasno stavi do znanja koje su nam vrijednosti, koji su nam principi i da na tome ustraje bez obzira na cijenu.
Propaganda
Omer Karabeg: I na kraju, da li su sve te najave o kupovini oružja i svi ti sporazumi o vojnoj saradnji više namijenjeni domaćoj javnosti, nego što će to stvarno biti realizovano?
Igor Tabak: Ja mislim da tu treba jako ozbiljno sagledati stvari. Ova jesen donijela je famoznu vojnu paradu u Beogradu koju su jako pažljivo gledali svi susjedi, a posebno sve članice NATO i Evropske unije. Na njoj se vidjelo puno ruske vojne tehnike, čak i bjeloruske, vidjela se i kineska i izraelska vojna tehnika. Za NATO i Evropsku uniju Bjelorusija i Rusija su pod sankcijama, a Kina je direktan trgovinski i ekonomski takmac. Takve saradnje stavljaju Srbiju van potencijalnog EU članstva. I Izrael je za mnoge EU države problematičan.
Hrvatska je u jednom momentu razmišljala o kupovini borbenih aviona iz Izraela, pa se onda jasno pokazalo koliko je to nesklopivo sa NATO kontekstom. Znate, neutralnost je jako dobra kad ju se deklariše, ali da bi neutralnost imala svoj smisao sve okolne zemlje moraju je priznati kao stvarno stanje. Bojim se da status Srbije, kao, ako se ne varam, jedine evropske države koja nije uvela sankcije Rusiji govori nešto drugo. I stvara problem povjerenja za sve ostale koji su u nekim drugim kontekstima. I to je regionalni problem.
Nikola Lunić: Mislim da u svemu tome što se radi oko naoružavanja i vojne saradnje ima propagande za domaću javnost. Jer, govorim o Srbiji, organizovati vojnu paradu i sajam naoružanja u roku od tri dana sasvim sigurno znači da se promovišu kohezija i političko jedinstvo. Međutim, to je djelimično i percepcija geopolitičke nestabilnosti i miješanja velikih sila i spoljnih igrača, u ovom slučaju Turske, u prilike na Balkanu. Jer kad ministar spoljnih poslova Turske otvoreno i eksplicitno poziva na islamsko ujedinjenje, onda to izaziva određenu vrstu zebnje da bi se to moglo eventualno odraziti i na naš region.

RSE: Koje oružje je Srbija tajno nabavila?

Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan primjer toga, smatra Veskom Garčević, profesor prakse međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu.&nbsp;
Koliko je realno da Tramp krene u nekakvo preuzimanje Grenlanda, pogotovo uz jako protivljenje saveznika u Evropi?
Teško je da vam odgovorim na ovo pitanje, zdrav razum bi mi rekao da vjerovatno to nije realno i da vjerovatno možemo pre očekivati određenu vrstu pregovora ili zategnutih odnosa između grupe saveznika u Evropi i Amerike oko toga kako će se odrediti budućnost Grenlanda. Međutim, imajući u vidu i dosadašnje, nekada neshvatljive i nepredvidive i arogantne poteze koje je predsjednik Tramp radio, ne mogu više ništa da isključim kada je u pitanju Grenland. Ali svakako, ovo je urušilo povjerenje i odnose među saveznicima u NATO-u i definitivno stavilo NATO u jednu vrlo tešku situaciju. Čak i ako se ništa ne dogodi sa Grenlandom u smislu u kom ste pitali, znači ako ne dođe do neke otvorene konfrontacije, odnosi među saveznicima i sami odnosi u NATO-u više neće nikad biti isti i sama organizacija nakon ove 2026. godine vjerovatno neće biti ona ista koja je bila do sada. Znači, nalazimo se na jednoj vrsti geostrateške prekretnice i Grenland je ovdje, rekao bih, samo jedna, eto da kažem, tačka sukobljavanja u odnosima između onoga što bi mogli da kažemo tradicionalnih saveznika do sada u Evropi i SAD.
Saveznici, kao što ste pomenuli, čini se da imaju dosta strpljenja. Imaju dosta strpljenja i način na koji oni odgovaraju Trampu je da traže dijalog. Koliko to strpljenje može da traje?&nbsp;
Evropska unija, ako govorimo o Evropskoj uniji i evropskim saveznicima u NATO-u, do sada je imala pristup takozvanog prilagođavanja ili prihvatanja određenih vrsta Trampovih zahtjeva. Oni su smatrali da tom vrstom te politike popuštanja, da tako kažem, može mnogo više da se uspije kada je u pitanju predsjednik Tramp, nego politikom otvorenog sukobljavanja. Mnogi eksperti koji su u praksi, tako i ovi koji se bave teorijom međunarodnih odnosa, takvu vrstu politike koju Evropa sprovodi prema Americi porede sa 30-im godinama. Kako stvari stoje, takva politika ima određene prednosti, ali ima određena ograničenja. Kada razgovarate ili djelujete sa nekima čiji su jako arogantni zahtjevi i neprestano rastu, popuštanje može da dovede do toga da se ta osoba ili takva politika koju ta osoba sprovodi smatra da je zapravo ona neprikosnovena i da sledeći zahtjevi, koliko god su veliki, moraju takođe da budu ispunjeni. Znači, vi politikom popuštanja ne dovodite do smanjenja zahtjeva ili nekog uravnoteženja odnosa, već naprotiv, hranite ambiciju druge strane da traži još više. Ova situacija sa Grenlandom je tipičan primjer takvog rezultata i takvih je situacija u istoriji bilo više puta do sada. Želim da budem optimista i da vjerujem u to da je neka vrsta kompromisa moguća. Kao što ste i sami rekli, Evropska unija, odnosno evropski partneri i dalje su vrlo oprezni i nisu htjeli da preduzmu oštre mjere ili da najave preduzimanje oštrih mjera u odnosu na ovo što je predsjednik Tramp tražio da se od 1. februara podignu tarife za određenu grupu evropskih saveznika. Oni dalje to razmatraju. Postoje jasni i snažni zahtjevi da se uvode takozvane recipročne mjere prema Americi, ali postoje, evo jutros sam čitao izjavu premijera Velike Britanije, da oni za sada smatraju da treba dijalogu i diplomatiji dati još jednu šansu.
Kako generalno možemo objasniti ovaj Trampov pohod, „everything, everywhere, all at once“, koliko je to skretanje pažnje sa unutrašnjih problema u Americi?
To se može smatrati vrstom skretanja pažnje sa unutrašnjih problema u Americi, ali da budem iskren, mi još ne znamo ovdje, to će tek izbori koji su u novembru pokazati koliko zapravo njegovo tijelo, MAGA, voli ovakvu vrstu politike. Kao što znate, Tramp je došao na vlast, odnosno za njega su glasali zbog obećanja da Amerika više neće intervenisati svuda po svijetu, a u međuvremenu je postala mnogo više intervencionistička nego bilo koja administracija od Buša do danas. To ćemo tek vidjeti. Sa druge strane, Tramp je jutros izjavio kako, i ja mislim da to ima očiglednu psihološku komponentu, da je on duboko nezadovoljan što nije dobio Nobelovu nagradu za mir i da više neće da misli o miru, nego će misliti o tome kako agresivnom politikom Amerike zapravo Ameriku napraviti, odnosno povratiti kao najveću silu svijeta. To je veoma rizičan pristup i videćemo šta to sve može da se desi do toga.
Kako vam se čine dešavanja u Venecueli i Trampova odluka da podrži Delsi Rodrigez umjesto Marije Mačado? Odnosno, da ide na stabilokratiju, a ne na demokratiju?
Kada je u pitanju Venecuela, očigledno da je Marko Rubio imao veliki uticaj i mnogi smatraju da je ovo zapravo njegov mali rat. Ovde postoji nekoliko, kako da kažem, slojeva interesa koje je Amerika imala. Vrlo je interesantno isto tako da je potpredsjednik Vens, kada je bila intervencija u Venecueli, ali kada su bili takođe i govori o intervenciji u Iranu, bio vrlo suzdržan, odnosno nije davao nikakve javne izjave, pokušavajući, vjerovatno, to su sad neke spekulacije u Americi, da sebe prezentuje kao pravog autentičnog predstavnika MAGA pokreta, koji je više bio za određenu vrstu izolacionizma američkog u međunarodnim odnosima, a ne intervencionizma. Međutim, kada je u pitanju Venecuela, očigledno je, i to možda nisu čak ni toliko krili u Americi, da je intervencija imala prvenstveno ekonomske interese, a to je nafta koju proizvodi Venecuela.
Vrlo je važno da se razumije, ja nisam neki ekspert, ali u međuvremenu sam pokušao da saznam što više o tome, da se razumije način na koji Amerika, odnosno kako se proizvode ti naftni derivati i da postoje različite vrste naftnih derivata. Američke rafinerije su napravljene da bi prerađivale takozvanu tešku naftu, koju Amerika zapravo ne proizvodi. Većina nafte koja se proizvodi u Americi je takozvana laka nafta. Znači, Amerika koja sama sebe može izdržavati u smislu derivata, ne zavisi od drugih država, izvozi tu laku naftu, kada kažem laka ili teška, ovdje se ne misli na kvalitet, nego na vrstu derivata. Ona izvozi tu laku naftu da bi uvozila tešku naftu, jer njene rafinerije su napravljene da prerađuju tešku naftu.
Najveći proizvođač teške nafte u svijetu je Venecuela. Najveći proizvođač i najveće nalazište takve nafte u svijetu ima Venecuela. Mnogi smatraju da su to razlozi za uzimanje tankera. Venecuela je definitivno bila umešana u drogu i tako da dalje tu ne da ovim na neki način aboliraju bivšeg predsjednika Venecuele koji je diktator, ali je veći dio tankera završio u rafinerijama u Americi. Znači, kada pogledate sa te strane, pitanje stabilokratije je mnogo važnije od pitanja demokratije, veli u pitanju Venecuela.
Nafta nije bitna samo u Latinskoj Americi i na Arapskom poluostrvu, nego i ovdje kod nas na Balkanu. Vidimo da je OFAK promenljivog mišljenja, bar što se tiče Srbije, po pitanju Mađarske, mnogo popustljiviji. Kako se u Americi gleda na to?&nbsp;
Mnogo su bila velika očekivanja Srba i Srbije od Trampa. Nažalost, mnogi Srbi su u Americi glasali za Trampa. Pretpostavljam da se mnogi od njih sada mogu zamisliti da li je ovo ono što su oni željeli. Ali, to se nije desilo prvi put, da se podržava jedna vrsta ekstremne, da tako nazovem, ili rizične politike. Amerika nije imala takav pristup prema Srbiji kakav su mnogi očekivali i ne samo zbog Kosova, jer je bilo stvarno iluzorno očekivati da će Amerika promijeniti svoju politiku u odnosu na Kosovo ili u odnosu na Balkan, ali je prvenstveno to bilo možda očekivano da će biti malo tolerantnija kada su u pitanju odnosi Srbije sa Rusijom. Međutim, i ovdje se pokazalo da ako na globalnom nivou Amerika i Rusija sad imaju mnogo pomirljivije tonove, iako sve ovo što smo do sada diskutovali i što dovodi u pitanje i ruši odnose i povjerenje između NATO partnera, zapravo radi u korist Rusije, da mnogi eksperti misle da Tramp ovdje sprovodi jednu rusku agendu. To se ne odnosi na male zemlje kao što je Srbija i one u suštini, ako imaju velika očekivanja, a ta očekivanja nisu ni bazirana na stvarnim realnim procjenama situacije, kao što je to bio slučaj ovdje, onda kao rezultat toga plaćaju veliku cijenu.
- Završiću ovaj komentar još jednom tezom. Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava nekako svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan od primjera toga. Jednostavno, kada dođe do zaoštravanja situacije na međunarodnoj sceni, ne možete da sjedite na četiri stolice jer svaka od tih strana traži od vas da se na neki način opredijelite i nijedna vam ne vjeruje do kraja, ni Rusija vam ne vjeruje, pa ni Kina vam ne vjeruje, ni Evropska unija vam ne vjeruje, a ne vjeruju vam ni Sjedinjene Američke Države- poručio je Garčević.

Garčević o spoljnoj politici Srbije: Sjedenje na četiri stolice doživljava tužni kraj, niko vam ne vjeruje

Studenti u blokadi pozvali su građane na skup u Beogradu 27. januara, kada će, kako piše Nova.rs, građanima govoriti svi oni koji su se više od godinu dana borili za ispunjenje zahtjeva i rad institucija.
Tačna lokacija i satnica skupa biće objavljeni narednih dana.
Skup je najavljen pod nazivom: „Bolja vremena se mogu graditi samo obrazovanjem. U znanju je moć! Vidimo se 27. 1. u Beogradu!“, poručili su studenti.
Za portal Nova.rs otkrivaju i glavne teme govora koji će biti održani tog dana.
- Kao što smo već najavljivali nakon akcije 28. decembra, ovo će biti godina konkretizacije hrabrosti, volje i umreženosti koje smo gradili u prethodnom periodu. Važno nam je da sa građanima razgovaramo o temama koje su krucijalne za društvo i sa time smo krenuli već ovog mjeseca - kažu za Nova.rs studenti Beogradskog univerziteta.
Na skupu u Novom Sadu 17. januara, bili su fokusirani na korupciju i odgovornost, dok će se 27. januara u Beogradu pažnja posvetiti obrazovanju – temi na kojoj se ovaj pokret u najvećoj mjeri zasniva.
- Školsku slavu željeli smo da obilježimo zajedno sa svojim najbližim saborcima, ljudima koji čine prosvjetu ove zemlje – nastavnicima osnovnih i srednjih škola, kao i univerzitetskim profesorima. Njihovi predstavnici će se zajedno sa studentima obratiti građanima na savindanskom skupu i predstaviti ideje o budućnosti prosvjete, budućnosti za koju ćemo se svi zajedno boriti -poručuju studenti.
Beogradski studenti najavljuju da će ovo biti samo početak razgovora sa građanima na konkretne teme, koji će se ubuduće odvijati u različitim formatima.
- Enormni pritisci, represije i odmazda usmjereni na prosvjetu još uvijek se prevazilaze zahvaljujući podršci građana koja ne jenjava. Građani su odmah prepoznali važnost borbe za noseći stub društva – obrazovanje – i bili su uz nas sve vrijeme, stoga želimo da ih što više uključimo u sve procese i stvorimo prilike da se bolje čujemo. Pozivamo sve naše redovne saborce, ali i one koji su možda tek nedavno prepoznali značaj učešća u borbi za obrazovanje i budućnost zemlje, da nam se pridruže i zajedno sa nama obilježe ovaj praznik. Očekujte i propratne sadržaje - kažu studenti, najavljujući da će svi govori biti održani na jednoj lokaciji čija će tačna adresa i satnica biti objavljeni narednih dana.
Podsjećamo, 17. januara u Novom Sadu održan je studentski skup „Šta znači pobjeda“, na kojem su predstavljeni neki detalji programa buduće studentske liste, uglavnom vezani za borbu protiv kriminala i korupcije kroz mehanizam lustracije i donošenje Zakona o porijeklu imovine. Studenti u blokadi tada su najavili i naredni skup, koji će biti održan u Beogradu na Savindan.

Studenti u blokadi o skupu u Beogradu 27. januara: „Imamo plan za budućnost prosvjete u Srbiji“

Crnogorski vaterpolisti igraće danas &nbsp;sa Srbijom utakmicu posljednjeg kola E grupe Evropskog prvenstva u Beogradu.
Crnogorski vaterpolisti pobjedom protiv Holandije osigurali su četvrto mjesto u grupi i bez obzira na ishod duela sa Srbijom čeka ih borba za sedmu poziciju.
Domaćin šampionata osigurao je plasman u polufinale i pobjedom bi takmičenje u novoformiranoj grupi završio kao prvoplasirani.
Duel u Beogradskoj areni počeće u 20 sati i 30 minuta.

Crnogorski vaterpolisti u Beogradskoj areni sa Srbijom

Vaterpolo reprezentacije Crne Gore, sa jednim od najmlađih sastava na šampionatu Evrope, nije uspela da stigne do polufinala.
Izabranici Dejana Savića su pobijedili Francusku i Holandiju, sada čekaju duel sa Srbijom, pa meč za sedmo mjesto.
Veoma su blizu osvajanja pozicije, koja ih poslije šestog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Singapuru, a uoči Svjetskog kupa u Sidneju koji je na programu tokom ljeta 2026. godine, praktično vodi na Svjetsko prvenstvo 2027. godine u Budimpeštu.
U meču koji je lišen rezultatskog značaja vaterpolisti Crne Gore nastojaće da poprave utisak posle poraza od Mađarske i Španije, selekcija koje su trenutno, daleko ispred Crne Gore.
Slijedi duel sa Srbijom. Očekivali smo da će značaj utakmice za nas biti daleko veći, ali… Srbija će pred dupke punom Arenom nastojati da stigne do prvog mjesta u grupi, a mi ćemo se boriti da u odličnoj atmosferi popravimo utisak poslije poraza od Mađarske i Španija, selekcija koje su u samom vrhu svjetskog vaterpola, kojem i mi težimo – naglasio je Vasilije Radović.
Crna Gora i Srbija igraju u utorak, 20. januara sa početkom u 20 časova i 30 minuta.
Meč dana će biti okršaj između Španije i Italije, jer je na talonu plasman u polufinale.

Ajkule u utorak sa Srbijom

Izaslanstvo Evropskog parlamenta, predvođeno Toninom Piculom, izvjestiocem Evropskog parlamenta za Srbiju, boraviće u Beogradu od 22. do 24. januara. Iako je posjeta najavljena ranije, prije nego što su uopšte stigli u Beograd, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvorio je žestoku paljbu po evropskim parlamentarcima. Očekivano, najviše kritika usmjereno je prema Piculi, kojeg Vučić i njegova medijska mašinerija od prvog dana nesuvislim izjavama napadaju i etiketiraju najgorim uvredama.
Predsjednik Srbije, zajedno s predsjednicom Narodne skupštine Anom Brnabić, poručio je da odbija razgovor s Piculom i njegovom delegacijom.&nbsp;
- Sjeli su, mrzitelji Srbije, i dogovorili se da će doći u Beograd. Nisu nas pitali, nisu nas obavijestili - danima ponavlja Vučić.&nbsp;
Njegove izjave zapravo su očekivani repertoar za domaću publiku, kojoj stalno naglašava da je Srbija na evropskom putu, ali da je njegov posao „spriječiti da država bude ponižavana“. Na koji način i od koga se država ponižava, ostaje nejasno.
Od imenovanja Picule za izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju, Vučić stvara svojevrsni „sanitarni kordon“ oko hrvatskog europarlamentarca.&nbsp;
Ne treba ni spominjati koliko mu, očigledno, smeta činjenica da izvjestilac dolazi iz Hrvatske, što dodatno potvrđuje njegovu opsjednutost Hrvatskom, a onda je najlakše proglasiti ga „mrziteljem Srbije“.&nbsp;
Picula u razgovoru za Večernji list kaže da će ovakvih napada biti još i da Vučić od njih ne odustaje.
- Meni se čini da predsjednik Srbije Evropsku uniju doživljava kao švedski sto: bira samo sagovornike koji mu odgovaraju, a kritičare iz iste Evropske unije uporno smatra neprijateljima. Po mom mišljenju, to nije ništa ni novo ni čudno, jer tako postupa i s domaćim političkim rivalima, a rekao bih i s građanima Srbije - ističe Picula.
On na slikovit način objašnjava Vučićeve izjave i stalne napade.
- Vučić u svom poznatom maniru uglavnom razgovara ili s ogledalom, ili samo s odabranim novinarima, koji onda prenose njegovu percepciju kakvo je zapravo stanje u Srbiji i oko Srbije. Prema tome, ništa čudno - kaže Picula.
Izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju ponavlja kako Evropski parlament, gdje je zastupnik s ostalim koleginicama i kolegama parlamentarcima, dosljedno podržava politiku proširenja Evropske unije, pa i na Srbiju.
- No, ta politika ima svoje ciljeve i metodologiju. Nažalost, Srbija stagnira već četiri godine jer ne uspijeva da otvori nijedno novo poglavlje. To tapkanje u mjestu počelo je prije mog imenovanja za stalnog izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju. I drugi prije mene, koji nijesu bili ni u mojoj političkoj grupaciji, u svojim su izvještajima uvijek ukazivali na iste probleme koji se, nažalost, u Srbiji ne rješavaju. Rekao bih da se naročito u posljednjih godinu i nešto ti problemi samo gomilaju. Vučiću su za probleme Srbije krivi svi drugi osim njega i sistema na čijem je čelu već godinama - jasan je Picula.
Logično pitanje koje se nameće jeste: želi li Srbija s Vučićem na čelu uopšte u Evropsku uniju? Deklarativno – da, ali u praksi čini sve da to izbjegne.
- Kao što sam rekao, to je pristup „švedskog stola“. Oni žele fondove, finansijsku podršku, donacije, naravno i privrednu razmjenu. Jer oko 60 odsto srpske spoljne trgovine odvija se s Evropskom unijom. Bez te dobrohotnosti i spremnosti EU da trguje sa Srbijom, srpska ekonomija bi stala. Sada vidimo i probleme s Naftnom industrijom Srbije, koliko je ta ekonomija, poput ekonomija malih država, izložena i koliko je krhka, te kako se preko noći može naći u ozbiljnim problemima. Srbija očekuje sve od Evropske unije, ali se ne želi prilagoditi elementarnim zahtjevima EU, poput uvođenja sankcija Rusiji. Srbija je dugo zagovarala vektorsku spoljnu politiku između Pekinga, Moskve, Vašingtona i Brisela. Međutim, vrijeme takvog „sjedenja na četiri stolice“ polako prolazi, jer dolazi do globalnog sučeljavanja najvažnijih političkih aktera. Trenutno je teško, čak i za sposobnije države, voditi takvu spoljnu politiku bez posljedica po domaće društvo. To, naravno, ne može ni Aleksandar Vučić, ali uvijek mora naći nekoga na koga će svaliti odgovornost - zaključuje Picula u razgovoru za Večernji list.
Vučićeva napadačka retorika prema Evropi, u ovom slučaju prema predstavnicima Evropskog parlamenta, dio je njegovog narativa od dolaska na vlast, upozorava u razgovoru za Večernji list Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije u vrijeme Zorana Đinđića i žestoki kritičar aktuelne vlasti.
- Taj narativ je zapravo stariji od njega. To je Šešeljev narativ: mi i Rusija jedini smo nezavisni u Evropi, a Evropa želi da nas ponižava, eksploatiše, oduzima nam nezavisnost i otima nam teritorije, uključujući Kosovo. To je Šešeljeva retorika koju Vučić nastavlja. Primjeri su izjave tipa: „Imam veliku vojsku, dajem mnogo za naoružanje, nama niko ništa ne može. Ja sam nezavisan i neću da se Srbija ponižava niti da primam ljude koji nemaju razumijevanje za Srbiju“. „Razumijevanje za Srbiju“, u njegovom smislu, znači da bi ovakva Srbija odmah trebalo da bude primljena u Evropsku uniju. Vučić očigledno bijesno reaguje na činjenicu da Srbija već tri godine nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje, a kamoli zatvorila neko, dok Crna Gora napreduje znatno brže. Srbija je, dakle, na sporednom kolosijeku evropskih integracija, a Vučić ne želi da se to vidi kako ne bi bio uočen krah njegove politike. Sve ove odluke vode ka sve većoj izolaciji Srbije u Evropi. Jednom riječju – ono što se trenutno događa može se opisati kao izolacija - upozorava Korać.
Ipak, najveća zanimljivost u vezi s posjetom delegacije Evropskog parlamenta, prema Koraću, jeste stav studenata i pitanje hoće li se odazvati pozivu na razgovor s evropskim parlamentarcima.
- Beogradski studenti neće primiti delegaciju, što nije prvi put, dok se studenti iz Novog Pazara, Niša i Novog Sada spremaju za razgovor s njima. Među studentima je došlo do razlika: oni proevropski orijentisani žele razgovarati, dok drugi slijede zvanični državni narativ i ranije su odbili sastanke - naglašava Korać.
Studenti koji odbijaju razgovor s predstavnicima Evropskog parlamenta nijesu zalog bolje budućnosti susjedne države, a Srbija pod Vučićevim vođstvom sve više liči na zemlju saveznicu Rusije i Bjelorusije, a sve manje na kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.

Picula: Vučiću, EU nije švedski sto da birate po željama

Crna Gora je ustavom jasno definisala crnogorski jezik kao službeni jezik države, uz ravnopravnu službenu upotrebu bosanskoga, hrvatskoga, srpskoga i albanskoga jezika. Tvrdnja da Crna Gora „ne priznaje srpski jezik“ predstavlja grubu dezinformaciju, saopšteno je iz Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK) i Crnogorskoga PEN centra.&nbsp;
Oni su reagovali povodom objave na zvaničnom nalogu „Serbia in English“, koji vodi Kancelarija za javnu i kulturnu diplomatiju Vlade Republike Srbije.&nbsp;
Prema njihovoj ocjeni, u toj objavi se svjesno plasiraju dezinformacije i grubo falsifikuje ustavni i pravni okvir jezičke politike Crne Gore.
- Fakultet za crnogorski jezik i književnost i Crnogorski PEN centar izražavaju ozbiljnu zabrinutost zbog miješanja druge države u ustavno uređenje i suvereno pravo Crne Gore da uređuje sopstvenu jezičku i obrazovnu politiku. Da je riječ o politički motivisanom narativu, nedvosmisleno potvrđuje i elementaran uvid u važeći ustavni i zakonski okvir Crne Gore - istakli su u saopštenju.&nbsp;
Srpski jezik u Crnoj Gori, kako podvlače, ima ustavno garantovanu službenu upotrebu i široku institucionalnu prisutnost u obrazovanju, medijima i javnom životu.&nbsp;
- Jasno je da problem nije u nepostojanju prava, već u kontinuiranim političkim pokušajima da se ospori postojanje crnogorskoga jezika i potkopa kulturni i identitetski suverenitet Crne Gore - naglašavaju iz FCJK-a i Crnogorskoga PEN centra. &nbsp;
Ovakav istup, kako dodaju, sa zvaničnih naloga Vlade Republike Srbije predstavlja još jedan primjer politički motivisane instrumentalizacije jezika kroz ironiju i mim-kulturu, čime se svjesno banalizuje i zamjenjuje argumentacija propagandnim dośetkama, uz normalizaciju neozbiljnoga i manipulativnoga pristupa državnoj komunikaciji.
Podśećaju, kako kažu, da evropske vrijednosti ne podrazumijevaju nametanje identitetskih modela drugim državama, već poštovanje njihove ustavne strukture, kulturne raznolikosti i prava na samoodređenje.&nbsp;
- Evropski put Crne Gore zasniva se upravo na tim principima, a ne na prihvatanju političkih pritisaka ili revizionističkih narativa - naveli su u saopštenju.&nbsp;
Prema njihovim riječima, kontinuirani napadi na crnogorski jezik jasno ukazuju na nastojanja da se ospori njegov međunarodni legitimitet i onemogući njegova buduća afirmacija, uključujući i status službenog jezika Evropske unije, iako je crnogorski jezik već međunarodno prepoznat kao ravnopravan član porodice slovenskih i svjetskih jezika, potvrđen u relevantnim lingvističkim publikacijama i vodećim svjetskim institucijama, uključujući Kongresnu biblioteku u Vašingtonu.&nbsp;
- Ironično je da bi srpski jezik vjerovatno bio bliže tom cilju da su makar dio energije koju su uložili u negaciju crnogorske kulture usmjerili na stvarno unapređenje demokratskih, pravnih i evropskih standarda u samoj Republici Srbiji. U tom kontekstu, jasno poručujemo da crnogorski jezik nije predmet pregovora, anketa niti spoljnopolitičkih komentara. On je istorijska, kulturna i savremena činjenica, potvrđena kulturnim nasljeđem, živom jezičkom praksom, naukom i, u krajnjem, najvišim pravnim aktom države Crne Gore - zaključuje se u saopštenju FCJK-a i Crnogorskoga PEN centra.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 87.1667%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fambasador-srbije-pozvan-na-razgovor-u-mvp-crne-gore-zbog-objave-na-zvanicnom-nalogu-vlade-srbije&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Crnogorski jezik nije predmet pregovora niti spoljnopolitičkih komentara; Tvrdnja da Crna Gora „ne priznaje srpski jezik“ gruba dezinformacija

Služenje obaveznog vojnog roka u Srbiji će početi ili u decembru 2026. ili u martu 2027. godine.
To je, između ostalog, najavio predsjednik ove zemlje Aleksandar Vučić, prenosi Radio Slobodna Evropa (RSE).&nbsp;
Naveo je da odluka o početku vojnog roka zavisi od spremnosti kapaciteta i vojnih objekata.
- Tu odluku ćemo uskoro donijeti, u narednih mjesec ili dva, i ići pred Skupštinu i krenuti sa evidentiranjem vojnih obveznika - rekao je on danas nakon sastanka sa vojnim čelnicima o stanju i analizi sposobnosti Vojske Srbije za 2025. godinu.
Vojni rok će, napominje Vučić, trajati 75 dana.
- Moramo da spremimo sve objekte. Imamo dovoljno pušaka i čizama ali postoje neke stvari koje još nisu potpuno spremne - kazao je on.
Prema njegovom mišljenju, Srbija mora da obnovi regrutne centre, unaprijedi i obnov ambulante...
- To su važna pitanja jer želimo da to spremno dočekamo i da ti mladi ljudi vojsku provedu u najboljim uslovima. Da steknu potrebnu odgovornost i ozbiljnost, kao i odnos prema patriotizmu - izjavio je on.
Uvođenje obaveznog vojnog roka mora da izglasa parlament donošenjem zakona. Predstavnici tamošnjih vlasti su proteklih godina u više navrata najavljivali vraćanje vojnog roka. Ideja je konkretizovana u januaru 2024. Tada je Generalštab Vojske Srbije pokrenuo inicijativu i predložio predsjedniku uvođenje vojnog roka.
Vučić je potom, u septembru iste godine, potpisao saglasnost da se u Srbiju vrati obavezni vojni rok. Od njegovog ukidanja, 1. januara 2011. godine, u vojsku se ide samo dobrovoljno.
Vraćanje obaveznog vojnog roka je u oktobru 2025. izglasala je i susjedna Hrvatska.
Među zemljama koje nisu ukidale obavezan vojni rok su: Švajcarska, Norveška, Danska, Finska, Austrija, Turska, Estonija, Grčka, Kipar, Ukrajina, Rusija i Belorusija.

Vučić: Obavezni vojni rok od decembra 2026. ili marta 2027.

Njemački automobili su statusni simbol i za 1,45 milijardi Indijaca. Zato su njemački proizvođači s nestrpljenjem dočekali trgovinski sporazum sa Indijom i drastično niže carine. Ipak, ni Indija nije lako tržište.
Indija je najmnogoljudnija država na svijetu. U proteklim godinama ostvarila je impresivan ekonomski rast od prosječno šest do sedam odsto godišnje, stope rasta o kojima druge države mogu samo sanjati, piše Dojče vele (DW).
U Indiji postoji sve brojnija srednja klasa i mlado stanovništvo koje postaje sve imućnije.
„Zbog toga je novi sporazum o slobodnoj trgovini sa EU za njemačku automobilsku industriju sigurno prilika da otvori novi pristup tržištu“, smatra Konstantin Gal, savjetnik u firmi EY Parthenon.
„Indiji su potrebni terenci“
U prvoj fazi, carine na određene uvozne automobile, koje sada iznose i do 110 odsto, trebalo bi da se smanje na 40, a kasnije i na deset odsto. To bi se trebalo odnositi na kvotu od 250.000 vozila godišnje. Na auto-dijelove carine bi trebalo potpuno da se ukinu nakon pet do deset godina.
Frank Švope s Visoke škole za menadžment u Kelnu smatra da je to važna osnova za njemačke proizvođače automobila kada je riječ o otvaranju novih tržišta i pronalaženju kupaca.
„SUV vozila u Indiji su potrebna, kao i robusniji automobili, jer putevi u Indiji su daleko od evropskih standarda“, naveo je Švope.
Šta sa fabrikama u samoj Indiji?
Indija je već odavno važno tržište za svjetsku automobilsku industriju. Potražnja je ogromna, a zemlja bi sve više mogla da postane tržište poput SAD ili Kine.
Stručnjak za automobilsku industriju Kristof Štirmer oprezniji je: po njemu, za njemačke proizvođače to je „dvosekli mač“ – novim trgovinskim sporazumom može se podstaći direktan izvoz u Indiju.
„S druge strane, kompanije poput Audija već su otvorile fabrike u Indiji koje čekaju proširenje. To opet postavlja pitanje smisla uvoza vozila iz Evrope“, kazao je Štirmer.
I Indijci sve više voze „na struju“
Elektromobilnost u Indiji danas ima veliku ulogu, jer je zagađenje vazduha u nekim gradovima ozbiljan problem.
„Indija počinje sa sektorima koji su najvažniji za saobraćaj, dakle sa malom i mikromobilnošću“, kaže Štirmer.
To uključuje skutere, motocikle i brojne trokolice „tuk-tuk“ koje se koriste širom zemlje. I autobusi voze na struju.
„U nekim gradovima već su u potpunosti prešli na električne autobuse. Slediće ih i drugi. To je u Indiji centralna strategija“, dodao je.
Država to podstiče, postoje poreske olakšice i subvencije.
Mnoštvo domaćih vozila i „Japanaca“
Teško je procijeniti u kojoj mjeri njemački proizvođači mogu profitirati od rasta tržišta u Indiji. U novom sporazumu o slobodnoj trgovini ne spominju se poreske olakšice za uvezena električna vozila.
Domaći i japanski proizvođači dominiraju tržištem. Suzuki i Honda u Indiji imaju velike pogone, ulažu milijarde u nove fabrike i razvoj modela. Snažno napreduju i južnokorejski proizvođači poput Hjundaija i Kije.
Vlada, s druge strane, podstiče domaće proizvođače:
„Vlada želi da ti proizvođači prvi udovolje potrebama mladog i rastućeg tržišta“, objašnjava Gal.
Frank Švope ipak ostaje optimista:
„Smatram da ima dovoljno prostora i za njemačke proizvođače.“
Sporazum je prilika da se ponovo pozicioniraju na tržištu koje postaje sve zahtjevnije. S tim se slaže i Gal:
„U predstojećim godinama to će za njemačke proizvođače sigurno biti tržište koje ne smiju izgubiti iz vida.“

Njemački automobili pojeftinjuju nakon sporazuma EU–Indija

Premijer Velike Britanije Kir Starmer sastao se danas u Pekingu sa kineskim liderom Si Đinpingom, gdje su dogovorili više sporazuma - a među njima i onaj prema kom će građani Ujedinjenog Kraljevstva koji idu u Kinu poslovno ili kao turisti, moći da putuju bez vize za boravke kraće od 30 dana.
Starmer je rekao da je sastanak, koji je trajao sat i 20 minuta, bio produktivan i da je donio „stvarne, konkretne rezultate“.
Građani Ujedinjenog Kraljevstva koji putuju u Kinu poslovno ili kao turisti moći će da putuju bez vize za boravke kraće od 30 dana. Time se UK usklađuje sa drugim zemljama, uključujući Francusku, Njemačku i Austriju.
Nije naveden datum kada će ovaj bezvizni režim stupiti na snagu, ali se vlada nada da će se to desiti što je prije moguće, prenosi BBC.

Tag: srbija