Između boja, kistova i priča koje su oblikovale dušu umjetnika, postoji naslijeđe koje ne nestaje. Serenella Poček, unuka jednog od najpoznatijih crnogorskih slikara, Pera Počeka, donosi u svjetlost sjećanja na život i rad svog đeda, čije slike i dalje pričaju priče o crnogorskim pejzažima, prijateljstvima i ljubavi prema domovini. Njena emotivna veza s prošlim vremenima i umjetničkim naslijeđem otkriva ne samo umjetnika, već i čovjeka koji je živio s dubokom vjerom u vrijednost kulture, tradicije i prirode. Ova dama sa bogatim životnim iskustvom koja je čuvar sjećanja na fascinantnu porodičnu prošlost, svjedoči o tome koliko su duboke i neizbrisive veze između njenih korijena i svijeta u kojem je odrasla. Njena priča nas uvodi u dublji uvid u život jednog od najvećih crnogorskih slikara, ali i otkriva nepoznate detalje o vremenu u kojem su Počekovi živjeli.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Pero Poček (1878 - 1963) autoportret"><figcaption>Pero Poček (1878 - 1963) autoportretArt Montenegro</figcaption></figure>  U ovom ekskluzivnom intervjuu imamo priliku da konačno saznamo istinu o umjetniku čije djelo i danas čeka da zauzme mjesto koje mu pripada u Crnoj Gori. Serenella, Vi ste odrasli u Italiji, ali vaša veza sa Crnom Gorom je duboka i trajna. Kako biste opisali svoje djetinjstvo i odrastanje u porodici sa tako značajnim kulturnim nasljeđem? Poček: Bilo je to čudno djetinjstvo. Bile su to godine nakon rata, otprilike od 1948. do 1958. Živjela sam u Torinu, u siromaštvu. Moj otac u tom periodu više nije bio u avijaciji. Bio je veoma ponosan, nije htio da se vrati pod okrilje svojih roditelja, koji su bili prilično imućni. Radio je kao vozač kamiona da bi izdržavao porodicu, nas četvoro u tom trenutku, a najmlađa sestra Paola se rodila nekoliko godina kasnije. Naše sobe su bile nekadašnji kancelarijski prostori. Ali ljeti smo se vraćali kod babe i đeda u Roka di Papa, i tamo bih opet postajala “la castellana”,kako me zvao đed Pero. Upravo zahvaljujući njemu, porasla je moja povezanost sa Crnom Gorom. Pričao mi je sve priče o Crnoj Gori, ilustrujući ep “Gorski vijenac”. Mnogo mi je pričao, volio je da priča o svemu i o danima na umjetničkoj akademiji, ali i o događajima iz rata na Balkanu, kada je s babom išao da liječi ranjenike na bojnim poljima. Čuvao je mnoge crnogorske običaje. Na primjer, Badnje veče 6. januara uvijek je slavio napolju, pjevajući pjesme oko vatre, bacajući pirinač u plamen, dok smo mi u rukama držali pomorandže. Jednom sam tada dobila svoju prvu upalu pluća, imala sam samo četiri godine. Nije dopuštao da naš dom blagosiljaju katolički svještenici, on bi ga uvijek sam blagosiljao, za Božić i za Uskrs. Sjećam se da sam za đeda svirala klavir i pjevala pjesmu “Oči čarne” – bila sam jedina koja ju je znala, i jednom sam mu priredila iznenađenje. Bio je veoma dirnut. U sobi u kojoj je primao goste i pokazivao svoje slike mnogim prijateljima iz cijelog svijeta koji su dolazili da ga posjete, nalazila su se dva tepiha od krzna i glave: jednog lava i jednog bijelog medvjeda... ja sam uvijek sjedala na lavlju glavu i slušala đeda koji je volio da priča, govorio je glasno jer je bio pomalo nagluv. Njegova fotelja u kojoj je uvijek sjedio, još je imam. To je komad namještaja do kojeg mi je mnogo stalo. Sačuvala sam i ostale, iz 18. i 19. vijeka. Djedova braća iz Crne Gore često su mu slala hranu iz zavičaja: kajmak u drvenim kutijama nalik na burad (kace), rakiju i butargu (sušenu slanu ribu). Meni se najviše dopadao kajmak, toga se sjećam. Pero Poček je imao privilegiju da se školuje u Napulju. Koliko je taj period bio važan za njegov razvoj kao umjetnika? Poček: Studije u Napulju bile su izuzetno važne za mog đeda. Tamo je stigao zahvaljujući kraljici Jeleni i crnogorskoj kraljevskoj porodici. Ponuđeno mu je da bira između Pariza i Napulja. Izabrao je Napulj zbog klime i mora. Toliko je volio more da je često plivao rutu Napulj - Kapri. Boje Napulja za njega su bile kao slika. Za slikanje na otvorenom, morao je da osjeća sve na svojoj koži , i oluju i sunce, morao je da proživi emociju kako bi ih prenio na platno. To je tipično za one koji ne čuju dobro. Ali da bi naslikao ljude, oni su morali da izraze ličnost i misao onoga koga predstavljaju. Na primjer, na slici “gusle”, junak je bio barjaktar, onaj koji ide prvi u bitku i koji mora da pogine kao heroj, ne kao običan čovjek. Autoritet je bio prikazan kao čovjek sa dugom lulom na slici. Po mišljenju mog đeda, brkovi su bili vrlo važni, dok brada nije smjela da bude preduga – nije smjela da prelazi ispod brade, jer to nije bilo ukusno. Estetika je za njega bila izuzetno značajna, u umjetnosti, prirodnom ambijentu i kod ljudi. Nosio je somotsko odijelo na pruge, sako, prsluk i pantalone, uz džepni sat na lančić, bio je to švajcarski sat marke Vacheron &amp; Constantin iz 1906. godine. Taj sat još uvijek čuvam. Osim njegove tržišne vrijednosti, za mene ima veliku emotivnu vrijednost, kao i sve stvari koje me podsjećaju na njega. Interesantno da moj đed nikada nije skinuo vunene čarape od grube kozje vune, svoj tabarro (plašt), crni filcani šešir i štap od čvornate žbunaste korijenske drvenarije. Volio je prirodu i mnogo je šetao. Kada je prestao da slika, napravio je vrt od osam hektara kao sliku, kombinujući boje biljaka i drveća tako da predstavljaju smisleni pokret boja kroz godišnja doba. Da smo tada imali dron, sigurno bismo vidjeli jedno iznenađujuće umjetničko djelo od osam hektara. Najviše je volio masline i kestene. Kada je đed umro, jedan od njegovih profesora sa akademije, Filippo Palizzi, je organizovao njegovu sahranu, s konjima, s narikačama obučenim u crno... Jednog dana mi je rekao da mu je upravo ta sahrana bila jedno od njegovih remek-djela, kao prelijepa slika, sa kontrastima sunčanog dana i sahrane, snažna, veoma emotivna i puna značenja, s pažnjom prema svakom detalju. Vaša baba Umbertina Griffini potiče iz izuzetno ugledne familije. Što nam možete reći o njoj i kako su se upoznali Vaš đed Pero i baba Umberta? Poček: Baba i đed su se upoznali na dvoru Savoja, đe je baba Tina (Umbertina Griffini) bila kao kod svoje kuće. Baba je bila kumče kralja Umberta I, dok je njen otac bio državni glavni računovođa, Akile Grifini. Baba je govorila sedam jezika. Sa đedom je govorila crnogorski. Sjećam se da joj je znao reći: „Ajde ženo, sveži taj jezik.“ Baba Tina je organizovala književne i naučne salone iz oblasti medicine, sa uglednim ličnostima tog vremena. Bila je veoma obrazovana i angažovana žena. Zajedno s kraljicom Jelenom, odlazila je da spašava ljude ispod ruševina nakon čuvenog zemljotresa u Mesini. Pero i Umberta su imali troje đece. Vašeg strica Aleksandra (Alessandro) koji je bio najstariji, tetku Jelenu (Elena) i vašeg oca Đorđa (Giorgio). Kakav je bio odnos između Vašeg đeda i njegove djece - Aleksandra, Jelene i Đorđa? Odnosi između đeda i njegove djece bili su posebni. Najstariji sin, Alessandro, bio je pustolov, prava kopija princa Danila, zanimao se isključivo za žene i kocku. Jelena je bila drugo dijete, veoma posvijećena učenju i izuzetno organizovana. Završila je prava i bila je jedina koja je sa ocem govorila crnogorski. Pored toga tetka Jela je bila i rukovodilac GUF-a (Univerzitetske fašističke grupe). Giorgio je bio treće dijete, moj otac, s kojim sam imala veoma snažnu vezu. Bio je pilot vojne avijacije, ratni heroj i ujedno đedov najdraži sin. Dobio je mnogo ratnih medalja. Međutim, neobično je bilo to što je đed odbio da mu naslika portret, iako je baba Tina to predložila kad je tata imao svega nekoliko mjeseci. Htjela je da ga naslika u korpi s trešnjama, ali đed je to odbio. Nije bilo u njegovom duhu da pravi takav portret. Ipak, tokom života pisao je ocu mnogo pisama, i dan-danas ih čuvam. Tokom Drugog svjetskog rata, tata je bio ranjen i smješten u bolnici u Palermu. Moja tetka Jela je tada otišla tamo i preuzela kontrolu nad čitavom bolnicom, uspjevši da ga prebaci u vojnu bolnicu u Rimu. Vaši otac i majka su takođe bile značajne ličnosti!?Što nam možete reći o njima? Poček: Moj otac je osjećaj za čast, žrtvu i uvjerenje da ako neko može, mora pomoći drugima, a ponekad i kada ne može. To je naslijedio od oba roditelja. Zaista, tokom rata, moj otac je spasio mnoge mladiće od 16 i 17 godina koji bi inače bili odvedeni od strane Njemaca u koncentracione logore, rizikujući sopstveni život. Trojicu braće Casali iz Emilije Romanje spasio je upravo on, svu trojicu. Moja majka je bila kćerka novinara koji je radio za list Avanti sa Musolinijem, u vrijeme Prvog svjetskog rata, u kojem je učestvovao kao oficir bersaljer. Moj đed po majčinoj liniji zvao se Pietro Gorgolini. Majka je imala još pet sestara. Trebalo je da studira književnost, jer je izvanredno pisala, ali je njen otac za nju odlučio da upiše prirodne nauke. Postoji jedna anegdota, priča koju priča jedna vaza, o tome kako su se upoznali moj otac i majka: sreli su se na plaži u Ostiji, gdje su otišli na jedno prijateljsko okupljanje. U to vrijeme djevojke nisu smjele da izlaze same sa momcima. Nakon tog susreta, moj otac joj je poslao vazu od venecijanskog murana punu čokoladica. Majka je htjela da mu je vrati, jer joj je, poslije samo jednog izlaska, to djelovalo kao prevelika obaveza. Ali njena sestra je pojela sve čokoladice, pa su morali da se vide opet. Taj susret im je odredio cijeli život. Tu vazu i danas čuvam. Od koga ste najviše učili o crnogorskoj kulturi i tradiciji? Poček: Crnogorsku tradiciju i kulturu sam najbolje upoznala zahvaljujući đedu Peru, više nego od bilo koga drugog. Boravila sam u njegovom ateljeu gdje je slikao, i tamo mi je pričao istoriju Crne Gore i „Gorski vijenac“, borbu dugu sedam vjekova. Ono što mi je ostalo najdublje urezano u sjećanju jeste njegov prikaz Njegoševe kapele, slika sa svijetlom munja u noći i nevremenom. To je jedno od mojih omiljenih djela. Na toj slici prikazana je kiša svjetlosti koja pada kao dragulji u vodi, kobaltno plava, turmalin ljubičasta i ametistno lila boja. Kako je vaša baba Umberta uspjela da balansira između svoje porodice i podrške Perovom umjetničkom stvaralaštvu? Poček: Baba Tina je mnogo voljela đeda i uvijek ga je podržavala u njegovom pozivu. Jednom mu je čak iznajmila atelje u ulici Marguta, danas najpoznatijoj ulici umjetnika iz cijelog svijeta, u samom centru Rima. Ali on nije mogao da se natjera da tamo radi kao profesionalni umjetnik. Đed Pero nikada nije prodao nijednu svoju sliku, nije mu bilo potrebno da prodaje kako bi živio. Slikao je isključivo iz ličnog zadovoljstva. Đed je želio da slika samo ono što mu je izazivalo emocije. Veza koju je imao sa prirodom bila je toliko snažna da je češće slikao prirodu nego ljude. Napravio je, recimo, portret Maksima Gorkog , vjerovatno zato što je taj čovjek u njemu izazivao divljenje i osjećaj bliskosti. Pitala sam se zašto nikada nije naslikao kraljicu Jelenu ili nekog iz kuće Petrović Njegoš, iako je bio veoma blizak sa princezom Jelenom, kao i moja baba. Ali znam da je to za njega bila stvar dubokog poštovanja. Takav je bio, i mi smo ga takvog poznavali. Naslikao je, međutim, svoje roditelje. Portret moje čukunbabe, po kojoj nosim jedno od svojih devet imena, Gorde Martinović, nije prikazivao fizičku ljepotu, već njenu snagu. Bila je to matrijarškinja, stub porodice. Koliko su Pero i Umberta voljeli Crnu Goru i pomno pratili političku situciju u njoj, govori činjenica da je Pero kao dobrovoljac, učestvovao u borbama oko Skadra 1912. godine, a njegova supruga dala nemjerljiv doprinos brinući o ranjenima zbog čega je odlikovana medaljom Crnogorskog Crvenog krsta. Da li su Vam pričali o toj zaista hrabroj i patriotskoj odluci kojom iz sigurnog doma odlaze u rat iz kojeg se možda neće vratiti? Poček: Bio je to davno prošao, ali veoma važan događaj za njih, o kojem ipak nisu željeli mnogo da dijele. Razgovarali su o tome međusobno, ali ne i sa nama. Ne znam kako je ta priča završila. Ne znam da li su Crnogorci tada uspjeli da riješe stvari, invazija Srba je bila ozbiljna. Znam da je na Cetinju, ako su i imali nešto, bilo skoro nemoguće da idu naprijed, sve im je bilo onemogućeno. Znaš, ne možeš da presiječeš korijenje jednog naroda. Barem ne bi trebalo. Đed je sa mnom više volio da razgovara o Gorskom vijencu, a ne o politici. Po mom mišljenju, možda mu je to bilo i zabranjeno. Njegovi unuci (djeca njegove braće) išli su da studiraju u Beograd, a neki su ostali u Ulcinju. Đed bi se ljutio kad bi neko spomenuo „Veselu udovicu“, i nije se smjelo pričati o princu Danilu, to mu je bila slaba tačka. Pero i Umberta su bili česti gosti italijanskog dvora. O tome govore brojne pozivnice i pisma koja Vi čuvate. Kakvi su bili njihovi odnosi a naročito odnos đeda Pera i kraljice Jelene? Poček: Nemam lična sjećanja na kralja i kraljicu Jelenu, bila sam previše mala. Ali koliko god su bili bliski, i prijateljski i porodično povezani, nikad nisam čula da su ni đed ni baba izrekli ikakvu kritiku na njen račun. Đed nije dobro podnio kraj rata, referendum je bio namješten, listići su izbacivani kroz prozore vozova. Kralj nije ni pozdravio svoje borce. Od tada, iz bola, đed je prestao da priča o dinastiji Savoja. Kad se udala unuka kraljice Jelene, Marija Pija, za Aleksandra Karađorđevića, đed joj je kao svadbeni poklon poslao jednu svoju sliku, pejzaž Crne Gore, ne Italije. Bila je to slika na drvenoj tabli, mala i nepretenciozna. Kako biste opisali svog đeda Pera, njegov karakter i životnu misiju? Kako je kao Crnogorac u Italiji, uspijevao da očuva vezu sa svojim crnogorskim korijenima? Da li se sjećate nekih običaja i navika koje nisu bile uobičajene u Italiji? Poček: Đed Pero je bio vezan za svoje principe, prilagodio se životu u svijetu koji nije bio njegov, ali to za njega nije bilo lako. Što se tiče Italije, centra i juga, cijenio je sve: boje, mirise, more, šume. Poštovao je ljude koji su imali pozitivno mišljenje o njemu, i želio je da bude isto tako poštovan. Bio je religiozan, često je odlazio u crkvu manastira San Nilo, grčko-ortodoksnu crkvu u Grottaferrati. Tamo su obavljeni i pogrebi moje babe i mog đeda. Bio je to plemićki sprovod sa kovčegom direktno na podu, na tepihu. Đed je bio privilegovan, poštovali su ga zbog njegovog položaja i impozantnog izgleda. Đed Pero... on je bio jako lijep čovjek... (Nastaviće se...)

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

400x240

400x203

thumbnail

U ime đeda: Život Pera Počeka kroz oči njegove unuke

Predsjednica Udruženja Italia – Montenegro Regina Elena, Danijela Đurđević uputila je ministrima vanjskih poslova, dijaspore i kulture Ervinu Ibrahimoviću, Mirsadu Azemoviću i Tamari Vujović javni apel za ubrzanje započete procedure dodjele počasnog državljanstva Sereneli Poček, najstarijoj unuci jednog od najznačajnijih crnogorskih umjetnika 20. vijeka Pera Počeka, kao i ministarki prosvjete, nauke i inovacija Anđeli Jakšić-Stojanović poziv da bez odlaganja, uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti. - Umjetnik koji je svoj radni i životni vijek proveo u Italiji, Pero Poček je ostavio neizbrisiv trag u evropskoj i crnogorskoj kulturnoj baštini, posebno kroz svoje veličanstveno likovno djelo inspirisano Njegoševim „Gorskim vijencem“ – navodi Đurđević.&nbsp; Inicijativa je, dodaje, pokrenuta prije više od godinu dana i do danas nijesmo primili konkretan odgovor na ovu molbu. Đurđević kaže da u vremenu kada sve drugo dobija prednost nad kulturom, valja stati, udahnuti duboko i razmisliti.&nbsp; - Zar nije upravo kultura ta tiha snaga koja nas povezuje, što nas uzdiže iznad prolaznosti i oblikuje kao narod, kao dušu jedne nacije? Zar nije ona naše ogledalo u kojem se prepoznajemo među mnogima, ono što nas čini jedinstvenima u mnoštvu svijeta? I dok pojedinci uporno nastoje ukazati na njenu vrijednost, naši politički predstavnici kao da okreću glavu, da li iz nemjara ili s namjerom, ostaje da se pita i pamti. Zar naši politički predstavnici neće osjetiti ni trun srama kad napokon shvate da su, uprkos odgovornosti koju su nosili, zanemarili ono najdragocjenije, samu srž crnogorskog bića, priču što vjekovima govori jezikom identiteta? Hoće li ih savjest dostići kada uvide da je kasno, da su, možda nesvjesno, s vrha svojih položaja potcijenili ono što u sebi nosi dostojanstvo, nasljeđe i neugasivu vatru jednog naroda? – dodaje ona.&nbsp; Ona je ovim javno pozvala Ibrahimovića, Azemovića i Vujović da zajedno isprave ovu nepravdu prema porodici i crnogorskom geniju u ime svih koji vjeruju da kultura nije ukras, već temelj identiteta jedne države.&nbsp; - Ovaj čin bio bi jasan pokazatelj da Crna Gora pravedno postupa prema dijaspori i zaslužnim pojedincima, a ne samo prema interesnim krugovima, te da brine o svojoj kulturnoj baštini i naslijeđu. Time bi se još jednom istakla posvećenost očuvanju nacionalnog identiteta i digniteta na svjetskoj sceni – istakla je Đurđević.&nbsp; Počasno državljanstvo i crnogorski pasoš, kaže Đurđević, neće promijeniti život jednoj 83-godišnjakinji, ali za Crnogorce to je čin moralne obaveze, da se spriječi da još jedan crnogorski genije padne u zaborav.&nbsp; - To je simbolična titula kojom gradimo mostove s prošlošću i ostavljamo trag u istoriji – svjedočanstvo da postojimo kao nacija kroz Počekova djela – navodi Đurđević.&nbsp; Nažalost, kako kaže, crnogorske institucije, organizacije, pa ni pojedinci, često nijesu znali da odaju počast onima koji su Crnu Goru proslavili dostojanstveno, na način na koji to čine ozbiljne države.&nbsp; - Ova inicijativa nije politička ni lična – ona je izraz poštovanja prema umjetniku koji je duh Crne Gore pretočio u umjetnost vrhunske vrijednosti – navodi Đurđević.&nbsp; <h2>“Naša je zajednička odgovornost da ne dozvolimo da crnogorski velikani pođu u zaborav"</h2> - Podršku inicijativi Udruženja Italia-Montenegro "Regina Elena" već su dali brojni ugledni crnogorski intelektualci i kulturni radnici kojima se javno zahvaljujemo : predsjedniku Matice Crnogorske Ivanu Jovoviću, te generalnom sekretaru Ivanu Ivanoviću, gradonačelniku Opštine Cetinje, Nikoli Đuraškoviću, ambasadorki Crne Gore u Rimu, Mileni Sofranac Ljubojevic, , kao i mnogim pojedincima iz Crne Gore i dijaspore koji su iskreno podržali ovu inicijativu. Zahvaljujemo Art Montenegru, Vom-u “Voice of Montenegro”, novinaru i režiseru dokumentarnog filma “Zaboravljeni genije Pero Poček” Siniši Adamoviću, akademskom profesoru i istoričaru umjetnosti Aleksandru Čilikovu, kao i mnogim drugim Crnogorcima koji su profesionalno doprinijeli i javno učestvovali u tome da ova inicijativa pokaže svoj pravi smisao – navodi Đurđević.&nbsp; Posebnu i iskrenu zahvalnost, dodaje, upućuju gospođi Sereneli Poček, koja s velikom emocijom priča o đedu ali i Crnoj Gori, đedovoj, svojoj… svojih roditelja, braće i sestara, svoje đece.&nbsp; - O Crnoj Gori đedovoj vječitoj muzi i koja nam je s velikom toplinom i nesebičnošću otvorila vrata svog doma, omogućivši nam da snimimo dokumentarni film posvećen njenom djedu, velikom crnogorskom umjetniku. S nama je podijelila dragocjene informacije i lična sjećanja koja bi, bez njene spremnosti i povjerenja, zauvijek ostala nepoznata. Takođe, duboko smo zahvalni svim unucima i praunucima Pera Počeka u Italiji, koji su nam ustupili vrijednu porodičnu arhivu, istinsko kulturno blago koje svjedoči o bogatoj prošlosti Crne Gore. Iz tog nasljeđa mogla bi se stvoriti ne samo muzejska postavka od izuzetnog značaja, već i još dva emotivna i istorijski značajna dokumentarna filma – dodala je Đurđević u apelu ministrima.&nbsp; Počekova djela su nedovoljno prisutna, kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, a njegovo ime ne nalazi mjesto ni u školskim udžbenicima – što je još jedna tiha nepravda koju je vrijeme da ispravimo. Nije Crna Gora, ističe Đurđević, poznata dalekim nacijama po njenom doprinosu svjetskoj ekonomiji, energetici, politici, globalnim trendovima u bilo kojem sektoru, već po njenim pojedincima i njihovim brilijantnim umovima i vještinama. - Pero Poček zauzima počasno mjesto u okviru moderne italijanske umjetnosti, rame uz rame s velikim imenima koja su široko prepoznata, ali, nažalost, u Crnoj Gori to nije tako. Prečesto zanemarivan, on ostaje neprepoznat, što nȃs, ljubitelje umjetnosti, duboko zabrinjava. Identitet jedne zemlje se čuva i slavi kroz umjetnost na sofisticiran i duboko emotivan način, to pojedincima izgleda jos uvijek nije jasno – navela je ona.&nbsp; Đurđević je pozvala ministra Azemovića da bi bilo lijepo da dodjela počasnog državljanstva Sereneli Poček pokrene širu svijest o značaju priznavanja zasluga naših sunarodnika u dijaspori.&nbsp; - Na taj način, upravo uz podršku Ministarstva dijaspore, mogli bismo pružiti priznanje i drugim Crnogorcima koji su svojim radom doprinijeli širenju crnogorske kulture i identiteta širom svijeta, baš kao što to čine sve velike nacije. Ovaj čin bio bi takođe poklon našoj djeci i unucima, budućim generacijama, jer, iako smo mala nacija, naša prisutnost na svjetskoj sceni ima veliki značaj – zaključuje Đurđević.&nbsp; Tri Počekove slike: “Odlazak kralja Nikole”, “Čitanje vezirovog pisma” i “Oro” možete pogledati u nastavku:&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180524_e94be4851efff42347d7822cf1538ac8029fe506a5cc8cbb5372afeaf1c12d03.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250514180524_e94be4851efff42347d7822cf1538ac8029fe506a5cc8cbb5372afeaf1c12d03" data-rendition-name="original" width="372" height="260" loading="lazy" alt="Pero Poček "> <figcaption>"Odlazak kralja Nikole"</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180528_f494d13d75508389d621c1bb6dec3ae9ae9fd19f48257118a9c9f383ed2ec3bc.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250514180528_f494d13d75508389d621c1bb6dec3ae9ae9fd19f48257118a9c9f383ed2ec3bc" data-rendition-name="original" width="426" height="276" loading="lazy" alt="Pero Poček "> <figcaption>"Čitanje vezirovog pisma"</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180528_ce9db99a03b8fbbcbde1b6887743d3bbb301ab1cc6e46ef4ddebcc376050618d.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250514180528_ce9db99a03b8fbbcbde1b6887743d3bbb301ab1cc6e46ef4ddebcc376050618d" data-rendition-name="original" width="371" height="270" loading="lazy" alt="Pero Poček"> <figcaption>"Oro"</figcaption> </figure>

Đurđević: Ibrahimović, Azemović i Vujović da ubrzaju proces počasnog državljanstva Sereneli Poček; MPNI i MKM da uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti

Rusija se obraća Sjedinjenim Američkim Državama, a ne Evropi, u vezi s okončanjem rata u Ukrajini, izjavio je danas portparol Kremlja Dmitrij Peskov, ocjenjujući da Evropa kao da želi da se rat nastavi.
- Evropljani igraju svoju igru i i dalje izgleda kao da žele da se rat nastavi. Ali u tom pogledu se više fokusiramo na naše kolege u Vašingtonu- rekao je Peskov, javlja agencija RIA Novosti.
Stav SAD-a o okončanju rata u Ukrajini Peskov je opisao kao pragmatičan i realističan, dodajući da Moskva ne bi bila zadovoljna ako bi Kijev potpisao mirovne sporazume, a zatim počeo da ih sabotira.
- Mora postojati određeni sistem garancija ne samo za bezbjednost, već i za ispunjenje ovih sporazuma- rekao je Peskov.
Portparol Kremlja istakao je da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski došao na vlast s mirovnim porukama, ali da je nastavio s kršenjem Sporazuma iz Minska i počeo da se „približava ratu“.
- Kada je Zelenski pobijedio na izborima protiv Petra Porošenka, došao je na vlast sa sloganima o miru. Umjesto toga, nastavio je da krši Minske sporazume, nastavio je da odugovlači s vremenom. Postalo je jasno da niko neće sprovesti Minske sporazume i, umjesto mira, počeo je da približava rat- rekao je Peskov.
On je reagovao i na komentare generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea o Drugom svjetskom ratu, ocijenivši ih kao neodgovorne.
- Nažalost, gospodin Rute, kada daje takve neodgovorne izjave, jednostavno ne razumije o čemu priča- rekao je Peskov.
Istakao je da je to izjava predstavnika generacije koja je zaboravila kakav je bio Drugi svjetski rat.
- Hvala Bogu, odrasli smo u zemlji u kojoj se pažljivo čuva sjećanje na ono što se dogodilo, na užas koji je bio i na ono što smo uspjeli da učinimo kako bismo spasili Evropu od fašizma- rekao je Peskov.
Na konferenciji za novinare s njemačkim kancelarom Fridrihom Mercom u četvrtak, Rute je pozvao evropske zemlje da povećaju izdatke za odbranu kako bi bile spremne da se „bore protiv Rusa“, predlažući „prelazak na vojni način razmišljanja“, uz tvrdnju da će NATO biti „sljedeća meta Rusije“.

Peskov: O završetku rata u Ukrajini ćemo razgovarati sa SAD, ne sa Evropom

Nakon više od pet sati, pregovori između ukrajinskih i američkih zvaničnika o prijedlozima za okončanje rata u Ukrajini prekinuti su večeras, a njihov nastavak zakazan je za ponedjeljak ujutro. Informaciju je potvrdio Dmitro Litvin, savjetnik ukrajinskog predsjednika, piše Reuters.
- Pregovori su trajali više od pet sati i završeni su za danas uz dogovor da se nastave sutra ujutro- poručio je Litvin novinarima putem aplikacije WhatsApp. Litvin je takođe naveo da zvaničnici razmatraju nacrte dokumenata te da će ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski komentarisati ishod pregovora u ponedjeljak, nakon što budu konačno završeni.
Podsjetimo, pregovori su počeli u popodnevnim satima, a sastanku su prisustvovali ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, američki specijalni izaslanik Stiv Vitkof i Džared Kušner, zet američkog predsjednika Donalda Trampa. Razgovorima je prisustvovao i njemački kancelar Fridrih Merc.

Berlin: Pregovori ukrajinske i američke delegacije bez zaključka, nastavak sjutra

Predsjednik Francuske Emanuel Makron izjavio je večeras da je u telefonskom razgovoru sa ukrajinskim kolegom Volodimirom Zelenskim rekao da će Francuska nastaviti da podržava Ukrajinu u cilju postizanja čvrstog i trajnog mira.
- Francuska jeste i nastaviće da stoji uz Ukrajinu kako bi izgradila čvrst i trajan mir sposoban da garantuje bezbjednost i suverenitet Ukrajine i Evrope na duži rok. Zahvaljujem se svim pregovaračima - ukrajinskim, evropskim i američkim - koji rade na ovom cilju- napisao je Makron na platformi Iks (X).
Francuski predsjednik je rekao da je upravo razgovarao sa predsjednikom Zelenskim.&nbsp;
- Amerikanci, Evropljani i Ukrajinci traže mir. Dok Rusija nastavlja svoj agresivni rat, Ukrajina ostaje čvrsta- dodao je on.
Zelenski se sa svojom delegacijom nalazi u Berlinu večeras i sjutra kako bi pokušao da ubijedi Vašington i Evropu da odbiju teritorijalne ustupke Rusiji na pregovorima za okončanje rata u Ukrajini.

Makron: Francuska će nastaviti podršku Ukrajini za čvrst i trajan mir

Visokopozicionirani član kavačkog klana Milovan Zdravković (46) izručen je iz Hrvatske danas Srbiji.
Pripadnici MUP Srbije, u saradnji sa MUP Hrvatske, preuzeli su na graničnom prelazu Batrovci Zdravkovića, koji je po Interpolovoj međunarodnoj potjernici izručen Srbiji zbog sumnje da je učestvovao u teškom ubistvu, udruživanju radi vršenja krivičnih dela i neovlašćenoj proizvodnji i stavljanju u promet opojnih droga.
Zdravković je u Srbiji osumnjičen da je, kao član OKG Radoja Zvicera, Darka Šarića i Veljka Belivuka učestvovao u planiranju i pripremanju izvršenja krivičnog djela teško ubistvo 19. januara 2020. godine u Atini kada su ubijeni Stevan Stamatović i Igor Dedović, kao i krivičnog djela teško ubistvo 23. jula 2020. godine na ostrvu Krf, kada su ubijeni Alan Kožar i Damir Hadžić.
- M. Z. se sumnjiči da je jedan od izvršilaca krivičnog djela teško ubistvo u Atini 19. januara 2020. godine kada su ubijene tri osobe, a sumnja se da je ovo krivično djelo planirao sa vođom ‘kavačkog klana’ i ostalim pripadnicima organizovane kriminalne grupe, kao i da je plaćao direktne izvršioce za ovo krivično djelo- saopšteno je iz MUP-a Srbije.
Zdravković se takođe sumnjiči da je kao pripadnik druge organizovane kriminalne grupe organizovao pošiljke većih količina kokaina iz Južne Amerike u Evropu i Srbiju.
- Osumnjičeni je, uz jake mjere obezbjeđenja, predat pripadnicima Policijske uprave za grad Beograd Odjeljenju za potrage, nakon čega je upućen u pritvor Okružnog zatvora u Beogradu- navodi se,

Hrvatska izručila Srbiji visokopozicioniranog člana kavačkog klana

Glavnoj policijskoj inspektorki u Odjeljenju za unutrašnju kontrolu rada policije Nataši Asanović uručeno je rješenje o otkazu zbog navodnog neopravdanog izostanka sa posla duže od pet radnih dana, iako se radi o periodu kada je na snazi bilo rješenje o njenoj suspenziji, odnosno privremenom udaljenju sa posla. Međutim, u krivičnoj prijavi podnijetoj 11. decembra protiv ministra, šefa Unutrašnje kontrole i drugih lica u MUP-u, Asanović ukazuje na niz, kako tvrdi, nezakonitosti koje su pratile ovaj postupak, posebno apostrofirajući to što je optužena za neopravdan izostanak s posla u danima kada je na snazi bila odluka o njenoj suspenziji, odnosno udaljenju sa posla. - Na samom dnu rješenja, iznad potpisa okrivljenog ministra, od strane prvostepenog organa ili postupajućeg službenog lica, kao ministar unutrašnjih poslova naveden je Danilo Šćepanović, a ne Danilo Šaranović, kako mu je valjda još prezime, što je bruka vijeka, da u svom rješenju ne mogu potrefiti makar prezime svog ministra. Samo po tom osnovu i razlogu, osporeno prvostepeno rješenje je neispravno i potpuno ništavno - &nbsp;ocijenjeno je u krivičnoj prijavi, u koju je "Dan" imao uvid.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251213101248_4d55a6d3f9af9f75325adc4a411e4bb8a8c3ff13c9147aaca951040a91fb3fb9.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251213101248_4d55a6d3f9af9f75325adc4a411e4bb8a8c3ff13c9147aaca951040a91fb3fb9" data-rendition-name="original" width="1200" height="834" loading="lazy" alt="rješenje"> <figcaption>Foto: DanDan</figcaption> </figure>  U prijavi se navodi da je svima poznato da za 30 godina rada Asanović nije zloupotrijebila ni cent, "ali joj se svete jer je skrenula pažnju na zloupotrebe u MUP-u po pitanju zloupotrebe službenih kola, zloupotrebe komisija koje se plaćaju...". Prema tvrdnjama iz krivične prijave, rješenjem koje je Šaranović donio 9. maja ove godine Asanović su oduzeti službena značka, legitimacija, oružje i ključevi od kancelarije, što joj nikada nije vraćeno, niti je pozvana da joj se vrate sredstva za rad ili da dođe na posao. U prijavi je ukazano da Asanović, zbog prirode posla, mogla da radi samo sa službenom legitimacijom i značkom. - To rješenje potvrđeno je rješenjem Komisije za žalbe 3. jula i ono je i dalje na snazi u momentu donošenja predloga o prestanku radnog odnosa i do dana podnošenja prijave - piše u prijavi. Na raspravu pozvana dva dana kasnije U krivičnoj prijavi je ukazano da se o prestanku radnog odnosa ne može odlučivati po skraćenom postupku, kako je to navedeno u prvostepenom rješenju, uz pitanje zašto su u tom slučaju zakazivali usmenu raspravu i "zakasnjelim pozivom pozivali žalilju da učestvuje u postupku". U prijavi se navodi da je Asanović 22. oktobra dobila poziv za usmenu raspravu, a da je u njemu navedeno da je rasprava zakazana za 20. oktobar, odnosno dva dana prije nego što joj je poziv uručen. Tužiocima su u prijavi ukazali i da je MUP ignorisao sva njihova obraćanja (zahtjev za razmatranje i prepisivanje spisa, ponovno uručenje poziva i ostavljanje roka od osam dana u cilju pripreme za raspravu, zahtjev za slobodan pristup informacijama).

Zabranili joj da dolazi na posao, pa je otpustili zbog izostanka sa posla

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš dobio je juče na dar rever značku sa crnogorskom državnom zastavom od šefa Odborničkog kluba u pljevaljskom parlamentu Marka Tošića u znak podrške što je ovaj na svečanoj večeri Udruženja Pljevljaka u Sarajevu uživao, kako se to vidi na snimku koji je nedavno objavio Portal ETV, uz pjesmu „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. - Svi smo ispratili Vašu nedavnu posjetu Sarajevu, a svima je posebno privuklo pažnju to kako ste iz sveg srca pjevali – „niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“. Tako da, kada je gospodin (Andrija) Mandić postao i Crnogorac i suverenista i evropejac, nekako se očekuje da ćete i Vi krenuti tim njegovim putem. Zato sam ja odlučio da Vam poklonim ovu rever zastavu Crne Gore, jer u prethodnom periodu ste po potrebi isticali zastave brojnih država i mislim da je, konačno došlo vrijeme da i ovu našu najljepšu crnogorsku zastavu istaknete. Što se kaže – uzdravlje je nosili – kazao je Tošić u pljevaljskom parlamentu.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251212231232_0d770b9ccba6cd61d544f34c06a1ffe708457a8cc3a4c1f01bf793ade032d026.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251212231232_0d770b9ccba6cd61d544f34c06a1ffe708457a8cc3a4c1f01bf793ade032d026" data-rendition-name="original" width="2664" height="1200" loading="lazy" alt="Marko Tošić na dar Dariu Vranešu donio značku sa državnom zastavom Crne Gore"><figcaption>Marko Tošić na dar Dariu Vranešu donio značku sa državnom zastavom Crne Gore(Photo: Stop kadar)</figcaption></figure>  Vraneš je prihvatio Tošićev poklon, što su mnogi odbornici ispratili glasnim smijehom. - Kolega Tošiću u pravu ste, eto da se slažemo i Vi i ja u jednom – istina je da nebo nije nigdje plavo kao iznad Crne Gore i to jeste tako. Ne iznad Montenegra, nego iznad Crne Gore i to je razlika između vaše i naše politike – kazao je Vraneš. Da je prisusutvovao svečanoj večeri u Sarajevu Vraneš se pohvalio na društvenoj mreži Instagram 6. decembra, kada je objavio fotografiju i napisao da je poziv dobio od predsjednika Udruženja Alena Sulejmanovića. Nakon što je Portal ETV 8. decembra objavio informaciju, Sulejmanović koji nije odgovorio na naše pitanje o motivima poziva Vranešu da bude gost Udruženja, oglasio se dva dana kasnije na društvenoj mreži Fejsbuk, s objašnjenjem da je poziv upućen Opštini „kao instituciji“, a ne lično Vranešu. - U potpunosti se ograđujem od svih ranijih izjava i stavova predsjednika Opštine Pljevlja, posebno onih koji vrijeđaju bilo koju zajednicu, narod kojem pripadam i koji su u suprotnosti sa svim mojim ubjeđenjima – saopštio je, pored ostalog Sulejmanović, uz konstataciju da Vranešov dolazak u Sarajevo smatra „mogućom najavom promjene njegovih političkih stavova i željom da konačno bude predsjednik i predstavnik svih građana Pljevalja, bez obzira na naciju i vjeru“.

Vraneš: Istina je da nebo nigdje nije plavo kao iznad Crne Gore

Savremeni međunarodni poredak ulazi u fazu dubokog i dugoročnog preslaganja, obilježenu slabljenjem dosadašnjeg liberalnog međunarodnog poretka, rastućim rivalstvom velikih sila i sve izraženijom fragmentacijom političkih i bezbjednosnih struktura Zapada. Sjedinjene Američke Države sve otvorenije redefinišu svoje globalne prioritete, pomjerajući fokus sa normativnog upravljanja međunarodnim odnosima ka zaštiti sopstvenih strateških interesa. U tom procesu, Evropa se sve češće posmatra kroz prizmu pojedinačnih država, a ne kao jedinstven politički i bezbjednosni projekat, što dodatno narušava unutrašnje jedinstvo Evropske unije i produbljuje razlike među njenim ključnim akterima.
<h3>Evropska unija u potrazi za bezbjednosnim i geopolitičkim identitetom</h3>
Dok se Sjedinjene Američke Države, prema novoj Strategiji nacionalne bezbjednosti, sve više oslanjaju na neposredne nacionalne interese i selektivno angažovanje, Evropska unija i dalje traga za koherentnim bezbjednosnim i geopolitičkim identitetom, bez jedinstvenog odgovora na rat u Evropi, migracione pritiske, energetsku bezbjednost, privrednu otpornost i zajedničku odbranu. Istovremeno, Rusija i Kina, različitim sredstvima i intenzitetom, nastoje da se strateški pozicioniraju u promijenjenom globalnom okruženju, dok regionalne sile koriste nastalu fragmentaciju kako bi proširile sopstveni uticaj. U takvom geopolitičkom vrtlogu nastaje strateški vakuum, a iskustvo pokazuje da takvi vakuumi nikada ne ostaju prazni.
<h3>Balkan ostaje zona kontrolisane nestabilnosti</h3>
U tim okolnostima, Balkan ostaje definisan kao zona hronične, ali kontrolisane nestabilnosti. Zapad sve rjeđe poseže za dubinskim političkim intervencijama, a sve više se oslanja na hoc upravljanje krizama i sprečavanje njihove eskalacije. Za Crnu Goru to znači da bezbjednost više ne može biti posmatrana kroz prizmu spoljnog tutorstva, već kao rezultat sopstvene institucionalne otpornosti, strateške dosljednosti i međunarodnog kredibiliteta, uz jasnu svijest o vlastitoj poziciji u regionalnom i širem geopolitičkom okruženju.
I pored unutrašnjih slabosti i brojnih izazova, Evropska unija ostaje ključni politički i razvojni okvir dugoročne stabilnosti Crne Gore. Njena vrijednost ne ogleda se samo u ekonomskim i regulatornim standardima, već u sposobnosti da obezbijedi strateško sidrenje, predvidivost i institucionalnu konsolidaciju države u složenom bezbjednosnom okruženju Zapadnog Balkana. U tom smislu, evropska dimenzija crnogorske politike neodvojiva je od pitanja nacionalne bezbjednosti.
<h3>NATO garancija bezbjednosti Crne Gore</h3>
Istovremeno, NATO ostaje temeljna i nezamjenjiva garancija bezbjednosti Crne Gore. Međutim, priroda savremenih bezbjednosnih prijetnji se suštinski mijenja. Klasični vojni rizici sve više ustupaju mjesto složenim hibridnim izazovima, uključujući sajber napade, informacione i psihološke operacije, ekonomske pritiske i instrumentalizaciju identitetskih i društvenih podjela. Posebnu dimenziju ovih izazova predstavljaju klimatske promjene, čije je posljedice Crna Gora već dobrano osjetila. Ekstremne snježne padavine, katastrofalne poplave i razorni požare više puta su paralisali funkcionisanje države i nanijeli značajnu štetu.
Dodatni izvor ranjivosti predstavlja unutrašnja politička i društvena polarizacija, naročito kada se identitetska i vjerska pitanja instrumentalizuju u svrhu kratkoročnih političkih ciljeva. U uslovima oslabljenih institucija, takve podjele lako prerastaju iz političkog u direktno bezbjednosno pitanje. One potkopavaju društvenu koheziju, narušavaju povjerenje u institucije i otvaraju prostor za maligni spoljašnji uticaj. Produžena polarizacija ne samo da smanjuje kapacitet države za strateško djelovanje, već i usporava evropsku integraciju, posebno u kontekstu smanjene pažnje Sjedinjenih Američkih Država i ključnih država članica Evropske unije prema Zapadnom Balkanu.
Stabilnost Crne Gore neposredno je povezana sa institucionalnom stabilnošću njenog okruženja, prije svega Bosne i Hercegovine i Kosova. Svako slabljenje državnih kapaciteta u tim sredinama nosi potencijal prelivanja rizika kroz bezbjednosne, migracione i kriminalne tokove. Zbog toga je za Crnu Goru od suštinske važnosti da vodi proaktivnu regionalnu politiku, zasnovanu na saradnji, ali i na jasnom strateškom pozicioniranju unutar evroatlantskog bezbjednosnog prostora.
<h3>Maligni strani uticaji izazov za obavještajno-bezbjednosni sistem</h3>
Jedan od najozbiljnijih unutrašnjih izazova ostaje ranjivost obavještajno-bezbjednosnog sistema. Iskustva iz prethodnog perioda ukazuju na ograničene kapacitete za rano prepoznavanje i prevenciju bezbjednosnih rizika, uključujući maligni strani uticaj i djelovanje stranih obavještajnih struktura. Riječ je o sistemskom izazovu koji zahtijeva jačanje kontraobavještajne komponente, depolitizaciju sektora, unapređenje analitičkih i procjenjivačkih sposobnosti, kao i izgradnju efikasnih mehanizama ranog upozoravanja.
U kontekstu evropskih integracija i regionalne dinamike, bezbjednost i kontrola granica dobijaju dodatni strateški značaj. Efikasno upravljanje granicama podrazumijeva dugoročno planiranje ljudskih resursa, kontinuiranu obuku, tehničko opremanje i snažnu međusektorsku koordinaciju. Ova oblast predstavlja jedan od ključnih testova institucionalne zrelosti i bezbjednosne pouzdanosti države.
<h3>Odliv stanovništca utiče na dugoročnu stabilnost</h3>
Pored klasičnih bezbjednosnih pitanja, demografski trendovi i ekonomska bezbjednost sve snažnije utiču na dugoročnu stabilnost Crne Gore. Odliv stanovništva, starenje populacije i strukturne ekonomske ranjivosti direktno utiču na održivost institucija, kapacitete sistema bezbjednosti i ukupnu otpornost društva, te se moraju tretirati kao integralni dio bezbjednosnog planiranja.
U takvom međunarodnom i regionalnom okruženju, diplomatija dobija proširenu i suštinsku bezbjednosnu dimenziju. Njena uloga prevazilazi tradicionalnu diplomatsku reprezentaciju i obuhvata aktivno upravljanje reputacijom države, pravovremeno signaliziranje bezbjednosnih rizika partnerima i očuvanje međunarodnog povjerenja. Nedovoljno koordinisana ili reaktivna diplomatija u ovim okolnostima može postati dodatni izvor ranjivosti.
Zaključno, kako se smanjuje intenzitet spoljnog političkog i bezbjednosnog pokroviteljstva, raste značaj unutrašnje institucionalne snage Crne Gore. Evropska orijentacija, članstvo u NATO-u, otpornost obavještajno-bezbjednosnog sistema, efikasno upravljanje granicama, regionalna stabilnost, demografska i ekonomska održivost, snažna društvena kohezija i aktivna diplomatija moraju se posmatrati kao međusobno povezani elementi jedinstvenog bezbjednosnog okvira. Puna integracija sistema nacionalne bezbjednosti, uz jasno definisane nadležnosti, procedure odlučivanja i upravljanja krizama, predstavlja imperativ institucionalne efikasnosti i dugoročne otpornosti države.
Vrijeme je za strateško otrežnjenje – jer niko neće rješavati naše probleme.

Crna Gora u novom geopolitičkom vrtlogu

Predśednik Srbije Aleksandar Vučić predložio je Evropskoj komisiji genijalnu ideju - da EU primi u članstvo istovremeno sve zemlje Zapadnog Balkana. Drugim riječima, da nijedna zemlja Zapadnog Balkana nikada ne uđe u EU. Ako je neka zemlja predvodnik u kršenju ljudskih prava, suspenziji svih demokratskih principa, uzurpaciji sudstva i svih institucija od strane jednog čovjeka i klike oko njega, posebno institucija sile, predvodnik u suspenziji Ustava i zakona, kontroli medija, zloupotrebi međudržavnih ugovora i lex specialisa u korupcione svrhe, enormnog bogaćenja lojalista vođi, predśedniku Vučiću iz vrha vlasti, upotrebi paramilitarnih, mafijaških grupa, uglavnom kontroverzne prošlosti, u sprovođenju terora nad građanima i falsifikovanju izbornih procesa ... onda je to Srbija. I ne samo to, očigledno je da ne postoje ni naznake da će se nešto promijeniti u dogledno vrijeme, s obzirom na to da u Srbiji nije u pitanju ulog gubitak vlasti, već gubitak slobode. Srbija je do sada otvorila 16 od 34 poglavlja i zatvorila samo dva, nauku i obrazovanje u godinama 2016/17, bez nade da će u skorije vrijeme otvoriti bilo koje poglavlje, a pogotovu da će neko zatvoriti. Posebno najvažnija poglavlja, kao što su - „Poravosuđe i osnovna prava“, „Pravda, sloboda i bezbjednost“, „Javne nabavke“, „Bezbjednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika“, „Živoitna sredina“, „Spoljna politika“, „Finansijska kontrola“, mada ni sa ostalima ne stoji baš najbolje. Srbija se trenutno nalazi u vanrednom stanju, veliki broj građana nezadovoljstvo manifestuje uličnim protestima i zahtjevom za vanrednim izborima, jer je sve više vidljivije da aktuelna vlast Aleksandra Vučića ne uživa većinsko povjerenje građana Srbije. Vlast se uglavnom brani silom policije i paramilitarnih, maskiranih huligana, koji, pod zaštitom policije neometano vrše nasilje nad građanima, novinarima i poslanicima opozicije.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251214081216_d42e91bf91d013e9d87a250cdb1c7e70e3d25084b4898066f21c6fd57d21183b.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251214081216_d42e91bf91d013e9d87a250cdb1c7e70e3d25084b4898066f21c6fd57d21183b" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="vučić"> <figcaption>VLAST BRANI SILOM POLICIJE I MASKIRANIH, PARAMILITARNIH HULIGANA: Aleksandar Vučić</figcaption> </figure>  &nbsp;PRIJETI BANKROT Jasno je da vlast Aleksandra Vučića nije opredijeljena za pristupanje EU, njoj odgovara samo status kandidata, jer joj to omogućava povlašćen odnos u trgovini sa EU, s obzirom na to da je srpska ekonomija veoma zavisna od trgovačkih veza sa EU, a i veliki broj investicija dolazi iz zemalja EU, koji su investirali u Srbiju upravo zato da bi mogli prodavati svoje proizvode na tržištu EU. Gubitak statusa kandidata za Srbiju bi značilo ekonomsku katastrofu. Politika Aleksandra Vučića sa međudržavnim, koruptivnim ugovorima sa Kinom i UAE, bliski odnosi sa Moskvom i neiskreni pregovori sa EU kao da sve više gubi manevarski prostor i od Srbije se sve više zahtijeva da se odredi u spoljnoj politici i prestane sa śeđenjem na više stolica. U potonje vrijeme Srbija pokušava iskoristiti vladavinu Donalda Trampa u Americi, ne bi li se dodvorila ovoj zemlji, ali se čini da ta politika nema mnogo uspjeha, bez obzira na poltronisanje Srbije njenom predsjedniku i njegovoj bližoj rodbini. Zahvaljujući politici Aleksandra Vučića i stalnoj medijskoj torturi, popularnost EU u Srbiji je prilično ispod 50%, što je čini vrlo nepouzdanim partnerom u budućim pregovorima o integraciji, bez obzira na to ko će činiti vlast.&nbsp; Simptomatično je da na studentskim protestima, čija se lista smatra respektabilnim protivnikom Vučićevoj listi, zastava EU nije poželjna, za razliku od ruskih crkvenih zastava, kandila, popova i ljubljenja popovskih ruku. Kao da Srbija luta u svojoj spoljnoj politici bez obzira ko će činiti vlast. Hazardske igre samog Aleksandra Vučića oko sankcija od strane Amerike NIS-u i rafineriji u Pančevu, čiji je većinski vlasnik ruski Gasprom, odluka o čekanju 50 dana na rasplet hoće li Rusi promijeniti stav o prodaji svog djela firmi prihvatljivoj Americi, te mogućnost uvođenja sekundarnih sankcija Srbiji, ne izaziva veliku reakciju kod građana. Kao da je ljubav prema Rusiji i želja da joj se ne zamjeri jača od katastrofalnih posljedica koje mogu pogoditi Srbiju ukoliko se blokira platni promet Narodne banke Srbije i banaka koje i dalje posluju sa NIS-om. Blokada platnog prometa Narodne banke Srbije značilo bi da Srbija ne može povlačiti sredstva iz inostranstva niti izvršavati svoje obaveze prema ino partnerima. Drugim riječima, prijeti joj i bankrot u platnim odnosima sa inostranstvom. &nbsp;SIMULACIJA REFORMI Na nivou vodvilja je prepiska premijera Crne Gore Milojka Spajića i predśednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojem Vučić svoju nakaradnu politiku pokušava zamijeniti pričom o crkavanju komšijske krave. Umjesto da shvati da on ubija tu kravu, Vučić pokušava pričom o ulasku svih zemalja Zapadnog Balkana istovremeno u EU, pretvoriti u zlonamjeru prema Srbiji drugih kandidata koji imaju ogromnu naklonost EU za prijem. To da li i te zemlje zaslužuju tu privilegiju veliko je pitanje.&nbsp; Ogromna naklonost zemalja EU i želja da realizuju namjeru da prime bar jednu zemlju, bez obzira na to da li se ta zemlja istinski reformiše ili samo simulira, čitav proces pristupanja Crne Gore i ispunjavanje zadatih uslova svelo je na puku formu. Borba protiv korupcije se mjeri brojem uhapšenih, a da se ne ulazi u suštinu da li za to postoje osnovi, ili se radi o pukom revanšizmu i tužilačko–sudskoj farsi. Da li se iko iz EU zainteresovao za tužilačko–sudsku farsu oko procesa protiv Milivoja Katnića, bivšeg glavnog specijalnog tužioca, njegovog zamjenika Saše Čađenovića i nekadašnjeg pomoćnika direktora policije za borbu protiv organizovanog kriminala Zorana Lazovića? Da li su iz EU uopšte svjesni da će svi koji učestvuju u tom progonu jednog dana krivično odgovarati, umjesto što ih tapšu po ramenima i dijele im nagrade?&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251214081216_7c3b08fc0ff06ce23904fa0900805adbecafb2f4fea9c638f92f2b41c62f8798.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251214081216_7c3b08fc0ff06ce23904fa0900805adbecafb2f4fea9c638f92f2b41c62f8798" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="spajić"> <figcaption>NAKLONOST EU PREMA CRNOJ GORI: Milojko Spajić u Briselu (Foto: Vlada Crne Gore)</figcaption> </figure>  Imaju li u EU svijest da su najprivrženiji članstvu u EU i evropskim vrijednostima u Crnoj Gori upravo u opoziciji, a da vlast čini većina koja je proruska, koja je neiskrena u EU integracijama, da ona donosi formalno tražene zakone bez namjere da ih primjenjuju, da je glavna karakteristika većine u vlasti samovolja i autokratija, nepoštovanje zakona, procedura i demokratrskih principa? Onog momenta kada su čelnici EU i zemalja koje ih čine primili Andriju Manddića u zvaničnu pośetu, oni su abolirali Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, jer je Mandić autentični predstavnik te politike. Slike kapele Karađorđevića koje im poklanja uvreda su za svakog građanina lojalnog Crnoj Gori, demokratu, patriotu, antifašistu i prihvatanje je politike velikosrpstva koja je odgovorna za hiljade mrtvih i zatvorenih Crnogoraca nakon 1918. godine od strane srpske vojske, odgovorna za saradnju sa fašističkim okupatorom u Drugom svjetskom ratu i stotine hiljada mrtvih, desetine hiljada osakaćenih, milione raseljenih i desetine hiljada silovanih u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251214081216_983f72292b4e9ec3bbfe6802039bf8dd1922bba54df531cee668af92d477e22d.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20251214081216_983f72292b4e9ec3bbfe6802039bf8dd1922bba54df531cee668af92d477e22d" data-rendition-name="original" width="1320" height="733" loading="lazy" alt="slika"> <figcaption>ISTORIJSKI REVIZIONIZAM: Andrija Mandić poklonio sliku „Njegoševe kapele“ predsjedniku Donjeg doma parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva Lindziju Hojlu </figcaption> </figure>  &nbsp;REVIZIONISTIČKA AGENDA U Crnoj Gori se proganjaju građanski aktivisti koji s pravom protestuju zbog urušavanja svih institucija, protiv urušavanja najvažnijih crnogorskih nagrada koje se uručuju za nepostojeće knjige čovjeku koji je notorni neprijatelj nezavisne Crne Gore, dok policija izigrava eskort profašističkim, paramilitarnim nacistima koji ulicama Podgorice šire mržnju prema drugim narodima. Dok god jedna sekta drži bezbjednosni sektor u svojim partijskim rukama Crna Gora ne može biti demokratska, niti dio bezbjednosti demokratskog svijeta., Bezbjednosne službe drže đeca Slobodana Miloševića i učenici Aleksandra Vulina, te je teško od njih očekivati poštovanje zakona i spoljnopolitičkog opredjeljenja, a tek je nemoguće očekivati demokratsku i pristojnu komunikaciju. Samo im fali inteligencija Jelene Nedović, jer bi se svojim biserima dobro uklopila među crkvene Kmere iz Demokrata. Dobro je da je preživjela vladavinu DPS-a, jer te golgote koje je ona prošla u jednim patikama, dok je svirala dvije hramonike, to je teror koji je teško bilo izdržati.&nbsp; Takođe, najnovija revizionistička agenda u istoriografiji najčešće je svojevrsni bastardni produkt reakcionarnih i klerofašističkih ideja, duboko ukorijenjenih u svjesnim i namjenskim istorijskim obmanama. Istorijski revizionizam je u krugovima Crkve Srbije i srpskog naroda jedan od ključnih mehanizama kojim se želi izgraditi novo kolektivno śećanje, kao temelj još intenzivnijeg velikosrpskog nacionalizma i klerofašizma i pretvaranja Crne Gore u duhovnu i istorijsku koloniju Srbije. Aleks Devin, engleski publicista i prijatelj Crne Gore, piše 1919. godine: „...što se tiče Crne Gore, njena slavna istorija i prošlost neće nikad biti ugašene ni jednim diplomatom, ma ko on bio, niti nasiljem. Istorija se piše polako ali sigurno, a crnogorska, za vrijeme velikog rata, nije ništa drugo nego jedan niz besprimjernih nepravdi. Ali će pravda pobijediti, a čelični i duhom veliki crnogorski narod, podići će glavu, sam odlučiti o svojoj sudbini i uskrsnuti iz mučeništva u kome je sad“. Nemam što dodati riječima Aleksandra Devina, sem da to neće biti ništa novo u istoriji Crne Gore. Tvrd je orah voćka čudnovata! No to se neće desiti samo od sebe. Svi crnogorski patrioti moraju dići glas protiv srbizacije Crne Gore od današnje vlasti, progona svih crnogorskih kulturnih i naučnih institucija, revizije bliže i dalje prošlosti, fašizacije Crne Gore... Vlast koja vodi dijalog isključivo unutar sebe, koja je obesmislila i uništila sve oblike nezavisne kontrole, koja je uništila institucije, podjelu vlasti, parlamentarnu kontrolu i parlamentarni život, zarobila medije, koja je uvela brutalnu partitokratiju u sve pore društvenog i političkog života, koja novčano stimuliše anticrnogorske institucije, a proganja crnogorske, sprovodi nasilje prema građanskom otporu i koja umjesto pluralizma podstiče agresiju prema neistomišljenicima, nije ništa drugo do totalitarna vlast. Možda EU ima oportune razloge da žmuri na to, mi na to nemamo pravo!