Poslije objavljivanja ovogodišnjeg izvještaja Evropske komisije o napretku država-kandidata početkom novembra, u kojem je Crna Gora opet označena kao država koja je u procesu proširenja najdalje dogurala, u Crnoj Gori je zavladalo gotovo opšte uvjerenje da je skori ulazak zemlje u EU praktično gotova stvar. Čak i značajan dio kritičkih intelektualaca i biračkog tijela koje nije pozitivno nastrojeno prema današnjoj vladajućoj koaliciji pretpostavlja da Brisel iz svojih vlastitih razloga jednostavno „gura“ Crnu Goru u EU bez obzira na neriješena pitanja identitetskog karaktera, duboke unutrašnje probleme i podjele.
U vezi s procesom proširenja EU prema Balkanu, podržavaoci skorog ulaska država ovog regiona u EU mogu se podijeliti na dvije grupe. U prvu grupu spadaju oni koji žele da zemlje regiona uđu kad budu potpuno spremne da bi dalje ojačale projekat evropske integracije. Drugu grupu sačinjavaju političke struje i pojedinci koji su spremni da države regiona „uđu u Evropu“ što prije čak i sa značajnim deficitom demokratije. Dok je prvima cilj da EU bude funkcionalna, postoje i ne baš rijetki zagovornici ulaska balkanskih država u EU koji žele da nespremne i nestabilne države regiona uzdrmaju EU iznutra. Dakle, da se u EU dovedu „trojanski konji“ koji će je onesposobiti i na kraju uništiti. Ovu poziciju je najbolje sažeo bivši češki predsjednik, notorni euroskeptičar Vaclav Klaus već prije gotovo jedne decenije. Tokom posjete tadašnjeg crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića Pragu na proljeće 2016., Klaus je crnogorskom predjsedniku rekao da želi da Crna Gora uđe u EU što prije, da bi se EU što prije raspala.
U svoje vrijeme, Klausova izjava tumačila se kao navodna šala. S obzirom na dugogodišnje antibriselske stavove ovog veterana češke politike, koji danas otvoreno podržava radikalne ultradesničarske pokrete poput njemačke partije AFD, svi su izgledi da je njegov bonmot bio prilično iskren i ozbiljan. Naravno, ne može se jednostavno tvrditi da danas postoji organizovana struja koja stvarno želi da se Crna Gora ubrzano primi u EU samo zato da bi se EU raspala. Radi se prije o tome da bi ulazak Crne Gore i nekih drugih država regiona u očima jednog dijela euroskeptičnih, konzervativnih i nacionalističkih političara mogao pojačati šansu da proguraju svoje političke agende na evropskom nivou. Ovi lideri priželjkuju da se u EU nađu, poput današnje Orbanove Mađarske i Ficove Slovačke, novi &nbsp;saveznici. Ne treba sumnjati da bi ubrzani ulazak „trojanskih konja“ istovremeno odgovarao i Putinovoj Rusiji.
Zadnji put se EU proširila 2013, kada je ušla Hrvatska. Od tad je prošlo preko dvanaest dugih godina. Nije dakle nikakvo čudo da se briselska birokratija poželjela i nekih pozitivnih vijesti. Drugim riječima, minijaturna i „neproblematična“ Crna Gora brendirana je kao idealna zemlja koja će EU omogućiti da ne izgubi obraz. Izabrana je kao dobar primjer i podsticaj ostalim kandidatskim zemljama čije stanovništvo osjeća zamor od mnogogodišnje priče o proširenju i sve manje vjeruje da je ulazak u EU realna opcija. Ulazak Crne Gore će druge kandidate, nadaju se u Briselu, smiriti i ohrabriti da i u sljedećoj deceniji dalje strpljivo čekaju. &nbsp;&nbsp;
Iako zadnjih mjeseci svjedočimo da je očito došlo do jedne sinergije u pitanju ulaska Crne Gore u EU, bilo bi pogrešno da se učlanjenje Crne Gore smatra za gotovu stvar. Naprotiv, upravo u ovom trenutku postaju sve očitiji brojni izazovi s kojima mora da se izbori crnogorska inostrana politika i diplomatija. Naime, pozitivno jednoglasje u vezi ulaska Crne Gore u EU tamo negdje krajem tekuće decenije koje u zadnje vrijeme čujemo od brojnih briselskih zvaničnika ne mora nužno značiti da će Crna Gora u EU u dogledno vrijeme stvarno ući. Veliki problem će prije svega predstavljati dobijanje saglasnosti za pristupanje Crne Gore od strane pojedinih vlada i parlamenata svih 27 država članica. O ulasku Crne Gore u EU ne odlučuje se samo u Briselu, nego i na nacionalnom nivou od Portugalije do Estonije, od Grčke do Švedske. Bez obzira na trenutni pozitivan stav Brisela, san o ulasku Crne Gore u EU može na kraju završiti u zastoju i ćorsokaku.
Ovdje se potencijalno krije jedan od najvećih problema koji mogu brzo učlanjenje Crne Gore sprječiti čak i u slučaju da Podgorica ubraznim tempom zatvori sva poglavlja, ispuni sve zahtjeve i uspješno završi pregovore. Na nacionalnom nivou, u parlamentima pojedinih država-članica, ideja proširenja EU prema jugoistoku nije uvijek popularna. U ovom trenutku, ne možemo nagađati kakav će biti sastav svih evropskih vlada i parlamenata krajem ove decenije, kada bi trebalo da počne naporan i mukotrpan proces glasanja o pristupanju Crne Gore u pojedinim zemljama članicama. Ipak, znamo da su u Evropi u cijelini gledano u zadnje vrijeme ojačali različiti ultradesni, antiimigracioni, antiislamski i populistički pokreti. To je posebno zabrinjavajuće u upoređenju s prilično optimističnom situacijom koja je vladala prije dvije decenije kada je došlo do prvog i najvećeg talasa proširenja na istok i učlanjenja nekoliko postkomunističkih država u jednom bloku.
U nekoliko članica EU, Crna Gora ni gotovo dvije decenije nakon sticanja nezavisnosti nema vlastita diplomatska predstavništva. Zvanično, te zemlje su navodno „pokrivene“ iz glavnih gradova nekih susjednih zemalja, ali realno gledano, Crna Gora je u mnogim članicama EU praktično neprisutna i bez uticaja. To nažalost važi na primjer za neke baltičke države, koje imaju mnogo razloga da apsolultno ne žele bilo kakvo povećavanje proruskog uticaja unutar EU. Teško je zamisliti da će baltičke države blagonaklono gledati na balkansku državu gdje jedan važan segment vlasti čine otvoreno proruski nacionalistički pučisti i šovinisti kao što je slučaj u današnjoj Crnoj Gori. Pored lošeg imidža slabe države koja je prožeta ruskim uticajem, odnosno previše bliska Vučićevoj Srbiji, zemlji koja je u većem dijelu srednje i istočne Evrope stekla negativan renome kao glavni balkanski satelit Moskve, crnogorski san o ulasku u EU može takođe prekinuti jaka islamofobija koja je u raznim oblicima prisutna u mnogim evropskim državama.
Jedna od njih je Češka, koju Crna Gora – isto kao i susjednu Slovačku – formalno diplomatski pokriva iz Beča. Crna Gora je jedina zemlja nasljednica bivše Jugoslavije (uključujući i Kosovo) koja u Pragu nema vlastito diplomatsko predstavništvo i vlastiti glas u praškom diplomatskom koru, kao da još uvijek nije potpuno samostalna država. Na zadnjim parlamentarnim izborima u oktobru 2025, pobjedu su u Češkoj odnijele ultradesničarske partije koje prema Briselu gledaju sa velikim skepticizmom i njihova pozicija prema daljem proširenju EU je vrlo upitna.
Crna Gora, pored nekih drugih balkanskih zemalja, u desničarskom milijeu u Češkoj i drugim zemljama srednje Evrope izaziva sumnju zbog znatnog broja građana islamske vjeroispovjesti. Novoizabrani predsjednik češke skupštine, ultradesni populista Tomio Okamura, već godinama zagovara izlazak Češke iz EU i NATO („Czexit“), iako se u novom koalicionom ugovoru obevazao da ova pitanja neće sljedećih godina aktivno pokretati. Pored toga, Okamurova partija je jedna od najradikalnijih političkih formacija u Evropi naspram islama i muslimana. Naime, Okamura godinama zagovara totalnu zabranu islama u Češkoj (islam prema njegovim sljedbenicima nije vjera nego jedna vrsta totalitarne, fašističke ideologije…) i zabranu boravka muslimana na teritoriji Češke. Teško je zamisliti da će, s obzirom na ovakve ekstremističke stavove, njegova partija sa simpatijama &nbsp;gledati na zemlju poput Crne Gore gdje muslimani sačinjavaju praktično 20% stanovništva.
Nova češka vlada je još u fazi formiranja, ali sadašnji kandidat za ministra inostranih poslova, Filip Turek, je takođe otvoreni antievropski ultradesničar, miljenik svog političkog mentora Vaclava Klausa koji duboko mrzi Brisel, obožava Donalda Trampa i zagovara veću samostalnost nacionalnih država umjesto integracije. Radi se o čovjeku koji je više puta snimljen kako pozdravlja klasičnim fašističkim pozdravom – podignutom desnicom, na socijalnim mrežama je godinama koketirao s nacizmom i blakonaklono se izražavao o Adolfu Hitleru, otvoreno se radovao kad je prilikom jednog rasističkog napada teško ranjena četvorogodišnja romska djevojčica, izazvao diplomatski skandal kada je smrću prijetio diplomatskom predstavniku Saudijske Arabije i tako dalje.
O stavovima Tureka prema Balkanu ne znamo ništa, osim činjenice da je u prošloj deceniji navijao za grčku ultradesničarsku partiju Zlatna zora, čiji je logo jedno vrijeme javno nosio na automobilističkoj kacigi. Kao i u slučaju Okamure, teško je zamisliti da će ovaj čovjek kao ministar inostranih poslova i njegovi partijski drugovi biti spremni da daju zeleno svijetlo za učlanjenje Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i drugih država Balkana u EU. Sljedeći parlamentarni izbori u Češkoj su predviđeni za jesen 2029. Onda će još nekoliko mjeseci vjerovatno trajati formiranje nove vlade, koja će na početku sigurno imati druge prioritete nego glasanje o nekakvoj Crnoj Gori. S obzirom na ideološku opredjelenost i lični sastav novog češkog vladajućeg establišmenta, stav Češke prema proširenju će za razliku od prethodnog razdoblja do kraja ove decenije biti vrlo uzdržan, vjerovatno čak otvoreno negativan.
Češka je samo jedna od 27 država članica EU. Ne možemo isključiti da će još nekoliko država do tada zadesiti ultradesni zaokret sličan onome kojemu svjedočimo u srednoj Evropi. U svakom sljučaju, crnogorska diplomatija mora aktivno graditi pozitivan imidž Crne Gore u svim državama članicama, da bi izbjegla sve realniju mogućnost da će njen ulazak za nekoliko godina blokirati neki od nacionalnih parlamenata. Nažalost, nije sigurno da li je Crna Gora uopšte svjesna svih izazova koje su još na putu, niti da li je njena vlada i diplomatija realno spremna da sljedećih nekoliko godina uporno, smišljeno i sistematski radi na poboljšanju imidža i reputacije zemlje, koja je trenutno zbog nedovoljno razvijene diplomatske mreže u mnogim evropskim državama gotovo neprimjetna i neprisutna. &nbsp;&nbsp;&nbsp;

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Umjesto u EU, Crna Gora može završiti u ćorsokaku

U Crnoj Gori se posljednjih godina u političkom i javnom prostoru često govori o navodnoj potrebi „povratka Crnoj Gori dinastije Petrovića“, odnosno Crnoj Gori 19. vijeka, tadašnjim tradicionalnim shvatanjima i vrijednostima. Zato se slobodno možemo zapitati – kako bi knjaz Nikola odgovorio na aktuelnu ponudu megainvesticije Mohameda Alabara čiji je preduslov da bi ulcinjsku Veliku plažu sa zaleđem na sljedećih 90 godina preuzela firma ovog kontroverznog biznismena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata? Sudeći prema bogatim izvorima koje su ostavili češki poznavaoci Crne Gore s kraja 19. i početka 20. vijeka, u kojima nalazimo neke zanimljive istorijske paralele sa aktuelnim događajima i debatama, odgovor crnogorskog suverena bio bi jasan, jednostavan i nedvosmislen. &nbsp;
Brojni češki putopisci koji su posjećivali Crnu Goru u decenijama između Berlinskog kongresa i Prvog svjetskog rata obožavali su Ulcinj. Pored nadahnuća burnom istorijom, prirodnim ljepotama i mješavinom kulturnih uticaja kojima ih je opčinjavala najjužnija opština tadašnje crnogorske monarhije, po pravilu su izražavali mišljenje da će grad sa svojom okolinom, ukoliko se bude razvijao na pametan način, postati omiljeno evropsko lječilište i ljetovalište.
Ipak, češki autori s kraja 19. i početka 20. vijeka su se čvrsto nadali da će razvoj grada kao turističke destinacije ostati u rukama tamošnjeg stanovništva i pod kontrolom crnogorske države. Vratislav Černi (Černý, 1871-1933), jedan od najznačajnijih českih poznavalaca Crne Gore s početka 20. vijeka koji je u Ulcinju boravio nekoliko puta, u tekstu "Slovenska morska banja na Jadranu" iz 1911. rezimiraao je tipičan pogled čeških putnika sljedećim riječima: „Kad bi prazne kuće kojih je u gradu dosta neka poduzetna ruka uredila, otvorila dobre restorane i vlada pomogla s organizovanjem društvenog života, vaskrsnuo bi Ulcinj iz učmalosti i vjerujte, ne bi bilo ljepšeg banjskog mjesta na cijelom Jadranu…“ Istovremeno je upozorio da uprkos velikom potencijalu ulcinjskog kraja ne bi trebalo „ovaj čarobni dio zemlje prepustiti na milost i nemilost tuđeg poduzetništva i poplavi stranaca.“ &nbsp;
Zanimljivo i danas opet aktuelno svjedočanstvo o jednoj planiranoj megainivesticiji uz pomoć krupnog stranog kapitala koja je prijetila da potpuno promjeni karakter Ulcinja i njene okoline ostavio je pisac Jozef Holeček (1853-1929) u svojoj knjizi Crna Gora krajem vijeka (Prag, 1899), koja do sada nije prevedena na crnogorski. Tokom svoje druge posjete Ulcinju 1897. Holeček je uočavao skroman ali ipak očigledan napredak u razvoju turističke infrastrukture u odnosu na svoju prvu posjetu 1882. godine, kada je u spartanskim uslovima spavao „zajedno s Turcima i Arbanasima“ u lošim higijenskim uslovima. Nepune dvije decenije kasnije, smjestio se u urednom i čistom hanu koji je vodio ugostitelj Tanas Cilinder, po Holečeku jedan „čudan produkt balkanske mješavine – Grk rođen u južnoalbanskom gradu Elbasanu, po nacionalnosti danas Srbin i po državljanstvu Austrijanac.“
Kao i drugi češki pisci, Holeček je u svojoj knjizi naglasio da je Ulcinj, kao grad s najboljim položajem na cijelom Jadranu i odličnom klimom, preodređen da postane prirodno lječilište. Međutim, crnogorska vlada u to vrijeme objektivno nije imala dovoljno finansijskih sredstava da bi mogla pokrenuti razvoj grada u poželjnom pravcu. Na Cetinju se prema Holečeku u vrijeme njegovog boravka pojavila ideja da bi Ulcinj mogao postati pomorsko ljetovalište uz pomoć jednog akcionarskog društva. Češki pisac je ljudima koji su razmišljali o ovoj ideji tokom ličnog susreta odlučno rekao bi od ove zamisli trebalo odustati, zato što je pretpostavljala učešće stranog kapitala i služila bi prije svega tuđim investitorima i gostima. Prema mišljenju češkog autora, Crnogorcima je na žalost tuđa ideja jednog postepenog, smišljenog i dugogodišnjeg razvoja i sve bi radili „en gros“ – uveliko i odmah, odnosno – ili nešto veliko ili ništa.
Češki pisac istovremeno donosi svoje svjedočanstvo o jednom drugom, mnogo bombastičnijem pokušaju razvitka Ulcinja uz pomoć inostrane „investicije vijeka“, koji se desio krajem 90-ih godina 19. vijeka: „Prije nekoliko godina Ulcinj je postao zanimljiv jednom međunarodnom kockarskom društvu. Ponudili su knjazu Nikoli 3 milona, ukoliko bi im dao dugoročnu koncesiju da u Ulcinju naprave svjetske kockarnice i sve što sa za njih veže. Do godine ili dvije Ulcinj bi se potpuno promjenio. Male kućice bile bi srušene, na njihovom mjestu nikli bi veliki hoteli i palate, na brežuljcima iza grada prostirali bi se parkovi i šetnjice, između njih sijali bi mermerni ljetnikovci. Bogati stranci otkrili bi i ulcinjsku ravnicu. Kupovali bi njene dijelove, gradili bi na njima ljetnje rezidencije, oko kojih bi cvjetali bajkoviti vrtovi. Čitav kraj bi oživio. Čak iz prekomorskih zemalja u Ulcinj bi dolazili rasipnici i trošadžije, bogati i oni koji bi to htjeli bez rada postati, tražeći ovdje svoju šansu. Crnoj Gori otvorio bi se izvor prihoda od kojeg bi i budala mogao da napuni džepove.“
Holeček dalje upozorava na težak ekonomski položaj Crne Gore, kojoj je tada falio osnovni investicioni kapital da bi se mogla brže razvijati. Bez njega se morala obraćati u inostranstvo, često u ponižavajućim uslovima: „Prošle godine Beč i Berlin Nikoli su onemogućili zajam od milion franaka, koji je dogovorio u Milanu, zato što Crna Gora navodno spada u sferu ekonomskih interesa Beča i Berlina (…) i Italija ne bi trebala da se tamo upliće, da ne bi rizikovala ekonomski rat s Bečom i Berlinom. Ukoliko bi Crna Gora dala Ulcinj u dugoročni zakup, ne bi dobila samo milion, nego tri miliona i to tri miliona koje ne bi morala da vrati kao dug nego bi ostali njenim vlasništvom. Što bi s takvim ogromnim kapitalom mogao napraviti jedan mudar vladar poput knjaza Nikole!“
Ali Nikola je ideju kockarske megainvesticije i ponuđene milione za zakup Ulcinja, obavještava Holeček, odlučno odbio. Glavni razlog je prema češkom piscu predstavljala knjaževa težnja da njegovi sugrađani sami nauče da rade i da u ekonomskoj sferi očuvaju nezavisnost isto kao što su je uspjeli sačuvati u sferi politike. Knjaz Nikola, kaže Holeček, „želi da njegova zemlja bude uvijek zemljom njegovog naroda, gdje će stranac, ukoliko dođe kao prijatelj, biti dočekan kao dobrodošao gost, ali gdje gospodarom neće biti niko drugi osim Crnogorca. Želi da junački moral crnogorski ostaje sačuvan od dodira s kosmopolitskom demoralizacijom. Pomenuto odbijanje predstavlja jedno od najljepših djela Nikoline vladavine,“ zaključuje češki pisac.

Šta bi knjaz Nikola odgovorio Alabaru?

Predsjednik Jakov Milatović, krajem februara, podnio je Skupštini Crne Gore inicijativu za donošenje zakona o „rehabilitaciji i obeštećenju političkih zatvorenika Golog otoka“ i drugih zatvora gdje je od kraja 40-ih do sredine 50-ih godina 20. vijeka robovalo preko 3000 ljudi iz Crne Gore. Radilo se o heterogenoj grupi zatvorenika koji su poslije izopštavanja Jugoslavije iz sistema sovjetskih satelita pod kontrolom Stallinove Moskve uhapšeni zbog antidržavne djelatnosti u korist Sovjetskog saveza i staljinističkih političkih uvjerenja.
Rezolucija Informbiroa danas predstavlja vremenski udaljeniji događaj nego što je to u vrijeme razlaza Tita i Staljina bio Velji rat, Bitka na Vučjem dolu i Berlinski kongres. Ključno je pitanje zašto je upravo danas, 2025. godine, potrebno da se država miješa u istorijske debate i teme i da instrumentalizuje pitanja koja su istoričari u međuvremenu već temeljno obradili i objasnili.
<h3>Detaljno istražena „tabu tema“</h3>
Događaji vezani za rezoluciju Informbiroa i njene posljedice, uključujući sudbinu političkih zatvorenika Golog otoka, gotovo četiri decenije ne predstavljaju nikakvu tabu temu ili „skrivanu stranu istorije“. O njima se otvoreno govori i piše odkad je predsjednik Milatović rođen. Crnogorska istoriografija i publicistika, pored brojnih istoričara iz drugih postjugoslovenskih republika i inostranstva, posvetila je ovoj temi veći broj radova, organizovani su javni skupovi, objelodanjena su mnoga svjedočanstva. Goli otok je odavno prisutan i u javnoj kulturi sjećanja – nekoliko crnogorskih gradova poput Podgorice, Cetinja, Budve i Danilovgrada ima već od početka 90-ih trgove i ulice koje nose naziv „golootočkih žrtava“.
U istoriografiji postoji na osnovu nepobitnih dokaza konsenzus da je Jugoslaviji od 1948. do sredine 50-ih realno prijetila smrtna opasnost od Sovjetskog saveza i njegovih tadašnjih vjernih satelita kojima je bila opkoljena s više strana (Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija), uključujući mogućnost vojne intervencije i okupacije. S obzirom na činjenicu da su u zemlji postojale grupe staljinističke orijentacije, spremne da sarađuju s Moskvom protiv Tita i nezavisnog puta vlastite zemlje, iz bezbjednosnih razloga je objektivno postojala potreba da se ljudi proruske orijentacije identifikuju i privremeno izoluju. Na žalost, kao što se u istoriografiji često ponavlja, Titova Jugoslavija se protiv staljinizma borila uz pomoć staljinističkih metoda.
Pored članova Komunističke partije Jugoslavije koji su stvarno bili angažovani u izdajničkim prosovjetskim aktivnostima i bili su više lojalni Staljinu nego Titu, u zatvoru su završili i brojni komunisti koji se nijesu namjeravali angažovati protiv Titovog rukovodstva, ali jednostavno nijesu mogli zamisliti da bi Jugoslavija mogla opstati bez pomoći Sovjetskog saveza, i javno su iznijeli svoje mišljenje. Kult Staljina i sovjetske Rusije bio je u Crnoj Gori duboko ukorijenjen i mnogi se nijesu snalazili u novoj situaciji, jer za razliku od uskog kruga vodećih komunista poput Tita i Milovana Đilasa, nijesu imali lično iskustvo sa Staljinom i totalitarnim karakterom njegove brutalne diktature. Pored onih koji su na neki način simpatizovali s Moskvom, na Golom otoku i u drugim logorima završio je i veliki broj nevinih ljudi, uhapšenih na osnovu posrednih dokaza, odnosno slabih i nerijetko sasvim izmišljenih optužbi koje organi bezbjednosti u interesu „frontalnog napada na informbirovce“ uopšte nijesu ni provjeravali. Goli otok je imao karakter pravog koncentracionog logora, gdje se sa zatvorenicima postupalo neljudski i često s ekstremnom brutalnošću. Sve ove činjenice su već decenijama vrlo dobro poznate i detaljno razjašnjene.
<h3>Potomci „golootočkih mučenika“ kao dobitnici na lutriji</h3>
Međutim, ideja finansijske kompenzacije i rehabilitacije žrtava borbe protiv realnih i navodnih staljinista koju je predsjednik Milatović najavio sedamdeset sedam godina poslije rezolucije Informbiroa iz mnogih razloga je upitna, štetna i realno teško izvodljiva. Neki predstavnici današnje crnogorske vlasti označavaju sve političke zatvorenike za „golootočke mučenike“. Termin koji je očito preuzet iz crkvenog diskursa tretira sve zatvorenike kao nevine žrtve, bez individualne odgovornosti, što apsolutno ne odgovara mnogo složenijim istorijskim činjenicama. Pored toga, zagovornici rehabilitacije i finansijske odštete „golootočkih mučenika“ sami priznaju da nemaju na raspolaganju podatke da li je neko od njih još danas živ.
U svjetlu te činjenice, ideja novčane kompenzacije njihovim potomcima zvuči vrlo upitno – ukoliko država ne zna da li je još neko od nekadašnjih zatvorenika živ, još je sigurnije da apsolutno nema nikavku evidenciju njihovih potomaka niti kriterijume za njihovu odštetu. Istovremeno, u nacrtu zakona govori se o „navodnoj podršci rezoluciji Informbiroa“, što opet u mnogim slučajevima ne odgovara istini. Brojni crnogorski komunisti su svoju podršku rezoluciji, odnosno Staljinu, posebno tokom prvih nekoliko mjeseci poslije juna 1948, iznijeli sasvim otvoreno i glasno, na javnim sastancima. Očito je da se ovim zakonom želi stvoriti nova mitologija koja namjerno zamagljuje i deformiše složenu istorijsku istinu.
Da bi se ideja predsjednika Milatovića mogla stvarno sprovesti, trebalo bi formirati veliki tim istoričara i pravnika koji bi vjerovatno godinama morali razmatrati pojedine slučajeve, i rješavati eventualne primjedbe i tužbe, i sve to s vrlo neizvjesnim rezultatom. Nabrojićemo samo nekoliko važnih pitanja koja bi zakon morao uzeti u obzir.
Prvo, ukoliko se svi nekadašnji „informbirovci“ tretiraju kao nevine žrtve, da li se to odnosi samo na one koji su završili u zatvorima? Neki od najradikalnijih pristalica Staljina nijesu završili na Golom otoku nego su ubijeni prilikom pokušaja bjekstva u inostranstvo. Najpoznatiji su slučajevi generala Arsa Jovanovića, načelnika Generalštaba JNA, koji je poginuo u avgustu 1948. prilikom pokušaja ilegalnog prelaska u Rumuniju, i rukovodstva oblasnog komiteta KPJ u Bijelom Polju, čiji su članovi u januaru 1949. kolektivno pobjegli u šumu u namjeri da pređu u Albaniju, ali svi do jednog su likvidirale snage bezbjednosti još na crnogorskoj teritoriji. Dalje, dok su mnogi Crnogorci uhapšeni na teritoriji Narodne Republike Crne Gore i odatle poslati na Goli otok i druge zatvore za staljiniste van Crne Gore, nije zanemarljiv ni broj onih koji su bili uhapšeni u drugim republikama. Crnogorci su krajem 40-ih i početkom 50-ih godina bili vrlo brojni i u partijskom, državnom, vojnom i bezbjednosnom aparatu u Srbiji, odnosno na federalnom nivou. Nije sigurno da li bi predloženi zakon obuhvatio sve crnogorske informbirovce ili samo one koji su uhapšeni u Crnoj Gori.
S obzirom na činjenicu da je iz Crne Gore bilo preko 3000 zatvorenika, broj njihovih potomaka koji bi mogli dobiti pravo na finansijsku odštetu danas vjerovatno doseže nekoliko desetina hiljada. S obzirom na to da su istorijski događaji na koje bi se odnosila odšteta udaljeni već tri četvrtine vijeka ili još više od današnjih dana, postoji više generacija potomaka: djeca (ako su još u životu, radi se uglavnom o pripadnicima starije generacije), unuci, praunuci… S obzirom na migracije stanovništva u okviru bivše Jugoslavije i šire, jedan ne baš mali broj potomaka „golootočkih mučenika“ živi u inostranstvu, u Beogradu, u Vojvodini, i u Parizu i u Americi, neki možda čak i u Rusiji.
Nije jasno da li bi kompenzacija obuhvatila sve ili samo one koji danas žive u Crnoj Gori i posjeduju crnogorsko državljanstvo. Logično se postavljaju i druga pitanja povezana s odštetom: hoće li se odšteta isplaćivati „po glavi“, dakle, jedan paušalni iznos po zatvoreniku (na osnovu broja mjeseca/godina provedenih u zatvoru) koji će se podijeliti svim živim potomcima? Ukoliko neko od bivših Golootočana ima danas samo jednog živog potomka, on će ispasti kao dobitnik na lutriji. Ali u drugim slučajevima, ukoliko neko od njih ima u životu djecu, unuke i praunuke, možda čak iz više brakova, odšteta će vjerovatno postati košmar za državne organe i sjeme razdora za cijelu razgranatu porodicu.
Hoće li odšteta obuhvatiti i eventualnu vanbračnu djecu ili samo „legitimne“ nasljednike? I šta će biti s odštetom ukoliko bivši zatvorenici danas nemaju direktno potomstvo? U svakom slučaju, ideja finansijske kompenzacije potomcima „golootočkih mučenika“ predstavljala bi na praktičnom nivou pravi rašomon, veliki mnogogodišnji teret za državnu administraciju, birokratiju i sudstvo, i gotovo sigurno bi stvorila nove podjele i razdore u crnogorskom društvu i unutar mnogih porodica realnih i lažnih potomaka. Ukoliko bi se primjenila samo minimalistička varijanta, o kojoj se raspravljalo prije dvadeset godina kad su još neki od bivših logoraša bili u životu, odšteta bi se odnosila samo na njih, njihove bračne partnere i djecu. S obzirom na to koliko nas vremena djeli od pomenutih događaja, finansijska odšteta bi u tom slučaju predstavljala uglavnom jeftinu i praznu gestu, zato što u životu praktično više nijesu ni nekadašnji zatvorenici ni njihovi bračni partneri, i sve je manje i njihovih potomaka iz prve generacije.&nbsp;
<h3>Rehabilitacija staljinista = kupovina glasača</h3>
Onih koji su doživjeli nepravde sredinom 20. vijeka na vlastitoj koži više nema. Niko ne osporava neljudske patnje koje su nekadašnji zatvorenici svojevremeno doživjeli. Međutim, postoji jedna važna činjenica o kojoj se u Crnoj Gori praktično ne govori, odnosno, kao da se ne primjećuje.
Bivši zatvorenici sa Golog otoka ni u Titovom režimu, poslije izlaska iz zatvora, uglavnom nijesu diskriminisani i proganjani, naprotiv, većinom su dobili mogućnost da se integrišu u društvo i u svakom pogledu napreduju. Bivši politički zatvorenici zapošljavani su, imali su pravo da se poslije izlaska iz zatvora školuju na fakultetima. Mnogi od njih ponovo su primljeni u partiju i već u prvoj polovini 60-ih godina zauzimali su i rukovodeća mjesta. Dobili su stanove, izgradili kuće, osnovali porodice koje su mogli finansijski obezbijediti, slobodno su putovali po svijetu kao i drugi Jugosloveni. U poređenju sa sudbinom znatno brojnijih žrtava političkih progona u staljinističkim režimima i zemljama koje su ostale lojalne Moskvi sve do 1989. godine, poput Čehoslovačke, njihova reintegracija u društvo i njihovi životi poslije izlaska iz zatvora bili su uglavnom na zavidnom nivou.
U Čehoslovačkoj, ljudi koji su postali žrtve staljinističkog terora u isto vrijeme kad su u Jugoslaviji staljiniste (i navodne staljiniste) slali na Goli otok, obično su bili diskriminisani sve do smrti ili do pada komunističkog režima. I poslije odsluženja kazne, bili su nepodobni: izgubili su kuće i stanove, konfiskovana im je imovina, nijesu dobijali penziju… Istovremeno su obično još decenijama u okviru kolektivne odmazde maltertirane čitave njihove porodice, roditelji, potomci i bliski rođaci, ni krivi ni dužni. Njihova djeca i unuci bili su po pravilu doživotno sprječeni da studiraju na fakultetima, često nijesu dobili ni mogućnost da uče gimnaziju ili drugu srednju školu, nijesu imali pravo da dobiju pasoš i putuju čak ni u susjedne socijalističke zemlje, i zbog navodnih grijehova svojih roditelja, nekad i đedova, ogroman broj ljudi je bio neformalno osuđen da živi na margini društva od najtežih radničkih poslova. Zato se može slobodno reci da je većinu „Golootočana“ i njihovih porodica na svoj način, u upoređenju s drugim komunističkim državama, u realnom životu tiho i neprimjetno rehabilitovao tadašnji Titov režim u kojem nijesu patili doživotno ni oni ni njihove porodice i potomci.
Izgleda da je glavna svrha inicijative za donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju „golootočkih mučenika“ i njen tajming rezultat jeftine političke kalkulacije. Prvo, dobija se utisak da predstavnici trenutnog crnogorskog političkog establišmenta nijesu baš mnogo obrazovani i zato očito nijesu svjesni da ne otvaraju nikakvu tabu temu, i sudeći prema njihovim izjavama apsolutno nemaju pojma o postojanju ozbiljnih istoriografskih i publicističkih radova od kojih su mnogi izašli već tokom 90-ih godina.
Drugo, s obzirom na činjenicu da je od Informbiroa i Golog otoka prošlo mnogo vremena, finansijsko obeštećenje će u minimalističkoj verziji biti ili samo simbolično (ukoliko obuhvati bračne partnere i djecu u prvoj generaciji) ili će opterećivati državnu administraciju i sudstvo još mnogo godina unaprijed ukoliko obuhvati sve žive potomke. I treće, u Crnoj Gori postoji jedna opšta ali uglavnom pogrešna pretpostavka da se ljudi u svojim političkim preferencijama vode primitivnim determinizmom, što u ovom slučaju znači da potomci nekadašnjih „informbirovaca“ koji su sredinom prošlog vijeka stvarno ili navodno navijali za Staljina i Sovjetski savez protiv vlastite zemlje i vlastitog rukovodstva s Titom na čelu, danas moraju automatski navijati za Putinovu Rusiju, Vučićev Beograd i SPC, odnosno, za današnju crnogorsku vlast. Ova pretpostavka nema uporište u crnogorskoj realnosti, zato što veliki broj ljudi u Crnoj Gori na sreću ipak misli vlastitom glavom.
U Crnoj Gori, kao i u crnogorskoj dijaspori u vrijeme pokreta za nezavisnost prije referenduma 2006, mnogi ljudi koji su preživjeli Goli otok, njihovi potomci i rođaci, aktivno su podržavali crnogorsku nezavisnost i sve do danas glasaju na izborima za partije građanske i prozapadne orijentacije. Inicijativa koju je iznio predsjednik Milatović i koju su takođe sasvim očekivano javno podržali lideri bivšeg DF najviše liči na očajan pokušaj skretanja pažnje s aktuelnih vrućih tema i namjeru kupovine djela glasača koji bi dobili oštećenje iz državne kase i zauzvrat glasali za one političke partije i pojedince koji su im neočekivano obezbijedili nekoliko hiljada eura pod parolom ispravljanja istorijskih nepravdi.

Rehabilitacija staljinista 77 godina poslije rezolucije Informbiroa

Najmanje 37 ljudi nastradalo je u poplavama izazvanim obilnim padavinama u marokanskom priobalnom gradu Safi, saopštilo je danas tamošnje ministarstvo unutrašnjih poslova.
Posljednje je saopšteno da je nastradala 21 osoba.
Safi, udaljen oko 300 kilometara južno od Rabata, pogođen je obilnim padavinama koje su pokrenule bujice blatnjave vode u veoma kratkom vremenskom roku.
Vlasti su saopštile da je bujica tokom noći poplavila oko 70 kuća i radnji, a odnijela oko desetak vozila. Ministarstvo unutrašnjih poslova je izvijestilo da je 14 ljudi hospitalizovano.
Lokalni mediji su izvijestili da su škole najavile da neće raditi tri dana. Kiše su izazvale poplave i štetu i na drugim mjestima u Maroku, uključujući grad Tetouan na sjeveru i planinski grad Tinghir.
Safi, grad na atlantskoj obali Maroka, važan je centar za ribarstvo i rudarstvo u zemlji. Ove industrije zapošljavaju hiljade ljudi koji se bave ribolovom, rudarenjem i preradom sirovina za izvoz. Grad sa više od 300.000 stanovnika ima i velike fabrike za preradu fosfata.
Vremenski uslovi u Maroku su sve nepredvidljivji zbog klimatskih promjena.
Sjeverna Afrika se već nekoliko godina suočava sa sušama, što je učvrstilo zemljište, čineći planine, pustinje i ravnice podložnijim poplavama.

Najmanje 37 ljudi nastradalo u poplavama u Maroku

Evropski lideri su nakon sastanka s ukrajinskim predsjednikom Volodomirom Zelenskim saopštili da je Evropa spremna predvoditi multinacionalne snage kako bi se postigao mirovni sporazum između Ukrajine i Rusije.
Lideri Velike Britanije, Francuske, Njemačke i osam drugih evropskih zemalja rekli su da bi trupe iz "koalicije voljnih" uz podršku SAD-a mogle "pomoći u regeneraciji ukrajinskih snaga, osiguranju ukrajinskog neba i podršci sigurnijim morima, uključujući i djelovanje unutar Ukrajine".
Ovaj prijedlog je dio novog paketa sigurnosnih garancija, koje je podržala Bijela kuća, a koje bi mogle označiti napredak u postizanju mirovnog sporazuma između Moskve i Kijeva, rekli su američki i evropski lideri.
Ali su dodali da i dalje postoje značajne razlike oko budućeg statusa ukrajinskih teritorija koje je okupirala Rusija.
Prema prijedlogu, Ukrajina bi imala podršku Zapada za održavanje vojske od 800.000 vojnika, SAD bi predvodile "mehanizam za praćenje i verifikaciju prekida vatre" kako bi pružile rano upozorenje na svaki budući napad.
Evropske zemlje bi takođe potpisale "pravno obavezujuću obavezu, podložnu nacionalnim procedurama, da će poduzeti mjere za vraćanje mira i sigurnosti u slučaju budućeg oružanog napada".
Evropa bi takođe podržala pristupanje Ukrajine Evropskoj uniji.
SAD su predstavile novi paket na razgovorima u Berlinu. Američki zvaničnici su rekli da vjeruju da će Rusija prihvatiti sigurnosne garancije predstavljene na razgovorima, što bi označilo značajno ublažavanje zahtjeva Kremlja za ograničenjem veličine ukrajinske vojske i protivljenje djelovanju trupa iz zemalja NATO-a u Ukrajini.
Američki zvaničnici odbili su dati konkretne detalje o tome šta bi taj sigurnosni paket uključivao i ko bi branio Ukrajinu ako Rusija nastavi invaziju nakon što bude postignut mirovni sporazum.
Potvrdili su da SAD neće rasporediti snage na terenu u Ukrajini.
Njemački kancelar Fridrih Merc rekao je na konferenciji za novinare u ponedjeljak da vjeruje da su dvije strane najbliže pravom mirovnom procesu od početka ruske invazije velikih razmjera 2022. godine.
- Ono što su SAD ovdje u Berlinu stavile na stol u smislu pravnih i materijalnih garancija je zaista značajno - rekao je Merc tokom zajedničke konferencije za novinare sa Zelenskim.
Ukrajinski predsjednik je rekao da pozdravlja produktivne razgovore, dok je glavni mirovni pregovarač Kijeva pozdravio pravi napredak u drugoj rundi pregovora u Berlinu.
Sigurnosne garancije smatraju se ključnim faktorom potencijalnog mirovnog sporazuma.
Zelenski je opisao razgovore s američkom stranom kao teške, ali je rekao da su napredovali. Rekao je da Rusija koristi svoje neumoljive napade kao polugu u pregovorima i napomenuo da nijedna elektrana u Ukrajini nije pošteđena napada.

Zelenskom u Berlinu predstavljen novi paket garancija, čeka se reakcija Rusije

Crnogorski bokser Matija Roganović je izborio plasman u finale Evropskog prvenstva za juniore u Njemačkoj.
Slavio je izuzetno teškom i dramatičnom polufinalu protiv reprezentativca Ukrajine Dmitra Kasianenka, kojeg je savladao odlukom sudija 3:2. Rival članu BK Nikšić u borbi za zlato u kategoriji do 80 kilograma biće Gruzijac Aleksandre Baladze.
Duel u gradiću Kinbaum je od samog početka bio izuzetno zahtjevan, a Roganović je već u prvoj rundi pokazao veliku borbenost i tehničku zrelost. Ipak, sudijska odluka izazvala je nevjericu u crnogorskom taboru - svih pet sudija bodovalo je prvu rundu u korist Ukrajinca (5:0), iako su treneri i stručni štab bili ubijeđeni da je Matija bio bolji rival.
U drugoj rundi stručni štab crnogorske reprezentacije je promijenio taktiku - Roganović je dodatno pojačao ritam i ponovo nametnuo svoju borbu. Iako je i u ovom dijelu meča bio osjetno bolji, sudijska odluka bila je tijesna - 3:2 u korist Roganovića.
Svjestan da nema prostora za kalkulacije, Roganović je u trećoj rundi krenuo na sve ili ništa. U jednoj silovitoj razmjeni udaraca snažno je pogodio rivala, pa je sudija u ringu morao, brojanjem da odmori Ukrajinca.
Taj nokdaun je u potpunosti prelomilo meč. Jedan od sudija tu rundu je bodovao sa dva razlike (10:8) za crnogorskog reprezentativca, što se na kraju pokazalo kao presudno za konačnu pobjedu i plasman u finale.
- Ovo je ogromna pobjeda za Matiju i za crnogorski boks. Pokazao je karakter, hladnu glavu i vrhunsku borbenost u momentima kada nije bilo lako - rekao je selektor Nikola Ružić.
A Nikola Raičević je zaustavljen u polufinalu, pa je morao da se zadovolji bronzom. Bolji od Raičevića je bio Irac Kristijan Jubani, koji je sasvim zasluženo slavio jednoglasnom odlukom sudija.
- Nikola je pokazao izuzetnu borbenost i kvalitet tokom cijelog turnira. U polufinalu je imao protivnika koji je u ovom trenutku bio brži i konkretniji, ali bronzana medalja je ogroman rezultat. Uz to, Nikola je ulazna godina juniora, što nam daje još veći osjećaj zadovoljstva. Ovo je dokaz da smo na pravom putu - istakao je Ružić.

Roganović u finalu, Raičević na kraju bronzani

Američki i ukrajinski zvaničnici saopštili su da su ostvarili značajan napredak tokom dva dana razgovora čiji je cilj približavanje okončanju ruske invazije, ali da su ostala otvorena pitanja o ključnim temama, uključujući sudbinu teritorije koju Kijev i dalje drži u istočnoj Donjeckoj oblasti.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij rekao je danas da su razgovori bili teški, ali korisni, prenosi Radio Slobodna Evropa.&nbsp;
Glavni pregovarač Rustem Umerov kazao je da je u Berlinu ostvaren „stvarni napredak“ u razgovorima sa specijalnim izaslanikom Bijele kuće Stivom Vitkofom i zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa, DŽaredom Kušnerom, među ostalim američkim delegatima.
- Ovi razgovori nikada nijesu laki, iskreno ću vam reći. Ali to je bio produktivan razgovor, sa mnogo detalja, zaista mnogo - rekao je Zelenski na njemačko-ukrajinskom poslovnom forumu koji je uslijedio nakon sastanka Sjedinjene Američke Države (SAD)-Ukrajina.
Na kasnijoj konferenciji za novinare s njemačkim kancelarom Fridrihom Mercom, Zelenski je rekao da strane „imaju razlike“ po pitanju teritorije, navodeći da to pitanje „nije zatvoreno“.
Merc je rekao da će ukrajinski pregovarači nastaviti razgovore s američkom delegacijom, a američki zvaničnik je naveo da će se Tramp uključiti telefonom tokom zajedničke večere.&nbsp;
- Teritorijalno pitanje je bolno. Mi 100 odsto znamo šta Rusija želi, i za mene je ključno da su me Amerikanci čuli po ovom pitanju - rekao je Zelenski.
Novinska agencija Rojters, pozivajući se na neimenovane američke zvaničnike, navela je da su oni rekli novinarima kako postoji saglasnost o nizu pitanja i da je 90 odsto pitanja između Rusije i Ukrajine riješeno, ali da još ima tema za razgovor. Zvaničnici su rekli da je Tramp zadovoljan trenutnim stanjem.
Merc je bio optimističan, rekavši da se sada pojavila najveća šansa za stvarni mirovni proces od početka ruske invazije u februaru 2022. godine, i da su SAD ponudile značajan materijalni doprinos bezbjednosnim garancijama za Ukrajinu, što je ključno pitanje.
Dok SAD vrše pritisak za postizanje mirovnog sporazuma, ključno pitanje ostaje sudbina dijela Donjecke oblasti na istoku Ukrajine koji snage Kijeva i dalje drže uprkos višegodišnjim naporima Rusije da u potpunosti zauzme Donbas, koji obuhvata oblasti Donjecka i Luganska.
Merc je novinarima rekao da samo Ukrajina može odlučiti o teritorijalnim ustupcima, a citiran je i američki zvaničnik koji je dao sličnu izjavu.
Po drugom ključnom pitanju, američki zvaničnik rekao je novinarima da SAD nude Kijevu snažne, „zaista, zaista snažne“ bezbjednosne garancije u skladu s Članom 5 NATO-a, koji napad na jednu članicu smatra napadom na sve, i izrazio uvjerenje da će Rusija prihvatiti predložene mjere.
- Te garancije neće zauvijek biti na stolu. Te garancije su sada na stolu ako se postigne zaključak na dobar način - rekao je zvaničnik.

SAD i Ukrajina izvještavaju o napretku ka okončanju rata

Đurić: Sporazum smišljena smutnja, trebalo da bude ratifikovan dvotrećinskom većinom; Vukčević: Država ne može da krši Ustav pozivajući se na međunarodno pravo

Ako vjerujete da je sloboda ustavno pravo, branite je danas. Mi ne tražimo privilegije, već jednaka prava za sve. Ako je krivo njih 35, krivi smo svi, kazala je novinarka Tanja Pavićević na skupu solidarnosti ispred zgrade Uprave policije koji se održava zbog procesuiranja 35 osoba. Kako je podvukla, danas su se okupili jer je pređena još jedna linija. - Poslata je poruka da se u Crnoj Gori više ne može slobodno govoriti. Ovo je zastrašivanje. Pokrenuta je akcija solidarnosti, kao i akcija samoprijavljivanja - poručila je Pavićević.&nbsp; <h2>Cerović: Svi smo mi 35 procesuiranih</h2> Psiholog i komunikolog Radoje Cetović je poručio da se Crna Gora se ne može umiriti silom i represijom. - Svi smo mi tih 35 procesuiranih. U ime STEGA-e pozivam sve da dođu 19. decembra na Goricu - naglasio je Cerović.&nbsp; Grupa građana i građanski aktivisti su prethodno pokrenuli akciju „samoprijavljivanja“ nakon što je 35 osoba procesuirano zbog protesta ispred Vile Gorica zbog ovogodišnje dodjele Trinaestojulske nagrade. Nakon potpisivanja akcije „samoprijavljivanje“, predstavnik Evropskog saveza Miloš Đuričković i novinarka Tanja Pavićević uputili su se u zgradu Uprave policije, gdje su predali potpisanu prijavu. Danas je ispred zgrade Uprave policije održena Akcija solidarnosti, tokom koje su građani imali mogućnost da potpišu ranije online popunjeni obrazac za samoprijavljivanje, kao i da na licu mjesta popune i predaju obrazac. Akcija je pokrenuta kao odgovor na prekršajno procesuiranje 35 građana koji su prethodno izrazili svoje stavove povodom dodjele Trinaestojulske nagrade, iako je Tužilaštvo saopštilo da u njihovom postupanju nema elemenata krivičnog djela. Cilj današnjeg okupljanja bio je, kako su naveli u saoštenju, da se omogući tehnička realizacija samoprijavljivanja, ali i da se ukaže na problem selektivne primjene zakona, budući da su prekršajni postupci pokrenuti protiv ograničenog broja građana, iako je u istim okolnostima učestvovao znatno veći broj ljudi. Ljudi koji su realizovali akciju solidarnosti naglasili su da se ne radi o protestu niti o javnom skupu u smislu Zakona o javnim okupljanjima, već o građanskoj i administrativnoj radnji solidarnosti, kojom se traži jednako postupanje institucija prema svim građanima. U okviru akcije još jednom je ponovljen zahtjev da policija postupa u skladu sa zakonom, bez selektivnosti i bez političkog uticaja, kao i da se poštuje ustavno pravo građana na slobodu izražavanja. Poručeno je da građani ne traže privilegije, već jednaka pravila za sve, uz poruku: „Ako je krivo 35 - onda smo svi. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FdcXYStxmGi8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Prilaz Upravi policije je bio blokiran.&nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2F0Fhn5V-JFus&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251215111252_d63a1362797404b34bdd0b331ea524efe5c2283e20c652b9805e4aa48db2210f.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20251215111252_d63a1362797404b34bdd0b331ea524efe5c2283e20c652b9805e4aa48db2210f" data-rendition-name="original" width="4032" height="3024" loading="lazy" alt="Policija "> <figcaption>Blokiran prilaz zgradi Uprave policije (Photo: Portal ETV/Miraš Dušević)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251215111252_6e75e08e6c8461de0bb3c7cd419b6c1359697038b2a1630e707c0e5ff5e4cb5f.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20251215111252_6e75e08e6c8461de0bb3c7cd419b6c1359697038b2a1630e707c0e5ff5e4cb5f" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Okupljeni građani kod MUP-a"> <figcaption>Okupljeni građani(Photo: Portal ETV/Miraš Dušević)</figcaption> </figure>  &nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FIEHeQf5gORU&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251215111248_f11e8dc8375a4eceb2ec94eed1d6cc8638f7b652fe559ab323babba45956f528.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20251215111248_f11e8dc8375a4eceb2ec94eed1d6cc8638f7b652fe559ab323babba45956f528" data-rendition-name="original" width="5712" height="4284" loading="lazy" alt="Protest ispred MUP-a"> </figure>  Podsjećamo, protest građana ispred Vile Gorica održan je 8. jula ove godine zbog dodjele Trinaestojulske nagrade negatoru Crne Gore i crnogorske nacije Bećiru Vukoviću za knjigu „Kuće beskućnika“ - koja, inače, nije evidentirana u nacionalnim niti regionalnim bibliotečkim bazama. Prije nego je objelodanjeno da je Vuković nagrađen za djelo koje ne postoji, u crnogorskom PEN Centru su ukazali da je Žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade brutalno prekršio Zakon o državnim nagradama - pošto sva tri laureata dolaze iz oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva: Vuković je književnik, Miloš Karadaglić muzičar, a Veljo Stanišić grafičar. Iz Uprave policije je 8. decembra saopšteno da je prekršajno procesuirano 35 osoba zbo narušavanja javnog reda i mira i aktivnog napada na policijske službenike tokom okupljanja 8. jula ispred Vile Gorica u Podgorici prilikom održavanja svečanosti dodjele Trinaestojulske nagrade.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121512128_fcb677722399757c6f32570b42d3abdb218d73595c923659cbf4911a5d961f94.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="2025121512128_fcb677722399757c6f32570b42d3abdb218d73595c923659cbf4911a5d961f94" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Protest ispred MUP-a"> <figcaption>Skup podrške (Photo: Portal ETV/Miraš Dušević )</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121512128_0b6b73abf57438ff220901ac28c4d7ae79f0c09de32a114574cd61e89ddae87d.jpg" data-media-id="editor_7" data-image-id="2025121512128_0b6b73abf57438ff220901ac28c4d7ae79f0c09de32a114574cd61e89ddae87d" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Protest ispred MUP-a"> <figcaption>Skup podrške (Photo: Portal ETV/Miraš Dušević )</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121512128_86478f78a80ca477836f21f674a25142b3f393af60d2dde200bde087c1184b20.jpg" data-media-id="editor_8" data-image-id="2025121512128_86478f78a80ca477836f21f674a25142b3f393af60d2dde200bde087c1184b20" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Protest ispred MUP-a"> <figcaption>Skup podrške (Photo: Portal ETV/Miraš Dušević )</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251215111248_8f11ef85788d69b2edde1ee4682cbad44731c8f9ea6ad791bec70b76b857c976.jpg" data-media-id="editor_9" data-image-id="20251215111248_8f11ef85788d69b2edde1ee4682cbad44731c8f9ea6ad791bec70b76b857c976" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Protest ispred MUP-a"> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251215111248_b894d9e83c0646288061c40671e954cb86f3edec2a80c318f14ff91b04a3e02c.jpg" data-media-id="editor_10" data-image-id="20251215111248_b894d9e83c0646288061c40671e954cb86f3edec2a80c318f14ff91b04a3e02c" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Protest ispred MUP-a"> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251215111252_e2479c16959d84df0ee9f51d8294bef34259c02a25c0c2560833ead8b9f962b6.jpg" data-media-id="editor_11" data-image-id="20251215111252_e2479c16959d84df0ee9f51d8294bef34259c02a25c0c2560833ead8b9f962b6" data-rendition-name="original" width="4032" height="3024" loading="lazy" alt="Protes "> <figcaption>Okuupljeni građani(Photo: Portal ETV/Miraš Dušević)</figcaption> </figure>

(FOTO/VIDEO)Pavićević: Ako vjerujete da je sloboda ustavno pravo - branite je danas; Cerović: Crna Gora se ne može umiriti silom i represijom

Advokat Veselin Radulović danas će Specijalnom državnom tužilašvu podnijeti dopunu krivične prijave protiv političke partije Demokrate Demokratska Crna Gora, poslanika te partije Borisa Bogdanovića i ministarke kulture i medija i funkcionerke Demokratske Crne Gore Tamare Vujović zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije, zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju i zloupotreba položaja u produženom trajanju putem podstrekavanja i pomaganja. Radulović traži da Specijalno državno tužilaštvo ispita iz kojih razloga je Vlada u maju 2021. godine usvojila Informaciju o raskidanju sporazuma i otkupu dionice puta Meljine – Petijevići na osnovu koje je samo dan kasnije potpisan novi sporazum koji je uzrokovao štetu za državni budžet od 4,5 miliona eura. On smatra da treba ispitati da li postoji osnovana sumnja da je u planiranju, pripremi i izvršenju krivičnih djela učestvovao neko od funkcionera tadašnje Vlade i funkcionera lokalne samouprave u Herceg Novom. Radulović je u avgustu podnio dvije prijave protiv Demokrata i njihovih funkcionera i nakon toga još četiri dopune krivičnih prijava ali do danas nema reakcije iz Specijalnog državnog tužilaštva. <h2>SPORNI RASKID</h2> U dopuni krivične prijave, u koju je Portal ETV imao uvid, navodi se da je cilj kriminalne organizacije bio sticanje nezakonite moći u korist „Demokrata i drugih prijavljenih“, a na štetu budžeta Crne Gore. Radulović smatra da je svaki član imao unaprijed određeni ili odredivi zadatak. - U djelovanje organizacije primjenjuje se zastraživanje i postoji uticaj kriminalne organizacije na političku vlast, sredstva javnog informisanja, zakonodavnu i izvršnu vlast – piše u dopuni krivične prijave. Politička partija Demokrate Demokratske Crne Gore imale su ulogu i zadatak da prikrivaju zloupotrebe članova kriminalne oganizacije i, prema navodima advokata Radulovića, da stavaraju uslove i podtrekavaju na krivična djela. Sve je to za posljedicu imalo, kako se sumnja, sticanje imovinske koristi na štetu budžeta. - Partija je preko svojih funkcionera i članova, odmah nakon što je postala dio vlasti krajem 2020. godine i tokom 2021. godine, preko svojih funkcionera više puta Vladi Crne Gore dostavljala dopise sa istim pitanjem i zahtjevom da država postigne novi dogovor sa koncesionarom „Univerzal Monte“, iza koga stoji srpski biznismen Vuk Hamović i sa kojim je na osnovu tendera 2007. godine zaključen Ugovor o gradnji puta Meljine – Petijevići, kao dijela puta Herceg Novi – Trebinje, za izgradnju dionice od 12,5 kilometara. Po ugovoru bi taj koncesionar 2027. godine izgubio pravo na prihode od putarine. Lažno su predstavljali da to čine zbog građana kako bi prestalo sa naplatom putarine i na taj način stičući korist za političku partiju na predstojećim lokalnim izborima u Herceg Novom, pa je tako, zajedno sa drugim prijavljenima, na kraju izdejstvovala da Vlada i opština Herceg Novi sa firmom „Univerzal Monte“ 7. maja 2021. godine zaključe novi sporazum na štetu države, kojim su propisali obavezu države da koncesionaru isplati više od 4 miliona eura, što je ovaj koncesionar i uspio da naplati u sudskom postupku na osnovu sporazuma – piše u prijavi. <h2>PITANJA</h2> Prema stavu advokata Radulovića, Bogdanović je 23. aprila 2021. godine Vladio poslao dopis sa pitanjem da li će i kada biti zaključen novi sporazum sa koncesionarom „Univerzal Monte“ iza koga stoji biznismen Hamović. Uloga Bogdanovića bila je, kako se sumnja, da stvara uslove i podstrekava na izvršenje krivičnih djela.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250917060952_a9a83f87da0e4434449cd2859a5f1314c5581310883d1460babb936bdf23dc30.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250917060952_a9a83f87da0e4434449cd2859a5f1314c5581310883d1460babb936bdf23dc30" data-rendition-name="original" width="907" height="561" loading="lazy" alt="Boris Bogdanović"> <figcaption>Boris Bogdanović</figcaption> </figure>  Vujović je, kako se navodi u prijavi, imala zadatak da u svojstvu tada poslanice Skupštine, stvara uslove i podstrekava na izvršenje krivičnih djela na štetu državnog budžeta. - Ona je10. decembra 2020. godine uputila poslaničko pitanje tadašnjem ministru kapitalnih investicija Mladenu Bojaniću, gdje je ukazala na problem Novljana oko naplate dionice Meljine - Petijevići sa predlogom da Vlada preuzme sve nadležnosti nad putnim pravcem i predložila da se isplati 4,5 miliona eura koncesionaru „Univerzal Monte“. Na osnovu tendera 2007. godine sa tom kompanijom je zaključen Ugovor o gradnji puta Meljine – Petijevići, kao dijela puta Herceg Novi – Trebinje, za izgradnju dionice od 12,5 kilometara. Po tom ugovoru bi taj koncesionar 2027. godine inače izgubio pravo na prihode od putarine, zatim je 2. marta 2021. godine takođe je uputila poslaničko pitanje tadašnjem ministru finansija Milojku Spajiću sa istim predlogom, pa je tako, zajedno sa drugim prijavljenima, na kraju izdejstvovala da Vlada Crne Gore i Opština Herceg Novi sa firmom „Univerzal Monte“ dana 7.5.2021. godine zaključe novi sporazum na štetu države Crne Gore, kojim su propisali obavezu države da koncesionaru isplati preko 4 miliona eura, što je ovaj koncesionar i uspio da naplati u sudskom postupku na osnovu sporazuma – piše u prijavi. Advokat Radulović ističe da dokaz iz prethodnih krivičnih prijava i dopuna ukazuju da je kompletna infrastruktura partije Demokratska Crna Gora „ stavljena u službu planiranja i izvršenja krivičnih djlela, prvenstveno zloupotreba službenih ovlašćena od funkcionera te partije, kojim krivičnim djelima ta organizacija i njeni članovi u produženom trajanju stiču imovisnku i političku korist, a istovremeno pričinjavaju štetu budžetu Crne Gore.

Radulović: SDT da ispita ulogu Demokrata, Bogdanovića i Vujović, jer je u izgradnji puta Meljine – Petijevići država izgubila više od 4,5 miliona

Ročište po tužbi biznismena Ranka Ubovića i Aleksandra Mijajlovića protiv bivšeg premijera Dritana Abazovića održano je u ulcinjskom Osnovnom sudu. Branjenik Ubovića i Mijajlovića, advokat Zoran Piperović poručio je da niko, pa ni premijer, ne može bez dokaza da etiketira ljude i optužuje ih za teška krivična djela.&nbsp;
“On tvrdi da mu je sve već dosadilo i da je jasno. I ja kažem da je jasno, ali ne iz narativa koji on gura, već iz narativa koji smo u tužbi postavili. On se brani, izjašnjava na navode tužbe tako, što kaže da su sva lica koja su ga tužila završila u zatvoru. Za ovu vrstu parnice to nije ništa što je značajno. Kaže da je SDT potvrdio njegove navode. Ništa SDT ne može da potvrdi, SDT je stranka u postupku kao i svi okrivljeni. Samo sud može da potvrdi neke navode, a nije ničije da utvrđuje prije suda. Živimo u vremenu kakvom živimo, danas je vrlo simpatično jurnuti na jednu firmu i na neka lica, vrlo profesionalno i ako ćeš da napreduješ u karijeri startuj ta lica. Tako se pravda ne vrši. Ali tu smo, sačekaćemo da se sve završi”, rekao je Piperović.
“Abazović bio zatečen pitanjima”
Podsjećamo, Abazović je dok je bio premijer Crne Gore optužio Ubovića, Mijajlovića i nekadašnjeg viskog policijskog funkcionera Zorana Lazovića, da su na čelu kriminalne piramide, pa čak i da priželjkuju njegovu likvidaciju. Međutim, danas pred sudijom Perom Lukićem ogradio se od likvadicije, te rekao da ne zna ko je priželjkuje, ali je naglasio da je zbog toga i danas jedina štićena ličnost iz prethodne Vlade.
“Danas je izbjegao u govoru da kaže da je spominjao da su šverceri cigareta i kokaina… On je sav svoj politički narativ vezao za Mijajlovića, Ubovića i Lazovića. Bez tih lica njemu bavljenje politikom ne bi imalo smisla. Ja sam ga vrlo namjerno pitao da li znate ko želi da vas liši života kako ste izjavili, pa su zakasnili. Prvo je rekao da su mu to javile službe, a na moje pitanje da li su vam službe naznačile koja su to lica, rekao je da nisu. Onda sam ga pitao kako znate da su oni, a on je rekao nijesam mislio na njih. Naravno da je mislio na njih, bio je zatečen mojim pitanjima i naravno da mu je sva istina takva”, naglašava advokat.
Dok je Piperović ubijeđen da će sudskom odlukom Abazović platiti naknadu štete za sve izgovoreno, ako ne po odluci Osnovnog, onda Višeg suda, advokat Gzim Hadžibeti stava je da njegov branjenik nema za šta da odgovara.
“Suština ovog spora se svela na to, da li je Abazović vođen nekim svojim ličnim i političkim motivima targetirao ta lica bez da je o tim tvrdnjama imao pouzdane informacije. Svi dokazi koji su do sada izvedeni jasno i nedvosmisleno dokazuju da je Abazović postupao isključivo sa pozicije i funkcije koje je obavljao u to vrijeme”, rekao je Hadžibeti.
Piperović je u sudnici više puta ponovio da postupci koji se vode pred nekim drugim sudom, nemaju veze sa ovim, te da Abazović ima nešto lično protiv njegovih branjenika. Kazao je da ima i pouzdane informacije da Abazović plače od kako je Ubović na slobodi, što je on negirao i poručio da su neki procesi tek načeti.
“U pojedinim detaljima Abazović je bio i zlonamjeran najavljujući nove akcije SDT-a. Odakle on to zna, možemo da gatamo, da pretpostavljamo, ali vidjeli smo narativ se ne mijenja, nastavlja se. Čak je izjavio - ovo je tek 15 posto od onog što ih čeka u budućnosti. Tako se ne razgovara. Sada nije premijer, nije član nekog bezbjedonosnog odbora da bi te informacije on znao. Ali očigledno to njemu neko javlja ili on priželjkuje, svejedno”, poručio je advokat.
Advokat najavio da će dostaviti dokaze o padu prometa kompanije zbog toga što je Abazović pričao&nbsp;
U ulcinjskom Osnovnom sudu nastavljeno je suđenje Abazoviću po tužbi komapnije Bemax za naknadu nematerijalne štete a naredno ričište zakazano je za 12. februar.&nbsp;
Piperović je najavio da će na narednom ročištu dostaviti sudiji dokaze o padu prometa kompanije Bemax, do kojih je došlo, kako tvrdi, zbog svega što je Abazović pričao u protekle tri godine.
Nastavak suđenja po tužbi Ubovića i Mijajlovića zakazan je za 18. februar.

Tag: frantisek-sistek