Organizovane kriminalne grupe sa Balkana imaju razvijene veze u Venecueli, što potvrđuju brojne zapljene kokaina, hapšenja i sudski postupci. Međunarodne agencije, poput EUROPOL-a i INTERPOL-a, označavaju ih kao ključne aktere u krijumčarenju kokaina iz Latinske Amerike u Evropu. Venecuela ima značajnu ulogu kao tranzitna država, jer predstavlja strateški izlaz ka Atlantiku, odakle se droga transportuje direktno u Evropu ili preko Zapadne Afrike.
Ipak, kako ističe Saša Đorđević iz Globalne inicijative za borbu protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (GI-TOC), Venecuela nije primarna tačka za balkanske grupe. Daleko važniju ulogu imaju Kolumbija, Brazil i u posljednje vrijeme Ekvador. Hapšenje venecuelanskog lidera Nikolasa Madura i akcije SAD-a, prema njegovoj procjeni, neće bitno poremetiti ove mreže, jer su izuzetno prilagodljive i brzo pronalaze alternativne rute.
Veze balkanskih kriminalnih grupa s Venecuelom posebno su razotkrivene zapljenom pet tona kokaina kod Arube 2020. godine, kada je uhapšeno 11 crnogorskih državljana. Istrage su tu pošiljku povezale sa kriminalnom mrežom iz Srbije, bliskom kavačkom klanu iz Crne Gore. Međunarodni izvještaji ukazuju da Venecuela ostaje ključna tranzitna zona zbog slabe kontrole, kombinovanja pomorskog i avio-saobraćaja i duboke infiltracije kriminala u državne strukture.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Venecuelanske veze kriminalnih grupa sa Balkana i šverc kokaina

Na Balkanu se nikada ne zna šta će se desiti sa prošlošću a revizije istorije bi bilo znantno manje da se Jugoslavija sa fašistima i saradnicima obračunala drugačije, kao pravna država, poručeno je u podkastu "Akcija" CDT-a u kojem su gostovali frontmen Zabranjenog pušenja Davor Sučić (Sejo Sexon) i novinar Boro Kontić.
Govoreći o kultnom sarajevskom bendu Zabranjeno pušenje, i pokretu i emisiji Top lista nadrealista, Sučić je rekao da se akteri čuvene satirične i humorističke emisije nikada nijesu ponovo okupili jer je sadašnja realnost luđa od toga što su radili.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DlYXPQ8wtJSk&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
- Nama su često znali reći – kako ste sve predvidjeli, ali kao što smo rekli, ključna riječ je nadrealizam. Nikako sanjali nismo da će se to pretočiti u stvarnost. Mi da smo takvi proroci bili mi bismo se obogatili na sportskoj prognozi. Nadrealisti se nikad nisu ponovo okupili jer je teško nadmašiti prirodno ludilo, ludaci koji su danas na sceni, pogotovo u politici su ozbiljne budale - rekao je on.&nbsp;
Kontić je, govoreći o počecima nacionalizma u Bosni i Hercegovini, rekao da se tada u javnosti govorilo o zabrani nacionalnih partija.&nbsp;
- Ja sam bio tada jedan od liberalnih duhova i govorio da ih treba dozvoliti, a sada da mogu da vratim na ulicu bih izlazio i govorio – ne. Nacionalne partije su potpuno protiv duha te države. Ako ti uspostaviš da neko činjenicom da je pripadnik neke nacije, da mu je to glavni adut za politiku i za sve, ti su tu državu osudio na propast i poraz - kazao je Kontić.&nbsp;
Sučić dodaje da sam termin nacionalno nosi u sebi katastrofalne reperkusije.&nbsp;
- Narod i nacija nije jedno te isto. Narod je etnička, vjerska, jezička kategorija, običajna, tradicionalna... Nacija je projekat, služi za objedinjavanje u nacionalni korpus - naveo je on.&nbsp;
Frontmen Zabranjenog pušenja kaže da u bivšoj Jugoslaviji mogućnosti za teritorijalna osvajanja nema, ali da ipak postoje mogućnosti za osvajanje duša u nacionalnoj politici.&nbsp;
- Zato duše srpske u BiH pripadaju Beogradu i navijaju za Zvezdu, ne navijaju za reprezentaciju BiH. Logičan je put da ako se ne može teritorija sa stanovništvom otkinuti, otkinuće se stanovništvo, jer sve sredine uče svoje nacije da preziru tu zemlju. U BiH je ostalo 300.000 Hrvata, bilo ih je 800.000, nacionalna politika koja bi trebalo da afirmiše naciju, ona je samo izvezla tu naciju svojoj nacionalnoj matici i ko zna gdje još - rekao je Sučić.&nbsp;
On je dodao i da se vrlo dobro i poimenično zna ko je činio zločine u ratu i da se to ne može pripisivati narodima.&nbsp;
- Koga da osudite, koga da okrivite za sve što se desilo nama posljednjih 30 godina, kako to apstrahovati u terminu naroda. Kako možete reći Srbi, Hrvati, Bošnjaci, kada se dobro zna ko su ljudi koji su to uradili, znaju se poimenično, to su stvari koje su definisane. Ljudi se međusobno optužuju, koji su ostali na penziji od 500 maraka - istakao je Sučić.&nbsp;
On podsjeća da se haški optuženici i osuđenici međusobno dobro slažu.&nbsp;
- Vi imate u izjavama haških optuženika i knjigama, gdje vidite da su oni jako kompaktna harmonična sredina, oni prave rođendane jedni drugima, jedni druge podržavaju, daju čitulje jer oni više zločinca od drugog naroda, oni su duhovno vrlo srodni, on je samo na drugoj strani rijeke Drine bio, a on je taj koji ima srce da napravi zločin za svoj narod, da se narod proširi - naveo je Sučić.&nbsp;
Kontić je podsjetio na riječi Adam Mihnika, novinara iz Poljske koji je rekao - najnepredvidivija stvar na Balkanu je prošlost.&nbsp;
- Ovdje ne možeš nikada predvidjeti šta će se desiti sa prošlošću - istakao je Kontić i dodao da je aktuelni talas istorijske revizije u Crnoj Gori počeo kada je odlučeno da se podigne spomenik Puniši Račiću koji je u parlamentu Kraljevine Jugoslavije ubio dvojicu predstavnika Hrvatske seljačke stranke i ranio njihovog lidera Stjepana.&nbsp;
- Od njegovog pucnja je nastao ustaški pokret, uništena Kraljevina Jugoslavija, ali nije štete na čemu je nastala. Tu počinje taj talas revizionizma - rekao je Kontić.&nbsp;
Sučić je istakao da se Jugoslavija nije obračunala sa fašistima i njihovim saradnicima kako je trebalo to da učini.
- Dopušteno je da previše ljudi bude strijeljano bez suda, da bude u neobilježenim grobnicama, a ne pravna država. To se moglo uraditi, pogledajte sudski spor Draži Mihailoviću, kaznu bi dobio i u Vašingotnu da mu je suđeno. Njegove naredbe koje direktno nalažu genocidne akcije, milioni spiskova, opreme, novaca zlata od Njemaca i Italijana, tačka. To bi možda potrajalo ali se moralo desiti - rekao je on.
On je dodao da su četnici proizvedeni u mučenike.
- Druga stvar, &nbsp;trebalo je da se se demistifikuje ta borba, romantika i mitovi. Danas nažalost, je ta atmosfera partijska, to su ipak bili partijski ljudi, to je njihova škola politike, vi danas u jednoj Hrvatskoj ne možete čuti da je 3.000 Dalmatinaca poginulo na Sutjesci isto toliko na Neretvi. U Mostaru je partizansko groblje porušeno jer je zajedničko - naveo je Sučić.&nbsp;
Kontić je ukazao na promjene u izvještavanju.&nbsp;
- U novinarstvu je u posljednjih 15, 20 godina iz konstruisanja vijesti ispalo „zašto“, kod nas se tako pojavljuju vijesti, uopšte nemaš objašnjenja. Imate da je Oluja prognala 250.000 ljudi, niko se ne vraća na 1991, šta je bila pozadina i u osnovi svega toga, politika koristi kratku pamet i otvara svaki problem kao da je od danas - zaključio je on.

1250x600

1084x550

Na Balkanu se nikada ne zna šta će biti sa prošlošću

Momcima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopšte postoje. I to još u novembru. U novembru Hrvatska ulazi u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim se kostima još traga i zločinci koji nikad nijesu procesuirani. Ta bol je stvarna. Istorijska je, lična i nacionalna.
Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga. Nikako drukčije ne može se opisati sramota, najprije Splita, a zatim i Zagreba, kojoj smo svjedočili proteklih dana zbog srpskih kulturnih manifestacija. Kad se pojavi grupa momaka s fantomkama, jasno je da nijesu došli da razgovaraju. Došli su da zastraše. Lica skrivaju samo zlikovci i kukavice, a privedeni Splićani i legitimisani Zagrepčani sami najbolje znaju kojoj grupi pripadaju. I ne, nema veze što su to inače dobri momci, pa ni to što su neki od njih prije trideset godina krvarili za domovinu. Nema veze ni to što je novembar. Ono što su učinili jeste zločin iz mržnje. Namjera određuje kvalifikaciju. Težina situacije ne može se umanjiti činjenicom da nije bilo razbijenih boca ni glava. Fizičkog nasilja možda nije bilo, ali zastrašivanje jeste nasilničko ponašanje. I duboko je pogrešno to zamijeniti s legitimnim načinom izražavanja građanskog neslaganja.
To nije bio protest protiv programa manifestacije kakav smo ljetos vidjeli u Benkovcu, pa ni protiv toga da se „tuđa kultura“ finansira iz naših džepova. Momcima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopšte postoje. I to još u novembru. U novembru Hrvatska ulazi u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim se kostima još traga i zločinci koji nikad nijesu procesuirani. Ta bol je stvarna. Istorijska, lična i nacionalna.
Da, tri decenije nakon rata, među nama i dalje žive ljudi čija se tijela ukoče kad čuju srpski naglasak. Neprijatni višak osjećanja koji nije imao gdje da ode učinio je svoje na najgori mogući način. Ali unutrašnji proces potonuća u sve dublji mrak ne može i ne smije biti opravdanje da nanosiš bol drugome. Taj dio je promakao počiniocima. Možda zato što mržnji ne treba istina, nego meta.
Navlačenjem fantomki samo su potvrdili da svjesno i namjerno čine nešto pogrešno, a i da za svoja nedjela ne planiraju da odgovaraju. Izgubljene dječake komad platna na licu pretvara u superheroje koji uzimaju pravdu u svoje ruke. „Ti više nijesi čovjek, ti si sila“, šapće im fantomka. A najveća laž u koju su se uvjerili jeste da ne mrze, nego da brane ono što vole. Ti mladi muškarci nijesu došli da brane ništa sveto ili uzvišeno. Došli su da razbiju sopstvenu nemoć. Došli su da dokažu da su živi tako što će nekoga drugog učiniti manjim.
Mržnja uvijek obećava snagu, ali joj je jedini plod osušenost duše. Najprije ubija sliku svijeta, zatim sliku drugoga, a na kraju sliku samoga sebe. Duhovnim očima gledano, to je trenutak u kojem čovjek odbacuje Božju sliku u drugome, ali i Božju sliku u sebi. Zato je mržnja smrtni grijeh, jer razara sposobnost za ljubav. Ukradena ti je sposobnost da budeš čovjek koji vidi drugog čovjeka. A kad više nijesi osoba, postaješ sopstveni najmračniji nagon.
Tim putem nasilje je ušlo u javni prostor. A da bi ga se propisno deložiralo, neophodno je hitno prekinuti svaku retoriku koja ga normalizuje, opravdava ili podstiče. Protest Torcide koji podržavaju i boračke organizacije tu ne pomaže. Iako je riječ o povratku na demokratske metode izražavanja nezadovoljstva, u suštini je to prebacivanje odgovornosti.
U pozivu na protest poručuju: „Hrvatske branitelje zatvarate i određujete im istražne zatvore, dok oni od kojih su nas branili imaju dozvolu da u novembru, mjesecu kada s tugom i ponosom oplakujemo svoje žrtve, šire svoju propagandu i politiku.“
Niko nije zatvorio „hrvatske branitelje“, nego devetoricu konkretnih ljudi koji su počinili konkretno kažnjivo djelo. Niko nije dao „dozvolu srpskoj propagandi“, nego se održava kulturni program manjine čije postojanje proizlazi iz Ustava. Novembar nije ničiji rezervat. I tim je više sramotno da se mjesec sjećanja pretvori u mjesec zastrašivanja potomaka onih koji su nas povrijedili. To mora važiti čak i onda kada je zaista riječ o provokaciji.
Poziv na protest dakle nije samo netačan, on je namjerno oblikovan tako da amnestira nedjelo. Jer ako smo mi branili Hrvatsku, mora li Hrvatska da brani nas i kad smo u krivu? Nemušta logika. „Nećemo ćutati na nepravdu“ ovdje zapravo znači: „Nećemo priznati da smo pogriješili.“
Neće to priznati ni druga strana. Svi oni koji su od ljeta vikali o fašizaciji Hrvatske sad su došli na svoje. Svoju zluradost prikazaće kao proroštvo – „vidjeli smo mi još na Hipodromu kuda to vodi“. Mržnja se uvijek hrani prizorom onoga što najviše prezire.
Mjesecima se u javnom prostoru uporno izvlačila riječ „ustašizacija“ kao najjeftiniji mogući politički okidač. Svaki put kad se spomenuo Vukovar, Tompson ili domoljublje, neko s lijeva pobjegao bi u rječnik četrdesetih, kao da u Hrvatskoj postoje kolone koje marširaju i režimi koji se vraćaju, umjesto stvarnih ljudi koji nose stvarne, nerazriješene rane.
Nijesu valjda mislili da će to histerisanje imati učinak hlađenja? Ulje se dolijevalo na vatru do tačke usijanja u kojoj mogu ponosno ustvrditi: „Jesmo li vam rekli!“ Njima, međutim, promiče da je mržnja i odluka da nekoga svedeš na ono što najviše prezireš. Fašistu, recimo.
Kad nekome ko je već povrijeđen i osjetljiv kažeš da je fašista, on neće odjednom postati razuman. Ukopaće se u svoje stavove još tvrđe i dublje, jer si ga time ponizio i prezreo. To uvijek, a naročito u Hrvatskoj, proizvodi prkos. Dišpet.
Zato svako ko olako izgovara riječ „fašizam“ mora biti svjestan da time ne opisuje stvarnost, nego je stvara. Poštovanje je dvosmjerna ulica, a toga manjka u oba smjera. Nije tu pitanje ko je bio u pravu, nego kome će prvome prestati da treba neprijatelj.

Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga, a fantomke su postale novo lice kukavičluka

Tridesetak godina nakon što je oružje utihnulo na Zapadnom Balkanu, nova vrsta naoružanih letilica tiho krstari iznad regiona, a njihov tačan broj niko ne zna sa sigurnošću.
Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je 1996. godine, pod okriljem Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, nakon što je godinu ranije završen sukob u Bosni i Hercegovini.
Nametnuta su ograničenja za broj tenkova, oklopnih vozila, teško topništvo, borbene avione i jurišne helikoptere u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Danas je upadljivo da jedno smrtonosno moderno oružje nedostaje na toj listi.
Naoružane bespilotne letilice.
- Samo su tri zemlje posjedovale naoružane dronove 2010. godine. Krajem 2024. godine taj broj se povećao na više od 40 zemalja - kazao je za Radio Slobodna Evropa Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva koji je nedavno obranio magistarsku tezu na ovu temu.
<h2>Nova pravila vojne igre</h2>
Vojni dronovi jeftiniji su, mobilniji i smrtonosniji od tradicionalnih borbenih aviona. Postali su omiljeno oružje u današnjim sukobima, od Ukrajine, preko Kavkaza do Bliskog Istoka i svi ih žele imati u svojim oružanim snagama.
U tome ni Zapadni Balkan nije izuzetak.
Srbija je nabavila jurišne bespilotne letilice iz Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela.
Razvija i domaće modele Pegaz, Vrabac i Komarac koji su ispunili nebo iznad ove zemlje nakon što je, barem zasad, propao dogovor o kupovini turskih Bajraktara.
Hrvatska je realizovala kupovinu šest turskih naoružanih dronova, a izrađuje i svoje smrtonosne mini-letilice koje je, pored ostalog, izvozila i u Ukrajinu. Prema izjavama zvaničnika, može sa sadašnjim kapacitetima proizvoditi oko pola miliona mini-dronova godišnje.
Još jedna članica NATO-a, Crna Gora tiho, ali sve više unaprjeđuje svoje vojne sposobnosti. Ona je s ograničenim vojnim proračunom kupila izviđačke bespilotne letilice od Slovenije i radi na nabavci dodatnih, namijenjenih nadzoru granica. Najavila je i sopstvenu proizvodnju u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Modernizaciju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, osim starosti kadra i ograničenog budžeta, sputavaju i političke podjele, te, osim helikoptera koje su donirale Sjedinjene Američke Države, nema drugih letilica.
Turska je nedavno donirala BiH sistem za ometanje dronova i obećala donaciju dva Bajraktara.
Kosovo nije dio subregionalnog sporazuma, a ova država kupila je turske Bajraktare.
Bajraktare je prošle godine kupila i Albanija.
<h2>Može li se ovo pitanje regulisati?</h2>
Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva, smatra da bi se bespilotne letilice morale uvrstiti ili kao nova, šesta kategorija ili da se uvrste u postojeću klasifikaciju borbenih letilica.
- Međutim, na ovim prijedlozima se stalo, jer za sada ne postoji politička volja kod svih strana potpisnica da se to i učini - kazao je Prlenda za RSE.
Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija su 2015. godine preuzele vlasništvo nad realizacijom sporazuma od Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE), koji je do tad nadgledao realizaciju.
- Od tad više nije moguć direktan pritisak međunarodnog faktora na primjenu i eventualne izmjene. Od tada to zavisi isključivo od političke volje samih potpisnica - dodao je Prlenda.
Svaka nabavka vojne opreme se često doživljava kao trka u naoružanju, a nelagodnost podgrijavaju i vodeći političari svojim izjavama.
Nakon što je Hrvatska sklopila ugovor za kupovinu francuskih borbenih aviona Rafale koji su zamijenili sovjetske MIG-ove, to je dospjelo na naslovne strane u regionu. Na to je Srbija odgovorila kupovinom istih aviona.
Iako su sve zemlje daleko ispod maksimalnog broja vojnika i teškog naoružanja dogovorenog prije tridesetak godina, ravnoteža snaga najviše se promijenila po pitanju vojnih dronova.
- Sa dronovima je prilično komplikovana situacija, jer postoji veliki broj različitih kategorija. Male komercijalne letilice je relativno lako prepraviti. Možemo da pričamo samo o većim koji se mogu klasifikovati kao borbeni avioni - smatra Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.
<h2>Nebo bez granica</h2>
Stari sastav kontrole naoružanja u regionu izgleda više kao relikt nego zaštita, budući da su sve zemlje uvele nova i modernija naoružanja.
Radić ukazuje na činjenicu da je Srbija u vrijeme potpisivanja sporazuma 1996. godine imala više od 155 borbenih aviona.
- Srbija danas nije ni blizu tog broja. Velika Britanija ima stotinjak borbenih aviona. Sam duh tog sporazuma je vezan za stare okolnosti i prepravka takvog dokumenta je, mislim, nerealna. Trebao bi novi dokument koji bi garantovao povjerenje, u skladu sa savremenom okolnostima - kazao je Radić za RSE.
Zemlje NATO-a i Varšavskog pakta od Atlantskog okeana do Urala potpisale su krajem 1990. godine Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (CFE), ali je Rusija 2007. godine suspendovala članstvo u tom sporazumu.
Subregionalni sporazum, koji su potpisale iste zemlje, potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je 1995. završen rat u Bosni i Hercegovini, bio je zasnovan na tom hladnoratovskom ugovoru.
On je ispunio svoju funkciju. Donesen je u onom najkritičnijem trenutku. Zemlje koje su ga potpisale nisu nikad bile ni blizu tih kvota.&nbsp;
- Trebala bi inovacija ne samo tog sporazuma, već i Bečkog dokumenta i CFE i o nuklearnom naoružanju - kazao je za RSE Dragan Samardžić, penzionisani admiral u Vojsci Crne Gore.
Što se tiče vojnih dronova, Samardžić kaže da njih nije prepoznao nijedan dokument o kontroli naoružanja i da se trenutno na bespilotne letilice više gleda kao na opasno oružje koje bi mogle koristiti terorističke grupe, nego države.
Uporedo sa nabavkom dronova, zemlje regiona rade i na nabavci integriranih sistema za praćenje i obaranje dronova. Hrvatska i Srbija imaju takve manje sisteme, a nedavno je Turska donirala Bosni i Hercegovini antidron sistem.

RSE: Sve više naoružanih dronova iznad Balkana i niko ih ne nadgleda

Visoka predstavnica Evropske unije (EU) za spoljnu politiku i bezbjednost Kaja Kalas ocijenila je danas da je Zapadni Balkan od strateškog značaja za EU i dodala da je proširenje na ovaj region "najznačajniji geopolitički projekat" i njen lični prioritet.
Kaja Kalas je na Instagramu u izvještaju o radu tokom ove sedmice napisala da je završila posjetu Zapadnom Balkanu i da je tokom boravka u Srbiji poslala jasnu poruku.
- Moja poruka vlastima u Beogradu bila je jasna. Želim da vidim da Srbija napreduje ka EU. Za to, politički lideri moraju da sprovedu potrebne reforme i razjasne strateški. To je najbolje uraditi vraćanjem povjerenja i ostati veran demokratskim principima - napisala je ona.
Dodala je da je razgovarala "sa angažovanim članovima mladih organizacija i civilnog društva".
- Čula sam njihov poziv i njihove težnje - za pravednošću, za odgovornošću. Njihova energija je potrebna da bi pronašli put naprijed - rekla je Kalas, prenosi N1.
Ona je za Kosovo rekla da je podstakla sve stranke na Kosovu da prekinu politički ćorsokak i brzo formiraju vladu.
- Lideri treba da ostave na stranu podijele i daju prioritet budućnosti Kosova - navela je ona na Instagramu gdje je objavila niz fotografija snimljenih tokom posjete Zapadnom Balkanu.
Visoka zvaničnica EU je za Sjevernu Makedoniju rekla da je to prva zemlja u regionu koja je pristupila Partnerstvu za bezbjednost i odbranu sa EU, i prva koja je imala koristi od Plana rasta EU za Zapadni Balkan.
Kalas je dodala da je mjesto Sjeverne Makedonije da bude u evropskoj porodici i da je od suštinskog značaja da ta zemlja nastavi put ka EU.

Kalas: Zapadni Balkan strateški značajan za EU

Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.
Često se, naime, uopšte ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.
"Krema" srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta "krema" živjela izvan globalnog konteksta govori činjenica da je projekat bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim talasom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.
Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a koji je on sprovodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Evropi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela da izbori status kandidatkinje za članstvo, uprkos tome što nije bila dio projekta predsjednika Evropske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.
<h2>Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta</h2>
Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog samita na kraju grčkog predsjedanja EU u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvatao i Sloveniju.
Devedesetih je Balkan bio izvan evropskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom evropskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Evrope.
Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brionskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. januara 2000. godine, drugim prenosom vlasti i početkom „evropske tranzicije”.
Tek je tada Hrvatska počela da izlazi iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekat i administracije Ivice Račana, ali i one Iva Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.
<h2>Patogeni pritisak Srbije na susjede</h2>
Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni uticaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.
Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je sprovodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani "ruski svijet".
Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska) tretira se kao konstitutivni dio "srpskog sveta", a vlasti u Beogradu snažno podstiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu "srpskog sveta" mrvicu rezervisaniji nego što je odnos prema Dodikovom entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja sprovodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proevropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.
Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontrolisanih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićevog autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje "srpskog sveta". Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekat – projekat Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim tačkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept "regionalne integracije" u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.
Zbog reakcije Evropske unije, prije svega Njemačke, projekat Otvoreni Balkan morao je "ustuknuti" pred evropskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na evropskim principima ravnopravnosti i matrične saradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sistematski se vode u skladu sa uvjerenjem vrlo sličnom onom iz projekta Memoranduma SANU.
<h2>Očekivanja od Rusije i Trumpa</h2>
Naime, taj se projekat oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekat "srpskog sveta" počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti evropski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opšta invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekat "srpskog sveta", to je bila naznaka početka kraja Evropske unije.
Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila "proxy rat", ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, da bi srušila slobodni svijet i Evropsku uniju.
Od novog mandata predsjednika Trampa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime "zajedničkih vrijednosti", a protiv Evropske unije.
Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument "cvijeta inteligencije" počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokratiji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao odbrambeni savez slobodnog svijeta, i te kako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opšte invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.
O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uslovima, a projekat predsjednika Trampa tumači se blaženo naivno, bez njegovog elementarnog poznavanja.
<h2>Balkan kao izolovani vrijednosni sistem</h2>
Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trampa završilo razdoblje globalizacije, ali Evropska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta "srpskog sveta", međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.
Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski talas, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidovanih demokratija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratsko građansko društvo.
Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na njega gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izolovanom vrednosnom sistemu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sistemom konsolidovanih demokratija. Balkanske države ponovo se niti ne trude razumjeti što se događa sa Evropskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlašćene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj evropskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i niko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput evropske komesarke za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktuelnog mandata Evropske komisije mogla "pokucati na vrata Unije".
To međutim nije krivica evropske elite, nego političkih elita koje su se ponovo našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima evropske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana/bivše Jugoslavije vrati na evropsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu da odbace pritisak protivevropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Evropsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.
Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki evropski interes za procese što se u ovom dijelu Evrope odvijaju. Problem je, međutim, što će u savremenim uslovima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom uticaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.

Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Buduća njemačka vlada ima velike planove oko obnove infrastrukture, za šta će joj biti potrebno mnogo građevinaca, ali u isto vrijeme ograničava useljavanje sa Zapadnog Balkana. Prva građevinska udruženja već se bune.
Buduća njemačka vlada Demohrišćana (CDU/CSU) i Socijaldemokrata (SPD) planira da u nadolazećim godinama uloži 500 milijardi eura u obnovu dotrajale infrastrukture: pruge, puteve i mostove. Istovremeno namjerava i da se okomi na drugi gorući problem, a to je nedostatak stanova u Njemačkoj.
Ali za te planove će, osim novca, biti potrebno i mnogo radnika – kvalifikovanih, ali i onih bez kvalifikacije. Upravo u tom sektoru je Pravilo o Zapadnom Balkanu, koje je uvedeno 2016, proteklih godina pokrivalo potrebe njemačkog tržišta rada, jer za razliku od ostalih programa za useljavanje radne snage, Pravilo o Zapadnom Balkanu nije podrazumevalo kvalifikaciju, već samo radni ugovor njemačkog poslodavca. To je posebno građevinskoj industriji dozvoljavalo zapošljavanje nekvalifikovanih radnika koji su takođe deficitarni na njemačkom tržištu rada, piše Dojče vele.
<h2>Pogrešna i štetna odluka</h2>
Prošle godine je socijaldemokratsko-zeleno-liberalna vlada, u jeku liberalizacije useljavanja, podigla i godišnju kvotu u sklopu Pravila o Zapadnom Balkanu s 25.000 na 50.000 radnih dozvola godišnje. Ali nova vlada, u svom koalicionom sporazumu od prošle nedjelje, ponovo je tu kvotu smanjila na 25.000 dozvola godišnje. Sada se mnogi poslodavci pitaju koji je razlog za to.
- Pravilo o Zapadnom Balkanu pokazalo se kao isprobani instrument pronalaženja radne snage i to bez pretjerane birokratije, što je inače rijetkost kada je riječ o imigraciji - kaže za list Štutgarter cajtung zamjenik direktora Njemačke industrijske i trgovinske komore Ahim Derks. Zato je odluka buduće vlade da opet prepolovi zapadnobalkansku kvotu, prema njegovom mišljenju, pogrešna.
Sličnog mišljenja je i Tim-Oliver Miler, direktor Centralnog saveza njemačke građevinske industrije. On je takođe za Štutgarter cajtung rekao da smanjenje godišnje kvote posebno pogađa građevinsku industriju.
- Značajan dio stranih radnika na njemačkim gradilištima dolazi upravo iz neke od zemalja bivše Jugoslavije. Sadašnja odluka o smanjenju tog kontingenta je iznenađujuća i štetna, i to posebno ako se uzmu u obzir planirani infrastrukturni projekti koji će povećati potražnju za radnom snagom - kaže Miler.
<h2>Zašto smanjivati kvote?</h2>
Smanjenje kontingenta neće pogoditi samo velike infrastrukturne projekte, već i stanogradnju, smatra Aksel Gedaško, direktor Krovnog udruženja stanogradnje (GdW).
- Ako se dotok radnika sa Zapadnog Balkana prepolovi, to bi moglo da pogorša nestašicu radne snage na gradilištima - smatra on.
Za razloge za smanjivanje kontingenta nema razumijevanja ni Jan Danenbring, iz Centralnog udruženja njemačkih zanatlija (ZDH).
- Savezna vlada nedavno je udvostručila tu kvotu, a sada je ponovo vraća, iako se okolnosti u poređenju s prošlom godinom nisu promijenile - kaže Danenbring, takođe za Štutgarter cajtung. I zaključuje: „Ako u oblasti stanogradnje želimo nešto da promijenimo, biće nam potreban svaki čovjek“.
Negativni komentari i nedostatak razumijevanja na odluku buduće vlade o Pravilu o Zapadnom Balkanu dolaze i iz redova stručnjaka za tržište rada. Herbert Briker iz Instituta za istraživanje tržišta rada (IAB) smatra da vlada tim potezom „šalje pogrešan signal“. On ukazuje na to da je Pravilo o Zapadnom Balkanu do sada pokazalo kao uspješan mehanizam.
- 95 do 98 odsto onih koji su u Njemačku stigli u sklopu tog pravila su i u godini nakon dolaska u Njemačku zaposleni i uredno plaćaju doprinose - zaključuje Briker.

Njemačke građevinske firme se bune zbog kvota radnika sa Balkana: Ako se prepolove, pogoršaće se nestašica radne snage

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je bezbjednosna situacija na Balkanu "ozbiljno poljuljana" i da Srbija "nastoji da očuva mir i stabilnost, kao i bezbednost svih svojih građana".
Vučić je to poručio nakon današnje sjednice Vlade Srbije kojoj je prisustvovao i na kojoj je, kako je rekao, bilo riječi o aktuelnoj bezbjednosnoj situaciji u zemlji i regionu, a posebno o "bezbjednosnim izazovima na Kosovu i u Bosni i Hercegovini".
- Razgovarali smo i o sveukupnim aspektima najavljenog protesta 15. marta- objavio je Vučić poslije sjednice Vlade.
Predsjednik Srbije je prethodno kazao da na protestu koji su za 15. mart u Beogradu najavili studenti u blokadi očekuje da "opozicija organizuje veliko nasilje".
Ne iznoseći detalje i dokaze za ovakve tvrdnje, Vučić je rekao da će "svi koji u tome budu učestvovali biti pohapšeni".
Dosadašnji masovni skupovi, koji traju već četiri mjeseca, koje su studenti organizovali u nekoliko većih gradova u Srbiji &nbsp;tražeći odgovornost za pogibiju 15 ljudi u padu nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu bili su mirni i na njima nijesu zablježeni incidenti.

Vučić: Bezbjednosna situacija na Balkanu ozbiljno poljuljana

Moćna medijska mašinerija, fabrike trolova, podmetanja i dezinformacije… Ruska propaganda ima jake karte, a osim toga može da računa na „osovinu autokrata" koji je podržavaju i oponašaju ruski model vladanja, piše iskusni njemački novinar Dojče Velea Tomas Brej.
- Ta osovina počinje s Vladimirom Putinom, ide preko mađarskog premijera Viktora Orbana i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koji sve više vlada kako mu se prohtje, kao i njegovog mlađeg partnera Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini, pa sve do slovačkog premijera Roberta Fica - navodi Brej.
Taj novinar, koji je studirao istoriju istočne Evrope, a potom skoro četiri decenije bio dopisnik najveće njemačke novinske agencije dpa iz Beograda, u novoj publikaciji ponovo se bavi ruskom propagandom u Evropi, pretežno na Balkanu i na primjeru Srbije.
Analiza „Rusija, utiranje staze za autokrate" objavljena je za fondaciju Frifrih Njuman, blisku njemačkim liberalima (FDP) i cijela je dostupna na internetu.
Brej naziva Balkan „laboratorijom i trenažnim poligonom" ruske propagande.
Uglavnom se bavi Srbijom i podsjeća da ta zemlja nije uvela sankcije Rusiji, piše o ulozi rusofilnog jastreba Aleksandra Vulina i srdačnim „bratskim“ dočecima ruskih političara, uprkos agresiji Moskve na Ukrajinu.
- Ukupno gledano, naravno da je EU ostao daleko najveći donator novca za Srbiju. Ali, kroz državnu propagandu jedan ogroman dio srpskog stanovništva to vidi drukčije - piše Brej.
<h2>Srpski mediji kao da su ruski</h2>
Plodnost ruske propagande u Srbiji objašnjava prisustvom dva servisa, Sputnjika i RT-a koji su prisutni u Beogradu. Ali to je, ocjenjuje, manje od pola priče.
Ključno je, piše njemački novinar, što domaći mediji – oni pod kontrolom Vučićevog tabora – preuzimaju čitave tekstove tih ruskih servisa, bez ikakve provjere i uređivanja, dajući im često još iskrivljenije i lažnije naslove.
Televizije su, podsjeća Brej, pune emisija u kojima gostuju proruski analitičari i „teoretičari zavjere" koji, kako kaže, neprestano lažu o ratu u Ukrajini i drugim temama. Takve emisije, navodi nadalje Brej, postižu nevjerovatnu gledanost.
Citirajući brojne naslove iz srpskih režimskih tabloida i portala, njemački novinar piše da rusku i srpsku propagandu vezuje mahom negativno prikazivanje Zapada, često i same Njemačke, uz sva ritualna pretjerivanja.
- Prema tim napisima stanje na gotovo uvijek negativno konotiranom Zapadu je katastrofalno. Široki društveni slojevi osiromašuju. Poskupljenja čine život nepodnošljivim i nestašice hrane vladaju gdje god da se okrenete - navodi se u tekstu.
S druge strane, divljenje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kako piše, prelazi granice novinarstva i dobrog ukusa. Među brojnim primjerima Brej spominje i tekst na portalu Večernjih novosti o tome u koje vrijeme Putin doručkuje prepeličja jaja, kako se zdravo hrani i trenira.
<h2>Zaplaši pa vladaj</h2>
Osim propagande, zemlje poput Srbije uvoze i Putinov model očuvanja vlasti, smatra Brej.
- Na prvom mjestu je novi nacionalizam koji se raspaljuje tvrdnjom da susjedne zemlje, NATO, SAD ili EU prijete sopstvenoj naciji - piše Brej.&nbsp;
On na primjeru Vučića navodi da je poruka propagande kako jedino apsolutna poslušnost jakom vođi može zaštititi narod od silnih prijetnji.
- Vučić dalje tvrdi, kao i sve druge evropske autokrate, da postoji koncentrisana medijska hajka kojom upravljaju strane vlade, a koja se usmjerava prema njegovoj zemlji u načelu i posebno prema njemu lično. Tu se radi o klasičnoj zamjeni uloge počinioca i žrtve – a to je takođe činilac autokratskih sistema. Jer, u medijima kojima upravlja država, čiji je Vlada dijelom i vlasnik, Zapad se svakodnevno ocrnjuje sve sumanutijim optužbama po svim pravilima propagande - navodi novinar.
<h2>Predsjednik iz televizora</h2>
Pišući da je srž tih sistema i opšti nepotizam i klijentelizam – u kojem političari i biznismeni daju bezuslovnu vjernost u zamjenu za bogaćenje – Brej dalje opisuje Vučićev sistem vladavine s televizora.
- Sveprisutni predsjednik obično dovodi javnost u stanje permanentne uzbuđenosti, kao u televizijskom rijaliti šou. Skoro svakog dana se pojavljuje na malim ekranima kako bi, ponekad i satima (u prosjeku dnevno govori sat i po na televiziji), svojim građanima priredio važne, sjajne, nevjerovatne, dramatične priče, koje tako najavljuju vladini mediji - rekao oje on.
U Vučićevim pričama se radi o „zavjerama, organizovanom kriminalu, scenarijima užasa iz budućnosti, spektakularnim stranim investicijama, polaganjima kamena temeljca ili otvaranju modernih bolnica, puteva, fabrika, krakova pruga ili elektrana - piše Brej.
Tu potpuno nestaje granica između šefa države i same države, dodaje autor, a Vučić stalno priča kako je omogućio ovo ili ono, „kao da investira svoje privatne novce".
Predsjednik se predstavlja kao „moćni akter“ međunarodne politike koji se, kad mu se prohtje, sastaje s Putinom, kineskim predsjednikom Sijem ili šefovima vlada velikih zapadnih zemalja.
- Uprkos relativno malom broju stanovništva od ispod sedam miliona, ljudi mogu steći utisak da predsjednik zemlji garantuje važnost koja ne nalazi utemeljenja u veličini ili ekonomskoj potentnosti - zaključuje novinar.
Ujedno dodaje da opozicija i kritičari ne postoje u režimskim medijima, ali da su ipak stalno na meti.
<h2>Kako je u regionu?</h2>
Premda se najviše posvećuje Srbiji, pa onda Mađarskoj, Brej u radu taksativno navodi i kako stvari stoje s autokratskim tendencijama i ruskom propagandom širom Balkana i Evrope.
Za Bosnu i Hercegovinu se fokusira na Republiku Srpsku i njenog predsjednika Milorada Dodika. Piše da mediji koje Dodik kontroliše „svakodnevno šire ruske narative ne samo o agresiji na Ukrajinu, već praktično o svim svjetskim problemima izvještavaju iz ruskog ugla".
Kod primjera Sjeverne Makedonije njemački novinar nešto opširnije piše i o greškama Evropske unije. U Skoplju su, kako navodi, nacionalisti ponovo na vlasti, a njihovom oživljavanju doprinijelo je to što proces pristupanja EU-u nije donio osjetni boljitak za obične ljude.
Naprotiv, ta zemlja je dvije decenije bila žrtva grčkih ultimatuma zbog kojih je promijenila ime, da bi onda dospjela pod pritisak Bugarske koja traži da se Makedonci odreknu svog identiteta.
- Višegodišnje nestabilno stanje u Sjevernoj Makedoniji, uzrokovano i pogrešnom politikom EU-a, Rusija koristi kao prostor za propagandu - dodaje Brej.
Dalje piše da Rusija „decenijama" pokušava da utiče i na događanja u Crnoj Gori i da za to koristi „srpsku manjinu, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu u zemlji koja spada pod beogradskog patrijarha i tradicionalno slijedi velikosrpske ciljeve".
Brej se osvrće i na decenije vladavine Mila Đukanovića za kojeg piše da je činio političke iskorake, ali da je autokrata čiju je eru obilježio epski klijentelizam i prožetost cijele države kadrovima njegove Demokratske partije socijalista.
Za Hrvatsku se navodi da se i novinari žale na stil premijera Andreja Plenkovića, a da se i Plenković žali na to što predsjednik Zoran Milanović navodno istupa kao apologeta Rusije i Putina.&nbsp;
- Kao vrhovni zapovjednik vojske više puta je blokirao angažman hrvatskih vojnika u okviru projekata NATO-a u vezi s ratom u Ukrajini - piše Brej.
<h3>Šta preduzeti?</h3>
U posljednjem dijelu analize na 44 stranice Brej pokušava da da ideje što se može učiniti kako bi se smanjio ili potisnuo „toksični“ propagandni uticaj Rusije.
Tu, recimo, navodi da bi trebalo jačati medijsku pismenost ljudi, jer bi tako „svaki čitalac i slušalac mogao lako prepoznati izmišljene informacije“ kad ih vidi i čuje u medijima.&nbsp;
Taksativno spominje medije i portale koji se bave provjerom činjenica, kakvi su Raskrinkavanje i Istonomer, kao i strane zapadne servise poput DW-a, BBC i Radija Slobodna Evropa.
Kako piše Brej, ti mediji imaju isti problem kao i oni koji provjeravaju činjenice (fact checking) – njihovi izvještaji tek sporadično dospijevaju u veće medije i to samo one koji su kritični prema vlastima.
- Vjerovatno je vrlo ograničen krug građana koji uopšte znaju za postojanje takvih programa ili ih aktivno traže na internetu - procjenjuje Brej.
On poziva Evropsku komisiju i Evropski parlament da s riječi pređu na djela i da, recimo od Srbije, traže poštovanje evropskih vrijednosti u medijskom sektoru, a ne da samo taktički manevrišu, piše Dojče Vele.

Njemački novinar proučavao medije na Balkanu: Oni pod kontrolom Vučića kao da su ruski, u CG se pokušava uticaj preko SPC i srpske manjine

Balkan u 2024: Tragedije kao podsjetnik na realnost punu neodgovornosti i korupcije

Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan primjer toga, smatra Veskom Garčević, profesor prakse međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu.&nbsp;
Koliko je realno da Tramp krene u nekakvo preuzimanje Grenlanda, pogotovo uz jako protivljenje saveznika u Evropi?
Teško je da vam odgovorim na ovo pitanje, zdrav razum bi mi rekao da vjerovatno to nije realno i da vjerovatno možemo pre očekivati određenu vrstu pregovora ili zategnutih odnosa između grupe saveznika u Evropi i Amerike oko toga kako će se odrediti budućnost Grenlanda. Međutim, imajući u vidu i dosadašnje, nekada neshvatljive i nepredvidive i arogantne poteze koje je predsjednik Tramp radio, ne mogu više ništa da isključim kada je u pitanju Grenland. Ali svakako, ovo je urušilo povjerenje i odnose među saveznicima u NATO-u i definitivno stavilo NATO u jednu vrlo tešku situaciju. Čak i ako se ništa ne dogodi sa Grenlandom u smislu u kom ste pitali, znači ako ne dođe do neke otvorene konfrontacije, odnosi među saveznicima i sami odnosi u NATO-u više neće nikad biti isti i sama organizacija nakon ove 2026. godine vjerovatno neće biti ona ista koja je bila do sada. Znači, nalazimo se na jednoj vrsti geostrateške prekretnice i Grenland je ovdje, rekao bih, samo jedna, eto da kažem, tačka sukobljavanja u odnosima između onoga što bi mogli da kažemo tradicionalnih saveznika do sada u Evropi i SAD.
Saveznici, kao što ste pomenuli, čini se da imaju dosta strpljenja. Imaju dosta strpljenja i način na koji oni odgovaraju Trampu je da traže dijalog. Koliko to strpljenje može da traje?&nbsp;
Evropska unija, ako govorimo o Evropskoj uniji i evropskim saveznicima u NATO-u, do sada je imala pristup takozvanog prilagođavanja ili prihvatanja određenih vrsta Trampovih zahtjeva. Oni su smatrali da tom vrstom te politike popuštanja, da tako kažem, može mnogo više da se uspije kada je u pitanju predsjednik Tramp, nego politikom otvorenog sukobljavanja. Mnogi eksperti koji su u praksi, tako i ovi koji se bave teorijom međunarodnih odnosa, takvu vrstu politike koju Evropa sprovodi prema Americi porede sa 30-im godinama. Kako stvari stoje, takva politika ima određene prednosti, ali ima određena ograničenja. Kada razgovarate ili djelujete sa nekima čiji su jako arogantni zahtjevi i neprestano rastu, popuštanje može da dovede do toga da se ta osoba ili takva politika koju ta osoba sprovodi smatra da je zapravo ona neprikosnovena i da sledeći zahtjevi, koliko god su veliki, moraju takođe da budu ispunjeni. Znači, vi politikom popuštanja ne dovodite do smanjenja zahtjeva ili nekog uravnoteženja odnosa, već naprotiv, hranite ambiciju druge strane da traži još više. Ova situacija sa Grenlandom je tipičan primjer takvog rezultata i takvih je situacija u istoriji bilo više puta do sada. Želim da budem optimista i da vjerujem u to da je neka vrsta kompromisa moguća. Kao što ste i sami rekli, Evropska unija, odnosno evropski partneri i dalje su vrlo oprezni i nisu htjeli da preduzmu oštre mjere ili da najave preduzimanje oštrih mjera u odnosu na ovo što je predsjednik Tramp tražio da se od 1. februara podignu tarife za određenu grupu evropskih saveznika. Oni dalje to razmatraju. Postoje jasni i snažni zahtjevi da se uvode takozvane recipročne mjere prema Americi, ali postoje, evo jutros sam čitao izjavu premijera Velike Britanije, da oni za sada smatraju da treba dijalogu i diplomatiji dati još jednu šansu.
Kako generalno možemo objasniti ovaj Trampov pohod, „everything, everywhere, all at once“, koliko je to skretanje pažnje sa unutrašnjih problema u Americi?
To se može smatrati vrstom skretanja pažnje sa unutrašnjih problema u Americi, ali da budem iskren, mi još ne znamo ovdje, to će tek izbori koji su u novembru pokazati koliko zapravo njegovo tijelo, MAGA, voli ovakvu vrstu politike. Kao što znate, Tramp je došao na vlast, odnosno za njega su glasali zbog obećanja da Amerika više neće intervenisati svuda po svijetu, a u međuvremenu je postala mnogo više intervencionistička nego bilo koja administracija od Buša do danas. To ćemo tek vidjeti. Sa druge strane, Tramp je jutros izjavio kako, i ja mislim da to ima očiglednu psihološku komponentu, da je on duboko nezadovoljan što nije dobio Nobelovu nagradu za mir i da više neće da misli o miru, nego će misliti o tome kako agresivnom politikom Amerike zapravo Ameriku napraviti, odnosno povratiti kao najveću silu svijeta. To je veoma rizičan pristup i videćemo šta to sve može da se desi do toga.
Kako vam se čine dešavanja u Venecueli i Trampova odluka da podrži Delsi Rodrigez umjesto Marije Mačado? Odnosno, da ide na stabilokratiju, a ne na demokratiju?
Kada je u pitanju Venecuela, očigledno da je Marko Rubio imao veliki uticaj i mnogi smatraju da je ovo zapravo njegov mali rat. Ovde postoji nekoliko, kako da kažem, slojeva interesa koje je Amerika imala. Vrlo je interesantno isto tako da je potpredsjednik Vens, kada je bila intervencija u Venecueli, ali kada su bili takođe i govori o intervenciji u Iranu, bio vrlo suzdržan, odnosno nije davao nikakve javne izjave, pokušavajući, vjerovatno, to su sad neke spekulacije u Americi, da sebe prezentuje kao pravog autentičnog predstavnika MAGA pokreta, koji je više bio za određenu vrstu izolacionizma američkog u međunarodnim odnosima, a ne intervencionizma. Međutim, kada je u pitanju Venecuela, očigledno je, i to možda nisu čak ni toliko krili u Americi, da je intervencija imala prvenstveno ekonomske interese, a to je nafta koju proizvodi Venecuela.
Vrlo je važno da se razumije, ja nisam neki ekspert, ali u međuvremenu sam pokušao da saznam što više o tome, da se razumije način na koji Amerika, odnosno kako se proizvode ti naftni derivati i da postoje različite vrste naftnih derivata. Američke rafinerije su napravljene da bi prerađivale takozvanu tešku naftu, koju Amerika zapravo ne proizvodi. Većina nafte koja se proizvodi u Americi je takozvana laka nafta. Znači, Amerika koja sama sebe može izdržavati u smislu derivata, ne zavisi od drugih država, izvozi tu laku naftu, kada kažem laka ili teška, ovdje se ne misli na kvalitet, nego na vrstu derivata. Ona izvozi tu laku naftu da bi uvozila tešku naftu, jer njene rafinerije su napravljene da prerađuju tešku naftu.
Najveći proizvođač teške nafte u svijetu je Venecuela. Najveći proizvođač i najveće nalazište takve nafte u svijetu ima Venecuela. Mnogi smatraju da su to razlozi za uzimanje tankera. Venecuela je definitivno bila umešana u drogu i tako da dalje tu ne da ovim na neki način aboliraju bivšeg predsjednika Venecuele koji je diktator, ali je veći dio tankera završio u rafinerijama u Americi. Znači, kada pogledate sa te strane, pitanje stabilokratije je mnogo važnije od pitanja demokratije, veli u pitanju Venecuela.
Nafta nije bitna samo u Latinskoj Americi i na Arapskom poluostrvu, nego i ovdje kod nas na Balkanu. Vidimo da je OFAK promenljivog mišljenja, bar što se tiče Srbije, po pitanju Mađarske, mnogo popustljiviji. Kako se u Americi gleda na to?&nbsp;
Mnogo su bila velika očekivanja Srba i Srbije od Trampa. Nažalost, mnogi Srbi su u Americi glasali za Trampa. Pretpostavljam da se mnogi od njih sada mogu zamisliti da li je ovo ono što su oni željeli. Ali, to se nije desilo prvi put, da se podržava jedna vrsta ekstremne, da tako nazovem, ili rizične politike. Amerika nije imala takav pristup prema Srbiji kakav su mnogi očekivali i ne samo zbog Kosova, jer je bilo stvarno iluzorno očekivati da će Amerika promijeniti svoju politiku u odnosu na Kosovo ili u odnosu na Balkan, ali je prvenstveno to bilo možda očekivano da će biti malo tolerantnija kada su u pitanju odnosi Srbije sa Rusijom. Međutim, i ovdje se pokazalo da ako na globalnom nivou Amerika i Rusija sad imaju mnogo pomirljivije tonove, iako sve ovo što smo do sada diskutovali i što dovodi u pitanje i ruši odnose i povjerenje između NATO partnera, zapravo radi u korist Rusije, da mnogi eksperti misle da Tramp ovdje sprovodi jednu rusku agendu. To se ne odnosi na male zemlje kao što je Srbija i one u suštini, ako imaju velika očekivanja, a ta očekivanja nisu ni bazirana na stvarnim realnim procjenama situacije, kao što je to bio slučaj ovdje, onda kao rezultat toga plaćaju veliku cijenu.
- Završiću ovaj komentar još jednom tezom. Ta takozvana spoljna politika na četiri stuba, koju je Srbija sprovodila već duže vrijeme, sada doživljava nekako svoj tužni kraj, rekao bih, jer je Srbija tom politikom došla u ćorsokak, kao što je situacija sa naftom ili naftnim derivatima i gasom jedan od primjera toga. Jednostavno, kada dođe do zaoštravanja situacije na međunarodnoj sceni, ne možete da sjedite na četiri stolice jer svaka od tih strana traži od vas da se na neki način opredijelite i nijedna vam ne vjeruje do kraja, ni Rusija vam ne vjeruje, pa ni Kina vam ne vjeruje, ni Evropska unija vam ne vjeruje, a ne vjeruju vam ni Sjedinjene Američke Države- poručio je Garčević.

Garčević o spoljnoj politici Srbije: Sjedenje na četiri stolice doživljava tužni kraj, niko vam ne vjeruje

Na osnovu ovih informacija koje imamo - a vrlo su oskudne zbog toga što se sve drži pod velom tajnosti - vrlo je sumnjivo, vrlo problematično i u ovom trenutku miriše na otvorenu opstrukciju ovog sudskog procesa - ocijenio je poslanik Socijaldemokrata u Skupštini Crne Gore Nikola Zirojević komentarišući ostavku sutkinje Apelacionog suda Vesne Moštrokol.
Predstavnik Evropskog saveza je, u centralnoj informativnoj emisiji "24 Sata", na Televiziji E, kazao da je njena ostavka indikativna, jer je predsjedavala vijećem koje je trebalo da donese odluku o ponovljenom postupku u slučaju terorizma u pokušaju 2016. godine.
Smatra i da je indikativno što se od javnosti kriju stvarni razlozi te ostavke.&nbsp;
- Postoje dvije mogućnosti. Jedna mogućnost je da je vijeće već odlučilo, ukoliko je vijeće već odlučilo onda se samo čeka da ta odluka bude objavljena i onda ova ostavka neće imati nikakav uticaj na proces. U ovu varijantu sumnjam. Druga varijanta je da vijeće nije odlučilo i da se sada nalazimo u situaciji da ne znamo šta će da se desi. Ukoliko je to tako onda mi se čini da se radi o otvorenoj opstrukciji ovog procesa - ističe Zirojević.&nbsp;
Dodaje da ne bi bio prvi put, jer smo za izbor vrhovnog državnog tužioca imali uslovljavanje da se on izjasni šta misli o ovom slučaju.
- Mi smo više puta sa najviših državnih funkcija imali vrlo jasne poruke pravosudnim organima kako bi trebalo da odluče u ovom slučaju. Mnogo ucjenjivanja, mnogo uslovljavanja, tako da na osnovu ovih informacija koje imamo - a vrlo su oskudne zbog toga što se sve drži pod velom tajnosti - vrlo je sumnjivo, vrlo problematično i u ovom trenutku miriše na otvorenu opstrukciju ovog sudskog procesa - rekao je Zirojević.
Podsjetio je na izjavu sutkinje Suzane Mugoše koja je kazala da je presuda kojom je poništena prvostepena odluka u slučaju "državni udar" zapravo kupljena i dodaje da nije upoznat da se neki nadležni državni organ bavi tom izjavom.
Dodaje da su bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić i tužilac iz tog predmeta Saša Čađenović optuženi u montiranom procesu, što potvrđuje, prema njegovim riječima, svjedočenje Enisa Bakovića.
- Ako vidimo da nakon promjene vlasti traje jedan otvoreni progon i tužilaca koji su vodili postupak i sutkinje koja je prvostepeno donijela presudu koju je donijela, ako vidimo i napade na trenutne tužioce koji su ostali pri istim optužbama, ako vidimo i napade na samog specijalnog tužioca zbog toga što je GST ostalo pri svim tim optužbama onda je sasvim jasno o čemu se ovdje radi i to je razlog više da sumnjamo da ostavka sutkinje Moštrokol nije samo ostavka, već da se iza nje krije još nešto - istakao je Zirojević.
<h2>Klasična trgovina</h2>
Smatra da je situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu &nbsp;ispolitizovana do krajnje mjere, što se nije smjelo desiti jer je to potreba građana Zete, građana Glavnog grada i građana Crne Gore u cjelini.
- Nakon što smo imali onu tragikomičnu najavu izlaska iz, kako je on tada rekao, krvave vlade, sa sve onim uzdasima poput Aleksandra Vučića, ipak smo vidjeli da Milan Knežević baš nije spreman da nakon božićnih praznika, kad se svare ruska salata, pečenje i sve ostalo, donese odluku o izlasku iz Vlade Milojka Spajića, već smo vidjeli da su na sceni uslovljavanja koja nemaju nikakve veze sa ovim slučajem - naglasio je Zirojević.
Ispostavlja se, dodaje on, da je u pitanju klasična trgovina, a da su svi koji protestuju zloupotrebljeni i da je njihova "žrtva prodata za ustavne izmjene".
- Mogućnost da se te ustavne izmjene usvoje je praktično ravna statističkoj grešci, tako da potpuno relaksiram crnogorsku javnost, onu državotvornu i građansku crnogorsku javnost, i da postoji politička volja od strane parlamentarne većine da se to desi, ustavne odredbe su takve da one jasno određuju koje su procedure. To ne podrazumijevaju samo glasanje u parlamentu, ne podrazumijevaju samo dvotrećinsku većinu, već podrazumijevaju i referendum sa vrlo jasnim kvotama koje &nbsp;je u ovom momentu apsolutno nemoguće ispuniti - kategoričan je Zirojević.
Postavlja se pitanje čemu sve to kad i sami inicijatori ovih izmjena znaju da je to tako.
- Mislim da je krajnji cilj zaustavljanje evropskog puta Crne Gore, destabilizacija prilika u državi i to sve zbog toga što nekome, jako dobro znamo kome u Beogradu, nikako ne odgovara da Crna Gora bude prva sljedeća članica Evropske unije i da to bude što je prije moguće - istakao je Zirojević.
<h2>Kukavički pristup Demokrata&nbsp;</h2>
Komentarišući izostanak reakcije Demokrata i samoga Alekse Bečića, &nbsp;koji je šef svih sluzbi bezbjednosti, kaže da je javnost naviknuta na taj kukavički pristup Demokrata svakoj iole ozbiljnoj temi.
- Pogotovo o onim temama koje bi mogle da utiču na njihovo biračko tijelo. Činjenica je da je i njihovo biračko tijelo u Zeti mnogo bliže ideji Milana Kneževića kada je pitanje postrojenja na dnevnom redu, nego ideji Aleksandra Nišavića koji je direktor podgoričkog Vodovoda. Oni su izabrali da vode politiku na onaj način kako su je sve vrijeme vodili kao partija opozicije - da nemaju stav ni o čemu - kazao je Zirojević.
Dodaje da "kad pitaju funkcionera Demorata 'Da li si ti Srbin ili Crnogorac' oni kažu 'Jesam'".
- I u ovom slučaju se radi o potpuno istom načinu funkcionisanja i sada od onoga mladog, mudrog, hrabrog potpredsjednika Vlade koji kontroliše sve službe bezbjednosti i koji uvijek prvi objavljuje kad je neko uhapšen, koji se uvijek hvali kako su to njegovi rezultati, kao da on lično ide i hapsi. Sada on nema baš nikakve veze sa reakcijom policije u Botunu i sada &nbsp;on pere ruke od onoga što de facto jeste njegova odgovornost - naglasio je Zirojević.
<h2>Mandić i Camaj sijamski blizanci</h2>
Osvrnuo se na izjavu potpredsjednika parlamenta Nikole Camaja koji je relativizovao pjevanje četničkih pjesama od strane direktora jedne bjelopoljske škole, te kaže da to nije presedan jer duže vrijeme Camaj pravda sve što je velikosrpska i neočetnička ideologija u Crnoj Gori.
- Očigledno je da se radi o dva sijamska blizanca. Ono što je Andrija Mandić s jedne strane, sa druge strane je Camaj i oni se tu potpuno dobro razumiju dok god jedan drugome ne ulaze u dvorište. Nažalost se dio predstavnika manjinskih partija, od onih koji su bili temelj stabilnosti Crne Gore, sada pokazuju kao neko ko je remetilački faktor - ocijenio je Zirojević.
<h2>Za BS fotelja najveća svetinja</h2>
Bošnjačka stranka u Bijelom Polju uslovljava koalicione partnere tražeći mjesto predsjednika Opštine i druge uslove što, prema njegovim riječima, jasno ukazuje na to da postoji samo jedna pozadina.
- I to ona da je za Bošnjačku stranku najveća svetinja fotelja. Ukoliko oni imaju mogućnost da sa fotelje predsjednika SO koju danas imaju pređu u fotelju predsjednika opštine, nije bitno da li će to biti četničkim glasovima, nije bitno da li će potpredsjednik opštine nakon što izaberu svoga predsjednika biti onaj simpatični direktor srednje škole u Bijelom Polju koji će to proslavljati pjesmama i odama Pavlu Đurišiću - kazao je Zirojević..
Misli da je poruka za njih vrlo jasna.
- Postoji Gusinje, pored Gusinja postoje još neke opštine, ja mislim da se Bijelo Polje mnogo bolje razvija od Gusinja, pa neka se ne iznenade ako stigne neka platforma za Gusinje gdje će neko drugi, možda ćemo to biti mi, tražiti predsjednika Opštine, jer vjerujemo da možemo bolje da razvijamo Gusinje od ovoga kakvo je stanje - poručio je Zirojević.
Vjeruje da aktuelna vlast ne može uvesti Crnu Goru u Evropsku uniju, zbog činjenice da je sve osim evropska, pa je na evropskom dijelu parlamentarnih stranaka iz vlasti da odluče kojim putem žele da idu.&nbsp;
- Mi suštinski vidimo da veći dio parlamentarne većine ne želi Crnu Goru u Evropskoj uniji, nego što je ovaj koji je želi i zbog toga mislim da ova i ovakva parlamentarna većina ne može uvesti Crnu Goru u Evropsku uniju - zaključio je Zirojević.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3Dk8lho8kWvF8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Zirojević: Oskudne informacije o ostavci sutkinje Moštrokol, miriše na otvorenu opstrukciju sudskog procesa

Lider Demokratske narodne partije, Milan Knežević, odgovorio je predsjedniku Crne Gore, Jakovu Milatoviću i poručio da će on preživjeti da ne bude u vlasti, ali da za predsjednika nije siguran.
- Mnogo toga ne znamo moj Jakove, ali jedno zna čitava Crna Gora da ti nikad više nećeš biti predsjednik- poručio je Knežević Milatoviću.&nbsp;
Podsjećamo, Milatović je pitao "da li Vlada poštuje pravo Kneževića na slobodan izbor trenutka u kojem će napustiti Vladu koju sam naziva krvavom?".&nbsp;
- Ja ću preživjeti i kad ne budem u Vladi, a za tebe nisam siguran. Tu ti ni Danska ne može pomoći- poručio je Knežević Milatoviću u objavi na mreži X.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fknezevic-da-li-crna-gora-postuje-pravo-gradana-srbije-na-samoodredenje-milatovic-milan-jos-nije-izasao-iz-vlade-a-kada-ce-ne-znamo&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Knežević odgovorio Milatoviću: Ja ću preživjeti i kad ne budem u Vladi, a za tebe nisam siguran

Izaslanici američkog predsjednika Donalda Trampa i ruskog predsjednika Vladimira Putina večeras su održali sastanak u tzv. Američkoj kući, na marginama Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu.
Rojtersov reporter je vidio Stiva Vitkofa i Trampovog zeta Džareda Kašnera kako ulaze u Američku kuću, a izvor upoznat sa sastankom rekao je da je nakon njih u zgradu ušao i Putinov izaslanik Kiril Dmitrijev.
„Sve je bilo vrlo pozitivno“
Dmitrijev je, prema ranijim informacijama Reutersa, ove sedmice trebao doputovati u Davos kako bi održao sastanke s članovima američke delegacije na marginama foruma. Dva izvora upoznata s njegovim dolaskom to su potvrdila pod uvjetom anonimnosti.
Nakon sastanka, medijima se kratko obratio Stiv Vitkof, koji je rekao da su razgovori s ruskom delegacijom bili pozitivni:
- Sve je bilo vrlo pozitivno- izjavio je Vitkof.
Sličnu poruku poslao je i ruski izaslanik Kiril Dmitrijev.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Falexsalvinews%2Fstatus%2F2013687474489270745%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E2013687474489270745%7Ctwgr%5Ea78182b61a009583d61e28a1bc4c78a2b2a4580f%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
 
Sastanak trajao više od dva sata
- Sastanci prolaze konstruktivno. Sve više ljudi prepoznaje ispravnost stava Rusije- naveo je Dmitrijev, a prenosi RIA Novosti.
Prema izvještajima novinara koji prate forum, sastanak američkih i ruskih izaslanika trajao je više od dva sata.
Američki predsjednik Donald Tramp lično će učestvovati na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu sjutra, nakon što se prošle godine učesnicima obratio putem videoveze. Tramp će u Davos doputovati sa velikom američkom delegacijom.

Tag: balkan