Žene dominiraju u najdužim trkama izdržljivosti i ruše muške rekorde

Što je trka duža i zahtjevnija, žene se sve više približavaju rezultatima muškaraca, a u ekstremnim disciplinama izdržljivosti počele su da ruše i njihove rekorde.

Jedan od najnovijih primjera je novozelandska ultramaratonka Sofi Vuds, koja je za 29 dana prešla oko 2.000 kilometara dugu stazu Via Alpina, od Trsta do Monaka, kroz osam zemalja i preko Alpa. Savladala je više od 100.000 metara uspona, uz svega tri do četiri sata sna svake noći, i pritom oborila dotadašnje ženske i muške rekorde.

Vuds, koja se na trkama takmiči pod djevojačkim prezimenom Sofi Grant, bila je više od sedam dana brža od dotadašnjeg muškog rekorda.

– Kad pomislim na to, naježim se. Oboriti ukupni rekord je nevjerovatno – kaže Vuds u razgovoru za Dojče vele.

Ipak, rekord nije bio njen jedini cilj.

– Bila sam tamo zbog avanture – kaže ona.

Postavila je sebi samo jednu granicu – nije željela da bude na putu duže od mjesec dana. To joj je, kaže, bilo dovoljno.

Što je trka duža, žene imaju bolje šanse

Vuds nije jedina žena koja je posljednjih godina oborila muški rekord u sportovima izdržljivosti.

Rejčel Entrekin pobijedila je 2026. godine na trci Cocodona 250 u SAD, dugoj oko 400 kilometara, i pritom postavila novi ukupni rekord na toj stazi.

Tara Dauder je 2025. godine pretrčala oko 440 kilometara dug Long Trail u američkoj saveznoj državi Vermont za tri dana, 18 sati i 29 minuta i tako nadmašila dotadašnji muški rekord za dva sata i 40 minuta.

Još 2019. godine njemačka doktorka Fiona Kolbinger postala je prva žena koja je pobijedila na trci Transcontinental Race. Poslije gotovo 4.000 kilometara vožnje biciklom kroz Evropu završila je skoro osam sati ispred drugoplasiranog muškarca.

Iste godine Jasmin Paris postala je prva žena koja je pobijedila na 430 kilometara dugoj trci Spine Race u Velikoj Britaniji i poboljšala dotadašnji rekord staze za više od 12 sati.

Velika analiza koju su sproveli RunRepeat i Međunarodna asocijacija ultramaratonaca obuhvatila je više od pet miliona rezultata iz više od 15.000 ultramaratona.

Rezultati pokazuju da se, što je trka duža, žene u prosjeku više približavaju rezultatima muškaraca.

Na maratonu su muškarci u prosjeku bili 11,1 odsto brži. Na 100 milja, odnosno oko 160 kilometara, razlika je iznosila samo 0,25 odsto. Na distancama dužim od 195 milja, odnosno oko 314 kilometara, žene su čak bile u prosjeku 0,6 odsto brže.

„Znamo dobro da rješavamo probleme“

Zašto žene mogu bolje da prate ili dostižu rezultate muškaraca upravo onda kada opterećenje postaje sve ekstremnije?

Neke njihove fizičke karakteristike mogle bi da predstavljaju prednost. Žene u prosjeku imaju veći udio mišićnih vlakana tipa I, koja su otpornija na umor, a tokom aktivnosti u kojima je važna izdržljivost relativno više koriste masti kao izvor energije.

Prednosti koje muškarci imaju zahvaljujući većoj mišićnoj masi i većem maksimalnom unosu kiseonika mogu biti manje važne kod ekstremno dugih opterećenja nego kod kraćih trka.

– Vjerovatno bolje sagorijevamo masti i zato možemo duže da izdržimo – kaže Sofi Vuds.

Ali za nju je to samo dio objašnjenja za uspjeh žena.

– Mislim da znamo da ostavimo ego po strani. I mislim da smo dobre u rješavanju problema – ocijenila je ona.

Jer u jednom trenutku ultramaraton više nije samo pitanje ko može brže da trči. Ko će i kada spavati i koliko dugo? Koliko hrane tijelo još može da podnese? Šta se dešava kada stopala počnu da bole ili tijelo više ne reaguje onako kako bi trebalo?

Vuds je u tim odlukama vjerovala svom timu.

– Jednostavno sam svoj život stavila u njihove ruke – kaže ona.

Ujutru bi krenula da trči i prestajala tek kada bi joj tim rekao da je vrijeme za odmor.

– Pokušavate da kontrolišete sve što možete da kontrolišete. A onda se jednostavno prepustite haosu i vidite šta će na kraju iz toga proizaći – dodaje.

Tri sata sna i 7.000 kalorija dnevno

Koliko je opterećenje bilo ekstremno pokazuje podatak o spavanju. Vuds je u prosjeku spavala tri do četiri sata po noći. Pred kraj je ponekad spavala samo 90 minuta. Kada više nije mogla, legla bi na nekoliko minuta direktno pored staze.

– Jednostavno se sklupčate negdje pored puta, u maloj udubini obrasloj mahovinom, i nadate se da niko neće pomisliti da ste mrtvi. Nedostatak sna bio je jedan od najtežih segmenata cijele trke – kaže Vuds.

Oko tri sata ujutro budilnik je često ponovo zvonio.

Istovremeno je morala da pokušava da nadoknadi ogroman utrošak energije. Njen tim procjenjuje da je dnevno unosila između 6.000 i 7.000 kalorija.

Sportski napici, Koka-kola i elektroliti bili su jednako važni kao buritosi, falafel rolnice, sendviči, tjestenina ili proizvodi iz Mekdonaldsa. Mnogo toga jela je dok je trčala.

U Dolomitima su joj se pridružili vrućina i bolovi.

– U Dolomitima sam se isplakala. Bilo mi je nevjerovatno vruće. Imala sam jake bolove. Bila sam potpuno otečena. Samo sam se vukla naprijed i mislila: Ne znam mogu li ovo da izdržim – navela je ona.

Ipak, nije joj padalo na pamet da odustane.

Žene su dugo bile zanemarene u sportskim istraživanjima

Žene su dugo bile zanemarene u sportskim istraživanjima. Ovaj rekord je za Sofi Vuds otvorio još jedno pitanje: šta bi žene mogle da postignu u sportovima izdržljivosti kada bi njihova tijela bila jednako dobro istražena kao tijela muškaraca?

Decenijama je veliki dio sportskih i medicinskih istraživanja bio usmjeren na muške sportiste.

– Kao žena, u takvim studijama morate veoma pažljivo da gledate ko je bio ispitan, jer je to često grupa od deset muškaraca biciklista – kaže Vuds.

Žene su dugo smatrane složenijim predmetom istraživanja, između ostalog zbog menstrualnog ciklusa.

– Mi žene smo decenijama jednostavno bile zanemarivane u istraživanjima – dodaje ona.

Iako se u međuvremenu mnogo toga promijenilo, Vuds smatra da promjene ne dolaze dovoljno brzo.

– Kao žene u svijetu sporta borimo se za mrvice. Borimo se za veću medijsku zastupljenost, borimo se za više istraživanja, borimo se za više sponzorstava – istakla je Vuds.

To što su žene bolje sportistkinje u segmentu izdržljivosti od muškaraca ne može se zaključiti na osnovu pojedinačnih rekorda. Muškarci i dalje drže mnoge najbolje rezultate i na kraćim distancama su u prosjeku znatno brži.

Međutim, kod veoma dugih takmičenja, gdje je na probi izdržljivost, razlika u performansama može da se smanji.

Prema BBC-ju, sportski fiziolog Nikolas Tiler zato je discipline izdržljivosti označio izrazom „the great equaliser“, odnosno „veliki izjednačivač“. Kod ekstremno dugih opterećenja faktori koji nadilaze maksimalne fizičke sposobnosti mogu postati važniji.

Sofi Vuds se ionako manje zanima za to ko na papiru ima prednost. Njena poruka drugim ženama je drugačija.

– Mislim da je najhrabrija stvar koju čovjek može da učini – da pokuša. Usudi se da kreneš prema onome što te plaši. Nije važno šta će na kraju biti, važno je da si pokušala – zaključila je Vuds.