Vukovar obilježava godišnjicu sloma herojske odbrane grada

Arhiva (AP Photo/Darko Bandic) (Foto: Darko Bandic)
Arhiva (AP Photo/Darko Bandic) (Foto: Darko Bandic)

Vukovar obilježava godišnjicu sloma herojske odbrane grada i agresije bivše JNA i srpskih paravojnih jedinica, u kojoj je poginulo i nestalo 2717 hrvatskih branilaca i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom, prenosi Index.hr.

Grad na Dunavu bio je pod opsadom 87 dana, a bitka za Vukovar završena je 18. novembra 1991. godine njegovom okupacijom, koja je potrajala sve do 15. januara 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Nakon toga su se Vukovarci konačno vratili svojim domovima, koje je prethodno trebalo obnoviti.

Planirali da slome otpor za sedam dana, a bila su im potrebna tri mjeseca

Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i njegovoj okolini počeli i ranije, kao datum početka bitke obično se navodi 25. avgust 1991. godine, kada su bivša JNA i srpske paravojne jedinice krenule u opšti tenkovsko-pješadijski napad s namjerom da taj grad zauzmu za najviše sedam dana. Međutim, hrvatski branioci, iako brojčano i po naoružanju desetostruko slabiji, uspjeli su da izdrže gotovo tri mjeseca.

Stanovnici su bili bez električne energije i urednog snabdijevanja vodom i hranom, dok je na grad svakodnevno padalo na stotine projektila, uz tenkovske i vazdušne napade.

Vukovar branilo 1800 branilaca

Vukovarska bolnica pretrpjela je velika oštećenja, iako se na njenom krovu nalazio znak Međunarodnog crvenog krsta, a pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uslovima izvođene operacije i drugi složeni medicinski zahvati. U opkoljeni grad 19. oktobra 1991. godine uspio je da uđe humanitarni konvoj organizacije Ljekari bez granica, koji je iz bolnice spasio stotinjak ranjenih branilaca.

Vukovar je branilo oko 1800 branilaca, među kojima su bili brojni dobrovoljci iz svih krajeva Hrvatske, dok je na suprotnoj strani bilo oko 30.000 neprijateljskih vojnika, potpomognutih sa više od 600 tenkova, stotinama minobacača i topova, kao i ratnom avijacijom.

Herojski otpor slomljen je 18. novembra 1991. godine. Dio branilaca pokušao je da se probije i izvuče iz grada. Oni koji su ostali odvedeni su u srpske koncentracione logore, a mnogi su i ubijeni.

Stjepan Kulić: JNA je pogriješila u planiranju operacije Vukovar

U toj bici, koju mnogi vole da nazivaju i bitkom nad bitkama Domovinskog rata, od prvog dana učestvovao je i penzionisani brigadir Stjepan Kulić, inače iz obližnjih Đeletovaca, koji se odbrani pridružio kao mladić u martu 1991. godine, neposredno nakon odsluženja vojnog roka.

Ratni Vukovar prošao je uzduž i poprijeko, od jednog položaja do drugog, i danas, kada na sve to gleda sa istorijske distance, siguran je, kako kaže, da su upravo hrabrost i svijest o tome da brane svoj dom i domovinu vodile hrvatske branioce Vukovara.

„JNA je pogriješila već u samom planiranju operacije Vukovar. Nijesu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a nas je bilo tek šačica u odnosu na njih. Kao vojnik na odsluženju vojnog roka služio sam u elitnoj Prvoj motorizovanoj gardijskoj brigadi u Beogradu, kojom je komandovao Mile Mrkšić, a pomoćnik za bezbjednost bio mu je major Šljivančanin. To je jedina jedinica JNA za koju mogu da kažem da je imala snagu i obučenost i koja je mogla da izvršava zadatke za koje je bila zadužena. Da se ta jedinica nije pojavila na vukovarskom ratištu, pitanje je kako bi se bitka za Vukovar završila“, rekao je Kulić.

„Mrkšić i Šljivančanin vodili su glavnu riječ, oni su glavni krivci“

Prema njegovim riječima, upravo su komandanti iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima su se događali najteži zločini, uključujući i najveći zločin – Ovčaru.

„Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin vodili su glavnu riječ. Njihov autoritet bio je neupitan. I oni su glavni krivci za sve zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nijesu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zatekli oficire, ne nekakve desetare ili vojnike, već komandante. I tako su stradavali vrhunski obučeni ljudi od šačice nas branilaca, okupljenih sa svih strana i na brzinu“, ispričao je taj ratni pripadnik 2. bataljona 3. gardijske brigade, čuvenih Daltaona, koji je kasnije prošao sva ratišta, od Posavine do južnog ratišta, Maslenice i drugih bojišta.

„Pod kontrolom smo držali i čuveni takozvani kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca. Taj put smo držali do kraja, sve dok je to imalo smisla, do 2. oktobra i pada Marinaca i Cerića. U to vrijeme zatekli smo se u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju. Bilo nas je 35 i zajedno sa pripadnicima drugih jedinica, policijom iz Vinkovaca i Županje, rezervnim sastavom policije iz Vinkovaca, pripadnicima HOS-a i mještanima branili smo Bogdanovce do posljednjeg dana, 10. oktobra, kada je naša odbrana počela da posustaje i odlučili smo da se probijemo prema Vinkovcima“, rekao je i podsjetio da su u odbrani Bogdanovaca poginula 133 branioca i civila.

Do slobodne teritorije Kulić i grupa branilaca stigli su zaobilazeći okupirane Marince i Cerić, kako bi se domogli vinkovačkog predgrađa Male Bosne.

Ranjenici iz bolnice pogubljeni na Ovčari

Jugoslovenska vojska izvela je 19. novembra iz vukovarske bolnice ranjenike, branioce i civile, koji su ubijeni u noći između 20. i 21. novembra na poljoprivrednom dobru Ovčara, nedaleko od Vukovara. Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirani su posmrtni ostaci 200 žrtava, od kojih je najmlađa imala 16, a najstarija 84 godine.

Iz grada je protjerano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba, a još se traga za 386 osoba kojima se svaki trag gubi upravo u ratnom Vukovaru 1991. godine.

Ante Dugan: Borili smo se i ginuli jedni za druge

Za penzionisanog pukovnika, Vukovarca Antu Dugana, zvanog Samuraj, bilo je to vrijeme u kojem se nije mnogo pitalo ko si i odakle si, već samo da li si spreman da staneš pred neprijatelja i braniš domovinu.

„Ako si čuo da je neko u nevolji na nekom položaju, odmah si išao u pomoć. Nije se pitalo ko je i odakle je. Uzajamna privrženost nas branilaca bila je neupitna. Borili smo se i ginuli jedni za druge“, istakao je Dugan.

Rekao je da se znalo da je kraj blizu već 2. oktobra, nakon pada Marinaca i Cerića. Padom ta dva mjesta između Vinkovaca i Vukovara, podsjetio je, krug oko Vukovara bio je zatvoren, pa mu više niko nije mogao prići niti braniocima dostaviti potrebno oružje ili bilo šta drugo. Na pitanje gdje je u Vukovaru tokom tromjesečne opsade bilo najteže, odgovorio je da se najtežim pokazalo Sajmište.

„Izrešetali su nas sa svih strana“

„Držali smo kasarnu u okruženju, međutim, 14. septembra upali su nam u dio između kasarne i Petrove gore i potisnuli nas. To poslijepodne proteklo je u strašnoj vatri. Izrešetali su nas sa svih mogućih strana, a mi nijesmo imali dovoljno ljudi ni oružja da im uzvratimo. U podrumima su nam ostali civili, od kojih su mnogi tada ubijeni, među njima i moji roditelji, zatim roditelji Stjepana Sučića i brojni drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima“, kazao je.

„Borbe su tada počele da se vode unutar samog Sajmišta. Nijesmo mogli da ih potisnemo, već se ratovalo od kuće do kuće, prsa u prsa. Bio je to pravi urbani rat u kojem smo sticali iskustvo, ali i dolazili do oružja koje smo uzimali od onih koje smo ubili“, ispričao je penzionisani pukovnik.

„Presudna bitka“

„Vukovarska bitka zaista je bila presudna bitka Domovinskog rata jer je pokazala da agresora nije nemoguće poraziti, čak i kada ste deset puta slabiji, jer imate snažan motiv i znate da branite svoj dom, svoju djecu, roditelje, prijatelje, komšije, a na kraju i sami sebe“, istakao je Ante Dugan, koji je i autor grba i zastave 204. vukovarske brigade, kao i jedini stjegonoša koji ima čast da ih nosi u posebnim prilikama.

„Grb 204. brigade sam nacrtao i prihvaćen je dok smo još bili u Zagrebu, na Borongaju. Jedino sam ja na originalnoj trobojci napisao riječ 'Veteran', a onda je Mladi Jastreb taj natpis zamijenio imenom Vukovar i tako je ostalo. Sašili smo i zastavu sa tim grbom. Tako je zastava postala moja, ali sam prvo morao da stanem pred udovice i djecu poginulih branilaca i pitam ih imam li čast da sa tom zastavom hodam ispred njih. Od tada sam sa zastavom 204. brigade uvijek na čelu kolone“, rekao je.

„Ne može svako da nosi zastavu 204. brigade“

„To je za mene čast, a na neki način sam počeo i da se ponašam u skladu s tim. Nastojim da nikada ne budem u sukobu sa zakonom, da nikome ne dugujem i da niko meni ne duguje, da se ne bavim politikom i da uvijek imam čist obraz, kako bih svaki put mogao neokaljan da stanem na čelo kolone. Jer, ako izgubim obraz, izgubiću i tu čast“, rekao je, ističući da zastavu 204. brigade ne može da nosi svako, već „samo onaj ko zadobije poštovanje i povjerenje roditelja, udovica i djece poginulih branilaca“.

„To su sve moji roditelji i moja djeca“, kaže emotivno, ističući da su hrvatski branioci, iako je njihova odbrana na kraju slomljena, pobjednici vukovarske bitke jer su „jednoj velikoj vojnoj sili pokazali da brojčana nadmoć nije prednost kada sa druge strane imaš ljude koji ogromnim srcem i voljom brane svoj dom i pravo na život za sebe i svoje najmilije“.

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Hrvatski sabor je 29. oktobra 1999. godine donio odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i na primjeren način odala počast svim učesnicima odbrane tog grada – simbola hrvatske slobode.

Odlukom Vlade iz 2019. godine, 18. novembar proglašen je praznikom i neradnim danom i obilježava se kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Programska šema

18:00 – 19:00
BAHAR 1SERIJA
19:00 – 20:00
24 SATAINFORMATIVA
20:00 – 21:00
GRAĐANSKI UGAOEMISIJA
21:00 – 22:00
LUDA KUĆA 1SERIJA
22:00 – 23:00
NA SVOJ NAČINEMISIJA
23:00 – 00:00
EURO ZONAEMISIJA

PRATITE TVe UŽIVO

Obavještenje: Zbog zaštite autorskih prava, u odredjenim terminima live stream neće biti dostupan.