Između treninga za bežaniju i tirade bez publike: Kako izgleda drugi dan ispraćaja autokratskog režima Aleksandra Vučića u Skupštini

Drugog dana konstitutivne sjednice u Dom Narodne skupštine ulazi se uz mnogo strpljenja. Redovi počinju već na ulazu, a ispred pulta za preuzimanje novinarskih akreditacija gužva je tolika da iskusni skupštinski hroničari, poput Dunje Ranković i Mladena Savatovića, u nevjerici odmahuju glavom. Toliko kamera, mikrofona i bilježnica ovaj hol ne pamti. Kao da nijedna redakcija nije željela da propusti zvanični ispraćaj jednog autokratskog režima. Poslije 14 godina čekanja.
A dojučerašnji gospodari ovog zdanja, ljudi koji su nam godinama s ekrana bahato dobacivali ono čuveno „pa šta“, danas kroz taj isti hol prolaze poput duhova. Nečujni, spuštenih pogleda, trude se da ne privuku pažnju dok slijede vođu koji skupštinsku govornicu od juče koristi kao grupnu terapiju. On je prije svih sjeo u klupu. Sjedi i čeka, oslonivši glavu na ruku pod teretom sopstvene važnosti na koju više niko ne obraća pažnju.
Na samom ulazu, kod vrata s metal-detektorom i skenera, u redu stoje Marija Zdravković i Danijela Nikolić, koju iz ranijih saziva pamtimo kao Vujičić. Bivša perjanica G17 plus i URS-a, dakle dio one iste „žute bande“ koju je naprednjačka propaganda godinama predstavljala kao najveće zlo, prije nego što ju je istom brzinom uvezla u svoje redove, prebacila na Srpsku listu, a sada i u skupštinske klupe. Ispred njih svoj red čeka njihov poslanički kolega Milimir Vujadinović.
Obraća im se sa „djevojke“, pa mu njih dvije s leđa dobacuju da je vidno smršao. Poslanik Vujadinović ponosno odgovara da ozbiljno trenira. I jeste u pravu: u ovo vrijeme bježanije dobra kondicija je jedini siguran kapital.
Kod stola za upisivanje poslanika stvara se gužva. Kamere su zbijene oko Olivera Toškovića, a blicevi sijevaju dok se redom potpisuju Dejan Bodiroga, Dejan Šoškić, Ilija Srdanović, Radomir Saičić i Jovo Bakić.
A onda kroz tu gužvu, užurbano i vidno nenaviknut na to da više nije u centru pažnje, pokušava da se probije Nebojša Bakarec.
Sudar dva svijeta na dva kvadratna metra skupštinskog hola: čovjek koji je godinama živio od toga da mu se kamere sklanjaju s puta sada mora da se provlači iza leđa snimatelja koji ga i ne primjećuju, žureći da se upiše pored ljudi koje je do juče nazivao stranim plaćenicima.
Većina naprednjaka je unutra, uredno postrojena u klupama, valjda u posljednjem pokušaju da pred kamerama odglume marljivost u odnosu na one druge koji odbijaju da igraju po njihovom taktu.
A onda stiže poziv fotoreporterima da uđu u plenarnu salu. Hol se u sekundi prazni. Tamo gdje se do maloprije jedva disalo ostaje samo tišina. Iz otvorene sale odjednom odjekuje jedan glas. Usamljen, povišen, pomalo napukao. Glas čovjeka koji i dalje govori o svom porazu, kao da ne primjećuje da su se u holu svi razišli i da nema ko da ga utješi.
U ćošku tog polupraznog hola ostaje još samo jedan sto. Za njim sjede medijski zaposleni odlazećeg režima, zbijeni jedni uz druge, strogo odvojeni od ostatka novinarske profesije. Taj sto danas izgleda kao posljednji rezervat jedne epohe. Kao da se za njim još čeka da neko javi šta je prava vijest. Nekada su se oko njihovih mikrofona pravili kordoni. Danas se oko njihovog stola niko i ne zaustavlja.
U plenarnoj sali sudar ta dva svijeta postaje još očigledniji.
S mjesta predsjedavajućeg Stojan Radenović pokušava da odigra ulogu mudrog starca. Ima, kako sam podsjeća, i praunučiće, pa valjda samim tim zna kako bi narodni poslanici trebalo da se ponašaju. Ali čim se oglasi prva klupa njegove poslaničke grupe, poza mudraca u sekundi ustupa mjesto poznatoj snishodljivosti prema ostavljenom čovjeku koji za mikrofonom liječi sopstvenu logoreju.
Taj ostavljeni čovjek, Aleksandar Vučić, od juče šef opozicione poslaničke grupe „Srbija pobjeđuje“, čas ustaje, čas sjeda, maše rukama i drži predavanja kao da je u ovu salu jutros pao s druge planete, a ne došao poslije četrnaest godina apsolutne vlasti. Odjednom mu je parlament postao jedino sveto mjesto za političku borbu.
Baš njemu i ekipi iz prvog reda, za koju se po skupštinskim kuloarima u šali već računa da zajedno ima materijala za stotine godina robije. Poslije pendreka na Vidovdan i palica u Novom Sadu, iz te iste klupe danas se objašnjava da se politika vodi isključivo u parlamentu.
Uz to, drugog dana u poslaničkoj klupi Vučić već najavljuje da u njoj neće ostati do kraja mandata. Tako počinje nova epizoda stare epopeje, iste one u kojoj je prvo najavljivao odlazak s čela stranke, pa onda i s mjesta predsjednika države.
U sličnom raspoloženju za govornicu izlazi i Miloš Vučević, u ulozi skupštinskog Disa koji nariče nad „Našim danima“: tvrdi da je u Srbiju stiglo mračno vrijeme, da su kafići i prodavnice prazni i da ljudi više nijesu srećni. Problem s tom slikom počinje čim se pogleda kroz skupštinski prozor. Kafići oko parlamenta puni su kao da reprezentacija igra finale Svjetskog prvenstva, a gosti u baštama na ekranima prate skupštinski prenos.
Vučević dodaje i da se građani ujutro bude i trče po novine u strahu od toga ko će sljedeći biti uhapšen. Biće da se ipak kreće u previše uskom krugu ljudi, jer se van njega jutarnje vijesti o hapšenjima prate sa sasvim drugačijim apetitom, onim koji dolazi poslije dugog posta od pravde. A od Disa ga, uostalom, razlikuje i sitnica: pjesnik je gledao kako se sutereni dižu, dok Vučević danas žali što je došlo vrijeme da se spuste.
Manjine su prelomile. Dojučerašnji ađutanti Srpske napredne stranke, Balint Pastor i Usame Zukorlić, kojem su na ulazu u parlament skandirali „Asim Gajić“, odlučili su da se priklone većini i podrže kandidata Studentske liste za predsjednika Skupštine. Posljednji manevar u nadi da će se i za njih naći makar neki odbor ili agencija. Navika je čudo.
S druge strane sale nema vike, nema lupanja o klupe niti pokušaja da se bivšem predsjedniku isključi mikrofon. Šef poslaničke grupe „Studentska lista“ Jovo Bakić to je još uoči nastavka sjednice sažeo u jednu rečenicu: pustiće ga da govori koliko god želi jer se već zgadio velikom broju ljudi, pa će se ovakvim nastupima zgaditi još većem broju.
Dok nova većina od 140 poslanika mirno čeka da se rasprava završi i izabere predsjednik parlamenta, u prvim redovima odlazeće vlasti traje beskonačni monolog čovjeka koji još pokušava da ubijedi salu da se 25. oktobar nije dogodio. Niko ga ne prekida. U Skupštini Srbije danas vlada nova vrsta tišine, ona u kojoj se bivšem režimu konačno daje dovoljno vremena da sam sebe do kraja ispiše.