RSE: Koje oružje je Srbija tajno nabavila?

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome postoji li trka u naoružanju na Zapadnom Balkanu. Sagovornici su bili dva vojna analitičara – Igor Tabak, analitičar zagrebačkog portala Odbrana i sigurnost, i Nikola Lunić, konsultant u oblasti geopolitike i bezbjednosti iz Beograda.

Bilo je riječi o tome da li će Srbija moći za godinu i po dana da udvostruči svoje vojne kapacitete, kao što je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koliko je Hrvatska uspjela da obnovi svoje naoružanje otkako je ušla u NATO pakt, odakle oružje nabavlja Srbija, a odakle Hrvatska i da li je na vojnoj paradi septembara prošle godine u Beogradu bilo prikazano oružje koja Srbija tajno uvozi, piše RSE.

Razgovaralo se i o tome kakav je značaj dva sporazuma o vojnoj saradnji potpisana prošle godine – jednog između Hrvatske, Kosova i Albanije, a drugog između Srbije i Mađarske – zašto Vučić smatra da sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova direktno ugrožava Srbiju, zašto je Hrvatska oktobra prošle godine uvela obavezno služenje vojnog roka, da li će to uskoro da učini i Srbija i da li su priče o naoružavanju i vojnim savezima u regionu više propaganda namijenjena domaćoj javnosti, nego prijetnja stabilnosti Zapadnog Balkana.

Omer Karabeg: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je izjavio da će Srbija u narednih godinu i po dana udvostručiti svoje vojne kapacitete. Da li je to izvodljivo?

Nikola Lunić: To nije realno. Srbija već sada za vosku izdvaja 2,5 odsto svog bruto društvenog proizvoda i teško da može više. Na kraju krajeva, vojna snaga svih zemalja u regionu opada bez obzira na velika sredstava koja se troše na naoružanje.

Omer Karabeg: Da li Hrvatska planira značajno uvećanje svojih vojnih kapaciteta?

Igor Tabak: Hrvatska je dio NATO saveza, a NATO je pod američkim pritiskom pristao da gotovo udvostruči svoje vojne proračune. Prvo je za sve zemlje NATO-a bio problem dostići dva odsto izdvajanja bruto društvenog proizvoda za odbranu, onda se pristalo na 3,5 odsto za čistu obranu i do pet odsto kad se uračunaju širi sigurnosni troškovi.

Dakle, ako u idućih nekoliko godina skočimo od 2 odsto na 5 odsto BDP-a, onda to znači da će Hrvatska, ali i sve druge NATO članice, radikalno povećavati svoja izdvajanja za obranu. I to nije pitanje utrke u naoružanju na Zapadnom Balkanu, već se odnosi na sve zemlje članice NATO-a. To je trend koji je nedvosmislen. Na to su pristala sva politička vođstva NATO zemalja. Veliki NATO brod se krenuo okretati teško i nevoljno, ali sad, kad je to krenulo, nema puno stajanja.

Oružje i sa Istoka i sa Zapada

Omer Karabeg: Odakle Srbija nabavlja oružje?

Nikola Lunić: Srbija je do sada imala, kako su to zvaničnici nazvali, multivektorski pristup. Nabavljala je oružje ne samo iz Rusije i Kine, nego i sa Zapada, prije svega iz Francuske, znači, imala je i zapadnu i istočnu tehnologiju. To je u jednu ruku dobro i korisno, ali je problem za održavanje borbenih sistema u smislu logistike što pokazuje primjer Ukrajine. U tom kontekstu nabavljanje oružja sa svih strana može biti i kontraproduktivno.

Omer Karabeg: Odakle Hrvatska nabavlja svoje oružje?

Igor Tabak: Hrvatska je jasno svrstana. Mi smo krenuli u prenaouružvanje izbacujući svu staru opremu i kompletno se okrećući zapadnoevropskim i NATO izvorima. Hrvatska se zadnjih petnaestak-dvadesetak godina kontinuirano naoružava u Zapadnoj Evropi i SAD. Time Hrvatska smanjuje logističke troškove koje kolega spominje. Jer logistika je najskuplji dio vojnih stvari, a logistički troškovi će se smanjiti ako imate usklađenu opremu.

Omer Karabeg: Predsjednik Vučić kaže da je Srbija posljednjih godina dio oružja nabavljala u tajnosti. Zna li se koje je to oružje?

Nikola Lunić: Vidjeli smo to na vojnoj parade septembra prošle godine. Jedna od tih stvari je rusko oružje, ruski borbeni sistemi za elektronsko i protivelektronsko ratovanje – Moskva, Krasuha itd. koji su dostavljeni, pretpostavljam, vazdušnim letovima, ali se ne zna na koji način jer sasvim sigurno nijesu stigli direktno iz Rusije.

S druge strane, tajno su nabavljeni i neki složeni i sofisticirani sistemi iz Izraela za koje je javnost saznala tek pred samu vojnu paradu. U ovom trenutku je posebno intenzivna vojna saradnja sa Izraelom, Riječ je o uvozu i izvozu oružja na obje strane. To se unekoliko može reflektovati na spoljnu politiku, ali mislim da je to još uvijek ograničenog kapaciteta.

Vojni savezi?

Omer Karabeg: Hrvatska je 18. marta prošle godine potpisala sa Albanijom i Kosovom Deklaraciju o suradnji na području odbrane i bezbjednosti, a Srbija je dvadesetak dana nakon toga 1. aprila potpisala sa Mađarskom Sporazum o strateškoj saradnji u oblasti odbrane. Da li se ova dva ugovora mogu smatrati vojnim savezima?

Igor Tabak: Hrvatska je prije desetak godina potpisala sa Srbijom gotovo identičan ugovor kao ovaj koji vi spominjete. Da li se i to može smatrati odbrambenim savezom? Ja mislim da nema ništa normalnije od odbrambene saradnje među susjedima. A činjenica da se sporazum Hrvatske sa Srbijom ne primjenjuje je možda veći izvor zabrinutosti nego činjenica da je Hrvatska potpisala takve ugovore praktički sa svim ostalim zemljama u susjedstvu.

Jer Hrvatska nastoji biti konstruktivna. Hrvatska je priznala Kosovo kao suverenu i samostalnu državu i biće joj drago pomoći ubezbjednosnoj stabilizaciji ove regija koja je zadnjih decenija vidjela dosta problema. I bio bi red da se kao regija konačno prestanemo pojavljivati na kartama nestabilnosti.

Nikola Lunić: To nijesu nikakvi vojni savezi. U tom pogledu to su bezsadržajni dokumenti. U Deklaraciji Zagreba, Prištine i Tirane eksplicitno piše da ona ne stvara nove međunarodnopravne ili međuvladine obaveze među državama potpisnicama, niti utiče na njihove postojeće obaveze sa drugim zemljama. To dovoljno govori o vrsti savezništva. Takvi sporazumi su unutrašnjepolitički dokumenti koji služe da se napravi kohezija biračkog tijela i da se eventualno dobije na nekakvom rejtingu.

Paradoksalno je što je u reakciji na Deklaraciju Hrvatske, Kosova i Albanije Ministarstvo spoljnih poslova Srbije izdalo saopštenje u kome, pored ostalog, postavlja pitanje zašto je Srbija isključena iz bilo kakvih pregovora o kolektivnoj bezbjednosti u regionu. To pitanje je Ministarstvo spoljnih poslova trebalo postaviti vrhovnoj vlasti u Beogradu, odnosno svom premijeru i predsjedniku.

Zašto je Srbija isključena? Jedan od osnovnih razloga je povjerenje. Umjesto da upravo sada kada, vlada globalna geopolitička histerija, jačamo povjerenje kako bismo gradili, naizgled nevjerovatna i nemoguća, bezbjednosna savezništva da bismo opstali u ovom nesigurnom vremenu, mi kreiramo virtuelnu bezbjednosnu trku u naoružanju koju naši budžeti ne mogu da izdrže i koja sasvim sigurno nije potrebna ovom reginu.

Vučićevi strahovi

Omer Karabeg: Predsejdnik Srbije Vučić doživio je Deklaraciju o vojnoj saradnji Hrvatske, Albanije i Kosova kao direktnu prijetnju Srbiji. On je to nekoliko puta ponovio. Može li ta saradnja ugroziti Srbiju?

Igor Tabak: Hrvatska na dnevnom nivou sarađuje s Albanijom u NATO okviru jednako kao sa Mađarskom, Rumunijom, Bugarskom, Grčkom, Sjevernom Makedonijom i Crnom Gorom. To je okvir u kojem je Srbija odlučila ne učestvovati. Kad se to zna, vjerujem da je čitava ta priča jako drugačija od onoga kako se predstavlja iz Beograda. Nama je jako čudno slušati sve te stvari i upoređivati ih s našim dnevnim iskustvima funkcionisanja u zajedničkim savezničkim partnerskim okvirima.

Nikola Lunić: Ponekad se naša elita izgubi u prošlosti, u nekoj nezavršenoj istoriji i onda na osnovu emocija daje izjave koje ne odgovaraju realnosti. Ukoliko saradnja Hrvatske, Kosova i Albanije generiše nekakvu opasnost za Srbiju, onda je NATO sasvim sigurno izvor bezbjednosnih problema za Srbiju. Hrvatska je već odavno prenijela dio svog suvereniteta na NATO i Evropsku uniju u bezbjednosnom i svakom drugom pogledu. I ne samo Hrvatska, dio svog suvereniteta prenijeli su na NATO i Crna Gora i Makedonija. Ponekad se na to zaboravlja i onda se pojedini političari vole igrati rizika i upoređivati vojnu snagu između zemalja bivše Jugoslavije.

To je sada neuporedivo jer kao što Beograd 1989. nije shvatio šta u geopolitičkom kontekstu znači pad Berlinskog zida, pa je kao noj držao glavu u pijesku, tako i danas, čini mi se, slabo shvata kakve se promjene dešavaju. Srbija treba praviti saveze, a najbolji i najčvršći savezi su sa komšijama u regionu. Ukoliko se naše spoljne politike približe, to će biti benefit za cijeli region, a ne samo za jednu zemlju.

Omer Karabeg: Šta Srbija očekuje od sporazuma sa Mađarskom o strateškoj saradnji u oblasti odbrane?

Nikola Lunić: Srbija nikada nije imala pretjerano veliku vojnu saradnju sa Mađarskom. Potpisivali smo okvirne sporazume i memorandume o vojnoj saradnji koji nijesu rezultirali strateškom saradnjom. Ponavljam, mi moramo biti usmjereni jedni na druge. Mnogi će to vidjeti kao utopiju, ali smatram da bi najbolji bezbjednosni savezi bili oni između država bivše Jugoslavije bez obzira što sada između političkih elita vladaju određeni animoziteti. Ono što je najveća opasnost za destabilizaciju regiona nijesu same zemlje regiona jer one nemaju kapacitet da se međusobno ugroze, već kreiranje geopolitičkog vakuuma u regionu u kojem bi velike sile nastojale da ostvare svoje sopstvene interese preko zemalja u regionu. Bitno je da ne dozvolimo da postanemo alat u tuđim rukama.

Igor Tabak: Hrvatskoj je potpuno u redu da svi naši susjedi međusobno sarađuju. Pa makar to bile i EU kandidatkinje koje tvrde da su neutralne, a naoružavaju se bog zna s koje strane. Saradnja Mađarske i Srbije ne da nam nije problem, nego je dobro došla. Ovih dana se iz francuskih izvora čulo da čitav niz NATO i EU zemalja nastoji Srbiju uvezati u razne programe saradnje ne bi li se time izbjegle čudne situacije u koje se Beograd periodički dovodi. Time bi se podigla bezbjednost regije i smanjio rizik od konflikta. To je ono što u krajnjoj liniji vidimo i u odnosima Mađarske i Srbije, Bugarske i Srbije, Rumunije i Srbije, Grčke i Srbije. To je, u stvari, aktivnost kojom Europska unija nastoji srediti svoje dvorište, pa time i hrvatsko susjedstvo.

Vojska kao vaspitač?

Omer Karabeg: Hrvatska je krajem oktobra prošle godine donijela odluku o ponovnom uvođenju obaveznog služenja vojnog roka. Zašto je to uradila?

Igor Tabak: Ima tu više razloga. Jedan od češće spominjanih je najava povratka vojnog roka u Srbiji. S druge strane, sada svi gledaju Ukrajinu i manjak ljudi u vojnim operacijama. Evropska unija je u više navrata raspravljala o mogućem aspektima pomoći Ukrajini. Hrvatska učestvuje u koaliciji voljnih koja se formirala u kontekstu evropske pomoći Ukrajini. Sve je to dovelo do preispitivanja vlastitih vojnih kapaciteta u klasičnom, konzervativnom smislu – koliko je vojnika potrebno da se rasporede na granici pri tome zaboravljajući na policiju koja je možda i brojnija od vojske i koja kontroliše naše šengenske granice.

Onda su se ljudi krenuli sjećati svoje mladosti kad su služili vojsku, pa bi htjeli da im mlade odgaja neko drugi, a ne roditelji i škola, vojska im dođe kao neko ko treba tjerati mlade da ustaju rano i da ih uči kako namještati krevet. To je bio koloplet razloga koji su utcali da Hrvatska napravi taj korak kao da je granična zemlja sa Rusijom ili Bjelorusijom. A opšta obveza služenja vojnog roka je zastario sistem čije će se mane ponovno pokazati na isti način kao što su bile vidljive prije nego što je Hrvatska taj sistem zamrznula krajem 2007. godine.

Omer Karabeg: U Srbiji se dugo najavljuje uvođenje obaveznog vojnog roka. Može li se očekivati da će sada i Srbija nakon Hrvatske donijeti tu odluku?

Nikola Lunić: Političari to najavljuju, ali ja sam skeptičan iz prostog razloga što je u Srbiji duboka politička i društvena kriza koja se neće riješiti bez vanrednih izbora koji se najavljuju za kraj godine. Ne vjerujem da će vlast uvesti obavezni vojni rok prije izbora jer bi to generisalo još veću opstrukciju i bunt u narodu, posebno među mladim ljudima. Kada se zalažu za uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, političari veoma često koriste argument vaspitanja mladih.

Biću jasan – vojna obuka nikad nije bila vaspitavanje. To je uvijek bio dril i obuka koja nema apsolutno nikakve veze sa vaspitavanjem. Kada je riječ o stručnom kontekstu, za 75 dana, koliko bi trajao obavezni vojni rok u Srbiji – 60 dana obuke i 15 dana vojnih vježbi – može se izvesti samo opšta vojna obuka bez imalo mogućnosti da se regruti obuče u nekim specijalističkim vještinama. A, kao što smo vidimo iz ukrajinskog rata, rat je evaluirao u takvom smjeru da su svakoj vojsci neophodne specijalističke vještine koje se za 75 dana ne mogu steći.

Neodrživa neutralnost

Omer Karabeg: Da li se trka u naoružanju na Zapadnom Balkanu, stvarna ili virtuelna, može svesti na rivalstvo između Srbije i Hrvatske?

Igor Tabak: Mislim da ne. Jer Hrvatska sve što radi u odbrani mora uvelike objašnjavati i usklađivati sa saveznicima. A naši saveznici nijesu samo u regiji, nijesu samo naši susjedi. Hrvatska je ušla u dvije velike asocijacije – Evropsku uniju i NATO – koje su potpuno promijenile karakter naših odnosa. Naša kompletna logistika je okrenuta na tu stranu. Sa evropskim zemljama rade se zajedničke nabave oružja i razvoj novih tehnologija u sklopu evropskog razvoja odbrane.

Nama je trenutno problem kako doći do zajedničkih evropskih sredstava i kako našu malu i skromnu odbrambenu industriju uvezati u evropske projekte, na koji način joj osigurati pristup NATO i EU novcem da bi mogla razvijati napredne tehnologije. To su izazovi koji su puno širi od naših odnosa bilo sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom ili Slovenijom. To su naši problemi. A susjedstvo je, nažalost, nestabilni okvir iz kojeg bismo najradije iskoračili u nešto pristojnije, normalnije da se možemo stvarno koncentrisati na ove bitne stvari.

Nikola Lunić: I ja mislim da ne postoji rivalstvo između Srbije i Hrvatske u naoružavanju. Ne mogu isključiti da u glavama nekih ljudi to postoji, ali objektivno sagledavajući situaciju i geopolitiku regiona mislim da ne samo ne postoji, nego i da ne bi ni trebalo da postoji. Mi bismo se trebali kompatibilno razvijati, možda čak imati neke zajedničke integrisane sisteme. Jer sadašnji tehnološki razvoj je takav da Srbija samostalno ne može odgovoriti na sve bezbjednosne rizike.

Hrvatska to radi kroz organizaciju NATO, a Srbija je izabrala virtuelnu i neodrživu vojnu neutralnost koja u ovakvim vremenima može predstavljati egzistencijalnu opasnost ne samo za državu, nego i za naciju. Ukoliko se pogrešno percipiraju bezbjednosni problemi, onda se moraju snositi i posljedice. Za Beograd je u ovom trenutku strateški važno da reši normalizaciju odnosa sa Prištinom. To je još više važno Zapadu, odnosno Evropskoj uniji. Zašto? Zato što je Zapad želio da vidi Kosovo kao jedinstveni slučaj. Međutim, Kosovo je očigledno postalo presedan u međunarodnim odnosima koji se sada pojavljuje širom planete.

Moramo vidjeti da li smo posvijećeni Vestfalskim postulatima – suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Beograd ne smije da vrluda u spoljnoj policiji. Ne smije da se sakriva ispod kamena što je ovih dana preporučio predsjednik Vučić. Nego upravo suprotno – treba da jasno stavi do znanja koje su nam vrijednosti, koji su nam principi i da na tome ustraje bez obzira na cijenu.

Propaganda

Omer Karabeg: I na kraju, da li su sve te najave o kupovini oružja i svi ti sporazumi o vojnoj saradnji više namijenjeni domaćoj javnosti, nego što će to stvarno biti realizovano?

Igor Tabak: Ja mislim da tu treba jako ozbiljno sagledati stvari. Ova jesen donijela je famoznu vojnu paradu u Beogradu koju su jako pažljivo gledali svi susjedi, a posebno sve članice NATO i Evropske unije. Na njoj se vidjelo puno ruske vojne tehnike, čak i bjeloruske, vidjela se i kineska i izraelska vojna tehnika. Za NATO i Evropsku uniju Bjelorusija i Rusija su pod sankcijama, a Kina je direktan trgovinski i ekonomski takmac. Takve saradnje stavljaju Srbiju van potencijalnog EU članstva. I Izrael je za mnoge EU države problematičan.

Hrvatska je u jednom momentu razmišljala o kupovini borbenih aviona iz Izraela, pa se onda jasno pokazalo koliko je to nesklopivo sa NATO kontekstom. Znate, neutralnost je jako dobra kad ju se deklariše, ali da bi neutralnost imala svoj smisao sve okolne zemlje moraju je priznati kao stvarno stanje. Bojim se da status Srbije, kao, ako se ne varam, jedine evropske države koja nije uvela sankcije Rusiji govori nešto drugo. I stvara problem povjerenja za sve ostale koji su u nekim drugim kontekstima. I to je regionalni problem.

Nikola Lunić: Mislim da u svemu tome što se radi oko naoružavanja i vojne saradnje ima propagande za domaću javnost. Jer, govorim o Srbiji, organizovati vojnu paradu i sajam naoružanja u roku od tri dana sasvim sigurno znači da se promovišu kohezija i političko jedinstvo. Međutim, to je djelimično i percepcija geopolitičke nestabilnosti i miješanja velikih sila i spoljnih igrača, u ovom slučaju Turske, u prilike na Balkanu. Jer kad ministar spoljnih poslova Turske otvoreno i eksplicitno poziva na islamsko ujedinjenje, onda to izaziva određenu vrstu zebnje da bi se to moglo eventualno odraziti i na naš region.