Ognjenović: Otišao zavjerenik umjetnosti; Mustafić: Koprivica otvarao čitave svjetove značenja; Popović: Totalitarac - piše mozgom, srcem i krvlju

Pisac, dramaturg i partizanovac Božo Koprivica preminuo je u Beogradu u 76. godini, ostavivši za sobom jedinstven književni i misaoni trag.
Prijatelji i saradnici pamte ga kao „zavjerenika umjetnosti“, autora neponovljivog izraza i čovjeka koji je umjetnost smatrao osnovnom ljudskom potrebom.
- Otišao je zavjerenik umjetnosti. Božo je vjerovao da su književnost, pozorište, muzika i druge umjetnosti osnovne čovjekove funkcije, a sve drugo, počev od disanja, služi da te funkcije omogući i podrži. Tako je on živio - kaže za Danas Vida Ognjenović, književnica i pozorišna rediteljka.
Njegov odlazak odjeknuo je među umjetnicima i prijateljima širom regiona, koji ga pamte kao jedinstvenu pojavu — čovjeka čije su misli, kao i rečenice, često izmicale očekivanom.
- Boža ću pamtiti po našem zajedničkom radu u teatru, ali još više po njegovom jedinstvenom načinu mišljenja koji je uvijek izmicao očekivanom. Na probama je djelovao kao da govori usput, gotovo mrmljajući, a zapravo je otvarao čitave svjetove značenja. Imao je rijetku sposobnost da spoji fudbal, književnost i život u jednu istu misao – preciznu, duhovitu i bolno tačnu - kaže reditelj Dino Mustafić.
Za Mustafića, kao i za mnoge druge, Koprivica je bio neponovljiv — „pisac skokovite rečenice“, kako ga nazivaju, ali i namrgođeni dobri duh grada i zemlje koje više nema.
Kretao se u svjetovima koji su umjeli biti teški, ali ni Božo nije bio lak – bilo je potrebno probiti se do njega, piše Vreme.
- Bio je svoj, neponovljiv, sa ogromnim unutrašnjim prostorom. Njegove rečenice su znale “skrenuti”, ali su uvijek pogađale suštinu. Bio mi je saradnik i prijatelj, utjeha kada nam ne ide mizanscen, korektiv kada ne vidim cjelinu predstave, najbolje oko da prepozna detalj kao majku poetike predstave - zaključuje Mustafić.
Sličnu sliku o Koprivici daje i njegov dugogodišnji prijatelj, filolog i prevodilac Sinan Gudžević.
- Bio je čovjek drugog svijeta, iskren, strastven, jedinstven i u kulturi i u mom životu - rekao je Gudžević.
Književna kritičarka Jasmina Vrbavac ističe da je Koprivica bio ličnost satkana od suprotnosti — ali u savršenoj ravnoteži.
- Čini mi se da nikad nisam vidjela toliko zanimljivog i nevjerovatnog čovjeka koji je u sebi spajao više suprotnosti. Imao je u sebi s jedne strane izuzetnu čvrstinu i možda je bio čak tvrd u nekim stvarima kada bi insistirao na iskonskim ljudskim vrlinama – na poštenju, ličnoj odgovornosti, poštovanju drugih i poštovanju principa. S druge strane je bio izuzetno nježan, mek i suptilan, pun razumijevanja i emocija za kompletnu umjetničku javnost, umjetnost i ljude koji u njoj učestvuju, ako bi oni postupali iz tih iskonskih vrlina dostojanstva, poštenja i radinosti. Vrlo čudan spoj u okviru same ličnosti, a uz to izraziti talenat koji je spajao nevjerovatne stvari. Recimo ta ljubav prema fudbalu, koja je relativno trivijalna stvar, a koju je Božo uspijevao, upravo tim svojim darom, da podigne do potpuno metafizičkih visina koje rijetko ko od pisaca i umjetnika uspijeva da dosegne - kazala je Vrbavac za Danas.
Kako dodaje, upravo te suprotnosti činile su njegovu autentičnost.
On je plijenio i fascinirao ljude oko sebe, koji su ga prepoznavali kao originalnu figuru — mnogi bi rekli šmeker „kakvog nema“.
- Bora ste ili voljeli ili ga niste voljeli, ali ste morali da ga poštujete zbog te njegove ogromne autentičnosti i specifičnosti koja je teško uporediva sa nekim drugim ljudima iz sličnog umjetničkog miljea - zaključuje Jasmina Vrbavac.
Od Koprivice su se oprostili brojni prijatelji i poštovaoci i na društvenim mrežama. Među njima i Petar Peca Popović, koji je podijelio svoj tekst o Božovom pisanju o fudbalu uz kratku poruku: „Zbogom, majstore“.
U tom tekstu podsjeća na rijetke autore koji su uspijevali da riječima dočaraju „složenost loptanja“, ali naglašava da je Koprivica bio poseban.
- …Kažem ima ih, ali postoji i Božo Koprivica! Sa uzbuđenjem napaljenog klinca i nestrpljenjem zagriženog matorca, između prenosa iz Brazila, iznova izčitavam njegove eseje, poeme, zapise, haiku tekstove u zbirci ”Samo bogovi mogu obećati”. Kakvo putovanje kroz istoriju poslijeratnih svjetskih prvenstava kroz sudbine najvećih matadora igre! Zbirka fusnota o dreserima uličnih krpenjača što odrastaju u suverene odsudnih lopti na utakmicama koje se ne zaboravljaju - navodi Popović.
Prema njegovim riječima, „Božo to na papiru čini kao Di Stefano na travi“.
- Totalitarac. Piše mozgom, srcem i krvlju. Kad je svevišnji raspoređivao talente, kod Koprivice mu puče koncept, nije štedio. Dao mu je i za neke od nas što smo stajali iza u redu. Zato Božo nosi dar da fudbal voli strašću odanog navijača, pamti mudrošću sveznadara, razumije uzvišenošću filozofa, a dojasni poezijom barda. Kao što Sanja Domazet iz čudesnog vrela dvadesetog vijeka prosijava riječi za svoje ”Božanstvene bezbožnike”, tako Božo tvori najljepše portrete gosparima umjetnosti igre koje voli. A voli ih istinski i strasno, kao fudbaler, kao esteta, kao pisac najplemenitijeg reda - napisao je Popović.
Kako je rekao, poput Krojfove ekipe što je plijenila fudbalom po cijelom terenu, "tako, baš tako Božo, obdaren sposobnošću da u običnom detalju prepozna poeziju, nudi simfoniju svoje i tuđih sudbina, zavičaj homo ludensa, slavlje fudbalske inteligencije kroz golove i poteze koji vremenom ne blijede, šarm koji oplemjenjuje terene i epohe, lomni putopis po nedohodima lične biografije i razvalinama Osimove Jugoslavije, o vrlinama koje razdvajaju igrače zadatka od majstora rođenih da loptom kvare zakone fizike i logike".
- U prostoru jezika u kome mnogo toga nedostaje, a književnih nagrada ima previše, uvreda za magičnu beletristiku, za žanr koji mnogo toga podrazumijeva, a nema tačne međe, jeste uredno zaobilaženje autora knjiga “Volej i sluh“, “Kiš, Borhes i Maradona“ i “Dribling“. Koprivica je onaj koji svojim rukopisom upotpunjuje najfiniju liniju pisanja o sportu u složenoj prirodi smrtnika, onu koja se proteže od Crnjanskog, Andrića, Mihailovića, Kiša… - napisao je Petar Peca Popović povodom knjige Boža Koprivice “Samo Bogovi mogu obećati“ (2014).