Možete otići iz svoje kuće, ali ta kuća nikada neće izaći iz vas

„Crna truba“, dugometražni igrani debi reditelja Bojana Stijovića, obilježio je 39. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival osvojivši dvije značajne nagrade – Plaketu „Živko Nikolić“ za specijalan doprinos filmskom izrazu i Specijalno priznanje FEDEORA žirija. Bojan, koji iza sebe ima nekoliko kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova, u svom prvom dugometražnom ostvarenju, nastalom po scenariju Stefana Boškovića, otvara pitanja povratka, pripadanja i identiteta. Njegov junak vraća se u prostor iz kojeg je nekada otišao, ali se ubrzo pokazuje da se od mjesta porijekla ne može jednostavno pobjeći – ono ostaje dio čovjeka i kada ga fizički napusti.

Za film „Crna truba“ dobili ste nagradu „Živko Nikolić“ i to za specijalan doprinos filmskom izrazu, a žiri je prepoznao upravo taj spoj crnog humora, apsurda i kritičkog pogleda. Koliko vam je važno da se Vaš autorski rukopis poklopi sa načinom na koji ga publika i žiri prepoznaju?

-Kada radite na jednom ovako slojevitom filmu, jako je važno da ostanete dosljedni sebi, svojim stavovima i uvjerenjima. Smatram da je to jedini način da ono što stvarate bude istinito i iskreno, jer vjerujem da film, bez obzira na to koliko je složen ili koliko različitih slojeva u sebi ima, uvijek mora da proizilazi iz nečega što je autoru na određeni način blisko i važno. Upravo zbog toga mislim da je u mom slučaju bila dobra okolnost to što mi je Stefan Bošković donio svoj scenario i pitao me da li bih želio da radim film po njemu. Nakon što sam pročitao, odmah sam pristao, jer sam u tom scenariju prepoznao jedan svijet koji Stefan dobro poznaje, ali koji je i meni blizak i poznat. Mi smo dugogodišnji prijatelji i mislim da je upravo naše poznavanje doprinijelo tome da vrlo brzo prepoznamo zajedničku potrebu da zajedno uđemo u ovakav projekat. Ono što sam, takođe, vrlo jasno osjetio čitajući scenario jeste koliko je Stefanu bilo stalo do onoga što je napisao, do teme, ideje i svijeta koji je kroz scenario stvorio. Ta njegova lična povezanost sa pričom učinila je da ona vrlo brzo postane važna i meni. Do pravih stvari nekada se jednostavno dođe. Takve situacije su rijetke, ali se upravo to dogodilo u ovom slučaju. Kada imate tako čvrstu osnovu, onda počinjete da izgrađujete jedan cijeli svijet, a nikada niste sto odsto sigurni da li će taj svijet uspjeti da uspostavi komunikaciju sa publikom, žirijem ili bilo kim drugim ko će film gledati. Ali dok ga stvarate, morate imati uvjerenje da pravite nešto što u sebi ima kvalitete koji će izazvati određenu reakciju. Na kraju, ako to uradite na kvalitetan i iskren način, mislim da ćete neminovno doći u situaciju da publika ili žiri na neki način reaguju, da ih film pomjeri iz neke njihove tačke. To ne mora uvijek biti pozitivna reakcija, ali je važno da reakcija postoji. Film bi trebalo da otvori neko pitanje, da pokrene osjećanje ili misao. Zato mislim da dosljednost samom sebi i onome sa čim radite, zajedno sa otvorenošću u saradnji sa svim ljudima koji stvaraju film, na pravi način zaokružuju cijeli taj proces.

Žiri vam je dodijelio i specijalno priznanje FEDEORA a u obrazloženju se navodi da vas je ovaj debi učinio rediteljem čiji naredni film želimo nestrpljivo da vidimo. Osim što prija da li to priznanje stvara i pritisak?

-Rad na bilo kom filmu sa sobom nosi određeni pritisak. To je ogromna odgovornost, jer je jedan takav poduhvat zaista složen proces. Samim tim, imate odgovornost i prema ljudima sa kojima radite, ali i prema svim onim ljudima koji će na kraju pogledati film, kao i prema svima koji su na neposredan ili posredan način doprinijeli njegovom nastanku. Ta odgovornost se, naravno, dodatno pojačava kada dobijete nagrade, posebno kada je riječ o debitantskom dugometražnom filmu. Tada se, prirodno, očekuje da već u sljedećem filmu budete na istom ili još višem nivou. To je svojevrstan pritisak, ali istovremeno i lijepa vrsta odgovornosti. Ono što mi je posebno drago jeste činjenica da je FEDEORA nagrada koju smo dobili zapravo nagrada za cjelokupnu ekipu filma. Zbog toga mi je njeno obrazloženje posebno važno, jer se u njemu govori o različitim segmentima filma, od vješto napisanog scenarija, preko izuzetno zanimljive fotografije, dojmljivog filmskog jezika, glumačkih izvedbi o kojima je takođe rečeno mnogo lijepih stvari. Kao nekome ko je svoj prvi dugometražni film tek nedavno predstavio publici, jako mi znači što postoji nagrada koja je na taj način fokusirana na cijeli tim. Važno je da se u jednom ovakvom trenutku ne istakne samo reditelj, nego da se prepozna doprinos svih onih koji su zajedno sa njim stvarali film.

Film se bavi čovjekom koji se vraća u prostor iz kojeg je otišao, ali izgleda da taj prostor nije samo mjesto nego nešto što nosiš sa sobom. Da li „Crna truba“ govori i o Vašem odnosu prema sredini iz koje dolazite?

-Svakako da govori o svima nama. Svi imamo neku vrstu odnosa prema mjestu iz kojeg smo došli i svako od nas ko je otišao iz tog mjesta nosi sa sobom određene nedoumice, posebno kada se nakon dužeg vremena vrati. Ranije sam pomenuo da mnogo toga baziram na nekoj vrsti istinitosti, na nečemu što je proživljeno i sa čim imam određenu emocionalnu povezanost. U ovom slučaju, upravo zbog teme koja postoji u filmu, bio sam na neki način duboko involviran u sve te slojeve koji nam otkrivaju karakter koji svoj identitetski problem još uvijek nije riješio. Zbog toga mislim da je, kada imate mogućnost da dio svog životnog iskustva prenesete u film, to iz pozicije reditelja veoma važno. Na taj način filmu dajete određenu autentičnost, a sam film dobija i onu životnu uvjerljivost koju smatram veoma važnom. Tako da bi moj odgovor bio – da, postoje određena pitanja koja čovjek pokušava da razriješi gotovo čitavog života kada je u pitanju mjesto iz kojeg dolazi. Posebno kada u tom mjestu dugo nije bio prisutan, a onda mu se, u nekom trenutku, ponovo vrati. Mislim da je taj odnos prema mjestu iz kojeg potičemo nešto što nas na određeni način uvijek prati.

U filmu postoji nešto vrlo poznato i domaće, ali je istovremeno atmosfera pomjerena gotovo do paranoje i apsurda. Da li vam se čini da je za crnogorskog autora danas potrebno stvarnost „iskriviti“ da bi se ona zapravo jasnije vidjela?

-Smatram da bi cilj svakoga ko stvara filmove trebalo da bude upravo pokušaj da jednu rasutost osjećanja, jednu rasutost života i svakodnevice, na neki način konkretizuje, ne bi li došao do nekog značajnog pitanja ili zaključka. U tom smislu, ne smatram da je atmosfera filma pomjerena ili da nešto posmatramo kroz iskrivljenu prizmu. Naprotiv, smatram da je upravo ta perspektiva iz koje posmatramo svijet filma istinita. Jedan od važnih ciljeva jeste da uđemo malo dublje u ono što naši karakteri proživljavaju. A to „dublje“ podrazumijeva i ono što je skriveno, ono u čemu se zapravo nalazi ključ problema sa kojima se naši karakteri suočavaju. Zato ta izvjesna iskrivljenost koja postoji u vizuelnom identitetu filma za mene nije sama sebi svrha, već sredstvo. Ona na jedan drugačiji, ali istovremeno vrlo realističan način oslikava određenu situaciju i svijet u kojem se naši karakteri nalaze.

Poslije prvog filma vjerovatno se mijenja i Vaš doživljaj same profesije. Šta Vas je režiranje „Crne trube“ naučilo o filmu što nijedna škola, knjiga ili razgovor sa drugim rediteljima nije mogla?

-Do sada sam režirao nekoliko kratkometražnih igranih i nekoliko dokumentarnih filmova, ali ovo iskustvo je zaista bilo potpuno drugačije od svega što sam do sada radio. U tom smislu sam naučio mnogo, posebno kada je riječ o filmskom vremenu i, uopšte, vremenu koje je potrebno da bi se napravio jedan dugometražni film. Ono na čemu sam posebno zahvalan i što mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo jeste saradnja sa mojim najbližim saradnicima, sa kreativnim ljudima koji su od samog početka u ovaj film ušli na način koji mi je odgovarao. Svi su imali veoma velike i zahtjevne zadatke, ali su ih uradili na najbolji mogući način. Isto važi i za produkciju koja nam je omogućila okvir u kom smo mogli da djelujemo na taj način. To je jedno od najvažnijih iskustava koje nosim iz ovog filma, spoznaja koliko je dragocjeno imati oko sebe ljude kojima vjerujete i sa kojima dijelite isti osjećaj za film. Ako ste takvu ekipu pronašli, onda je prirodno da želite da sa njom nastavite dalje.