Prva iduća članica EU: Četnik Mandić jedini zna što radi, SPC i Vučić igraju prljavo, a slijede ključni izbori

Izbori 30. avgusta 2020. bili su prekretnica u novijoj istoriji Crne Gore. Dugogodišnja vlast je pala, a dugogodišnja opozicija postala vlast. Od onoga što je tada obećavano malo je ostalo, a još manje realizovano. Ekonomija je i dalje ekstraktivne prirode, rast plata osiguran je mahinacijama s doprinosima, a ne rastom realne ekonomije, nastavljena je, a negdje i povećana praksa partijskog zapošljavanja, dok je borba protiv kriminala svedena na obračun s jednim, a vrlo blag odnos prema drugom kriminalnom klanu. Jedini napredak koji država bilježi jeste onaj na evropskom putu, ako napredak mjerimo zatvorenim poglavljima, a ne stvarnim učinkom u društvu.

U Crnoj Gori su se od 2020. izmijenile tri vlade: vlada izgubljenog Zdravka Krivokapića, vlada štetočinskog Dritana Abazovića i trenutna vlada, vlada odsutnog Milojka Spajića, premijera kojeg nema.

Evropski put Crne Gore glavna je igra u gradu, sveprožimajuća tema i svojevrsni parareligijski fenomen. U Evropsku uniju se u Crnoj Gori zaklinju gotovo svi, EU je navodno rješenje za sve. Takva situacija, naravno, u konkretnim dnevnopolitičkim kategorijama po definiciji najviše pogoduje vlasti.

S vremenom se EU-retorika pretvorila i u smokvin list za sve i svašta – pa ako postavite pitanje zašto je premijer lagao o vlastitom državljanstvu, zašto ga nema u Skupštini kad se izglasavaju novi ministri njegove vlade, zašto ćuti o podizanju spomenika ratnom zločincu, zašto policija mirno gleda kako lokalni nasilnici na tom podizanju spomenika tuku novinare ili zašto ministar unutrašnjih poslova ne podnosi ostavku ili nije smijenjen zbog loše reakcije policije nakon što je masovni ubica na Cetinju neometano hodao okolo i ubijao – rizikujete da budete optuženi za podrivanje evropskog puta države.

Podrška vrha

Crnu Goru u ovom trenutku predvodi, u biti, trokomponentna vlast kojoj su pridružene stranke manje brojnih naroda.

Pokret Evropa sad! (PES) premijera Milojka Spajića pozicionira se kao proevropska i reformistička struktura, odnedavno je pridruženi član Evropske narodne partije te uživa snažnu (i nezasluženu) podršku vrha Evropske unije. Ispod površine, ogoljeno od retorike, radi se o političkoj nakupini svega i svačega, o prebjezima iz niza stranaka, a većina skupštinskih poslanika te stranke lično su i interesno bliži Andriji Mandiću, predsjedniku Skupštine i četničkom vojvodi, nego drugim akterima crnogorske političke scene. Spajić je nezainteresovan za upravljanje državom i za upravljanje skupštinskom većinom, što je Andriji Mandiću omogućilo da postane pravim gospodarom te većine.

Nova srpska demokratija (NSD) predsjednika Skupštine i četničkog vojvode Andrije Mandića odjednom se pokušava ulaštiti, pozicionirati kao proamerička i proevropska konzervativna stranka, nakon gotovo tri decenije Mandićeve četničke i putinističke politike. Dok Mandić neiskreno govori o pomirenju, sustiže ga pritisak prošlosti, biračkog tijela i Vučićevog režima – pa tako ovaj put, za razliku od svog dojučerašnjeg saborca Milana Kneževića, ne hvali otvoreno Ratka Mladića, no njegovoj porodici umiveno upućuje saučešće povodom smrti ratnog zločinca.

Mandić je napravio otklon od (Aleksandra) Vučića kojeg procjenjuje skorijim gubitnikom (ili, preciznije, Vučić od Mandića kojeg više ne kontroliše), ulizuje se evropskim zvaničnicima, a preko Dodikovih kontakata u Izraelu pokušava ostvariti ulaz u američku Republikansku partiju. Za razliku od Spajićevog PES-a i Bečićevih Demokrata – Mandić se jedini u državi bavi politikom u pravom smislu te riječi, gomilajući svoju moć. Traga za savezništvima, kontroliše Radio Televiziju Crne Gore, a s pojedinim poroznim političkim predstavnicima crnogorskih Bošnjaka i crnogorskih Albanaca sprovodi etnofederalizaciju – dijeli državni plijen prema nacionalnom ključu, savršeno svjestan da na kraju dana od toga on najviše profitira. Ranjena strana takvog rasporeda odnosa prvo je Crna Gora i njezino društveno tkivo, a onda i Crnogorci.

Demokratska Crna Gora (Demokrate/DCG) Alekse Bečića kontroliše vojsku i policiju. Njezin lider, Aleksa Bečić, persona je non grata u Hrvatskoj. Ta mu titula izrazito smeta i za njezino ukidanje navodno pokušava lobirati. Demokrate su se nekad davno predstavljale kao pomiriteljska priča koja će nadići nacionalne rovove i donijeti „pobjede, a ne podjele“. U međuvremenu su se pokazale najnesposobnijima u crnogorskoj vlasti, uz to u svakoj delikatnoj situaciji servilnima i Vučiću i SPC-u, a prednjače i u partijskom zapošljavanju.

Šizofrenija vlasti

Smrt Ratka Mladića bila je posljednji simptomatski događaj u razotkrivanju šizofrenosti ove vlasti. Za neke u vlasti on je heroj, za neke zločinac, a za neke ili jedno ili drugo – no o tome se ni ne usude izjasniti. Pa tako europejci Spajić i Bečić ćute, Mandić upućuje saučešće porodici ratnog zločinca, za pojedine iz Socijalističke narodne partije (SNP) on je heroj, a ministar vanjskih poslova i lider Bošnjačke stranke (BS) Ervin Ibrahimović kaže da ovaj „i živ i mrtav, zaslužuje samo prezir“.

No taj prezir Ibrahimoviću očito nije dovoljan da bi napustio vlast u kojoj je s četničkim vojvodom i onima za koje je Mladić heroj, a za ulazak u tu vlast svojevremeno je dobio podršku predsjednice Pokreta Majke enklava Srebrenice i Žepe, što je tužan detalj. Sada najavljuje da će BS glasati za opozicionu inicijativu smjene Mandića, no čini se tek nakon što je postalo očito da opozicija neće imati dovoljno glasova za smjenu. Mandić na to tobože velikodušno poručuje da se „pomirenje pokazuje onda kada je najteže, razumijemo odluku Bošnjačke stranke“. Bura u čaši vode, sve je uigrano i sve ostaje isto.

Ova situacija još je jednom pokazala da je trenutna vlast amalgam niza ličnih i partijskih interesa, bez stvarne vrijednosne komponente, s Mandićevom četničkom komponentom koja jedina zna što dugoročno radi, a besplatno jaše na od Evropske unije poklonjenom talasu.

Srpska pravoslavna crkva veto je igrač u Crnoj Gori. Njezina primarna poluga nad donosiocima odluka jeste njihov strah od zamjeranja joj, a tu su i poluge u pogledu kadrovskog, finansijskog i porodičnog pritiska.

Tako, primjerice, mitropolit Joanikije Mićović može o notornom ratnom zločincu iz Drugoga svjetskoga rata, četničkom vojvodi i potpukovniku Pavlu Đurišiću, govoriti kao o „velikom junaku nepobjedivog karaktera“, a mitropolit Metodije Ostojić može grliti i ljubiti njegovu bronzanu statuu – a da o tome vlast ćuti, a opozicija reaguje mlako.

Pitanje crkve

Odnos Beograda prema Crnoj Gori itekako se prelomio i na pitanju crkve. Naime, Vučić i njegov lojalista Porfirije Perić rade sve kako bi osigurali da im se ne ponovi epizoda nepredvidljivosti ponašanja crkve u Crnoj Gori kakvu su imali s pokojnim Amfilohijem Radovićem, koji je bio Vučićev neprijatelj. U tu svrhu beogradska centrala kadrovski čisti crkvenu strukturu na tlu Crne Gore od posljednjih ostataka onih koji su iole bili za nekakav dogovor s Crnogorcima ili su bar željeli primat okupljanja dati vjerskom, a ne nacionalnom, ideološkom ili obavještajnom.

Dodjelom lične titule mitropolita Metodiju, uz već postojećeg mitropolita, a bez promjene statusa njegove eparhije, Beograd otvoreno gazi dosadašnju tradiciju u kojoj je mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske imao koordinacioni primat nad ostalim trima eparhijama čiji se djelovi nalaze na teritoriji Crne Gore, a u posljednje se vrijeme sve glasnije šuška i o mogućnosti stvaranja Bokokotorske eparhije na štetu mitropolije, odnosno daljnjem mrvljenju crkvene teritorije, kako bi se osigurala maksimalna poslušnost režimu u Beogradu svih SPC sastavnica na državnoj teritoriji Crne Gore.

Joanikije i Metodije nijesu u najboljim odnosima – Joanikije je pragmatično nešto bliži Mandiću, a Metodije fanatično odan Vučiću. Ipak, u ključnim stvarima misle identično – ne vole Crnogorce, Hrvate, Albance, Bošnjake i crnogorsku nezavisnost, a vole Pavla Đurišića i Ratka Mladića.

Razmažena trima decenijama apsolutne vlasti i izbušena godinama negativne selekcije, crnogorska opozicija se od gubitka vlasti 30. avgusta 2020. nastavila ponašati kao da je i dalje na vlasti – spora, nadmena, dosadna i promašena. Iskreno vjerujući da gubitak vlasti nije bio generacijsko upozorenje i ogroman izazov, nego tek kratkotrajna anomalija, tražeći neku kombinaciju za ekspresni povratak u sedlo – izgubila je šest godina ne napravivši doslovno ništa, i to uz vlast koja joj se danonoćno servirala posrtajima i blamažama.

Od gubitka vlasti 2020. do danas crnogorska opozicija izgubila je gotovo sve lokalne, parlamentarne i predsjedničke izborne utakmice, njih više od 20.

Demokratska partija socijalista (DPS) najveća je opoziciona struktura. Ta stranka nalazi se u svojevrsnom limbu. S jedne strane uživa solidan procenat podrške, a s druge strane je percepcijski izolovana za bilo kakvo koaliranje koje vodi ka vlasti. S jedne je strane nominalno podmladila svoje rukovodstvo, a s druge je strane sektaško-birokratski način djelovanja ostao isti, a čini se da se i stvarne odluke donose na isti način, iz zaleđa stranke.

Ta stranka izbore 2027. dočekuje gubitničkom taktikom čekanja.

Manja opoziciona kolona, Evropski savez (ES), sastavljena od nekoliko manjih stranaka crnogorskog predznaka, heterogena je struktura sastavljena i od zdravih djelova i od pojedinaca upitne vrijednosti, što oponentima pogoduje za olako javno i medijsko otpisivanje cjelokupne priče. Savezu nedostaje snažno zaštitno lice, hrabrost za ozbiljniji iskorak te dnevna politička i medijska prodornost.

Trideset godina jedne vlasti ostavilo je traga i na crnogorskoj intelektualnoj sceni i u crnogorskom civilnom društvu. Uz pokoji časni izuzetak koji je dosljedno radio i nekad i sada – jedan dio scene fiksiran na DPS njegovim je padom s vlasti 30. 8. 2020. utihnuo i nestao, drugi se dio slizao s novom vlašću, a ostatak je premrežen odnosima s bivšom vlašću do mjere da je u permanentnoj fazi čekanja – čeka se spasitelj kojeg nema (i neće ga biti u tom obliku) ili se spas nasušno traži u nekadašnjim liderima koji odavno nemaju što ponuditi u ovoj eri.

Hibridni uticaj

Ključ Vučićevog uticaja u Crnoj Gori ležao je u pristupu diversifikacije ideološkog i obavještajnog portfelja. Ostvarivao je i još donekle ostvaruje i direktni i individualni uticaj na niz pojedinaca, stranaka, medija, finansijskih institucija, nevladinih i kulturnih organizacija. Uticao je na mnoge, no ne na jednak način i ne u jednakoj mjeri.

U pogledu direktnog uticaja važnu je operativno-finansijsku ulogu igrao vojvođanski ogranak Srpske napredne stranke, prvobitno okupljen oko Igora Mirovića, a potom oko bivšeg premijera Miloša Vučevića, a koji je godinama služio kao mrežno čvorište i kontakt-tačka s režimom za razne putnike namjernike iz Crne Gore koji su se dali u službu druge države.

Eksplicitni primjeri Vučićevog miješanja u crnogorske izbore dvije su takozvane Bitke za Nikšić, iz marta 2021. i aprila 2025, u kojima je Mandićev stranački kolega Marko Kovačević (znakovitog nadimka Šubara) prvo osvojio, a potom zadržao vlast u tom važnom crnogorskom gradu. SNS je davao snažnu tabloidnu propagandnu i terensku podršku Kovačeviću (tada su Mandić i Vučić bili u ljubavi), a te izbore pratile su i sumnje na uvoz novca za kupovinu glasova i birača iz istočne Hercegovine.

No sam uticaj na crnogorsku scenu bio je daleko širi. U pogledu individualnog uticaja, Vučićev režim služio se instrumentima straha i instrumentima porodičnog pritiska. Premijera Spajića Vučićev je režim preventivno medijski izbombardovao uoči formiranja vlade u jesen 2023, dao mu do znanja da se mora osloniti na parlamentarnu podršku NSD-a i DNP-a te dogovoriti njihov naknadni ulazak u Vladu, a ne formirati vlast s opozicionim procrnogorskim strankama.

Kada se pak nakon podgoričkih izbora u jesen 2024. pojavila mogućnost promjene vlasti u glavnom gradu i mogućeg talasa za šire promjene u državi, pri čemu su predsjednik Milatović i njegova struktura bili jezičac na vagi – i suprotno svemu najavljivanome naprasno spasili novu-starу vlast – uveliko se govorilo da je to osigurano prijetnjama poznatih kriminalaca iz 1990-ih kojima je bio izložen Milatovićev brat, koji živi u Srbiji i navodno posluje s tamošnjom državom.

Od Dritana Abazovića, nominalno zeleno-lijevog političara i svojevremeno u očima Evrope modernog manjinca, očekivala se snažna podrška srpskim studentima, a on sve vrijeme nije smio pisnuti protiv Vučića, što zbog ličnog kukavičluka i premreženosti s nacionalističkim krugovima u Srbiji, što zbog poslovnih interesa svojeg brata u Beogradu.

Bečića i Demokrate navodno se ucjenjivalo raznim ličnim i akademskim kompromatima, a ako i nije djelovalo lično, itekako je djelovao strah od SPC-a.

Uticaj medija

Vučić je uticaj na znatan dio crnogorskih novina, televizija i portala (više od polovine njih) ostvarivao posredno, preko vlasničkih, upravljačkih i kadrovskih veza tih medija sa Srbijom i njegovom vladajućom strukturom. Trenutno traje pokušaj preuzimanja najuticajnije crnogorske medijske grupe Vijesti od strane fonda Alpac Capital, koji se preko kapitala bliskog Viktoru Orbanu povezuje s Vučićem.

U posljednje se vrijeme kroz određene kolumniste i analitičare u Crnoj Gori počela plasirati i teza o konkurentnim uticajima spolja, pri čemu se naglašava navodni hrvatski uticaj te se isti odmah izjednačava s onim iz Srbije. Prema toj tezi dva jednaka maligna uticaja spolja, suprotnog predznaka, štete Crnoj Gori, a rješenje je neki unutrašnji srednji put.

Ovakva teza činjenično je netačna, ali i prilično lukava i utilitarna. Naime, ispada da su hrvatski zahtjevi Crnoj Gori na evropskom putu, i to uglavnom zahtjevi civilizacijske prirode (odštete logorašima, pitanje nestalih, procesuiranje ratnih zločina, imovinska pitanja) te u vezi sa školskim brodom Jadran (o čijoj se važnosti, naravno, može raspravljati) – isto što i danonoćne kampanje mržnje u srpskim režimskim medijima, ucjenjivanje crnogorskih zvaničnika, proaktivno miješanje u crnogorske izbore te neprijateljsko preuzimanje medija u Crnoj Gori.

Cilj ovakvog lažnog pariteta jeste dati percepcijski poguranac onome koji je sada „jednako odmaknut i od Vučića i od Plenkovića“ – tobože evropeizovanom Andriji Mandiću. Uzgred rečeno, tema broda Jadran zabavna je iz razloga što su na njoj entiteti poput vučićevskog huškačkog portala Borba, velikosrpskog NVO-a Miholjski zbor i prevrtljivog Abazovića – odjednom i za jednu priliku postali žestoki crnogorski suverenisti.

Crnu Goru sredinom 2027. čekaju najvažniji izbori od 1997. nadalje, prema mojoj procjeni važniji i od referenduma 2006. i od parlamentarnih izbora 2020. Mnogi se s ovim neće složiti i reći će da se radi o presnažnoj tvrdnji. No zašto je tome ipak tako?

Da je referendum 2006. kojim slučajem propao – ne bi propao i crnogorski zamajac za nezavisnošću, naprotiv, vratio bi se još snažniji, s većim procentom podrške u društvu. Dubinski talasi u društvu bili su upravo takvi – želja za sopstvenom državom i odlučivanjem o sopstvenoj sudbini.

Isto tako, 30. 8. 2020. nije morao biti jednosmjerna cesta – da je nekadašnja vlast, a sadašnja opozicija, njegove lekcije shvatila ispravno i na vrijeme – taj je datum mogao biti prilika za ispravljanje brojnih negativnosti vlasti koja je pala 2020, pročišćenje i vraćanje jedne zdravije, dugoročno održive priče ili stvaranje nečeg boljeg na zgarištima minuloga. No 2006. je shvaćena zdravo za gotovo, a 2020. nije iskorišćena za regeneraciju.

Bitka za dušu

Sada pred sobom imamo izbore drugačije prirode, izbore koji će ili zaustaviti ili cementirati negativne unutrašnje trendove, i to ne za naredne godine, već decenije. Dubinski talasi u društvu ovaj su put drugačiji, za Crnu Goru nepovoljniji. 2027. je bitka za karakter države, za njezinu dušu i njezino zdravlje.

Politička se scena pred ove izbore nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji. Vlast je klimava i nesigurna u svoj opstanak, no još ima nešto ekonomskog i dosta spoljnopolitičkog manevarskog prostora za preživljavanje, dok je opozicija u nešto boljem stanju nego prije, no s nejasnom putanjom prema vlasti i bez ikakvih naznaka društvenog momentuma koji bi joj povećao šanse za vlast.

Spajić ne kontroliše sopstvenu stranku, Mandiću prijeti posrtaj na biralištima zbog spoljnog zaokreta, a Bečić se bori za prelazak izbornog praga. Ipak, čak i u takvoj situaciji – ne baš uvjerljiva opozicija zasad ostavlja mogućnost preživljavanja ove i ovakve vlasti.

Ako na izborima 2027. dođe do početka korjenite promjene unutrašnjopolitičkog stanja u smjeru istinskog tržišnog gospodarstva, inteligentnog osnaživanja institucija države i nacionalne bezbjednosti te zdravorazumskog dogovora u društvu bez zavisnosti od predatorskih aktera spolja i trojanskih konja iznutra – Crna Gora se ima čemu nadati.

Ako se pak nakon izbora 2027. nastave Spajićeva odsutnost, Bečićeva nesposobnost i Mandićevo kapilarno jačanje – Crnoj Gori prijeti opasnost da postane državom „naroda i narodnosti“, malom Jugoslavijom, plemensko-pogodbenom zajednicom s ne baš sjajnim izgledima za život i blagostanje u decenijama koje dolaze. I sve to s nadolazećim evropskim pečatom.

Autor ovog teksta je politikolog, politički i komunikacijski savjetnik.