Kina je ovo postigla prvi put za dva vijeka: Time je okončan njen „vijek poniženja“

 (Foto: Sergei Bobylev)
(Foto: Sergei Bobylev)

Možda zabrinut zbog mogućeg zasićenja čitalaca ovom temom, njujorško-beogradski ekonomista Branko Milanović svoju novu knjigu započinje aluzijom na staru seriju kafanskih viceva: Jednog dana, u proljeće ili ljeto 1989. godine, u vrijeme ručka, tri globalno poznata ekonomista ušla su u jednu knjižaru u Vašingtonu.

Kako prenosi Jutarnji list, jedan od njih bio je Jeffrey Sachs, tvorac ekonomske „šok terapije“, kojom je u prvim godinama tranzicije zemlje bivšeg komunističkog bloka usmjeravao ka tržišnoj ekonomiji. Drugi je bio David Lipton, Sachsov partner u Rusiji, Poljskoj i Sloveniji (tri decenije kasnije vršilac dužnosti direktora MMF-a, u periodu između mandata dvije generalne direktorke – Christine Lagarde i Kristaline Georgieve). Treći je bio Milanović, tada još vanredni profesor na Univerzitetu Johns Hopkins, čija je prva knjiga „Liberalization and Entrepreneurship“ upravo stigla u knjižaru, a bavila se dinamikom reformi u socijalizmu i kapitalizmu. Milanović tada svojim već slavnim poznanicima poklanja prve primjerke knjige.

Skok u 2026. godinu. Branko Milanović danas je, rame uz rame s nobelovcima Josephom Stiglitzom i Paulom Krugmanom, profesor na njujorškom Gradskom univerzitetu (City University) i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za veoma aktuelni problem imovinske nejednakosti, kako među državama tako i među stanovništvom unutar pojedinih, danas ponovo sve zatvorenijih zemalja.

Njegova nova knjiga „Velika globalna transformacija“ („The Great Global Transformation: The United States, China, and the Remaking of the World Economic Order“), koju je napisao nakon kraćeg boravka u Kini, čiji ga je napredak impresionirao, bavi se trima velikim globalnim promjenama koje su se dogodile tokom proteklih pola vijeka i koje će vjerovatno uticati na svijet u decenijama koje dolaze.

Sve tri promjene zasnivaju se na ekonomskom i tehnološkom usponu Azije, njenom sustizanju, a ponegdje i prestizanju Zapada. Na ekonomskom planu, uspon Azije pomjerio je središte globalne proizvodnje i trgovine prema Pacifiku. Na nivou država, politički uspon Kine zaoštrio je rivalstvo sa SAD-om, kako u Aziji tako i na globalnom nivou. Istovremeno, jačanje srednje klase u azijskim državama potisnulo je djelove zapadne srednje klase iz unosnih proizvodnih poslova, oblasti kojom su Zapadnjaci suvereno dominirali tokom posljednja dva vijeka.

Posljedica je najveća preraspodjela dohotka od industrijske revolucije. Rezultat: nezadovoljstvo zapadne srednje klase pretočilo se u političku reakciju koja je uzdrmala unutrašnji politički poredak zapadnih demokratija, uspostavljen nakon završetka Hladnog rata.

Milanović je naučnik i on stvari posmatra kroz poređenja. Socijalističku krizu u vrijeme raspada istočnoevropskog „sovjetskog bloka“ posmatra kao savršenu analogiju Velikoj depresiji, koja je od 1929. do 1932. godine pogodila kapitalističke zemlje. Njegov zaključak je da je ta depresija prevaziđena zahvaljujući politikama koje je utemeljio britanski ekonomista John Maynard Keynes, veliki protivnik politike stezanja kaiša, koji je izgovorio čuvenu rečenicu:

„Na dugi rok, svi smo mrtvi.“

Kejnzijanizam je u privredu zasnovanu na slobodnom tržištu uveo određenu dozu državnog intervencionizma, jer privreda prepuštena sama sebi jednostavno nije mogla da izađe iz depresije. Kapitalizam je, zaključuje Milanović, spasen zahvaljujući mjerama koje su mnogi smatrali protosocijalističkim: državnoj potrošnji, naknadama za nezaposlene, javnim radovima i nacionalizaciji privatnih preduzeća.

Pozajmljujem iz uvodnog poglavlja:

„Slijedeći tu analogiju, 1989. godine zaključio sam da se teška kriza socijalističkih privreda mora riješiti uvođenjem elemenata kapitalizma: većom ulogom tržišta, sistemom zarada koji snažnije podstiče učinak, liberalizacijom malog i srednjeg preduzetništva za privatne kompanije, većom samostalnošću državnih preduzeća u donošenju odluka i smanjenjem obima centralnog planiranja.

Činilo mi se potpuno jasnim da put iz socijalističke krize vodi ka većem udjelu kapitalizma – ali, baš kao i u slučaju Velike depresije, to ne bi značilo napuštanje temeljnog socijalističkog modela. Kao što kapitalističke privrede nijesu prestale da budu kapitalističke kada je u njih uvedena veća uloga države, tako ni socijalističke privrede – smatrao sam tada – ne bi prestale da budu socijalističke ukoliko bi privatni sektor u njima preuzeo znatno veću ulogu nego dotad.“

Ali stvarnost je krenula drugim putem.

Važna prekretnica na putu ka potpunoj dominaciji neoliberalne ekonomije dogodila se 1989. godine. Ekonomsku politiku Ronalda Reagana nastavio je njegov republikanski nasljednik George Bush stariji, a nekoliko godina kasnije učvrstio ju je demokrata Bill Clinton. Margaret Thatcher bila je na putu da postane britanska premijerka s najdužim stažom u modernoj istoriji.

I Reagan i Thatcher zauzeli su oštar stav prema sindikatima, okrenuli se opštoj deregulaciji, privatizaciji infrastrukture i stambenog fonda, kao i smanjenju poreskih stopa za vlasnike kapitala i bogate uopšte. Sve su to, zaključuje Milanović, bila obilježja politike usmjerene na preoblikovanje poretka uspostavljenog Rooseveltovim „New Dealom“, kojim je svojevremeno izliječena „Velika depresija“. Takva politika neminovno je dovela do smanjenja obima države blagostanja.

Problem je u tome što su se te politike nastavile nesmanjenim intenzitetom i nakon odlaska Reagana i Thatcher. Štaviše, geografski su se proširile i na područja izvan Zapada i Japana. Između 1989. i 1992. godine sve dotadašnje komunističke privrede urušile su se i prešle na drugu stranu: neke su od stopostotnog javnog vlasništva prešle na stopostotno privatno vlasništvo.

Dakle, kako danas priznaje Milanović, nijesu postale „mješovite“ privrede, kakve je on zamišljao 1989. godine. Većina se usmjerila ka sistemu po uzoru na Thatcher, u kojem javni sektor, odnosno država, nije imao šta da traži u proizvodnji bilo čega, pa ni u infrastrukturi, a vjerovalo se, ili se barem priželjkivalo, da ne bi trebalo da ima ni značajnu ulogu u javnoj potrošnji.

Takva ekstremna načela bilo je nemoguće sprovoditi tokom dužeg perioda, pa su privrede u „tranziciji“ ipak zadržale značajnu ulogu države, naročito u srednjoj Evropi. Uprkos tome, sve su one nesumnjivo postale kapitalističke i neoliberalne.

Preporučujući Milanovićevu knjigu čitaocima u najnovijem broju magazina Foreign Affairs, Barry Eichengreen, stručnjak za velike ekonomske krize sa kalifornijskog Univerziteta Berkeley, piše da Milanović analizira kako su neoliberalna ekonomska ideologija i vrtoglava globalizacija oblikovale tri najznačajnija obilježja 21. vijeka: uspon ekonomski samouvjerene Kine, jačanje moćne ekonomske elite na Zapadu i populističku reakciju u zemljama s visokim dohotkom.

Promovisanjem izmještanja proizvodnje u inostranstvo – što je omogućilo kineski privredni uspon – globalni neoliberalizam izvukao je stotine miliona Kineza iz siromaštva, ali je istovremeno na Zapadu doveo do gubitka radnih mjesta, zbog čega su se tamošnji građani okrenuli protiv globalizacije.

Okidač za tu političku reakciju bila je globalna finansijska kriza i velika recesija iz 2008. i 2009. godine, koje su jasno pokazale da su koristi od globalizacije u razvijenim privredama u većoj mjeri pripale kapitalu nego radu, a bogatima više nego radničkoj klasi.

Rezultat je današnji ekonomski i politički poredak, koji autor naziva „nacionalnim tržišnim liberalizmom“, u kojem protekcionizam i državni intervencionizam sve više određuju međunarodne odnose, dok na nacionalnom nivou i dalje opstaju ekonomske politike usmjerene na ograničavanje uloge države.

U nedavno objavljenom članku pod naslovom „Šta se zapravo dogodilo s liberalizmom“, Pratap Bhanu Mehta, istraživač sa Prinstona i bivši predsjednik Centra za istraživanje politika, uticajnog tink-tenka iz Nju Delhija, zaključuje da „niko nije uvjereniji u propast liberalizma od samih liberala“.

U zapadnim zemljama protekla decenija donijela je pravu lavinu eseja i knjiga koje oplakuju gašenje svjetla (možda upravo zato Milanović svoju knjigu započinje vicem). Bhanu Mehta zaključuje da je prevladala teza prema kojoj svijet svjedoči kraju jedne istorijske epohe. Liberalna dominacija, uspostavljena nakon američke pobjede u Hladnom ratu, praćena širenjem demokratije i slobodnog tržišta, sada je okončana.

Demokratije širom svijeta nazaduju. Vlade podižu prepreke trgovini i migracijama. Desničarski populistički politički pokreti, koji su nekada smatrani marginalnim, danas zauzimaju centralno mjesto. Pod vođstvom Donalda Trumpa, Sjedinjene Američke Države odlučno su okrenule leđa svojoj ulozi predvodnika takozvanog liberalnog međunarodnog poretka. Američki zvaničnici danas otvoreno zagovaraju agresivni nacionalizam, odbacujući dugogodišnja načela poput demokratskih normi, individualnih sloboda i ljudskih prava.

U još jednoj novoj knjizi, objavljenoj ove godine, pod naslovom „The Revolutionary Center“, britanski kolumnista Adrian Wooldridge piše da je „trijumf liberalizma predstavljao gubitak za običnog čovjeka“. Prema njegovom mišljenju, međutim, problem nije u samom liberalizmu, već u njegovom proizvoljnom, veoma „liberalnom“ tumačenju.

Takav reinterpretirani liberalizam iskrivljen je i s lijeve i s desne strane političkog spektra. I jedni i drugi pogrešno ga razumiju kroz ideološke okvire, ne shvatajući šta liberalna filozofija zapravo podrazumijeva. Razotkrivajući te zablude, Wooldridge pokazuje zašto bi svijet trebalo da prihvati izvorni liberalni način razmišljanja.

Tursko-američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade Daron Acemoglu iznosi slično stanovište u svojoj analizi krize pod naslovom „Šta se dogodilo s liberalnom demokratijom?“. Acemoglu tvrdi da su sadašnji neuspjesi liberalizma povezani s napuštanjem radničke klase. Prema tom tumačenju, zanemarivanje radnika dovelo je do uspona izrazito neliberalnih snaga, poput pokreta „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ (MAGA), koji je u SAD-u doveo Donalda Trumpa na vlast.

Wooldridge takođe ukazuje na različite autokrate i islamiste koji liberalizam ugrožavaju spolja. I Bhanu Mehta i Wooldridge i Milanović ukazuju na to da problemi koji danas muče liberalne demokratije mnogo više nagrizaju sistem iznutra nego što ga ugrožavaju spoljašnji neprijatelji.

Vratimo se sada Milanoviću, koji piše da je vrhunac globalnog neoliberalizma nastupio na prelazu iz jednog u drugi milenijum, kada je Kina postala članica Svjetske trgovinske organizacije (STO), kada je u Sjedinjenim Američkim Državama ukinut zakon koji je komercijalnim bankama zabranjivao preuzimanje investicionih rizika (Glass-Steagall Act), kada je euro postao zajednička evropska valuta i kada je globalizacija prihvaćena kao novo normalno stanje.

Intelektualni proroci političkog liberalizma i tržišne ekonomije bez ograničenja (Francis Fukuyama tada je napisao „Kraj istorije“) vjerovali su da ta specifična kombinacija demokratije i tržišta uživa univerzalnu podršku i da će je, pozajmljujem Milanovićevu formulaciju, „uskoro prihvatiti čak i oni mali, neposlušni otočići koji su se – poput galskog sela iz priča o Asteriksu – tvrdoglavo držali starih obrazaca“.

Ukratko, uloga nacionalnih država, naročito onih slabijih, svedena je na nulu, piše Milanović. One su političke smjernice dobijale neposredno od međunarodnih organizacija sa sjedištem u Vašingtonu – bilo da je riječ o budžetskim deficitima ili najboljim načinima organizovanja socijalne zaštite – a zatim i od nevladinih organizacija za ljudska prava, koje su takođe bile smještene u Vašingtonu i često povezane s američkim Stejt departmentom.

Prema Milanoviću, dva događaja okončala su neoliberalnu dominaciju, a oba su bila posljedica njenog uspjeha.

Uspjeh globalizacije učinio je Kinu sve bogatijom i moćnijom. To je izazvalo geopolitičku reakciju među političarima, geostratezima i militarističkim krugovima na Zapadu, koji su Kinu počeli da doživljavaju kao konkurenta, pa čak i neprijatelja – barem u istočnoazijskom regionu, a možda u budućnosti i na globalnom nivou.

I sama Kina, ohrabrena sopstvenim uspjehom i svjesna prednosti koje joj pružaju njena veličina, duga istorija koncentrisane državne moći, visoka stopa pismenosti i marljivost njenog stanovništva, razvila je, ponekad čak i na pomalo naivan način, mentalitet obilježen ohološću, zaključuje Milanović.

Prvi put za dva vijeka Kina je dovela u pitanje zapadnu nadmoć. Time je okončano njeno „stoljeće poniženja“.

Upravo u tom kontekstu treba posmatrati ovonedjeljni samit velike trojke – Si Đinpinga, Donalda Trampa i Vladimira Putina – u Šenženu. Bez obzira na zaključke samita, Kina se tamo, osim što je bila domaćin, predstavila i kao ravnopravan, a možda i ključni kreator budućeg globalnog poretka.

Programska šema

00:00 – 02:00
BUDILNIKEMISIJA
02:00 – 03:00
PODKASTEMISIJA
03:00 – 04:00
PODKASTEMISIJA
04:00 – 06:00
THE BEST OF E UŽIVOEMISIJA

PRATITE TVe UŽIVO

Obavještenje: Zbog zaštite autorskih prava, u odredjenim terminima live stream neće biti dostupan.