Kina je dovela u pitanje nadmoć Zapada, svijet ulazi u novu ekonomsku eru

Možda zabrinut zbog moguće zasićenosti čitalaca ovom temom, njujorško-beogradski ekonomista Branko Milanović svoju novu knjigu započinje asocijacijom na staru seriju kafanskih viceva: Jednog dana, u proljeće ili ljeto 1989. godine, u vrijeme ručka, tri svjetski poznata ekonomista ušla su u knjižaru u Vašingtonu.
Jedan od njih bio je Džefri Saks, tvorac ekonomske „šok terapije“, kojom je u najranijim danima tranzicije zemlje bivšeg komunističkog bloka usmjeravao ka tržišnoj ekonomiji. Drugi je bio Dejvid Lipton, Saksov partner u Rusiji, Poljskoj i Sloveniji, koji će tri decenije kasnije postati privremeni šef Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), između mandata dvije velike direktorice – Kristin Lagard i Kristaline Georgijeve.
Treći je bio Milanović, tada još vanredni profesor na Univerzitetu Džons Hopkins, čija je prva knjiga „Liberalizacija i preduzetništvo“ (Liberalization and Entrepreneurship) upravo stigla u knjižaru, a bavila se dinamikom reformi u socijalizmu i kapitalizmu. Milanović tada već slavnim poznanicima poklanja prve primjerke.
Prelazimo u 2026. godinu. Branko Milanović danas je, uz nobelovce Džozefa Stiglica i Pola Krugmana, profesor na Gradskom univerzitetu u Njujorku i vodeći svjetski stručnjak za veoma aktuelan problem imovinskog raslojavanja, kako među državama, tako i među stanovništvom unutar pojedinih, danas ponovo sve zatvorenijih država.
Njegova nova knjiga, „Velika globalna transformacija“ (The Great Global Transformation: The United States, China, and the Remaking of the World Economic Order), koju je napisao nakon kraćeg boravka u Kini, čiji ga je napredak impresionirao, obuhvata tri velike globalne promjene koje su se dogodile tokom proteklih pola vijeka i koje će vjerovatno uticati na svijet u narednim decenijama.
Sve tri promjene zasnivaju se na ekonomskom i tehnološkom usponu Azije, njenom sustizanju, a ponegdje i prestizanju Zapada.
Na ekonomskom planu, uspon Azije pomjerio je središte globalne proizvodnje i trgovine prema Pacifiku. Na političkom planu, uspon Kine zaoštrio je rivalstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama, kako u Aziji, tako i na globalnom nivou.
Istovremeno, uspon srednje klase u azijskim državama potisnuo je djelove zapadne srednje klase s unosnih proizvodnih poslova, oblasti kojom su suvereno dominirali tokom posljednja dva vijeka.
Posljedica je najveća preraspodjela dohotka od industrijske revolucije.
Rezultat je nezadovoljstvo zapadnih srednjih klasa, koje se pretvorilo u političku reakciju što je uzdrmala unutrašnji politički poredak zapadnih demokratija, uspostavljen nakon završetka Hladnog rata.
Milanović je naučnik koji upoređuje.
Socijalističku krizu u vrijeme raspada istočnoevropskog „sovjetskog bloka“ posmatra kao gotovo savršenu analogiju Velikoj depresiji od 1929. do 1932. godine u kapitalističkim zemljama.
Njegov zaključak je da je ta depresija prevaziđena zahvaljujući politikama koje je utemeljio britanski ekonomista Džon Mejnard Kejns, veliki protivnik politike stezanja kaiša, koji je rekao:
„Na dugi rok, svi smo mrtvi.“
Kejnzijanizam je u ekonomiju, koja je počivala na slobodnom tržištu, uveo određenu dozu državnog intervencionizma, jer ekonomija prepuštena sama sebi jednostavno nije mogla izaći iz depresije.
Kapitalizam je, zaključuje Milanović, bio spasen zahvaljujući mjerama koje su mnogi smatrali protosocijalističkim: državnoj potrošnji, naknadama za nezaposlene, javnim radovima i nacionalizaciji privatnih preduzeća.
Autor teksta prenosi dio uvodnog poglavlja Milanovićeve knjige:
„Slijedeći tu analogiju, 1989. godine zaključio sam da se teška kriza socijalističkih ekonomija mora riješiti uvođenjem elemenata kapitalizma: većom ulogom tržišta, sistemom plata koji snažnije podstiče učinak, liberalizacijom malog i srednjeg preduzetništva za privatne kompanije, većom samostalnošću državnih preduzeća u donošenju odluka, kao i smanjenjem obima centralnog planiranja.
Činilo mi se potpuno jasnim da put iz socijalističke krize vodi ka većem udjelu kapitalizma, ali, baš kao i u slučaju Velike depresije, to ne bi značilo napuštanje temeljnog socijalističkog modela.
Baš kao što kapitalističke ekonomije nijesu prestale da budu kapitalističke kada je u njih uvedena veća uloga države, tako ni socijalističke ekonomije, smatrao sam tada, ne bi prestale da budu socijalističke ako bi privatni sektor u njima preuzeo znatno veću ulogu nego do tada.“
Međutim, stvarnost je krenula drugim putem.
Važna prekretnica na putu ka potpunoj prevlasti neoliberalne ekonomije dogodila se 1989. godine.
Ekonomsku politiku Ronalda Regana nastavio je njegov republikanski nasljednik Džordž Buš Stariji, a nekoliko godina kasnije učvrstio ju je demokrata Bil Klinton.
Margaret Tačer bila je na putu da postane britanska premijerka s najdužim stažom u modernoj istoriji.
I Regan i Tačer zauzeli su oštar stav prema sindikatima, okrenuli se opštoj deregulaciji, privatizaciji infrastrukture i stambenog fonda, kao i smanjenju poreskih stopa za vlasnike kapitala i bogate uopšte.
Sve su to, zaključuje Milanović, bila obilježja politika usmjerenih na preoblikovanje poretka uspostavljenog Ruzveltovim „Nju dilom“ (New Deal), kojim je svojevremeno prevaziđena Velika depresija.
Takva politika neizbježno je dovela do smanjenja obima države blagostanja.
Problem je bio u tome što su se te politike nastavile nesmanjenom žestinom i nakon odlaska Regana i Tačer.
Štaviše, geografski su se proširile na područja izvan Zapada i Japana.
Između 1989. i 1992. godine sve dotadašnje komunističke ekonomije urušile su se i prešle na drugu stranu: neke su sa stopostotnog javnog vlasništva prešle na stopostotno privatno.
Dakle, priznaje danas Milanović, nijesu postale „mješovite“ ekonomije, kako ih je zamišljao 1989. godine.
Većina se usmjerila ka sistemu po uzoru na Tačer, u kojem javni sektor, odnosno država, nije imao šta da traži u proizvodnji bilo čega, pa ni u infrastrukturi, dok se vjerovalo, ili se makar priželjkivalo, da ne bi trebalo da ima ni veliku ulogu u javnoj potrošnji.
Takva ekstremna načela bilo je nemoguće sprovoditi duže vrijeme, pa su ekonomije u tranziciji ipak zadržale značajnu ulogu države, naročito u srednjoj Evropi.
Uprkos tome, sve su nesumnjivo bile kapitalističke i neoliberalne.
Preporučujući Milanovićevu knjigu čitaocima u najnovijem broju magazina Forin afers (Foreign Affairs), Bari Ajkengrin, stručnjak za velike ekonomske krize s kalifornijskog Univerziteta Berkli, piše da Milanović analizira kako su neoliberalna ekonomska ideologija i vrtoglava globalizacija oblikovale tri najznačajnija obilježja 21. vijeka: uspon ekonomski samouvjerene i samosvjesne Kine, jačanje moćne ekonomske elite na Zapadu i populističku reakciju u zemljama s visokim prihodima.
Podsticanjem preseljenja proizvodnje u inostranstvo, što je omogućilo kineski ekonomski uspon, globalni neoliberalizam izvukao je stotine miliona Kineza iz siromaštva.
Međutim, istovremeno je na Zapadu doveo do gubitka radnih mjesta, zbog čega su se tamošnji građani okrenuli protiv globalizacije.
Okidač za tu političku reakciju bila je globalna finansijska kriza i velika recesija iz 2008. i 2009. godine, koje su jasno pokazale da su koristi od globalizacije u razvijenim ekonomijama u većoj mjeri pripale kapitalu nego radu, odnosno bogatima više nego radničkoj klasi.
Rezultat je današnji ekonomski i politički poredak, koji autor naziva „nacionalnim tržišnim liberalizmom“, u kojem protekcionizam i državni intervencionizam sve više određuju međunarodne odnose, dok na nacionalnom nivou i dalje opstaju ekonomske politike usmjerene na ograničavanje uloge države.
U nedavno objavljenom članku pod naslovom „Šta se zapravo dogodilo liberalizmu“, Pratap Banu Mehta, istraživač s Prinstona i bivši predsjednik Centra za istraživanje politika, uticajnog istraživačkog centra iz Nju Delhija, zaključuje da „niko nije uvjereniji u propast liberalizma od samih liberala“.
U zapadnim zemljama protekla decenija donijela je pravu lavinu eseja i knjiga koje oplakuju gašenje svjetla, što je možda razlog zbog kojeg Milanović svoju knjigu započinje vicem.
Banu Mehta zaključuje da je prevladala teza prema kojoj svijet svjedoči kraju jednog istorijskog razdoblja.
Liberalna dominacija, uspostavljena nakon američke pobjede u Hladnom ratu, praćena širenjem demokratije i slobodnog tržišta, sada je okončana.
Demokratije širom svijeta nazaduju. Vlade podižu prepreke trgovini i migracijama, a desničarski populistički politički pokreti, koji su nekada smatrani marginalnim, sada zauzimaju centralno mjesto.
Pod vođstvom Donalda Trampa, Sjedinjene Američke Države odlučno su okrenule leđa svojoj ulozi predvodnika takozvanog liberalnog međunarodnog poretka.
Američki zvaničnici sada glasno zagovaraju agresivni nacionalizam, odbacujući dugogodišnja načela poput demokratskih normi, individualnih sloboda i ljudskih prava.
U još jednoj ovogodišnjoj knjizi, „Revolucionarni centar“ (The Revolutionary Center), britanski kolumnista Adrijan Vuldridž piše da je „trijumf liberalizma bio gubitak za običnog čovjeka“.
Prema njegovom mišljenju, međutim, problem nije u samom liberalizmu, već u njegovom proizvoljnom, veoma „liberalnom“ tumačenju.
Takav reinterpretirani liberalizam iskrivljen je i s lijeve i s desne strane političkog spektra. I jedni i drugi pogrešno ga shvataju u ideološkim okvirima, ne razumijevajući šta liberalna filozofija zapravo podrazumijeva.
Razotkrivajući te zablude, Vuldridž pokazuje zašto svijet treba da usvoji izvorni liberalni način razmišljanja.
Tursko-američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade Daron Adžemoglu iznosi slično stanovište u svojoj analizi krize pod naslovom „Šta se dogodilo s liberalnom demokratijom?“.
Adžemoglu tvrdi da su trenutni neuspjesi liberalizma povezani s napuštanjem radničke klase.
Prema tom tumačenju, takvo zanemarivanje dovelo je do uspona izrazito neliberalnih snaga, poput pokreta „Učinimo Ameriku ponovo velikom“, koji je u SAD-u na vlast doveo Donalda Trampa.
Vuldridž takođe ukazuje na različite autokrate i islamiste koji liberalizam ugrožavaju spolja.
I Banu Mehta, i Vuldridž, i Milanović ukazuju na to da problemi koji danas muče liberalne demokratije narušeni liberalni sistem više izjedaju iznutra nego što ga ugrožava neko spolja.
Vratimo se Milanoviću, koji piše da je vrhunac globalnog neoliberalizma nastupio na prelazu između dva milenijuma, kada je Kina ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO), kada je u Sjedinjenim Američkim Državama ukinut zakon koji je komercijalnim bankama zabranjivao ulazak u investicione rizike (Glass-Steagall Act), kada je euro postao zajednička evropska valuta i kada je globalizacija prihvaćena kao nova normalnost.
Intelektualni zagovornici političkog liberalizma i tržišne ekonomije bez ograničenja, među kojima je bio i Frensis Fukujama, koji je tada napisao „Kraj istorije“, vjerovali su da ta specifična kombinacija demokratije i tržišta uživa univerzalnu podršku.
Smatrali su da će je, kako Milanović navodi, „uskoro prihvatiti čak i ona mala, nepokorna ostrvca koja su se, poput galskog sela iz priča o Asteriksu, tvrdoglavo držala starih obrazaca“.
Ukratko, uloga nacionalnih država, naročito onih slabijih, svela se na nulu, piše Milanović.
One su svoje političke smjernice dobijale direktno od međunarodnih organizacija sa sjedištem u Vašingtonu, bilo da je riječ o budžetskim deficitima ili najboljim načinima organizovanja socijalne zaštite.
Smjernice su dobijale i od nevladinih organizacija za ljudska prava, koje su takođe imale sjedište u Vašingtonu i često bile povezane s američkim Stejt departmentom.
Prema Milanoviću, dva događaja okončala su neoliberalnu dominaciju, a oba su bila posljedica njenog uspjeha.
Uspjeh globalizacije učinio je Kinu sve bogatijom i moćnijom.
To je podstaklo geopolitički odgovor među političarima, geostratezima i militarističkim krugovima na Zapadu, koji su Kinu počeli da doživljavaju kao konkurenta, pa čak i neprijatelja, makar u istočnoazijskom regionu, a u budućnosti možda i na globalnom nivou.
I sama Kina, ohrabrena sopstvenim uspjehom i svjesna prednosti koje joj pružaju njena veličina, duga istorija koncentrisane državne moći, visoka stopa pismenosti i marljivost stanovništva, razvila je, ponekad čak i na pomalo naivan način, mentalitet obilježen ohološću, zaključuje Milanović.
Prvi put u dva vijeka Kina je dovela u pitanje zapadnu nadmoć.
Njeno „stoljeće poniženja“ time je završeno.
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati ovonedjeljni samit velike trojke – Si Đinpinga, Donalda Trampa i Vladimira Putina – u Šenženu.
Nezavisno od zaključaka samita, Kina se tamo, osim što je bila domaćin, predstavila i kao ravnopravan, a možda i ključni kreator budućeg globalnog poretka.