Zločin protiv istine ili medijski delikt
Piše: Bojan ĐURANOVIĆ
Odavno je u Crnoj Gori trebalo uvesti institut medijske lustracije, ili jednostavnim riječima – izvesti zločince iz medija pred lice pravde i lice javnosti.
Narodi i države koje su u jednom svom periodu istorijskog trajanja zagazile u totalizam i druge rigidne oblike vladavine, i tokom tog perioda činili zločine, u trenutku suočavanja sa istinom bili su primorani da se suoče i sa zločincima u medijima. Ovo uz uslov da se radi o osviješćenim i demokratizovanim društvima.
Crna Gora je tokom devedesetih godina nesumnjivo bila jedno takvo društvo. Društvo u kojem su se raznorazni sijači zla utrkivali ko će bolje i ko će više otrovati umove građana.
Kako je u tim godinama medijska slika bila veoma uprošćena i činili su je isključivo državni mediji (Radio Crne Gore, Pobjeda i TVCG) i tek poneki, tek u povoju, privatni medij, tim je njihov uticaj bio neprikosnoven i sveobuhvatan. Samim tim i nepovratno katastrofičan po društvo.
Građani, godinama navikli da dnevnu dozu informacija crpe upravo iz ovih medija, nijesu uspjeli da shvate i razaznaju da su informacije koje su im sada servirane laž i propaganda najgore vrste.
Koliki je zaista bio uticaj tih sramnih medija i njihovih kreatora najbolje govori da je u jednoj od centralnih informativnih emisija na TVCG-u urednik fabrike laži i zla Emilo Labudović, sa svojim izvođačem radova na terenu Pericom Đakovićem, rekao kako ima informacije da su po Igalu i Herceg Novom padale hrvatske granate, odnosno da je hrvatska vojska granatirala Crnu Goru.
Istina je, naravno, bila sasvim suprotna. Dok je sa talasa državnog javnog servisa lažima pozivao mlade, zbunjene i usijane glave da krenu u rat, Jugoslovenska narodna armija je bjesomučno danima granatirala Dubrovnik, Konavle i druga pogranična mjesta u Hrvatskoj.
No, koga briga za istinu kada je ova propaganda izazvala ono što su autor i njegovi mentori željeli. Odveo je crnogorsku mladost da prvi put u svojoj istoriji učini akt agresije prema drugoj državi, i ono za šta nema popravnog i ono što nijedna lustracija ne može izbrisati – a to su životi koje su ti mladići ugasili, kako tuđe tako i svoje.
Jedna laž koja je ubila stotine mladih ljudi. Lustracije i suđenja nije bilo.
Julius Streicher je prvi medijski poslenik koji je osuđen, nakon Nirnberškog procesa, jer je sud zaključio da je godinama sistematski podsticao mržnju prema Jevrejima i pripremao javnost za progon i istrebljenje. Nova Njemačka, spremna da izraste iz pepela Drugog svjetskog rata, znala je da se suoči sa svojim zločincima.
Posebno je zanimljiva odluka jednog drugog suda, sastavljenog zbog jednog drugog zločina. Tokom genocida u Ruandi 1994. RTLM (lokalni javni servis) emitovao je program u kojem su Tutsi nazivani „žoharima“, pozivalo se na njihovo ubijanje, a ponekad su čak objavljivane lokacije ljudi koje treba likvidirati.
Međunarodni krivični tribunal za Ruandu osudio je Ferdinanda Nahimanu (osnivača RTLM-a), Jeana-Bosca Barayagwizu (urednika) i Hassana Ngezea (urednika lista Kangura). Presuda je bila istorijska jer su osuđeni ne zato što su lično ubijali, već zato što su svojim medijima podsticali genocid.
Mi, naravno, ništa nijesmo naučili iz svojih grešaka iz prošlosti. Jedina je danas razlika u tome što ondašnje urednike i direktore javnih servisa nijesmo sudski procesuirali, kad tada tako i sada, kao ove danas. Ovi sada su lijepo i uredno osuđeni, kažnjeni, opomenuti, zabranjeni, osporeni... ali i dalje rade kao da se ništa nije desilo, jer bitan je cilj, a ne način kako da se dođe do njega.
Ono što je počelo kao procedura izbora člana Savjeta RTCG, pretvorilo se u ozbiljno pitanje institucionalnog integriteta. U samo nekoliko dana protiv Veselina Drljevića podnose se i dopunjuju krivične prijave, Sindikat zaposlenih RTCG poziva poslanike da ne podrže njegov reizbor, Radio Svetigora povlači podršku kandidaturi, dok više NVO upozorava na moguće nezakonitosti u postupku izbora. Umjesto da javnost govori o programskim vizijama RTCG, govori se o dokumentaciji, prijavama i sumnjama.
Dopuna krivične prijave protiv Drljevića nije predstavljena kao izolovan pravni spor, već kao pitanje javnog interesa. Podnosioci tvrde da postoje ozbiljne sumnje u akademski integritet i upozoravaju da bi nepostupanje institucija moglo proizvesti dodatnu društvenu i finansijsku štetu. Retorika je oštra, ali suština je jednostavna – od tužilaštva se traži da utvrdi činjenice prije nego što političke institucije donesu konačne odluke.
Koliko god neko imao pravo na pretpostavku nevinosti, jednako tako javnost ima pravo da zna da li osobe koje pretenduju na najvažnije funkcije u javnom servisu zadovoljavaju najviše profesionalne i etičke standarde.
Ili možda ne treba da znamo ništa više od onoga da je Herceg Novi granatiran.
No, ipak je ovdje situacija toliko prljava da bazdi na sve strane. Čak toliko da je i Radio Svetigora odlučio da povuče kandidaturu Drljevića i skloni se u stranu.
Ni nesrećno Društvo crnogorskih novinara nije izdržalo da odradi dio posla koji mu je zadat. Pod pritiskom javnosti i masovnim prezirom eminentnih crnogorskih novinara pali su i oni. Uz razliku od Radija Svetigore, oni konačno i za vazda. Bez povratka i prava na popravni.
I ovo više nije pitanje nekog Veselina Drljevića, osuđenog javnog djelatnika na funkciji, već je ovo pitanje opstanka legitimiteta ove vlasti i ove administracije i sveukupnog legaliteta institucija sistema. Jer na kraju će odlučivati Skupština i njena dnevno-politička matematika.
Tako da nemojte da vas iznenadi kada čujete Čarapića kako drži „Slovo ljubve“ o divnom čika Veselinu, ili ako vidite Jelenu Nedović kako se javlja ispred zgrade TVCG i ubjeđuje nas da je projekat „Velje Brdo“ završen, pardon, prebaci me, da nas ubjeđuje kako su Boris i Veselin ljudi od zakona i istine.
A koga oni brane, i kako ga brane, znate kako završi na kraju.
Izgleda da ćemo na kraju gledati onaj Trumanov šou u crnogorskoj izvedbi, ili nam možda upriliče predstavu čiji će radni naslov biti: Raonićevo novo odijelo.
Car je go, samo mu još niko to nije javio.
Zato slučaj Veselina Drljevića nije izolovani incident. On je samo simptom mnogo dublje bolesti. Bolesti sistema u kojem činjenice više nijesu važne, zakoni su postali stvar političkog tumačenja, a institucije sredstvo za zaštitu privilegovanih pojedinaca.
Jer, ako danas neko sa tolikim teretom sumnji, prijava i javnih kontroverzi može bez problema pretendovati da upravlja Javnim servisom, onda se mora postaviti pitanje – ko mu to omogućava?
Odgovor nas vodi do vrha RTCG. Do čovjeka koji je godinama živi dokaz da u Crnoj Gori postoje oni za koje zakoni važe i oni za koje ne važe. Do Borisa Raonića.
Dok su obični građani kažnjavani za mnogo manje propuste, dok su se konkursi poništavali zbog proceduralnih grešaka, dok su ljudi ostajali bez posla zbog formalnosti, Boris Raonić je uspio da ostane na čelu RTCG uprkos presudama sudova, upozorenjima institucija i očiglednim nezakonitostima koje su konstatovane u više postupaka. U svakoj uređenoj državi to bi značilo kraj mandata. U Crnoj Gori je značilo novi mandat.
I zato danas više nije važno samo pitanje ko je Veselin Drljević. Važno je pitanje kakav sistem proizvodi i štiti Veseline Drljeviće. Kakav sistem nagrađuje poslušnost, a kažnjava profesionalizam. Kakav sistem od Javnog servisa pravi privatni politički servis.
Nekada je RTCG lagala da Dubrovnik granatira sam sebe. Danas možda ne emituje iste parole, ali je princip ostao isti – istina je dozvoljena samo dok ne ugrozi interese onih koji kontrolišu institucije.
Zbog toga je ovo mnogo više od jedne kandidature, jednog savjeta ili jednog direktora. Ovo je test da li u Crnoj Gori još postoji država ili samo kulisa države. Da li postoje zakoni ili samo njihova selektivna primjena. Da li postoje institucije ili samo politički izvršioci.
A kada zakoni prestanu da važe za prvog čovjeka Javnog servisa, onda ne treba da nas čudi što ne važe ni za one koje on želi da postavi.
Jer problem nikada nije bio u tome što je car go. Problem je što je u Crnoj Gori većina ne želi da vidi tu goltinju. Golotinja koji neki još nazivaju i sramotom.