Najljepše pevaju zablude
Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović
„Najlepše pevaju zablude. O, vali, rimuje se more! Tad smo na žal pali.“ Baš ovim stihovima počinje „Lauda“ Branka Miljkovića. I baš ovim stihovima mogli bismo objasniti događaj u Tivtu. Kao što sunce objašnjava sebe biljkama, recimo. Mogli bismo. Ali to je politika, a politika i poezija nijesu saveznici. Blato se ne objašnjava poezijom. Iako su tu i zablude, i more, i mi na žal pali. Profano ostaje profano, koliko god ga ukrašavali odijelima, koktelima, viđenim zvanicama, prigodnom i tradicionalno sterilnom retorikom, ili patosom koji se nudi javnosti. A javnost ne odbija ništa što je besplatno, pa ni laži upakovane u sretnu budućnost. Evropa je u Crnoj Gori, kažu. Crna Gora je u Evropi, takođe kažu. No, je li zaista tako? Jesu li salve jalovih recitacija i festival lijepog vaspitanja potvrda onoga što se govori? Je li bolestan čovjek u skupom i svečanom odijelu i dalje bolestan? Vjerujem da jeste. Crna Gora danas liči baš na takvog čovjeka. Koji se smije, raduje, razgovara s okruženjem, a zapravo je bolestan, tužan i jadan. Sve je u vezi s njim laž. I da je cijeli svijet došao u Crnu Goru, i dalje bismo bili miljama daleko od svijeta. Sanjari će reći da ćemo ako stavimo prst u more biti povezani s cijelim svijetom. Ali, i da cijeli zaronimo u dubine mora, bićemo ono što jesmo. Sve dok ne promijenimo to što jesmo. Moglo se u Tivtu vijoriti i još više zastava, ipak, oni koji su ih podigli na jarbol ne vjeruju u njih. Jer njihova zastava nije Crna Gora. Njihova zastava je glad za vlašću. Neutaživa glad, koju ne može zadovoljiti ni okean, a kamoli more. Cijeloj paradi u Tivtu prethodilo je još jedno poniženje režima u Crnoj Gori. Aleksandar Vučić još jednom je pljunuo na svoju crnogorsku poslugu. Avionom je poslao gomilu kriminalaca, jer je tako u mogućnosti. Jer mu se može. A nakon što su kriminalci vraćeni kući, kazao je da to nijesu kriminalci, uprkos dosijeima koji dokazuju da su baš to. Beogradski tabloidi izlili su vulkan mržnje na Crnu Goru. Opet. Još jednom smo bili stoka, kopilad, ustaše.
Još jednom se antisrpstvo poput požara rasplamsalo u Crnoj Gori. Antičkoj postojbini srbomržnje. Jeste, nije u redu otkazati gostoprimstvo presuđenim huliganima i plaćenicima. Ali, od tradicionalne mantre i buke beogradskih medija glasnije je bilo ćutanje režima u Crnoj Gori. Na svaki šamar iz Beograda, crnogorska vlast okrenula je i drugi obraz. Da kojim čudesnim slučajem imaju više glava okrenuli bi i treći, četvrti, i tako redom. Opšti muk dok Vučić šamara i pljuje u lice. Skandal je već arhiviran, bez i nagovještaja protesta, pobune. Bez pozivnog pisma ambasadoru Srbije ili, gluho bilo, uručenja protestne note. Naprotiv, Aleksandar Vučić je dočekan kako i dolikuje gospodaru koji nakon višednevnog femkanja i nećkanja ipak dolazi u obilazak svoga roblja. Milojko, Jakov, Andrija, ushićeni i počastvovani snažno stiskaju ruku koja ih šamara, sa sve osmijehom potčinjenog čovjeka. Valjda tako uživo izgleda mazohizam. I sve to prati opšta radost i kolektivna euforija puka. Ne samo onih koji poput božanstva obožavaju svesrpskog vožda, već i onih koji ga preziru. Biće da od drveta ne vide šumu. Ili, od Vučića ne vide njegove batlere, u brendiranim odijelima i s državničkim titulama. Kako pješčani sat bude curio, tako će se i naše predstave o batlerima mijenjati.
Zapravo, već su se prilično promijenile. Zaboravljamo kako su se Milojko i Jakov obreli u stvarnosti koja im ne pripada. I koja im nikad nije pripadala. Zaboravljamo da su ih birali sveštenici, a ne političari. Zaboravljamo i ko je Andrija Mandić. Valjda je dovoljno sa sebe strgnuti ratnu uniformu, u porodični album sakriti fotografiju s ratnim drugovima, onim drugovima koje je u Skupštini pozvao da otkopaju oružje, i sve do juče obrisano je kao gumicom. Kao kad lupiš dlan o dlan.
Crna Gora je Evropa, a Evropa je u Crnoj Gori. Da li je? Stavi prst u more i prst će biti mokar, a svijet i dalje miljama daleko. O, vali, rimuje se more, tad smo na žal pali.