Vraćanje akciza puni budžet, ali prazni džepove građana: Rabrenović upozorava - novi udar na standard

Dok Vlada puni budžet, građanima sve manje ostaje od plate. Ekonomista Jovan Rabrenović upozorava da veće akcize ne ostaju samo na benzinskim pumpama, već se prelijevaju na cijene hrane, prevoza i drugih proizvoda i usluga, dok zarade rastu sporije od troškova života. Poručuje da punjenje budžeta jeste važno, ali ne smije biti važnije od kupovne moći građana - jer „budžet postoji zbog građana i ekonomije, a ne građani i ekonomija zbog budžeta“.

U razgovoru za Portal ETV, Jovan Rabrenović sa Instituta ekonomskih nauka ističe da svako novo povećanje cijena goriva ponovo otvara isto pitanje - koliko će to povećati troškove već skupog života i kako će domaćinstva sa ograničenim budžetima izmiriti postojeće i nove obaveze.

GORIVO NIJE SAMO TROŠAK NA PUMPI

„Zato nije nikakvo iznenađenje kada neko kaže da sa strepnjom očekuje nove cijene goriva. Sa stanovišta građana potpuno je opravdano pitanje može li ili hoće li Vlada učiniti više da ublaži taj udar i koje mjere može preduzeti kako bi zaštitila kućne budžete koji su već pod velikim pritiskom“, kaže Rabrenović.

Ne zavisi, međutim, svako povećanje cijene goriva od odluke Vlade. Cijena zavisi od kretanja na međunarodnom tržištu, nabavnih cijena i drugih faktora na koje Crna Gora ne može neposredno uticati. Država može uticati na fiskalni dio cijene, prije svega na akcizu.

„Gorivo nije poput ostalih proizvoda da bi se o njemu razmišljalo do momenta kupovine na benzinskoj pumpi. Ono ulazi u troškove prevoza, distribucije, poljoprivrede, građevinarstva, usluga i praktično svakog proizvoda koji treba dopremiti do kupca. Zato veće fiskalno opterećenje goriva nije samo dodatni prihod budžeta. Dio tog troška može se prenijeti i na cijene koje plaćaju građani“, navodi Rabrenović.

ZAŠTO JE VRAĆANA AKCIZA?

Vlada je tokom 2026. više puta mijenjala nivo umanjenja akciza, pa ne bi bilo baš ispravno tvrditi da država nije intervenisala. Ali građani imaju pravo da pitaju nešto drugo: kada tržišna cijena goriva pada, zašto se dio prostora za veće pojeftinjenje koristi za vraćanje akcize, umjesto da cijelo smanjenje stigne do potrošača?

„Pitanje je zašto je Vlada vraćala prethodno umanjenu akcizu. Ekonomski efekat vraćanja akciza na prethodni nivo, međutim, nije sporan. Veća akciza znači veći prihod države po litru goriva i istovremeno manji prostor da pad tržišne cijene u punom iznosu osjeti građanin“, kaže Rabrenović.

JE LI PUNJENJE BUDŽETA VAŽNIJE OD GRAĐANA

Je li onda punjenje budžeta važnije od svega drugog?

„Ne bi smjelo biti ukoliko nam je prioritet kupovna moć potrošača i njihov životni standard. Budžetski prihodi jesu neophodni. Od njih se finansiraju zdravstvo, obrazovanje, penzije, socijalna davanja, infrastruktura i druge obaveze države. Ali fiskalna politika ne može biti dobra samo zato što je prikupila više prihoda. Mora se posmatrati i cijena po kojoj je taj prihod prikupljen i efekat koji ove odluke imaju na građane i privredu posebno kada govorimo o gorivu“, navodi Rabrenović.

Kako dodaje, ako se povećanjem akcize smanji moguće pojeftinjenje goriva, država dobija više prihoda, ali domaćinstvu ostaje veći trošak.

„A taj trošak ne ostaje samo na pumpi. Vidljiv je na svakom mjestu na kojem se nešto plaća, a da pri tom na direktan ili indirektan način na njegovu cijenu utiče i cijena goriva“, upozorava on.

CIJENE LAKO RASTU, TEŠKO SE VRAĆAJU

Postavlja se i drugo pitanje: ako gorivo pojeftini, hoće li pojeftiniti proizvodi i usluge čije je prethodno poskupljenje objašnjavano rastom cijene goriva?

„Niži trošak goriva smanjuje dio troškova poslovanja. Ali cijene se u praksi mnogo lakše povećavaju nego što se vraćaju na prethodni nivo. Zato pojeftinjenje goriva ne znači automatski i proporcionalno pojeftinjenje u prodavnicama. Upravo zbog toga je važno spriječiti svaki nepotreban rast troškova dok su cijene već visoke“, kaže Rabrenović.

Budžet se mora puniti, ali država ne bi trebalo svaki fiskalni problem da rješava na istim adresama – PDV-u, akcizama i zaduživanju.

„To je najlakši način da se obezbijedi novac, posebno kada je riječ o porezima koje građanin teško može izbjeći. Ali najlakši način nije uvijek i najbolje ekonomsko rješenje. Fiskalna politika se ne vodi samo na prihodnoj strani budžeta. Jednako je važno koliko država troši, na šta troši i šta građani dobijaju za taj novac“, navodi Rabrenović.

Tu su i bolja naplata postojećih poreskih obaveza, smanjenje sive ekonomije i privredni rast koji širi poresku osnovicu bez stalnog povećavanja tereta postojećim poreskim obveznicima.

ZADUŽIVANJE NIJE PROBLEM - AKO SE ZNA ZAŠTO SE DRŽAVA ZADUŽUJE

„Isto važi za zaduživanje. Države se zadužuju i refinansiraju dug i u tome nema ničeg neuobičajenog. Pitanje je koliko zaduživanje košta, šta se tim novcem finansira i kakve obaveze ostavlja narednim budžetima. Ako se novac ulaže u infrastrukturu i projekte koji povećavaju produktivnost, ekonomsku aktivnost i buduće prihode, dug može biti potpuno ekonomski opravdan“, objašnjava Rabrenović.

Drugačija je situacija ako bi novo zaduživanje duže vrijeme služilo pretežno za zatvaranje deficita i vraćanje ranije preuzetih obaveza.

„Tada se problem ne rješava, već odlaže“, kaže on.

NEMA NEPOSREDNE FISKALNE KRIZE, ALI SLIJEDI PERIOD VEĆIH OBAVEZA

Podaci za prvo polugodište 2026. ne pokazuju problem sa tekućim prilivom budžetskih prihoda. Prihodi su iznosili 1,437 milijardi eura i bili su 1,9 odsto iznad plana, dok je deficit iznosio 114,2 miliona eura, odnosno 1,3 odsto procijenjenog BDP-a. Deficit je pritom bio znatno niži od planiranog.

„Na osnovu tih podataka nema razloga govoriti o neposrednoj fiskalnoj krizi. I zato čudi odluka Vlade da ne nastavi sa dodatnim umanjenjima opterećenja cijena goriva, u prvom redu sa smanjenjem akciza“, navodi Rabrenović.

Međutim, prvih šest mjeseci i naredne četiri godine nijesu ista stvar. Prema srednjoročnim projekcijama Ministarstva finansija, deficit je projektovan na 3,7 odsto BDP-a u 2026. godini i postepeno se smanjuje do 3,2 odsto BDP-a u 2029. godini.

Istovremeno, 2027. dospijeva euroobveznica od 750 miliona eura, zbog čega su refinansiranje postojećeg duga i novo zaduživanje već dio srednjoročnog upravljanja javnim finansijama.

„Obaveze koje država ima u narednom periodu ne znači da je Crna Gora pred problemom nemogućnosti servisiranja duga. Ali znači da će narednih godina biti veoma važno po kojoj cijeni će se država zaduživati, koliko će duga refinansirati i koliko će budžetskog prostora poslije toga ostati za razvojne i druge javne potrebe“, kaže Rabrenović.

GRAĐANE NE ZANIMA DEFICIT, VEĆ KOLIKO IM OSTANE OD PLATE

Država može uredno servisirati svoje obaveze, a da joj istovremeno ostaje manje prostora za nove investicije, infrastrukturu, zdravstvo, obrazovanje i socijalnu politiku.

„Zato nije dovoljno pitati da li danas imamo novca za plaćanje obaveza. Treba pitati i koliko će nas te obaveze koštati narednih godina. Građane, dok plaćaju račun u prodavnici, ne zanima mnogo da li je deficit 1,3 ili 3,7 odsto BDP-a. Njih zanima koliko mogu da kupe od svoje plate“, ističe on.

Prosječna neto zarada u maju 2026. iznosila je 1.033 eura. U maju prethodne godine iznosila je 1.014 eura. To je nominalni rast od nešto manje od dva odsto. U istom periodu potrošačke cijene bile su 3,6 odsto više nego godinu ranije.

„Tu je problem mnogo jasniji nego u bilo kojoj priči o prosjecima. Plata jeste porasla, ali su cijene rasle brže. Nominalno povećanje plate samo po sebi ne znači i bolji životni standard. Ako proizvodi i usluge koje građanin svakodnevno plaća rastu brže od njegove zarade, njegova realna kupovna moć slabi“, navodi Rabrenović.

PROSJEČNA PLATA NE GOVORI KOLIKO GRAĐANINU OSTANE

Pri tome svako domaćinstvo rast cijena osjeća drugačije. Zvanična inflacija mjeri prosječnu promjenu cijena potrošačke korpe. Porodica koja najveći dio prihoda troši na hranu, stanovanje, struju, gorivo i prevoz može taj rast osjećati mnogo snažnije, jer upravo na tim troškovima teško može da štedi ili da ih izbjegne.

„Zbog toga nije dobro reći da prosječna plata raste. Važnije je koliko od nje ostane kada se plate hrana, stanovanje, struja, gorivo, prevoz i ostale obaveze. A ne ostane ništa ili gotovo ništa“, kaže Rabrenović.

Isto tako, nije dovoljno reći da je budžet dobro napunjen. Treba znati kako je napunjen, koliko država troši, koliko duguje i kakav račun njena fiskalna politika ostavlja građanima.

„Ako je dobro punjenje budžeta rezultat dodatnih i novih poreskih opterećenja građana, onda ne možemo govoriti o odgovornoj ekonomskoj politici. Punjenje budžeta jeste važno. Ali nije važnije od svega drugog. Budžet postoji zbog građana i ekonomije, a ne građani i ekonomija zbog budžeta“, poručuje Rabrenović.

GRAĐANIMA OSTAJE DA ČEKAJU ODLUKE VLADE I CIJENE NA BERZAMA

Ostaje nam, kako kaže,  da čekamo i gledamo ne samo u berze, nego i u sjednice Vlade i njene ministre, iščekujući sa zebnjom da li ćemo biti prijatno ili neprijatno iznenađeni njenim odlukama.

„Vlada postoji da bi organizovala izvršnu vlast i služila narodu. Bojim se da sve manje političari slušaju potrebe naroda, a kamoli da mu služe. Zato preostaje jedno - nada da se na svjetskim berzama smanje cijene i da uzročnici rasta cijena napokon izgube uticaj na svjetsko tržište energenata“, zaključuje Rabrenović.