Pravna analiza ili politička poruka?

Piše: Veselin Radulović, advokat

Kolumna Milorada Gogića “Nema hlada (drugi dio)” o sastavu Tužilačkog savjeta predstavlja primjer kako se jedno složeno institucionalno pitanje može svesti na jednostranu interpretaciju koja više liči na politički stav nego na cjelovitu pravnu analizu.

Autor tvrdi da model prema kojem tužioci imaju većinu u Tužilačkom savjetu predstavlja "ozbiljan institucionalni promašaj i opasan korak ka zatvaranju sistema koji omogućava prostor za stvaranje korporativnog modela upravljanja u tužilaštvu". Međutim, ono što njegovoj argumentaciji nedostaje jeste analiza drugog modela, modela za koji se zalaže.

Naime, u tekstu nema ni riječi o iskustvu Crne Gore sa modelom u kojem većinu u Tužilačkom savjetu nijesu činili tužioci. Upravo u tom periodu javnost je svjedočila brojnim optužbama i primjerima političkog uticaja na rad Tužilačkog savjeta, kao i kontinuiranim kritikama domaće i međunarodne stručne javnosti o potrebi jačanja institucionalne nezavisnosti tužilaštva. Politički uticaj na Tužilački savjet ličio je na onaj koji je postojao u Ustavnom sudu kada je njegov sudija bio i Milorad Gogić. Taj politički uticaj postoji i danas, ali izgleda da on ne predstavlja razlog za analizu. Ozbiljna pravna analiza ne može ignorisati iskustvo koje ne odgovara unaprijed postavljenom zaključku.

Pitanje sastava Tužilačkog savjeta nije pitanje matematičke formule, već traženja ravnoteže između nezavisnosti i odgovornosti. Svaki model nosi određene rizike. Ako već upozoravate na opasnost od korporativnog upravljanja tužilaštvom kada većinu čine tužioci, intelektualno poštenje zahtijeva da jednako analizirate i opasnost od politizacije kada većinu čine oni koji nijesu tužioci. Izostavljanje jednog od ta dva rizika nije pravna analiza, već selektivna argumentacija.

Posebno je zanimljiv politički kontekst u kojem se ova kolumna pojavljuje. Stav koji autor danas zastupa gotovo je identičan onome koji je prethodno javno saopštio predsjednik Skupštine Andrija Mandić. Paradoks je utoliko veći što je upravo Mandić u parlamentu glasao za rješenje koje njegov savjetnik sada proglašava ozbiljnim institucionalnim promašajem. Javnost zato ima puno pravo da se zapita da li Milorad Gogić u ovoj raspravi iznosi isključivo svoje pravno mišljenje ili saopštava ono što predsjednik Skupštine Andrija Mandić, zbog aktuelnog dijaloga o reformi Ustava i očekivanja Evropske unije, ne može ili ne smije da kaže neposredno?

Ova pitanja dodatno dobijaju na značaju kada se zna da Milorad Gogić danas obavlja funkciju savjetnika predsjednika Skupštine, angažovan po ugovoru o djelu, iako takav način angažovanja savjetnika otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa zakonom. Istovremeno, prema nedavno objavljenim podacima, upravo je on među savjetnicima predsjednika Skupštine ostvario najveću naknadu po tom osnovu. U takvim okolnostima teško je očekivati da javnost njegove javne istupe posmatra isključivo kao akademske ili stručne analize, potpuno odvojene od političkog okruženja u kojem djeluje.

Međutim, postoji još jedan razlog zbog kojeg je neophodan dodatni oprez prilikom vrednovanja ovakvih stavova.

Milorad Gogić nije samo savjetnik predsjednika Skupštine. On je neposredno prije isteka mandata kao sudija Ustavnog suda primio odlikovanje od Srpske pravoslavne crkve, čiji je poglavar odlikovanje uručio zbog odluke Ustavnog suda donijete u predmetu koji je bio od izuzetnog političkog i društvenog značaja. Bez obzira na različita mišljenja o samoj odluci, ostaje činjenica da je sudija koji odlučuje u predmetu od jedne strane koja je nesporno

imala interes za ishod tog postupka primio javno priznanje. Javno je saopšteno i da mu se priznanje daje upravo zbog te odluke. U svakoj razvijenoj demokratiji takva situacija najmanje otvara ozbiljno pitanje percepcije nepristrasnosti sudije.

Zbog toga nije neosnovano postaviti i pitanje: ako je i kao sudija ovako selektivno pristupao složenim pravnim pitanjima, zanemarujući argumente koji ne idu u prilog unaprijed zauzetom stavu, da li onda zaista iznenađuje što je upravo za jednu od svojih odluka dobio javno priznanje od subjekta koji je tom odlukom bio zadovoljan?

Naravno, niko ne može osporiti pravo bivšem sudiji da učestvuje u javnim raspravama. Naprotiv, iskustvo bivših sudija može biti dragocjeno. Ali upravo zbog funkcije koju je obavljao od njega se očekuje viši standard argumentacije, veća intelektualna uravnoteženost i svijest o tome da njegove riječi imaju posebnu težinu.

Kada bivši sudija Ustavnog suda potpuno zanemari argumente koji ne odgovaraju njegovoj tezi, kada prećuti iskustva koja osporavaju njegov zaključak, kada nastupa iz kabineta jednog od najviših političkih funkcionera čiji je plaćeni savjetnik i kada se sve to uklopi u aktuelni politički narativ, tada njegov tekst prestaje da bude pravna analiza. On postaje politička poruka sa pravničkom terminologijom.

A između te dvije stvari postoji razlika koju bi upravo bivši sudija Ustavnog suda morao najbolje da razumije.

U demokratskom društvu je poželjno kada bivši sudija javno saopšti mišljenje o važnim pitanjima. Međutim, problem nastaje kada njegovo mišljenje izgleda kao nastavak politike drugim sredstvima. Tada javnost više ne procjenjuje samo snagu njegovih argumenata, već i težinu funkcija, odlikovanja i angažmana koji stoje iza njih. A za pravosuđe nema veće štete od trenutka kada se izgubi granica između pravnog autoriteta i političkog autoriteta.

Na kraju, duša se ne spašava jednostranim pravnim analizama, niti odlikovanjima za odluke u predmetima u kojima je onaj koji odlikuje imao neposredan interes, a još manje angažmanima koji otvaraju ozbiljna pitanja zakonitosti. Za istinski spas duše potrebni su nezavisnost, dosljednost i jednaki aršini.