Nastavnici i roditelji nikad udaljeniji, djeca najviše trpe

Nastavnici i roditelji nikad nisu bili udaljeniji, jer nisu svjesni šta je čija uloga i previše očekuju jedni od drugih, a ukoliko bi zajedno radili mnoge stvari bi išle brže, a djeca bi trpjela manje.

To je poruka sa panela „Zašto je važno početi na vrijeme?“, koji je održan u okviru Druge konferencije o razvoju ljudskog kapitala, koju je organizovao Savjet stranih investitora u Crnoj Gori (MFIC).

Kristina Đukanović želi da se stvari u sistemu obrazovanja mijenjaju, ali svakog septembra je ista priča.

„Nakon 15 godina bavimo se istim problematikama, ali ima i pozitivnih primjera, odnosno ljudi koji vuku pozitivne promjene“, rekla je Đukanović.

Prije 15 godina se država operedijelila da poveća obuhvat djece koja idu u vrtiće, ali je ukazala na problem infrastrukture.

„Ne možete povećavati obuhvat, a da djecu nemate gdje da smjestite. Ako je Podgorica ta koja nema dovoljno vrtića, na Žabljaku ima prostora, ali nema vaspitača. Pravite pomake, ali oni nisu dovoljni“, rekla je Đukanović.

Na pitanje o odnosu nastavnika i roditelja kazala je da nikad nisu bili udaljeniji.

„Ključni problem je u tome što nisu svjesni šta je čija uloga i previše se očekuje od druge strane. Sve dok bude tako teško da će se bilo šta promijeniti. Ako bi zajedno radili mnoge stvari bi brže išle i najmanje bi trpjela djeca“, mišljenje je Đukanović.

Tokom panela Saša Bakrač, koji je ranije radio kao nastavnik, ocijenio je da odnos sa roditeljima predstavlja veoma složen komunikacioni proces.

„Mi kao nastavnici i predavači smo postavljeni u dosta različitih uloga, budemo i nastavnici, ali i psiholozi, roditelji, treneri. Ne možete sve posmatrati strogo profesionalno. Ima porodica gdje stvari funkcionišu perfektno, ali i onih sa izazovima i na nama je teret da servisiramo sve to“, kazao je Bakrač.

Vjeruje da obrazovni sistem više favorizuje tačan odgovor nego dobro postavljeno pitanje.

Potrebno je, kako je rekao Bakrač, da postoji okvir načina upotrebe digitalnih tehnologija.

„Treba da imamo normalan, razuman okvir kako se digitalna tehnologija koristi, a ne da se ponašamo kao da je digitalna tehnologija kriva što su nam djeca ovakva ili onakva“, rekao je Bakrač.

Odgovarajući na pitanje da li su djeca i dalje radoznala nastavnica Svetlana Jovetić Koprivica kazala je da je radoznalost ugrožena već kod kuće.

„Imate bake i djedove koji rade do 67. godine, vaspitačice koje rade u velikim grupama i ne mogu zadovoljiti nečiju radoznalost, majke koje djeci pružaju sve. U obrazovnom sistemu je mnogo lakše biti nastavnik koji daje što zna i očekuje da neko to prihvati, nego njegovati radoznalost“, kazala je Jovetić Koprivica.

Suština današnjeg obrazovanja je, kako je rekla, određeni stepen povjerenja koji dijete ima u nastavnika.

„Pitanje povjerenja i odgovornosti je jako važno. Ne mogu reći đaku da uči, a da sama ne učim“, uvjerena je Jovetić Koprivica.

Ako bi mogla da odlučuje tražila bi da svi koji uđu u učionicu prođu ozbiljne psihološke testove.

„Ne bih nikome dala rješenje za stalno. Ne može da bude ista plata vrhunskog i osrednjeg i slabog profesora. Odgovornost bi imala ime i prezime. Ljudi moraju da preuzimaju odgovornost. Važno je da emocionalnu inteligenciju njeguju i nastavnici i roditelji i đaci i da imaju neku vrstu digitalnih sposobnosti“, kazala je Jovetić Koprivica.

Dobra interna komunikacija počinje slušanjem zaposlenih i završava konkretnim odlukama

Dobra interna komunikacija u kompanijama ne podrazumijeva samo informisanje zaposlenih, već stvarno slušanje, povjerenje i spremnost menadžmenta da njihove povratne informacije pretoči u konkretne odlukem, ocjena je sa panela „Da li se čujemo“.

Tina Raičević iz kompanije One Crna Gora kazala je da zaposleni vrlo brzo i lako prepoznaju da li ih organizacija sluša.

„Ukoliko samo saopštavamo donijete odluke, informišemo zaposlene umjesto da čujemo šta je njima važno, onda ne možemo govoriti o slušanju. Slušanje počinje tamo gdje postoji dvosmjerna komunikacija i kada se mišljenje zaposlenih zaista uzima u obzir“, vjeruje Raičević.

U uspješnim sistemima interne i eksterne komunikacije imaju stratešku funkciju, ali „nažalost, u ovom regionu dominantno nismo još na tom nivou“.

„Možemo reći da je komunikacija uspjela kada zaposleni ne doživljavaju određenu incijativu kao kampanju kompanije, već kao nešto svoje i kada osjete svrhu. To je trenutak kada komunikacija može da utiče na samu kulturu unutar neke organizacije“, pojasnila je Raičević.

Kao problem vidi nesigurnost zaposlenih da daju povratnu informaciju.

„Tu je na testu kultura same organizacije. Mi u One-u smo izuzetno ponosni na kulturu koju smo izgradili za tri decenije. Kod nas sastanci izgledaju onako kako bi mladi, koji studiraju ili tek počinju karijeru željeli da izgledaju. Imaju punu slobodu da iznesu mišljenje, da se sukobe sa kolegom i sa liderom“, ukazala je Raičević.

Smatra da su digitalni kanali i alati važni, ali je direktna komunikacija nezamjenjiva.

„Kad lider ili kolega želi da neku informaciju podijeli sa kolegom on želi da vidi njegovu reakciju, da čuje njegovo mišljenje i to je i dalje nezamjenjivo“, rekla je Raičević.

Anja Vukoslavović iz Erste banke smatra da je važno svakodnevno slušati zaposlene, dati im povratnu informaciju, a osnov svega je povjerenje.

„Ako zaposlenima date samopouzdanje da kažu svoje mišljenje onda mora biti neke reakcije. Mi moramo više da slušamo svoje zaposlene, nego da govorimo. Bitno je da imamo reakciju na ono što nam zaposleni govore“, jasna je Vukoslavović.

Loša interna komunikacija utiče, kako je kazala, na posao, demotivaciju zaposlenih, pogrešne odluke.

Kao vrijednost novih generacija vidi agilnost, slobodu govora, ali se, kako je dodala, ne smiju zanemariti iskustva, dubine i analize prethodnih generacija.

„Moramo se prilagođavati jedni drugima. Mlade kolege donose novi pogled na ono što radimo i to je stvarno osvježavajuće, ali dobre prakse ne treba mijenjati“, rekla je Vukoslavović.

Marko Kučić iz kompanije Jenz iz Hrvatske vjeruje da je kanal važan, ali je još važniji dokaz da su poslodavci čuli zaposlene.

„Kanal ništa ne znači bez podrške menadžmenta, bez odluka koje se donese i sprovede u djelo. Tada zaposleni kaže- vau, kompanija me je saslušala i odlučila napraviti iskorak. Odgovornost menadžera je da imaju dobru komunikaciju sa svojim timom. Ako nemaš podršku top menadžmenta koji je aktivno uključen, nijedan tool neće pomoći da se čuju tvoji potencijali“, kazao je Kučić.

U današnje vrijeme je pitanje kako prosječan zaposleni želi konzumirati informaciju koju kompanija šalje.

„Sva istaživanja pokazuju da ljudi danas žele komunicirati kao što komuniciraju sa vanjskim svijetom, kroz Fejsbuk, Instagram, Tik tok. To je ušlo u DNK svima. Zaposleni želi komunikaciju gdje može postaviti pitanje, lajkovati, komentarisati, uraditi anketu, riješiti kviz“, rekao je Kučić.