„Četrdeset konaka“ nije priča o putovanju, već o ljudskom preobražaju

U književnom svijetu Jasenke Lalović put nikada nije samo put. Iza predjela, ljudi i vremena kojima se vraća kriju se pitanja pripadanja, časti, ljubavi, žrtve, slobode i odgovornosti prema drugome. Novi roman „Četrdeset konaka“ vodi čitaoca od Godinja do Carigrada, prateći karavan ljudi različitih krajeva, karaktera, uvjerenja i životnih iskustava. Međutim, putovanje koje počinje kao fizičko savladavanje prostora postepeno prerasta u putovanje kroz čovjeka. Junaci se, suočeni sa umorom, strahom, gubicima i međusobnom zavisnošću, mijenjaju otkrivajući jedni druge, ali i sebe. 

Jasenka Lalović i ovoga puta kroz priču o prošlosti govori o onome što je duboko savremeno. O predrasudama koje nas udaljavaju, o nasljeđu koje istovremeno nosimo kao vrijednost i teret, o granici između ljubavi i samoponištenja, ali i o snazi čovjeka da se mijenja. „Četrdeset konaka“, kako sama autorka kaže, nije priča o putovanju, već o ljudskom preobražaju.

Portal ETV: U romanu se susreću ljudi različitih krajeva, mentaliteta i predrasuda, koji vremenom postaju upućeni jedni na druge. Da li ste kroz njih željeli da pokažete koliko nas tek zajednički put natjera da zaista upoznamo drugog čovjeka?

- Na početku putnici jedni o drugima znaju uglavnom ono što su čuli, načuli ili pretpostavili. Nose sa sobom predstave o drugim krajevima, vjerama, običajima i ljudima, a neke od tih predstava nikada nisu ni imali priliku da provjere. Usput, dok su prinuđeni da dijele umor, opasnosti, strahove i brige, te predrasude polako počinju da se krune. Bliskost među njima ne nastaje odjednom. I bilo mi je važno da tako bude. Gradi se kroz ono što zajedno prolaze, kroz male ustupke, pomoć koja se ne traži, a koja se podrazumijeva u takvim trenucima kada čovjek mora da se osloni na onoga pored sebe. 

Nužnost da prođu tih četrdeset konaka i stignu do kraja puta primorava ih da prevaziđu mnogo toga što su sa sobom ponijeli. Nemogućnost da jednostavno odustanu uči ih da su za razumijevanje čovjeka pored sebe potrebno vrijeme, strpljenje i upravo to iskustvo zajedništva. Tek tada počinju da vide jedni druge mimo unaprijed stvorenih slika. Čovjek kojega su procjenjivali po tome odakle je, kako govori ili kojoj vjeri pripada, odjednom postaje onaj koji ti pruža ruku kada je to najpotrebnije. Na kraju se pokazuje da je odredište bilo samo cilj, a da je ono suštinsko bio put. Nisu ih promijenila mjesta do kojih su stigli, nego koraci koje su morali da naprave da bi do njih došli. Smatram da je tako i u životu. Da bismo zaista upoznali ljude, moramo sa njima provesti vrijeme. Moramo ih vidjeti i kada su jaki i kada su slabi. Sve mimo toga je samo naša predstava o njima. A predstave o ljudima su, čini mi se, najplodnije tlo za predrasude koje nas višestruko porobljavaju. Vrijeme u kome smo odlično o tome svjedoči.

Naši putevi se ne broje samo koracima. Broje se udasima, činjenjima i nečinjenjima, što smo dali i onim što smo propustili da damo

Portal ETV: Vaši junaci fizički prelaze put od Godinja do Carigrada, ali Vi govorite i o unutrašnjem preobražaju. Kada ste osjetili da je roman „Četrdeset konaka“ prestao da bude priča o jednom putovanju i postao priča o čovjeku?

- Spoljašnji put koji je postavljen na početku bio je samo okvir. Kako je karavan odmicao, sve više me je zanimalo ono što je svaki od njih sa sobom ponio, a što se ne vidi: strahovi, zablude, porodični tereti, krivice, predrasude, ono što su naslijedili i ono što su sami izabrali. Kad se sve to sabere, postaje ključno od čega će usput uspjeti da se oslobode. Kako je priča odmicala, bilo mi je jasno da „Četrdeset konaka“ nije priča o putovanju, već o ljudskom preobražaju koji se za to vrijeme desio. Nijedan konak se ne čini presudnim. Njihova unutrašnja promjena desila se postepeno, gotovo neprimjetno, kroz umor, opasnosti, gubitke, bliskosti i odluke od kojih više nisu mogli da odustanu. Put ih je primoravao da se suoče ne samo sa drugima, nego i sa sobom. Što su se više udaljavali od mjesta iz kojeg su krenuli, za toliko su bivali bliži sebi. 

Zato je Carigrad sve manje bio cilj, a sve više samo tačka do koje se moralo stići. Pravi put odvijao se unutar njih. I možda je upravo to suština svakog velikog putovanja: ne stižemo na odredište isti kao što smo krenuli, jer je ono najvažnije uvijek u onome što nam se dogodi dok put traje.

Portal ETV: „Četrdeset konaka“ je priča o putu, ali čini se da je svaki Vaš književni put istovremeno i traganje za čovjekom – njegovim strahovima, izborima, ljubavima, žrtvama. Šta ste ovoga puta u pisanju tražili, a šta ste pronašli?

- Ovoga puta sam tragala za odgovorom na pitanje koliko čovjek može da se promijeni, a da ipak ostane vjeran sebi. Koliko ga život može udaljiti od onoga što vjeruje da jeste, a da u presudnom trenutku ipak prepozna sopstvenu mjeru. Čini mi se da sam, pišući priče o Itani, Mitru i Savu, sve više dolazila do toga da se čovjek možda najmanje otkriva u onome što govori o sebi, a najviše u odlukama koje donosi zbog drugih ljudi. U onome od čega je spreman da se odrekne, šta je kadar da oprosti, šta da ponese umjesto nekoga drugog, na koncu gdje povlači granicu preko koje nije spreman da pređe. Odgovor je bio jednostavniji nego što sam vjerovala. Čovjeka ne odredi samo ono što mu se dogodi, već ono što izabere da sa tim što mu se dogodilo uradi. Ono po čemu se tada upravlja su ona najdublja osjećanja: ljubav, odgovornost, žrtva... Ono što pokazuje kakav je upravo je njegov izbor između onoga što mu se čini kao lakši izbor i onoga za šta vjeruje da je ispravno.

Portal ETV: Kroz Vaše knjige vraćate se ljudima i vremenima koja su daleko iza nas, ali njihove dileme ostaju savremene. Kako to tumačite sa stanovišta čovjeka i njegovog mijenjanja?

- Možda se mijenjaju okolnosti, društvena pravila i granice onoga što je čovjeku dopušteno, ali neke njegove unutrašnje potrebe ostaju gotovo iste. Potreba da nekome ili nečemu pripada, strah od osude, ljubav, krivica, odgovornost prema drugome… Sve su to lična iskustva koja i danas prepoznajemo. Po njima se čovjek vlada, ujedno očekuje da drugi razumiju njegove izbore. Baš u tom međuprostoru se dešava život. Zato je važno da situacije i ljude iz 1874. godine ne tumačimo po današnjim mjerilima. Ono što nam iz ove perspektive može izgledati neprihvatljivo ili neshvatljivo često je bilo duboko određeno tim vremenom, tadašnjim običajima i okolnostima u kojima su živjeli. Razumjeti ne znači opravdati, već pokušati da sagledamo čovjeka unutar njegovog vremena. Upravo se tu vidi koliko se čovjek kroz neke situacije mijenja, a koliko u svojoj suštini ostaje isti. Mijenjaju se načini na koje živimo, mogućnosti koje imamo, granice koje nam postavlja društveni trenutak, ali pitanja koja nas lome začuđujuće ostaju ako ne ista, a ono slična. Ključno pitanje i nekada i sada je: kako pravdamo svoje izbore?

Portal ETV: Vaše stvaralaštvo je duboko povezano sa Crnom Gorom, njenim jezikom, predjelima, običajima, mentalitetom i porodičnim pamćenjem. Da li je književnost za Vas način da sačuvate te vrijednosti a povratak korijenima za Vas način da bolje razumijemo ko smo danas?

-Odabir jezika kojim će priča prozboriti, smještanje radnje u određene predjele, običaji, mentalitet ljudi… daju joj lice. To je jedan od načina da se sačuva ne samo ono što se dogodilo, nego i način na koji je jedno vrijeme mislilo, osjećalo i govorilo. Jezik nije samo sredstvo kojim pričam neku priču, već dio pamćenja. Meni pisanje pomaže da oslušnem taj glas i pokušam da ga sačuvam, ujedno bolje razumijem. Povratak korijenima za mene zato nije samo vraćanje onome čime treba da se ponosimo. U njima su i naslijeđeni tereti, nedoumice, prećutane traume i mnoga pitanja na koja ni danas nemamo sasvim jasne odgovore. 

Upravo zato mislim da nam korijeni mogu pomoći da bolje sagledamo sebe i razumijemo ko smo danas. Ne vjerujem da čovjek može do kraja razumjeti sebe ako ne pokuša da razumije ono iz čega je potekao. Književnost je jedan od načina da se tom pamćenju vratimo, ne da bismo u njemu ostali, već da bismo iz njega bolje sagledali sadašnjost.

Portal ETV: U Vašim pričama tradicija nije samo lijepa slika prošlosti. U njoj ima i tereta, žrtve, nepravde, ali i ogromne snage. Šta biste iz tog nasljeđa voljeli da sačuvamo kao vrijednost, a šta mislite da je vrijeme da preispitamo?

- Voljela bih da sačuvamo ono najbolje iz tog nasljeđa: solidarnost, datu riječ, brigu o drugome, osjećaj zajedništva i odgovornost prema porodici i ljudima oko sebe. To su vrijednosti koje su u teškim vremenima često bile pitanje opstanka, a čini mi se da ni danas nisu izgubile smisao. Ali postoje i dijelovi tradicije koje moramo imati hrabrosti da preispitamo. Prije svega onda kada pojedinac plaća cijenu tuđe časti, osvete, odluke ili očekivanja porodice. Posebno kada taj teret najviše pada na ženu ili dijete, koji često nijesu ni birali okolnosti u kojima su se našli. Tradicija za mene ima vrijednost samo ako je živa, a to znači da nije nedodirljiva. Nije izdaja nasljeđa preispitati ono što je nanosilo nepravdu; naprotiv, mislim da ga upravo tako ozbiljno razumijemo. Vrijedi sačuvati ono što čovjeka vezuje za drugog čovjeka, a ostaviti iza sebe ono što ga u ime običaja lišava slobode i prava na sopstveni život.

Portal ETV: U Vašim prethodnim knjigama žena je često nosila veliki dio tereta istorije. U „Četrdeset konaka“  u središtu je drugačija vrsta zajednice – karavan, putnici, muškarci različitih naravi. Da li Vam je promjena perspektive promijenila i način na koji pripovijedate?

- Ne bih rekla da je žena u „Četrdeset konaka“ u drugom planu. Itana je u samom središtu priče i upravo njena pozicija u velikoj mjeri određuje kako vidimo i put i ljude oko nje. Karavan jeste sastavljen od različitih muških karaktera. Među njima se zatekla samo jedna žena koja je uspjela da iznese do kraja ono za šta se vjerovalo da mogu iznijeti samo najjači muškarci. Svaki od njih drugačije razumije dužnost, odgovornost, čast, nježnost i vlastitu ulogu u zajednici. Upravo me je ta različitost dodatno inspirisala da pokažem snagu žene u najtežim životnim okolnostima. Kroz ovaj karavan sam pokušala da pokažem da se muškost ne odražava samo kroz fizičku spremnost da se podnesu izazovi, baš kao što se ženska snaga ne smije svesti na trpljenje i podnošenje tereta. Itanino prisustvo postaje mjera kroz koju se ti muškarci otkrivaju. Karavan nije samo skup putnika, nego zajednica u kojoj se, kroz međusobne razlike, mijenja i način na koji svaki od njih vidi sebe i druge.

Portal ETV: Rekli ste da se u ovom romanu bavite i pitanjem granice do koje ima smisla žrtvovati se za porodicu. Gdje je, po Vašem mišljenju, ta granica – i da li je čovjeku ponekad najteže da je postavi upravo prema onima koje najviše voli?

-Mislim da se granica prelazi onda kada od čovjeka očekujemo da izgubi sebe kako bi sačuvao tuđi mir, porodični ugled ili sliku o tome kakav bi „trebalo“ da bude. Žrtva ima smisla dok je izbor. Onog trenutka kada postane obaveza koja čovjeka poništava, prestaje da bude čin ljubavi. Najteže postaviti tu granicu upravo prema onima koje volimo, jer se tada ljubav, odanost i osjećaj dužnosti lako pomiješaju. Čovjek dugo vjeruje da je odricanje dokaz ljubavi, a ponekad tek kasnije shvati da je, čuvajući druge, prestao da čuva sebe. Za mene je zato važno pitanje ne koliko smo spremni da damo za porodicu, nego koliko možemo da damo, a da pritom ne izgubimo sopstveno dostojanstvo i pravo na svoj život. Postoji velika razlika između toga da nešto žrtvujemo iz ljubavi i toga da žrtvujemo sebe.

Portal ETV: Čitaoci su mjesecima pratili odlomke i zajedno sa Vama „putovali“ sa junacima, a sada priča prvi put dolazi pred njih kao cjelina. Da li ste imali tremu pred tim konačnim susretom sa čitaocem?

- Naravno da je bilo treme. Odlomci su čitaocima omogućili da upoznaju putnike, šansu da ih zavole ili da prema nekima ostanu rezervisani, da zajedno sa njima prolaze pojedine dionice puta. Ali roman kao cjelina uvijek donese nešto drugo. Tek kada se priča pročita od početka do kraja, čitalac sagledava odluke junaka na pravi način. U odlomku vidite trenutak, dok u romanu vidite uzrok i posljedicu tog trenutka. Zato je taj konačni susret sa knjigom drugačiji. Naravno, postoji trema. Od tog trenutka kad roman izađe iz štampe, on više nije samo moj. Predajem ga čitaocima da ga dožive i protumače na svoj način. Iskreno se nadam da će u njemu uživati barem upola koliko sam sama uživala dok sam ga pisala.

Povjerenje čitalaca za mene nije pritisak da im ponudim isto, nego podsticaj da budem poštena i iskrena prema onome što pišem

Portal ETV: Postali ste jedna od autorki čije nove knjige publika sa nestrpljenjem očekuje. Kako doživljavate tu vezu sa čitaocima – kao privilegiju, obavezu ili možda kao jednu vrstu odgovornosti?

- Prije svega, doživljavam je kao veliko povjerenje i na tome sam iskreno zahvalna. Činjenica da neko čeka novu knjigu znači da je u prethodnim pronašao nešto što mu je bilo važno, blisko i vrijedno vremena koje im je posvetio. To je za mene ogromna privilegija koja podrazumijeva veliku odgovornost. Isto tako ne osjećam obavezu da ponavljam ono što se čitaocima ranije dopalo. Naprotiv, mislim da je moja obaveza prema njima da pomjeram sopstvene granice i da ne idem uvijek istim putem. Zato se trudim da napišem knjigu u koju u tom trenutku zaista vjerujem. Povjerenje čitalaca za mene nije pritisak da im ponudim isto, nego podsticaj da budem poštena i iskrena prema onome što pišem. Vjerujem da tek tada dajemo najbolje od sebe.

Portal ETV: O Vašim knjigama čitaoci često govore kroz emociju – kažu da su ih rasplakale, da su ih pojedini likovi dugo pratili nakon čitanja. Šta za Vas znači kada književnost uspije da izazove suze?

- Suze su veza između nas i Boga. One su onaj najintimniji trenutak kada se naša duša otvara i prepušta osjećanju koje je ponese. Zato vjerujem da svaka emocija koju izazovemo kod druge osobe, svaka suza, zapravo je njeno otvaranje ka nečem višem. To je put kojim se oslobađamo mnogih bremena, put rasta do boljeg sebe. Pisanje radi pisanja za mene je besmisleno ukoliko nas ne pomjeri, ne zapita, ne navede na odluke. Tek tada se zatvara krug od autora do čitaoca i nazad. Ako sam onim što pišem na bilo koji način doprinijela da se neko oslobodi nekog tereta, da nešto u sebi prepozna i sagleda drugačije, onda ovo što činim dobija svoj smisao.

Portal ETV: Kada biste danas mogli da zastanete na jednom od tih svojih četrdeset konaka, bez potrebe da nastavite put, šta biste ponijeli sa sobom iz svega što ste do sada napisali – a šta biste ostavili iza sebe?

- Ponijela bih ljude koje sam kroz svoje knjige upoznala. Ponijela bih zahvalnost za sve dobro što živim, ali i ono loše što sam uspjela da iznesem do kraja i iz toga nešto naučim. Iza sebe bih voljela da ostavim strahove, nerazumijevanja… Čini mi se da sam sa svakom novom knjigom otkrivala jedan novi dio sebe. Možda je to dokaz da rastemo dok smo živi. Dok god diše, u čovjeku je snaga da makar za malo pomjeri sopstvene granice. Zato ne vjerujem da postoji mjesto na kome se zaustavljamo. Možda samo na trenutak zastanemo. Naši putevi se ne broje samo koracima. Broje se udasima, činjenjima i nečinjenjima, što smo dali i onim što smo propustili da damo. Dok živimo, naš put traje. Ciljevi koje pred sobom postavljamo samo su usputne tačke do onog konačnog, kada ćemo sabrati cijeli svoj život. Do tada je dobro da se na tom putu popravljamo.