Bulatović: Donorstvo je jedno lijepo iskustvo i nadahnuće koje nema cijenu

Sreća koju je osjetila nakon što je doniranjem 70 odsto jetre spasila život svom bratu potisnula je u drugi plan bol nakon teške i zahtjevne operacije. Ipak, ostao je osjećaj da ju je iznevjerila sopstvena država i zdravstveni sistem, kazala je, gostujući u večernjem dijelu Ljetnjeg programa na Televiziji E, književnica i donorka organa Sanja Bulatović.

U oktobru 2023. godine Bulatović je donirala čak 70 odsto jetre svom bratu od tetke. Kaže da je i prije i poslije transplantacije shvatila da građani veoma malo znaju o donorstvu, ali da su često skloni da o toj temi stvaraju negativnu sliku, što je najbolje osjetila kroz sopstveno iskustvo.

– Treba više da se govori o donorstvu, da se narod edukuje i da se na cijelu priču pogleda iz drugačijeg ugla. To je jedno lijepo iskustvo i nadahnuće koje nema cijenu. Tu nema mjesta osudama. Svako ima pravo na izbor, ali je važno da ljudi upoznaju šta je donorstvo, kao i njegov značaj i vrijednosti – rekla je Bulatović.

Ističe da kod nje nije bilo straha, već samo velika želja da spasi život svom bratu, dok je strah prepoznavala kod ljudi iz svog okruženja.

– Kod drugih sam osjetila strah za moj život, ali bilo je i onih koji su govorili da nijesam svjesna šta radim, da je to naivno. To je teško padalo, ne zato što bih promijenila odluku, već zato što mi je u tom trenutku mnogo više značila podrška i ljubav. Ljudi nijesu željeli ni da se upoznaju sa tim procesom, već su odmah govorili da to ne treba raditi. Ja sam od početka vjerovala u pozitivan ishod i bila sam presrećna što postoji mogućnost transplantacije i što mi je pružena prilika da spasim svog brata – istakla je Bulatović.

Nakon transplantacije, kaže, uslijedilo je veliko razočaranje zbog načina na koji su se prema njoj i njenom bratu odnijele nadležne institucije u Crnoj Gori.

Kako navodi, u inostranstvo je otišla bez pratnje, iako je na to imala zakonsko pravo, a nekoliko dana nakon operacije otpuštena je iz bolnice u stanju u kojem nije mogla ni flašicu vode da podigne.

Razočarana, uplakana i fizički iscrpljena, kaže da joj je po izlasku iz bolnice pomogao potpuni stranac – taksista, koji joj je kupio hranu i ljekove i učinio ono što je, kako smatra, trebalo da obezbijedi njen zdravstveni sistem.

– Kada se završila transplantacija, četvrtog dana ljekar mi je rekao da moram biti otpuštena i da se za sedam dana javim na kontrolu. Trebalo je da idem u hotel, a nijesam mogla ni flašicu vode da držim, a kamoli da se sama brinem o sebi. Pitala sam ga da li vidi u kakvom sam stanju, a on mi je odgovorio da su bolničke sobe pune i da to nije greška njihove klinike, već našeg zdravstvenog sistema. Rekao mi je da smo i moj brat i ja imali zakonsko i ljudsko pravo da uz nas bude član porodice koji bi brinuo o nama, ali da nam to država nije omogućila. To mi je bilo najteže. Fizički bol zaboravite kada znate da ste nekome spasili život, ali osjećaj izdaje od sopstvene države mnogo više boli – rekla je Bulatović.

Dodaje da danas žali što zbog takvog postupanja nije pokrenula sudski postupak protiv odgovornih.

– Možda zvuči grubo, ali kajem se što nijesam tužila odgovorne. Nedopustivo je da ljudi koji rade tako human posao prema donoru organa postupe na tako nehuman način. Dodatno sam bila šokirana kada mi je ljekar rekao da odraslom čovjeku nikada ne bude odstranjeno 30 odsto jetre, kako su mi ranije rekli, već oko 70 odsto. Posebno sam razočarana onima koji su bili dužni da meni i mom bratu obezbijede pratnju, jer je riječ o izuzetno zahtjevnoj operaciji i teškom oporavku, koji je gotovo nemoguće proći bez pomoći – poručila je Bulatović.