Zašto ovogodišnje zasijedanje Generalne skupštine UN neće biti uobičajeno?

Kada se lideri iz cijelog svijeta ovog mjeseca okupe u Njujorku na 81. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, to neće biti uobičajeno okupljanje.

Države članice biće nadomak izbora novog generalnog sekretara, koji će se odmah suočiti ne samo sa brojnim globalnim krizama već i sa smanjenim finansijskim kapacitetima UN-a.

Pošto neke države članice ne izmiruju u potpunosti svoje finansijske obaveze prema organizaciji, UN su već morale da smanje budžet za 2026. godinu za devet odsto i ukinu oko petine radnih mjesta, zbog čega je odlazeći generalni sekretar Antonio Gutereš upozorio da je „sadašnji pravac neodrživ“.

Ipak, Ujedinjene nacije ostaju od ključnog značaja. Osnovane su kako bi nam pomogle da očuvamo mir, spriječimo ratove, zaštitimo ljudska prava, podržimo održivi razvoj, utvrdimo globalne norme i očuvamo međunarodno pravo.

Nijedna druga međunarodna organizacija ne može da se pozove na isti stepen univerzalnog legitimiteta. Međutim, univerzalno članstvo i legitimitet imaju i svoju cijenu.

Postizanje konsenzusa zahtijeva vrijeme, a pregovori mogu dovesti do kompromisa koji ne rješavaju na odgovarajući način probleme zbog kojih su pregovori i pokrenuti. S obzirom na ova ograničenja, sistemu UN-a potrebni su partneri koji mogu da dopune njegov rad.

Zato su vlade i njihovi građani odavno počeli da se okreću manjim „koalicijama voljnih“ — pod okriljem „plurilateralizma“ — u situacijama kada konsenzus nije moguće postići.

Plurilateralne organizacije nastale su kako bi se bavile svime, od pitanja povezanih sa klimom i eksploatacijom prirodnih resursa do ljudskih prava i trgovine. Pošto članovi takvih koalicija dijele određene vrijednosti, ciljeve ili interese, mogu brže da postignu dogovor, uvode inovacije i zajednički djeluju.

Upravo na takve pragmatične aranžmane mislio je kanadski premijer Mark Karni u svom značajnom govoru o „srednjim silama“ na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u januaru.

Naravno, nisu sve plurilateralne organizacije iste. Neke su samo mjesta za razgovore bez konkretnog učinka, dok su druge postale djelotvorne platforme za eksperimentisanje i usklađivanje javnih politika. Neke utvrđuju konkretne standarde o tome kako zemlje treba da postupaju, dok druge svojim članicama ostavljaju da same odaberu obaveze koje će preuzeti. Neke otvaraju razgovor prema javnosti, dok druge ostaju iza zatvorenih vrata. A neke svoje članice smatraju odgovornim za ispunjavanje obećanja, dok druge ne.

Međutim, u raspravama o našoj novoj „varijabilnoj geometriji“, kako je Karni naziva, često izostaje pitanje da li plurilateralne institucije jačaju ili slabe demokratiju.

Nakon što sam se iz prve ruke uvjerila u značaj snažnih plurilateralnih aranžmana tokom svog mandata na mjestu predsjedavajućeg Inicijative za transparentnost u ekstraktivnim industrijama (EITI) i kao administrator Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, mogu da potvrdim da ovo nije akademsko pitanje.

Uzmimo za primjer kritične minerale koji će pokretati sljedeću generaciju čiste energije. Pošto ovo pitanje obuhvata sve — od klime, trgovine i energetike do bezbjednosti i ljudskih prava — u pripremi je čak osam plurilateralnih inicijativa čiji je cilj obezbjeđivanje budućih zaliha.

Neke imaju jasno definisane standarde — poput zabrane dječjeg ropstva ili rudarenja u ratom zahvaćenim područjima — kao i zahtjeve za nezavisne revizije, učešće civilnog društva i parlamentarni nadzor. Ali druge su samo ekskluzivni trgovinski sporazumi — najniži zajednički imenilac upravljanja kritičnim mineralima.

Mnoge vlade i veliki dio privatnog sektora, naravno, žele da njihova čista energija bude praćena minimalnim ekološkim troškovima i bez iskorišćavanja ljudi. Ali nada da će se ti standardi poštovati nije dovoljna. Ako novac koji plaćaju na kraju završi u džepovima gospodara rata, ili ako se standardi ljudskih prava ne prate i ne sprovode dosljedno, ponovićemo neke od najgorih grešaka ere fosilnih goriva.

Širom zemalja u razvoju, zavisnost od eksploatacije fosilnih goriva bila je snažan pokazatelj siromaštva, korupcije, autoritarizma i sukoba. Da bismo spriječili da naša neizbježna zavisnost od kritičnih minerala proizvede iste ishode, moramo od samog početka uspostaviti jasne i snažne zaštitne mehanizme.

Ono što važi za kritične minerale važi i za mnoga druga područja globalnog upravljanja. Umjesto da pozitivnije ishode prepuštamo slučaju, moramo insistirati na tome da se plurilateralni aranžmani usredsrede na tri stvari: podsticanje konkretnih aktivnosti (kao što su usklađeni propisi u oblasti zaštite životne sredine i radnih prava); podsticanje učešća širokog spektra zainteresovanih strana; i uspostavljanje nezavisnih mehanizama za praćenje.

U svakom od ovih slučajeva, osnovni cilj treba da bude jačanje demokratije. Ako se ove vrijednosti poštuju, plurilateralni aranžmani mogu podržati misiju UN-a, umjesto da je nenamjerno potkopavaju ili zamjenjuju.

Ovo kažem kao neko ko je učestvovao u vođenju plurilateralnih inicijativa koje su zaista ojačale demokratiju. Na primjer, Partnerstvo za otvorenu vlast (Open Government Partnership – OGP), gdje obavljam funkciju ambasadora, imalo je veći uticaj upravo zato što prihvata demokratski pristup.

U svih 73 zemlje članice, vlade i organizacije civilnog društva zajednički izrađuju obaveze za sprovođenje reformi, čime se grade podrška javnosti, legitimitet i prihvatanje konačnog rezultata na domaćem nivou. Na taj način, OGP je učinio javne nabavke transparentnijim i omogućio lakšu kontrolu budžeta, a takođe je pomogao u identifikovanju anonimnih kompanija koje se koriste za pranje nezakonito stečenog novca iz siromašnijih zemalja.

Slično tome, plurilateralne organizacije poput Inicijative za transparentnost u ekstraktivnim industrijama (EITI) zahtijevaju transparentnost u sektorima nafte, gasa i rudarstva, dok Radna grupa za finansijsku akciju (Financial Action Task Force – FATF) pomaže zemljama da unaprijede svoje sisteme za borbu protiv korupcije i finansiranja terorizma kako bi ispunile međunarodne standarde.

Ono što je zajedničko OGP-u, EITI-ju i FATF-u jesu tri osnovna principa koja sam prethodno navela: podstiču konkretno i koordinisano djelovanje, uključuju različite zainteresovane strane i predviđaju nezavisno praćenje.

Multilateralni sistem čiji su centar Ujedinjene nacije i dalje predstavlja temelj globalnog upravljanja. Ali u eri sve dublje polarizacije, smanjenog finansiranja i napada na demokratiju, njegova sposobnost da podstakne sprovođenje hitno potrebnih reformi i propisa na nacionalnom nivou ozbiljno je opterećena.

Plurilateralizam može da pomogne, ali samo ako je izričito osmišljen tako da jača demokratiju.

Ne moramo da biramo između multilateralizma i plurilateralizma. Ali multilateralizam, oličen u Ujedinjenim nacijama, moramo da dopunimo odgovarajućim oblikom plurilateralizma.