Milovančević Vučiću: Aleksandre, još si na slobodi? Zašto si tako neraspoložen? Zašto se praviš žrtvom?

Novinar i analitičar Vojislav Milovančević u kolumni za portal Nova.rs postavio je pitanje bivšem predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću: „Aleksandre, još si na slobodi?“

Prenosimo njegovu kolumnu:

Aleksandre, još si na slobodi?

Bez nervoze i vanrednih konferencija, molim lijepo. Ovo je novinarsko pitanje. Znam da si navikao da nakon ovakvih pitanja neko automatski ostane bez posla, slobode ili barem mirnog sna, ali mi imamo skromnija ovlašćenja: pitamo, pa čekamo odgovor, ponekad mjesecima i godinama. Ti si u toj koži tek nekoliko dana, a već ti se priviđa Gestapo s druge strane.

Vjeruješ li da je nama bilo mnogo teže s tobom?

Najavljuješ da ćeš poslanički klub nazvati „Srbija protiv terora“. Nakon toliko godina tokom kojih ste nas batinama i propagandom uvjeravali da ste vi Srbija, saznali smo i punu radikalsku definiciju tog pojma: teror je nastao onog trenutka kada je Srbija glasala protiv vas.

Šta reče ona nasmijana gospođa s groblja koju klinci vole da dijele po mrežama: „Jako sam žalosna.“

Najviše te, rekao bih, peče brzina kojom tvoji kadrovi otkrivaju profesionalizam. Do neđelje uveče čekali su da im s ekrana nacrtaš šta treba da misle, a od ponedjeljka svako zna zakone i granice svojih nadležnosti. Čovjek da se zaprepasti koliko „principijelnog“ svijeta ima u državnom aparatu. Izgleda da im samo ti svih ovih godina nijesi dao da dođu do izražaja.

Kad sljedeći put pozoveš Marka Krička, pitaj ga šta mu je važnije da sačuva: tebe, položaj ili sopstvenu kožu. Ako počne da govori o procedurama i nezavisnim institucijama, sjedni prije nego što nastaviš razgovor. Nemoj se ni ljutiti na njega. Birao si ih da nepogrešivo namirišu ko je jači, da razumiju šta gazda traži i da ne postavljaju suvišna pitanja.

Sad se ispostavlja da su gradivo savladali, samo ti se ne sviđa što ga primjenjuju na tebi i tvojima. Nijesu te svi ti ljudi voljeli, Aleksandre. Mnogi su samo strpljivo čekali svoj red za plijen.

To njihovo iznenadno otkriće zakona, međutim, ne briše njihov dosadašnji rad. Nećemo zaboraviti šta su nam radili svih ovih godina, niti će se iko od njih moći razdužiti običnom ostavkom predatom u pisarnici.

Slušam kako tvoja Orleanska Djevica iz Jovankine vile, Ana Brnabić, već dramatično upozorava da se priprema tvoje hapšenje. Uznemirava je mogućnost da budeš saslušan o rekonstrukciji željezničke stanice u Novom Sadu, kao da je sama pomisao da tužilac nešto pita bivšeg predsjednika jasan dokaz državnog sloma.

Pa koga da pitaju, Aleksandre?

Kad se gradilo, znao si svaki detalj. Kad su se presijecale vrpce, bio si u prvom planu i govorio kao da se sve gradi tvojim novcem. Kad je trebalo objašnjavati koliko napredujemo, niko od tebe nije mogao doći do riječi. Sad bi da tvoju sveznajuću upućenost tretiramo kao bezazleni privatni hobi koji nema veze s predmetom?

Došlo je vrijeme odgovornosti, trenutak da s nama podijeliš to svoje enciklopedijsko znanje. I jedan besplatan savjet: na saslušanju odgovor na pitanje o šesnaest poginulih ne možeš završiti najavom otvaranja fabrike kablova. Valjda ti je to neko već objasnio.

Najavio si sjednice svih stranačkih tijela, podmlađivanje rukovodstva, promjene i borbu za Srbiju. Razumijem potrebu da grozničavo popuniš raspored. Neugodno je imati slobodno poslijepodne, a ne znati ko bi ti ga mogao rezervisati.

Ipak, promjena dvije trećine glavnog odbora neće promijeniti sadržaj ugovora o rekonstrukciji željezničke stanice. Za tvoje trenutne brige neuporedivo su važniji urudžbeni brojevi u tužilaštvu od rednih brojeva na stranačkoj listi.

A priznanje poraza, kojim se ponosiš, bilo je zaista dirljivo. Čovjek izgubi izbore, prizna rezultat, pa očekuje državno odlikovanje zato što ga nije osporio. Hvala, Aleksandre. Sljedeći put možeš se mirne duše pohvaliti i time što si platio parking i stao na crveno svjetlo na semaforu.

Građani su glasali da više ne odlučuješ umjesto njih i nijesu ti nakon toga dužni popravljati raspoloženje.

Priznajem, prijalo mi je da gledam kako se mučiš da objasniš stvarnost koja je odbila da sarađuje s tobom. Godinama si sa zastrašujućom lakoćom objašnjavao tuđu nesreću i imao spreman odgovor prije nego što bi iko stigao da postavi pitanje. Sad odjednom ništa nije jasno.

Pa nije ti ovo manekenska pista. Sjećaš se toga?

Kad tako neraspoložen počneš da naričeš o sopstvenoj ugroženosti, sjeti se Bogdana Jovičića, kojeg su vezanih nogu doveli da sahrani oca. Uprava za izvršenje krivičnih sankcija objasnila nam je da su poštovane bezbjednosne procedure. Čak su ispali milosrdni: ruke mu nijesu vezali, da može nesmetano da prima saučešće. Takva je bila vaša mjera ljudskosti. Da mladić pored očevog groba ima slobodne šake kako bi mogao da primi saučešće.

On nije imao na raspolaganju sve televizije da mu danima mjere tugu, dok urednici objašnjavaju koliko mu je teško palo ono što mu se dogodilo.

Sjeti se i studentkinje koju su ispred Pravnog fakulteta čupali za kosu, pokušavajući da joj licem nasilno otključaju telefon. Njenu ugroženost nijesi doživljavao s ovakvim žarom.

Sad bismo, izgleda, trebalo da razumijemo kako je tvoja „tragedija veća“, dok posmatraš kako se raspada RTS kakav si poznavao, a Vučićević u Informeru toliko jadikuje da čovjek pomisli kako se više boji poziva tužioca nego pada gledanosti. Treba li sad i Željki i Jovani da izražavamo saučešće povodom najavljenog gašenja njihovog frankenštajnovskog Tanjuga?

Godinama su nas upravo ti medijski kuriri uvjeravali da si politički genije. Kakvo je to tačno majstorstvo kada raspolažeš cijelim budžetom, javnim preduzećima, televizijama, tajnim službama i vojskom ljudi čija egzistencija zavisi od državnog i stranačkog aparata?

Kupiš školu, postaviš svog direktora, sam sebi sastaviš zadatke, pa očekuješ da ti se svijet divi što si učenik generacije.

Sad treba da pokažeš nešto bez tolikog državnog ulaganja u lični genije. Zasad smo dobili novo ime poslaničkog kluba i pritužbu na uslove rada.

Što se pitanja iz naslova tiče, odgovor zasad znamo – na slobodi si. U uređenoj državi za koju smo se borili to može promijeniti samo zakonit postupak, a ne nečiji gnjev, osveta ili stranački komitet.

Upravo zato trebalo bi ozbiljno da se zabrineš.

Prošlo je vrijeme kada su te svi bespogovorno slušali.

Dolazi vrijeme u kojem će te morati pažljivo saslušati.