Musić: Mandić bez DNP-a nema polugu nad PES-om, a glavna tema je hoće li u junu 2027. tražiti više za sebe

lavna tema za jun 2027. neće biti ko je vlast, nego odnosi PES-a i NSD-a, odnosno ostaju li stvari iste, je li Spajić još ovdje ili Mandić traži za sebe i svoje više. To je u razgovoru za Pobjedu ocijenio politikolog i politički konsultant Aleksandar Musić, analizirajući, između ostalog, odnos snaga na političkoj sceni, ali i sve ono što će donijeti period prije i poslije izbora naredne godine.

On smatra da prije razmišljanja o navodnom sukobu Andrije Mandića i Milana Kneževića treba primijetiti nekoliko činjenica – prvenstveno to da Mandić bez DNP-a nema snažnu polugu nad PES-om, ali i Demokratama.

Kao važno napominje i to što Milan Knežević bez Mandića ne može više nikad ući u vlast.

“Dugoročna matematika im je obojici kristalno jasna”, kaže Musić uz napomenu da i Mandić i Knežević „imaju SPC kao oslonac i vezivno tkivo“.

Ističe da ne vidi kako se u junu 2027. oni ne bi našli jedan do drugoga za istim stolom u pregovorima sa PES-om, DCG-om, SNP-om, BS-om i Dritanom Abazovićem koji će, kako kaže, ako pređe cenzus i ako se namiri sinekurama – priskočiti u pomoć većini.

“U to nemam nimalo sumnje. A tek kad krene n-ta iteracija plašenja DPS-om, bivšim režimom, malim platama i penzijama – slika je potpuna”, navodi Musić.

On se zadržao na percepciji javnosti o odnosu između lidera koalicije „Za budućnost Crne Gore“, skrećući pažnju na nekoliko detalja.

“Mandić i Knežević jedan o drugome i dalje govore pažljivim, biranim riječima. Sukob je prisutan u Podgorici, na nižim razinama i to koškanjem na društvenim mrežama. U ostatku Crne Gore funkcioniraju savršeno zajedno. Takođe – element Vučića se u ovom slučaju pokazuje pogrešno tumačenim. Mandić se potiho i u diplomatskim kontaktima (neiskreno) udaljava od Vučića sada kada je ovaj u terminalnoj političkoj fazi, no ni on ni Knežević se ne udaljavaju od projekta, od projekta imperijalnog nagona srpske duboke države prema Crnoj Gori”, navodi Musić.

Kako kaže, i jedan i drugi šuruju s Dodikom „dok njeguju svoje stare kontakte u Beogradu“.

Izbori, igrači, planovi, ishodi…

Vlast će na prelazu iz 2026. u 2027. te u proljeće 2027. plasirati nekoliko populističkih ekonomskih poteza, pojačati propagandni efekat javnog servisa, do besvijesti ponavljati evropske fraze i frazice, manično se fotografisati uz evropske zvaničnike – te zaključati situaciju, kaže Musić analizirajući predizborni period i ishod samih izbora.

On smatra da taj izvjesni trijumf, trenutna garnitura duguje činjenici da je niko nije „propisno izazvao na nizu polja i tema, a prilika je bilo bezbroj.“

“U kontekstu nepostojanja snažnog šoka izvana ili iznutra, a postojanja povoljnog vanjskog vala i snažne EU naklonosti Crnoj Gori – vlast uspješno skriva svoje slabosti. Slaba je na nizu tema – stvarno stanje reformi, inflacija, zdravstvo, četništvo, odmetnuti lokalni šerifi, kvalitet upravljačkog kadra – no pošto je niko nije znao ili mogao na tome raniti – godinu dana do izbora sve to polako blijedi i utapa se u jednu putanju koja vodi ka izglednom održanju postojećeg”, poručuje on.

Komentarisao je i platformu dijela opozicije okupljene oko DPS-a, rekavši da je ona dobra, te da bi je vlast „kada bi bila istinski pro-evropska, mogla bi bez problema odmah potpisati“

“No ovdje dolazimo do vidljivog i nevidljivog u politici. Vlast shvata da ima prešutnu apsolutnu potporu vrha Evropske unije – i da kao takva ima osjetno veći manevarski prostor u zemlji nego se to katkad čini. Apeli, molbe i upozorenja koji katkad dolaze iz Evrope – nijesu praćeni kaznama za neispunjavanje onoga što se navodno traži. Čim PES, NSD i DCG ne osjećaju posljedice neispunjavanja nečega, znaju da još mogu raditi što god žele. I tu dolazimo do ogromne količine prilika koju je DPS prosuo posljednjih godina. Kalkulišući s nadom ulaska u vlast s PES-om, propustili su niz nevjerovatnih zicera koje im je vlast svojim ponašanjem poklanjala – i sad su u kudikamo goroj situaciji. Prosječni birač ne vidi nikakvu krizu u državi, nema osjećaja neizvjesnosti – on vidi najviše evropske zvaničnike koji posjećuju Crnu Goru, smješkanje, danonoćno eurorecitovanje i vlasti i opozicije i nekakvu – perspektivu. Nešto se kreće, nešto se zbiva, inflacija jeste tu, no i plate su veće… To je u definiciji situacija koja pogoduje samo i isključivo vlasti. Konačno – skupštinski recitali, uštogljeni posjeti Briselu i obilaženje lokalnih stranačkih kolega za druženje uz kolače i sokove – nijesu politička operativa kojom se dopire do širih biračkih masa, kojom se ljudi animiraju i mobiliziraju. Nema ni traga mirisu promjene u zraku, a ovakav pristup je ne može ni stvoriti. Ako se tamo pak nakon svega nada na ulaženje u vlast s PES-om potezom čarobnog štapića izvana – što reći nego – sretno s tim”, navodi sagovornik Pobjede.

Dodaje da opozicija ne shvata da na temi evropskog može dobiti samo tapšanje po ramenu ne i stvarnu političku podršku EU struktura ili glasove u Crnoj Gori.

Musić skreće pažnju i na to da se Andrija Mandić ovih dana suočava s neočekivanim problemom.

“Pomalo zahlađuju odnosi Trampove administracije i Izraela usljed ishoda iranskog rata, što bi se možda moglo odraziti i na njegove planove iskoraka sljedeće godine. Ključno pitanje jeste je li se uspio trajnije povezati s generalom Flinom i njegovom strukturom u Vašingtonu ili su mu kontakti ograničeni samo na one izraelske, je li zaglavio na pola puta do svog cilja”, kaže Musić.

Nadalje, smatra da DPS ima stabilno i disciplinovano biračko tijelo, ali, kako kaže, ne zna rasti i nalazi se u kavezu percepcijske izolacije.

“Između ostalog i zato što nije profilisao pojedince koji mogu autentično i kredibilno govoriti o nizu tema koje muče građane prema svim istraživanjima javnog mnijenja, a na kojima postojeći prvi red DPS-a naprosto ne može poentirati – ekonomija, inflacija, tehnologija, pametne politike budućnosti, zapošljavanje mladih, malo preduzetništvo, ekologija”, navodi on.

Zato, kako kaže, PES i dalje zadržava nezasluženi monopol na ovim temama.

Partija premijera Milojka Spajića će, navodi on, na vanjskopolitičkom polju do maksimuma svaki mikro-napredak na EU putu pompezno proglašavati monumentalnim uspjehom, te, kako dodaje, dovoditi visoke zvaničnike EU i svoditi svaku situaciju na evropsko vs. antievropsko.

“Na ekonomskom polju očekujem nekoliko novih poteza ugađanja širim masama, čak i pod cijenu zaduženja – povećanje minimalne plate, pokloni penzionerima, subvencije javnom sektoru. Ideološko i kulturološko polje PES će poslovično ignorisati”, kaže Musić.

Dodaje da opozicija ne shvata da na temi evropskih integracija „može dobiti samo tapšanje po ramenu ne i stvarnu političku podršku EU struktura ili glasove u Crnoj Gori“.

“Unutrašnja politika bila je more prilika. Kada ovome pribrojite dozirane naslovnice u kojima se pojedini viđeniji DPS-ovci pojavljuju u neugodnim situacijama – ta stranka se do daljnjeg nalazi zarobljena u svom kutu, korektnog postotka, no bez pristupa vlasti. Vlast vreba na svaku najmanju situaciju koja joj daje priliku sakriti svoje mane i nove izbore svesti na još jedan referendum protiv DPS-a, u kojem ona udružena redovito pobjeđuje. Taj ju je recept dosad super služio, a DPS nije znao razbiti taj okvir nego ga je nesvjesno još i jačao reciklirajući iste ljude, teme, tonove i slabosti. Taj okvir ipak polako blijedi, no nedovoljno brzo da bi resetovao situaciju u kratkom roku do nadolazećih izbora”, kaže Musić.

Govorio je i o Evropskom savezu.

“Pokazuju nešto energije, okrupnjuju se i nalaze na raskrsnici. Ako iznađu neko snažno objedinjujuće lidersko zaštitno lice s određenim emotivnim nabojem i bez slabosti/prtljaga te odigraju kvalitetnu kampanju – mogu napraviti dobar rezultat. U suprotnom će prevladati efekt dječjeg vrtića – n ljudi iz n stranaka govori n stvari i niko ih ne poima kao jedan front, nego kao male aktere u sjeni velikog brata”, kaže on.

Dodaje i da je za novajlije na sceni vrlo vjerovatno kasno.

“Postojao je ogromni prostor na centru za stranku koja je mogla dijelom uklizati u PES-ove biračke bazene, ponuditi istinsko građansko i istinsku reformu, a ne labavu priču, izbjegavati nagazne mine crnogorske politike te se nametnuti u javnom prostoru brzinom i svježinom, a istovremeno u svakom trenutku imati jasni gard zaštite crnogorskih državnih interesa, ponuditi inteligentnu i atraktivnu verziju crnogorskog patriotizma za nove generacije, no sada, godinu dana do izbora, odnosi su već dobrano zapečeni i uskoro slijedi izborna galama i šum u kojem se bilo koji novajlija najvjerojatnije bespomoćno utapa”, kaže Musić.

Analizira i Abazovića, uz riječi da je „u opoziciji kao riba na suvom“.

“Bori se za svaki udah, razbacao se po terenu, juriša na cenzus. Niko ga prije izbora neće htjeti ni pogledati u koalicijskom smislu, no ako nekom magijom pređe cenzus, gotovo sigurno će se ponuditi postojećoj vlasti u stvaranju nove većine – i to pokušati dobrano naplatiti”, kaže sagovornik Pobjede.

SPC uništava zadnje tragove Amfilohijevog nasljeđa

SPC u Crnoj Gori danas ima dva ogromna cilja, kaže Musić.

“Prvi je očuvati ovu vlast pod svaku cijenu te unutar nje po mogućnosti dodatno isturiti Andriju Mandića (iako ni to nije presudno jer znaju da vrijeme radi za njih). Drugi je do kraja ugasiti sve tragove ikakve crkvene posebnosti, autonomije ili različitosti na teritoriju Crne Gore. Prevedeno – iako su SPC u Crnoj Gori puna usta Amfilohija Radovića, ona na terenu radi sve da se obračuna sa zadnjim tragovima njegovog nasljeđa koji nijesu u skladu s politikom Vučić – Brnabić režima”, kaže on.

U tom duhu, Zdravko Krivokapić je, smatra on, jedna u nepreglednom nizu žrtava koje je pojela vlastita revolucija.

“Kasnim paljenjem on shvata da je štafetu i plodove litija predao u ruke nekome drugom, a zauzvrat nije dobio ni hvala, nego pljuvanje i prijezir. U očima nove SPC crkvene paradigme u Crnoj Gori – Zdravko Krivokapić je izdajnik. Nema međuprostora, nema dualizma, nema pomirenja i nema milosti. To su nova pravila igre”, kaže Musić.

Ukazuje i na to da pojam Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, u kojoj bi bilo mjesta i za Crnogorce i za crnogorske Srbe, a koji je ovih dana nakratko oživio – daje jednu dublju istorijsku lekciju.

“Nakon pobjede na referendumu i ranih 2010-ih tadašnja vlast je imala povijesnu priliku uspostaviti zdraviji odnos s onim elementima tadašnje mitropolije koji su poštovali Crnu Goru i težili nekom koliko-toliko održivom pomirenju te tako trajno udaljiti Crnu Goru od dohvata susjedne duboke države. Umjesto takvog inteligentnog i strpljivog pristupa, u opijenosti moći gurale su se klovnovske alternative i ušlo u neinteligentni sraz 2019 – čime se ta vlast fatalno ranila. Lako za politiku i političare, no Crna Gora se od toga nije oporavila do dana današnjeg te joj rezultati svega toga dramatično narušavaju unutarnje zdravlje. Tim događajima dugoročno je dat poklon svih poklona onim snagama u društvu koje žele razgraditi svaki zajednički (crnogorski) nazivnik u društvu, svaki nazivnik koji nije aminovan od predatorskih struktura susjedne države”, kaže Musić.

Krajnji rezultat jeste, kaže on, da umjesto hrišćanskog okupljanja u vlastitoj kući prema vlastitim pravilima, „sada primat ima pravoslavlje DB-ovskog okusa i kontrole“.

Arhitektura moći – gdje je ko?

Odgovarajući na pitanje kako se u Crnoj Gori mijenjala arhitektura moći, Musić kaže da najveća moć u nekoj državi ne proizlazi iz službenih titula, nego iz arhitekture koristi koju moćna osoba prinosi – troškova zamjeranja koje moćna osoba nanosi i tuđeg straha kojom neka moćna osoba barata.

“Iz ovog razloga premijer Spajić nije ni u 10 najmoćnijih osoba u Crnoj Gori, a neki drugi, naoko manje vidljivi akteri jesu. Kada se postavi ovakav dubinski kriterijum – otprilike se vide obrisi moći pojedinih ličnosti u crnogorskom prostoru. Ključ moći predsjednika Republike Srbije u Crnoj Gori jeste ono što zovem diversifikacijom portfelja. Ne ovisi o jednom pojedincu, jednoj stranci ili jednoj instituciji, nego drži u šaci niz njih, no na različite načine – neke strahom, druge crkvom, treće osobnom ucjenom, četvrte interesima bližih članova porodice koji rade i posluju u Srbiji. Jednima zna porodične tajne, drugima privatne tajne, trećima poslovne tajne”, kaže Musić i dodaje:

„Ključ moći rektora Univerziteta Crne Gore jeste u dugogodišnjem inteligentnom, disciplinovanom i mekom radu na polju osobnih odnosa, umrežavanja s različitim skupinama u društvu, izlaženju u susret i ideološkim oponentima, uključujući i mnoge grlate turbo-Crnogorce“.

Nadalje, Musić kaže da ključ moći direktora Radio-televizije Crne Gore „jeste u perfidnom servisiranju primarno interesa predsjednika Skupštine, a bacanja mrvica premijeru i njegovoj stranci – čime su oni, nesvjesni ičega, prezadovoljni“.

Govoreći dalje o Borisu Raoniću, ukazuje na „lukavo otvaranje prostora najnetalentovanijima i najiritantnijima iz opozicije (dok one sposobnije ignoriše), a prema stranom elementu predstavlja se kao neko ko RTCG otvara pluralizmu“.

“Ključ moći predsjednika Skupštine Crne Gore jeste u istovremenom radu na sebi, strateškom shvatanju politike, taktičkoj disciplini i radu na ozbiljnim savezništvima u Evropi i svijetu. Moć učenja na vlastitim greškama rijetka je stvar u politici. I donosi rezultate. Za razlike od konkurentskih mozgova koji znaju sve o svemu, a realitet i rezultati ne prate tu genijalnost, nego se iz godine u godinu biva sve slabijim”, navodi on.

Dodaje da ključ moći „dvaju mitropolita SPC u Crnoj Gori jest primarno u materijalnim resursima i strahu kojim barataju nad većim dijelom političke scene te vertikalom koju imaju nad terenskim sveštenstvom, a koje ima snažnu ulogu u izbornom razdoblju“.

“U svjetlu svega navedenoga treba sagledati i liste najmoćnijih ljudi koje se ovih dana pojavljuju u javnosti – neki akteri vidno nedostaju, a liste puno više skrivaju no otkrivaju, kako rasporedom, tako i objašnjenjem te sadržajem navodne moći”, navodi sagovornik Pobjede.

Podgorica – udarac za PES

Posljednje u nizu aktuelnih pitanja – pitanje Podgorice, gdje je Srđan Perić izabran za predsjednika Skupštine, Musić vidi kao udarac „prije svega Pokretu Evropa sad“.

“To se vidi iz ogromne nervoze koja je zavladala u toj strukturi, a koja se prelijeva na nagle izjave, ljutita očitovanja i pojačanu botovsku aktivnost na društvenim mrežama. PES nastoji prikazati Sašu Mujovića kao nekog izdanog, pravednički palog tragičnog viteza, umjesto kao političara koji nije ni bio na listi koja je nosila njegovo ime za podgoričke izbore (pa da se izmjeri protiv primjerice Nermina Abdića) te koji je sam sebe okovao prvo sastavom većine, a onda i načinom na koji je upravljao tom većinom”, navodi on.

Kaže da je „malo smiješno gledati kako PES Milanu Kneževiću odjednom zamjera ‘njegovog (ne)formalnog šefa iz Beograda’ (Vučića), kad taj (ne)formalni šef godinama ritualno ponižava PES, a oni glasno šute, ne usuđujući mu se spomenuti ni ime“.

“Isto tako, bitnije, PES ne izlazi iz koalicija s tim istim Kneževićem i njegovim DNP-om u drugim crnogorskim gradovima. Ipak, čini mi se da oni koji u ovome vide nadu i događaj koji će se automatizmom preslikati u promjenu na nacionalnoj razinu – griješe. Poput žednog čovjeka u pustinji, vide na obzoru palmu i izvor vode kojih nema. Vlast nacionalno drži resurse, podršku stranog elementa i narativ. Tim nacionalnim resursima uoči izbora realno može napraviti više za privlačenje glasova no projektom Velje brdo, koji ionako većina građana vidi kao Potemkinovo selo”, kaže Musić.

Dodaje da, iz opozicijske vizure, Perić kao kompromisno rješenje na čelu gradske skupštine pomalo podsjeća na Abazovića kao kompromisno rješenje na čelu Vlade.

“Opozicija daje ruke, no nije vlast, istovremeno je tako blizu (vlasti), a tako daleko. Naravno, Perić i Abazović ni izbliza nijesu isti profili ličnosti, Perić ima neka uvjerenja, dok je Abazovićevo jedino uvjerenje lična korist, no može li opozicija ovu situaciju u kojoj hoda po tankoj niti iskoristiti kao svoje oruđe, a da istovremeno ikakvom snažnijom inicijativom ne da vlasti još jedan besplatni parlamentarni poklon novom rundom plašenja povratkom DPS-a na vlast – pitanje je opozicijske inteligencije i umješnosti. Situacija je zamršeno klupko za koje će se tek vidjeti tko će iz njega profitirati”, zaključuje Musić.