Vječni sjaj besprekornog jednoumlja

Piše: Tomislav Marković

U subotu, 23. maja, u Beogradu je održan najmasovniji predizborni skup u novijoj srpskoj istoriji, u organizaciji Studentskog pokreta. Antirežimsko raspoloženje građana Srbije vidljivo je golim okom, na nekim iole poštenim izborima Aleksandar Vučić i naprednjački nacional-skakavci ne bi imali nikakve šanse.

Njihovo je prošlo, pitanje je samo da li će masovno antinaprednjačko usmjerenje građanstva biti uspješno sprovedeno u djelo. Pogotovo što je vladajuća kasta toliko ogrezla u kriminal i korupciju da je teško zamisliti kako će se mirno povući sa vlasti. Jer nemaju gdje ni da se povuku, a nikome se sa pozicije apsolutne moći ne povlači u zatvor, na višedecenijsku robiju.

Toljaga jedinstva

Energija pobune ne jenjava, uprkos povremenim desnim skretanjima. Kako reče Nataša Kandić: „Bio je veliki skup studenata i građana. Bilo je EU zastava. Najbolje je što nije bilo ni riječi o Memorandumu o Kosovu koji je objavio nalog Studenti u blokadi kao zajednički stav. Ostao je na nivou materijala za tribinu u Kragujevcu“. I dobro je da je tako, jer se na ideologiji i retorici koja je stvorila Vučića, radikale, socijaliste, naprednjake, cijelu tu narodnjačku bulumentu – ne može ta bulumenta rušiti. Zlosrećni Memorandum o Kosovu i Metohiji analizirao sam na drugom mjestu, u tekstu „Vječno vraćanje Memoranduma: Kosovo je najskuplja studentska riječ“, ne bih više o tome. 

Naslušali smo se nedavačkih frazetina proteklih decenija, proglašavanja Kosova za božanstvo, lažne poezije i jeftine patriotske retorike koji se predstavljaju kao jedini put, istina i život, u očigledno idolopokloničkom maniru. Međutim, frapantna je lakoća s kojom razni društveni akteri pribjegavaju totalitarnim konstrukcijama, lakoća s kojom razni samozvani branitelji kojekakvih svetinja posežu za toljagom jedinstva kojom bi sve da nas disciplinuju i podvedu pod jedan zajednički imenitelj.

Totalitarna svijest

Cio studentski dokument odiše tim duhom apsolutnog jedinstva. To neprekidno pozivanje na narod, jedan, cjelovit, nedjeljiv, nepodijeljen na klase, zanimanja, profesije, pojedince sa osobenim senzibilitetom, mislima, idejama, shvatanjima, sklonostima, interesovanjima, afinitetima, sa posebnim osjećanjem života i svijeta – jasan je simptom kolektivističke, totalitarne svijesti.

Ta neutaživa potreba da se komanduje svima, da se nametne svoja volja drugima, da se vlada ljudskim dušama izbija iz mnogih rečenica: „Pitanje Kosova i Metohije tiče se svakog građanina ove zemlje“; „Bez Kosova i Metohije, naš kulturni i istorijski kod gubi svoje izvorište i smisao“; „Svaki pojedinac, kao nosilac kolektivnog sjećanja, ima dužnost da doprinese očuvanju ove duhovne i kulturne baštine, koja prevazilazi granice administrativnih dokumenata“.

Nije to ništa novo, naprotiv, nema starijeg, arhaičnijeg, oveštalijeg, otrcanijeg modela od ovog koji nam se nudi kao mladalački i svjež. Ko šta radi, naši vrli intelektualci, pisci, političari, episkopi, ideolozi i ostali komesari zasjednu za nekakav provizorni oltar, saopšte nam da su oni posjednici jedine apsolutne istine, i da svi mi sad imamo dužnost i obavezu da se povinujemo njihovim floskulama i ostalim budalaštinama kojima dotični daju razne eufemističke nazive.

Lažni idoli

Nije ni bitno šta stoji na tom lažnom oltaru, koji je idol u pitanju — nacija, klasa, rasa, država, svjetlija budućnost, slavna prošlost, kosovski zavjet, nacionalni interesi, nacionalno jedinstvo, partija, dijamat, ljevica, desnica, centar, kultura, nacionalne veličine, božuri, četiri ocila, petokraka, srp i čekić, čistota nacije, čistota ideje, religijska dogma, vjera, simbol vjere, bog, bogovi, ovo ili ono pravovjerje — važno je samo da samozvani sveštenici tog kumira u ime tog svog totema svima nama zapuše usta. Da suzbiju, zatru, onemoguće, uguše, ućutkaju, zatome, spale, prikolju — svaku slobodu konkretnog, empirijskog čovjeka, pojedinca od krvi i mesa.A upravo je individua, jedinka, to krhko ljudsko biće od krvi, mesa, kostiju i duše — jedino što istinski, stvarno postoji, svi pobrojani kumiri su samo apstrakcije, aveti i sablasti, magla i dim. I vjekovima razni fanatici i krvoloci žrtvuju jedino stvarno, jedino vrijedno — živa ljudska bića — mrtvim idolima, fantomima koji niti čuju, niti vide, niti dišu, niti govore. Niti su ikada stvarno postojali, osim u predstavama umova koji naprosto ne mogu da podnesu šarolikost svijeta, svu tu različitost i bogatstvo, tu nepredvidivu raznovrsnost postojanja na ovoj tvrdoj i lijepoj zemlji.

Narodnjaštvo i kolektivizam

U našem vražjem zakutku posljednjih decenija ponovo je popularno žrtvovanje jedinke na oltaru teritorije, rejona, područja, prostora, imanja, građevinskog zemljišta, svetog tla natopljenog još svetijom krvlju. Davno je Srbija napravila izbor između pojedinca i njegove neprikosnovene slobode (koja je, usput budi rečeno, po mnogim teolozima upravo ona ikona Božja u čovjeku), i velikodržavnih fantazija, još u vrijeme Nikole Pašića.

Kako piše Latinka Perović u predgovoru za knjigu „Kakva ili kolika država“ Olge Popović Obradović: „Identifikujući narod sa seljaštvom, koje je činilo njegovih devet desetina, a svoj interes sa interesom naroda, ne razlikujući državu i društvo, Narodna radikalna stranka je postala stožer dominantne političke filozofije i državnopravnog programa koji je spoljnje oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda – naroda kao homogene cjeline – pretpostavio unutrašnjem razvitku mlade nezavisne države“.

Radikalski koncept narodne države odnio je prevagu nad konceptom liberalne države, koji je zagovarala originalna Srpska napredna stranka Milana Piroćanca iz XIX vijeka. Piroćanac i njegovi istomišljenici polazili su „od slobode pojedinca kao kriterijuma legitimnosti državne vlasti“, ali se ta ideja nije primila, ostala je marginalna i skrajnuta do dana današnjeg. Kolektivizam, narodnjaštvo, radikalština u raznim varijacijama ostali su dominantna ideološka i politička sila.

Ne kakva, već kolika država

Pred sličnim izborom našlo se srpsko društvo i krajem osamdesetih godina XX vijeka. Kako piše Olga Popović Obradović, jedna opcija podrazumijevala je „primat razvojnih pitanja državne matice i društva u njoj i pokušaj stvaranja moderne demokratske države kao izvora blagostanja sopstvenih građana, s jedne, i solidnog, respektabilnog oslonca sopstvenom narodu van njenih granica, s druge strane“.

Naravno, pobijedila je druga varijanta, takoreći tradicionalna: „Druga opcija značila je postavljanje pitanja državne teritorije u prvi plan i podrazumijevala je širenje državne matice do zamišljenih etničkih granica. Za razliku od prve, ova opcija nije postavljala pitanje kakva država, već kolika država. Istorijski dominantna, ona je i ovoga puta odnijela pobjedu“.

Manijačka opsjednutost teritorijama, granicama, međama, sinonima, zemljoposjedništvom i sličnim geometarskim kategorijama povezana je sa nesposobnošću elita da urede državu koju već imaju, ali i sa genuinim neprijateljstvom svih pan-pokreta prema državi, prema ustanovama, uređenju i zakonitosti, o čemu je pisala Hana Arent u „Izvorima totalitarizma“.Sve je to odavno poznato, ali ima tu još jedan, malo dublji sloj izvitoperenosti — neprekidno pristajanje uz kolektivističke težnje, narodnjačke lažipriče, razne kumire i lažne idole ukorijenjeno je u strasnoj mržnji prema pojedincu, prema ličnosti, prema neizbježnoj činjenici ljudske slobode.

Nikad ličnost, uvijek jednoličnost

U intervjuu za zagrebački „Start“ novembra Bogdan Bogdanović, govoreći o restaljinizaciji Srbije nakon Osme sjednice, kaže: „Jedna od osobina tog našeg primitivnog mentaliteta jeste i porazno uskraćivanje prava na ličnost, neprihvatanje ličnosti, naročito ako je drukčija, druga, drugoslovna... Ako niste ‘naš čovjek’, niste čovjek uopšte. Najzad, ne voli se ni usamljeni pojedinac“.Uskraćivanje prava na ličnost je suština svih ovdašnjih kolektivističkih priča, svejedno kojom ideološkom agendom se zakrivale. Nikad ličnost, uvijek jednoličnost. A može i bezličnost. 

Naravno, dvoličnost se podrazumijeva.Onaj ko je samog sebe osakatio, ko se dobrovoljno podvrgao uravnilovci, unifikaciji, monolitnosti, prokrustovskom kljaštrenju svake lične, individualne misli, osjećanja, doživljaja i poriva, taj se sa osvetoljubivom surovošću okomljuje na svaku slobodnu individuu koja ne pristaje da se podredi masi, grupi, tevabiji, koja odbija pokornost sili opšteg konsenzusa iza koje najčešće stoji i bukvalna brahijalna sila, naoružana do zuba.

Ako je dijagnoza naše korijenske bolesti tačna, a čini mi se da jeste, onda nije teško dokučiti šta je lijek za ovu opaku, smrtonosnu boljku, opasnu i po nas i po druge koji imaju tu nesreću da žive u našoj blizini. Podržati, podsticati, obodriti, afirmisati, jačati, krijepiti svaku osobenost, individualnost, originalnost, inokoštinu, apartnost, atipičnost, unikatnost, pomjerenost, kuriozitet, svaku izglobljenost iz opšte uravnilovke, sve što štrči, izdvaja se i prkosi, pa čak i osobenjaštvo, iščašenost i čudaštvo. I u sebi i u drugima.

Za početak, ne bi bilo loše pojmiti da je vječni sjaj besprekornog jednoumlja najobičnija optička varka. To što nam se priviđa kao svjetlost, kao nekakav svijetli ideal, kao sjajna ideja, kao kakvo blistavo apsolutno dobro — zapravo je mrkli mrak potekao iz mrakobesnih duša, koji prijeti da nas proguta i zavije u crno.