Vidite li tužne cvjetove Srebrenice?
Bilo je teško suočiti se sa tako jezivim zločinom i narednih godina. Slušajući priče ljudi koji su ga preživjeli i divila sam se njihovoj hrabrosti da se vrate, suoče sa zločinom i tugom, bez mržnje. Godine su prolazile, one su tragale za kostima svoje ubijene djece u tišini koju je često remetilo negiranje genocida. Nije prestalo do danas.
- Nijesu puno pronašli. Ukopaćemo glavu, lijevu ruku, tri rebra i potkoljenicu - ispričala mi je Teufika Bećirović, 2011. godine. Ona je došla iz Švedske da ukopa oca, a ja sam prvi put izvještavala sa komemoracije za žrtve genocida u Memorijalnom centru Potočari.
Priče iz Srebrenice skupljaću narednih 12 godina. Upoznati stotine majki koje su tugovale za svojim sinovima, same u kućama iz kojih se više nikada neće čuti dječiji smijeh. Razgovarati sa muškarcima koji su, tada kao dječaci i mladići bježali kroz šumu kako bi izbjegli sigurnu smrt. Bilježiti što govore oni koji su skoro četiri ratne godine iz svih gradova istočne Bosne stizali u navodno zaštićeno zonu Ujedinjenih nacija, a u stvarnosti najveći logor na otvorenom u kojem je svaki dan značio preživljavanje i prije 11. jula 1995. godine.
Pročitati hiljade stranica sudskih presuda i svjedočenja preživjelih…
Uz ulicu koja vodi kroz Potočare ka Srebrenici - hiljade je bijelih nišana. Svaki je priča. Dječaka, muškaraca, staraca. Priča o nadi da će se spasiti, o nasilnim rastancima sa majkama, ženama, sestrama, o masovnim strijeljanjima i mučkim ubistvima u julu 1995. godine...
HATIDŽINA PRIČA
Odmah blizu gradskog stadiona je kuća Hatidže Mehmedović. Osam godina ona nije više tu. Umrla je tugujući za dva sina, dvadesetjednogodišnjim Azmirom i tri godine mlađim Almirom. Ubijeni su kao i njihov otac Abdulah. Hatidža se među prvima, nakon genocida, vratila u Srebrenicu. Život je posvetila traženju tijela svojih najbližih. Dijelove je pronašla u nekim od više od stotinu masovnih grobnica otkrivenih oko Srebrenice.
Neumorno je, sa istražiocima, obilazila svaku lokaciju za koju su dobili informaciju da su baš na tom mjestu snage Vojske Republike Srpske zakopale ubijene.
- Saopštili su mi, 13. novembra 2007, da su pronašli tijelo djeteta, ali ne znajući od kojeg. Našli su tada i tri kosti od moga muža, u dvije različite grobnice. Za mene je to tada bio šok. Uvijek je postojao tračak nade da su negdje živi – govorila mi je Hatidža u svojoj dnevnoj sobi dok su nas njeni sinovi gledali sa fotografija uramljenih i brižljivo smještenih u smeđu, zastakljenu, komodu.
A kada je 2010. godine konačno u Memorijalnom centru Potočari sahranila i sinove i muža, pomagala je drugim majkama da pronađu svoje i neumorno govorila o potrebi da se sazna istina. Suočavanje sa istinom, pričala je Hatidža, zalog je da se u Srebrenici, Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji mirnije živi i da se zločini više nikada ne ponove.
POSLJEDNJI REPORTERSKI GLAS
Malo dalje niz ulicu je kuća Hajre Ćatić. I ona je umrla, a nije dočekala da pronađe tijelo svog dvadesetogodišnjeg sina Nina Ćatića, novinara.
Posljednjeg reporterskog glasa koji se iz Srebrenice čuo prije nego što su snage Ratka Mladića - u Hagu pravosnažno presuđenog za ratni zločin genocida na doživotni zatvor - umarširale u grad na istoku Bosne i Hercegovine.
,,Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnici je trenutno dovučeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko na svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno…”
To je posljednji izvještaj novinara Nina Ćatića, koji je spas od smrti sa hiljadama drugih muškaraca pokušao da nađe bježeći preko srebreničkih brda.
Niko ne zna kada je i gdje ubijen. Niko ne zna gdje je njegovo tijelo. I tako već 31. godinu, bez vijesti, bez izvještaja, bez glasa o novinaru koji više ne izvještava, o čovjeku kojeg su uklonili oni koji su htjeli da se istina nikada ne ispriča.
Nino Ćatić nikada nije završio priču o paklu Srebrenice u kojem je i on nestao. Bez traga. Da, trideset i jednu godinu.
POTRAGA MUHAMEDA AVDIĆA
Toliko dugo i Muhamed Avdić traga za posmrtnim ostacima oca Azama Avdića koji je krajem jula 1995. godine deportovan iz Srbije i predat Vojsci Republike Srpske.
Njegov je otac jedan od bosanskohercegovačkih državljana koji su spas od genocida u Srebrenici pokušali pronaći u susjednoj Srbiji, da bi na kraju bili izručeni Vojnoj policiji Bratunačke brigade i ubijeni.
Genocid i dva strijeljanja preživio je i tada sedamnaestogodišnji Nedžad Avdić. On se 11. jula 1995. godine sa ocem i stricem pokušao priključiti koloni koja je tražila spas preko šuma. Njih dvojica, otac i stric, ubijeni su granatiranjem prije nego što su se i priključili koloni.
Ostao je Nedžad sam. Tri dana je sa nepoznatim ljudima pokušavao da se priključi koloni od skoro 20 hiljada ljudi koji su kroz šumu bježali iz Srebrenice. Tog 13. jula se predao srpskim vojnicima. U toj je grupi nevoljnika bilo između hiljadu i dvije hiljade ljudi. Nijesu vijerovali da će ih sve ubiti.
- Kada su završili sa izvođenjem ljudi sa kamiona, onda su krenuli da ubijaju one koji su još bili živi. I u jednom trenutku pored mojih očiju staje čizma vojnička, ja sam mislo došao je da me ubije i zatvorio oči čekajući da puca u mene, on je pucao u čovjeka pored mene koji je jaukao puno. I tada su me djelovi kamenja, rasprskavajuće municije i još neki komadi pogodili u vrat i rame. Rekao sam sebi: „O majko moja, sav sam izranjavan, zašto ne umirem… A oni su nastavili sa ubijanjem. Sve manje i manje glasova se čulo u tim trenutcima, oni su ubijali, ismijavali se, iživljavali se. Ustvari svu sam tu njihovu komunikaciju mogao čuti. Teško je to zamisliti i teško je razumjeti takav um da može uživati u nečijoj patnji – ispričao mi je u jednom od razgovora.
SUOČAVANJE SA ZLOČINOM
Izvještavati prvi put iz Srebrenice bilo je najteže. Nijesam spavala noćima nakon 11. jula. Kad pomislim na Srebrenicu i dalje mi je u glavi ta slika: 613 tabuta donešenih u bivšu fabriku akumulatora u Potočarima. U njima po nekolike kosti pronađene višegodišnjim traganjem po šumama u okolini Srebrenice, ili masovnim grobnicama u koje su ubijeni odvoženi kamionim desetinama kilometara dalje, prema Zvorniku ili Bratuncu, pa onda prekopavani.
Jednom, dva puta, tri puta, da ih niko nikada ne pronađe. I majke koje grle tabute i nečujno plaču...
Bilo je teško suočiti se sa tako jezivim zločinom i narednih godina. Slušajući priče ljudi koji su ga preživjeli i divila sam se njihovoj hrabrosti da se vrate, suoče sa zločinom i tugom, bez mržnje. Godine su prolazile, one su tragale za kostima svoje ubijene djece u tišini koju je često remetilo negiranje genocida. Nije prestalo do danas.
Svakog jula društvene mreže preplavljene su govorom mržnje, lažima, fotomontažama, dezinformacijama, negiranjem genocida, omalovažavanjem žrtava. I svakog jula sjetim se tada dvadesetogodišnje Teufike koja je natjerana da zakopa nekolike kosti svog oca… Da bi danas anonimusi skriveni iza tastatura mogli da kažu – da to nije tačno.
Bez da im srce zaskoči, da ih duša opomene…