Protivteroristička jedinica Demokrata protiv slobodnih građana - sudnica

Nakon masovnih zločina na Cetinju i obračuna kriminalnih klanova, umjesto odgovora na pitanje kako je moguće da se takvi zločini ponavljaju i ko za njih snosi odgovornost, Demokrate su, po već ustaljenom obrascu, na Cetinje slale veći broj službenika policije i inspektora, kao i Protivterorističku jedinicu policije kako bi stvorile privid odlučne borbe protiv kriminala i zločina. Građani Cetinja dobijali su pojačane kontrole, legitimisanja, pretrese i privođenja, i to slobodnih građana koji nikakve veze nemaju s kriminalnim aktivnostima. U prethodnoj kolumni opisao sam jedan od takvih događaja i ponašanje pripadnika PTJ na ulici i u policijskoj stanici. Red je da vidimo kako je bilo u sudnici, đe su službeni akti, službene zabilješke i iskazi policajaca pokazali da je prekršajni postupak protiv mene bio zasnovan na lažnim konstrukcijama i nelogičnostima koje nijesu mogle izdržati ozbiljnu sudsku provjeru.

Nakon gotovo petnaest sati provedenih u policijskim prostorijama, od čega više od trinaest u prostoriji od svega nekoliko kvadrata, službenim vozilom doveden sam u Sud za prekršaje u Podgorici. Tamo sam se prvi put upoznao sa sadržinom Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka koji je protiv mene podnijela Uprava policije. Zajedno sa svojim advokatom Nikolom Beladom, kojem i ovom prilikom dugujem veliku zahvalnost za stručnu pomoć i podršku tokom cijelog postupka, pročitao sam dokument kojim sam optužen da sam ometao i omalovažavao policijske službenike u obavljanju službene dužnosti.

Jasno je bilo da sadržaj Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka nije odgovarao događaju koji se prethodne noći odigrao na Cetinju. U zahtjevu je navedeno da sam, dok su pripadnici PTJ vršili službenu radnju alkotestiranja vozača, sam izašao iz vozila i počeo da im upućujem riječi: „Što je ovo, jebem ti, što nas kontrolišete“, nakon čega sam, uprkos upozorenju policijskih službenika, nastavio s omalovažavanjem riječima: „Ma pustite nas bre, što smo vam mi skrivili, jebote“, da bih potom sam śeo na trotoar, nakon čega sam priveden zbog ometanja službenog lica u vršenju službene dužnosti.

Službenike policije i pripadnike PTJ očito nijesu sputavali ni policijska ni profesionalna etika, a rekao bih ni moralna u lažnoj konstrukciji događaja i formiranja optužnice Prije svega, nijesam sam izašao iz vozila. Iz vozila sam izašao tek nakon naređenja pripadnika PTJ, zajedno s ostalima koji su se nalazili u automobilu. Ta činjenica kasnije je potvrđena i od strane samih pripadnika PTJ. Oni nijesu ostali pri verziji događaja iz Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Tako se već na prvoj i osnovnoj činjenici – kako sam izašao iz vozila – pojavila ozbiljna kontradikcija između službenog zahtjeva i onoga što će policijski službenici kasnije govoriti pred sudom.

Jednako tako je bio problematičan i dio zahtjeva u kojem su mi pripisane riječi: „Ma pustite nas bre što smo vam mi skrivili, jebote.“ Čak i da se zanemari moja tvrdnja da te riječi nijesam izgovorio, ostaje činjenica da njihova jezička konstrukcija ne odgovara govoru nekog ko se rodio i odrastao na Cetinju, što je mogao uočiti svako ko iole poznaje cetinjski govor. Riječi „bre“ i „jebote“, kao i način na koji je sastavljena cijela rečenica, nijesu karakteristične za cetinjsko govorno područje, a pogotovo ne za nekoga ko je cijeli život proveo na Cetinju. Upravo zbog toga sam tokom postupka predložio da se, ukoliko postoji bilo kakva dilema, angažuje lingvistički vještak koji bi utvrdio odgovara li takva jezička konstrukcija mome govoru i govoru osobe s cetinjskog govornog područja.

Sa svakim novim iskazom pripadnika PTJ bilo je sve očiglednije da službeni zahtjev, službena zabilješka i iskazi policijskih službenika nijesu usklađeni. Umjesto da potvrde istu verziju događaja, međusobno su se razlikovali u gotovo svim ključnim činjenicama. U prilog tome išao mi je i jedan od velikih problema sudova u Crnoj Gori – veličina sudnica. Kako nijesu svi pripadnici PTJ mogli biti prisutni prilikom davanja iskaza, već su u sudnicu ulazili jedan po jedan, tako nijesu ni mogli čuti iskaze svojih kolega. Na kraju se pokazalo da nijesu do kraja usaglasili svoju priču i da je bilo očigledno da je optužba protiv mene bila lažno konstruisana. Svi pripadnici PTJ, osim Filipa Milačića, čiji pošten i istinit iskaz ovom prilikom želim da istaknem, nijesu govorili istinu, već su pokušali da održe lažno konstruisanu verziju događaja. Najviše su u tome prednjačili vođa grupe Vasilije Palija i Đorđije Agramović, koji je svojim iskazom pokušao da predstavi događaj mnogo ozbiljnijim nego što je bio, tvrdeći, između ostalog, da sam se ponašao gotovo kao da samo što nijesam fizički nasrnuo na njih.

Jedan ilustrativan primjer njihovih iskaza je oko navoda da sam sam izašao iz vozila. U Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka navodi se da sam sam izašao iz vozila i počeo da upućujem uvredljive riječi policijskim službenicima. Međutim, pred sudom Vasilije Palija izjavio je da je njegov kolega Đorđije Agramović izdao naređenje da izađem iz vozila, nakon čega sam izašao i pristupilo se identifikaciji svih lica koja su se nalazila u automobilu. Dakle, prema jednoj verziji događaja samovoljno izlazim iz vozila kako bih ometao službenu radnju, dok prema drugoj izlazim po naređenju policijskog službenika. Tu se protivrječnosti nijesu završile. U službenoj zabilješci navodi se da sam iz vozila izašao dok su pripadnici PTJ preko radio-veze pozivali patrolu radi alkotestiranja vozača. A Vasilije Palija, međutim, pred sudom je tvrdio da sam uvredljive riječi počeo da upućujem još dok su od vozača uzimali dokumenta. Dakle, razlikuje se čak i trenutak u kojem je, navodno, izvršen prekršaj. Dok ni iskaz Đorđija Agramovića nije razjasnio situaciju. Naprotiv. Za razliku od svog kolege Vasilija Palije, Agramović je pred sudom tvrdio da sam svojevoljno izašao iz auta, dok su ostali izašli tek po naređenju policijskih službenika. Tako je Agramović svojim iskazom negirao Palijin, koji je nekoliko trenutaka ranije tvrdio upravo suprotno – da sam iz vozila izašao po naređenju Agramovića. Dakle, dvojica pripadnika iste jedinice, učesnici istog događaja, pred sudom su iznijeli dvije različite verzije jedne od najvažnijih činjenica na kojoj počiva cijeli postupak.

Ovo su samo jedni od primjera brojnih kontradikcija koje su se pojavile tokom postupka. Tako da nijesam morao da osporavam njihove tvrdnje – oni su osporavali jedni druge.

Pored toga što je postalo očigledno da se Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, službena zabilješka i iskazi pripadnika PTJ međusobno ne poklapaju, između ostalog, radi sigurnosti moje odbrane insistirao sam da se kao dokaz izvede video-snimak događaja.

Od prvoga dana tvrdio sam da bi upravo snimak pokazao kako je izgledalo postupanje pripadnika PTJ, ko je izašao iz vozila i na čije naređenje, da li sam izgovorio riječi koje mi se stavljaju na teret, kako je nasilnički izvršen pretres uz zadavanje udaraca od strane PTJ, da li sam sam śeo na trotoar ili sam na njega spušten upotrebom fizičke sile, kao i da li sam zaista ometao službena lica ili sam cijelo vrijeme postupao po njihovim naređenjima, ili su sve to bile lažne konstrukcije kako bi pripadnici PTJ prikrili sopstveno nezakonito, neprofesionalno, nasilničko i agresivno ponašanje prema nama.

Smatrao sam da je upravo video-snimak najbolji dokaz i za mene i za policijske službenike. Međutim, umjesto da sud dobije objektivan dokaz, obaviješten je da video-snimak nije dostupan, iako se sve odigralo na svega nekoliko desetina metara od mjesta na kojem se samo nekoliko dana ranije dogodio bombaški napad i bilo poznato iz medijskih izvještaja i izjava čelnika bezbjednosnog sektora da je taj dio grada pokriven video-nadzorom. Ipak, Uprava policije obavijestila je sud da video-snimak ne postoji, odnosno da njime ne raspolaže.

Ni tokom trajanja sudskog postupka nijesam odustao od pokušaja da saznam šta se dogodilo sa tim snimkom. Obratio sam se Odjeljenju za unutrašnju kontrolu policije, očekujući da će ono utvrditi da li je snimak postojao, ko je njime raspolagao i zbog čega nije dostavljen sudu. Dobio sam odgovor da službenik, koji je bio zadužen da utvrdi da li je snimak postojao, nije svoj posao obavio na odgovarajući način, da je snimak postojao, ali da je u međuvremenu izbrisan, te da je zbog toga protiv tog službenika pokrenut poseban disciplinski i sudski postupak. Jasno je da on nije postupao samostalno, već po nalogu ili uz odobrenje svojih pretpostavljenih, kako bi Uprava policije zaštitila svoje službenike koji su postupali neprofesionalno i nezakonito. Jer, postavlja se logično pitanje – zbog čega bi bio prikriven ili izgubljen snimak koji bi išao u prilog postupanju policijskih službenika? Sud na kraju nije pribavio video-snimak, jer je od Uprave policije dobio službeno obavještenje da njime ne raspolaže, dok je kasnije nalaz Unutrašnje kontrole pokazao da je snimak postojao, ali da nije blagovremeno obezbijeđen i sačuvan.

Nakon svih saslušanih policijskih službenika, svjedoka, izvedenih dokaza i međusobno kontradiktornih službenih akata, Sud za prekršaje u procesu koji je trajao godinu i po dana donio je oslobađajuću presudu koja je postala pravosnažna, zaključivši da nije dokazano da sam napravio prekršaj koji mi je stavljen na teret. Time je potvrđeno ono na što sam ukazivao od prvoga dana – da su pripadnici PTJ lažno iskonstruisali slučaj kako bi na taj način prikrili svoje agresivno i nezakonito postupanje. Sud je ocijenio da izvedeni dokazi nijesu pružili pouzdan i nedvosmislen osnov za utvrđivanje odgovornosti, da iskazi policijskih službenika nijesu predstavljali jedinstvenu i logičnu cjelinu, dok su iskazi svjedoka koji su se nalazili sa mnom u vozilu bili međusobno saglasni i potvrdili moju odbranu. Pored toga, sud je zauzeo stav da riječi koje su mi stavljene na teret, čak i kada bi bile izgovorene na način kako je to opisano u zahtjevu, same po sebi ne bi predstavljale omalovažavanje službenog lica u smislu člana 11 Zakona o javnom redu i miru. Drugim riječima, čak i kada bi se prihvatila lažna verzija događaja pripadnika PTJ, nijesu bili ispunjeni svi zakonski elementi prekršaja koji je stavljen na teret.

Tako PTJ i Uprava policija sličnim postupanjima pored pokušaja nanošenja štete građanima kroz neprofesionalne ponašanje i pokretanje neosnovanih sudskih procesa, štete i sistemu u cjelini, jer se vrijeme i resursi policije, suda, advokature i samih građana troše na postupke koji nijesu zasnovani na istini, etici i kodeksu koje obavezuje državne službenike, a na kraju krajeva ni na dovoljno kvalitetno pravnom osnovu.

I tako smo dobili jedan primjer kako izgleda kada institucije, koje bi trebalo da štite zakon i građane, počnu da štite sopstvene propuste. Međutim, dodatni problem nastaje i nakon završenog slučaja. U uređenom društvu valjda bi trebalo da se slučaj ne završava kad sud utvrdi da nije dokazano da je građanin prekršio ono zbog čega je priveden već bi to trebalo da bude početak unutrašnjeg preispitivanja rada institucija. Kod nas se ne preispituje odgovornost - institucije zatvaraju predmet, štite jedna drugu i nastavljaju da funkcionišu kao da se ništa nije dogodilo.

Neodgovornost službenika i institucija nas opet dovodi do Demokrata koji su šampioni u toj disciplini. Umjesto da nakon masovnih zločina i obračuna kriminalnih klanova odgovornost traže u rezultatima rada bezbjednosnog sektora kojim upravljaju, kao i u odgovornima za upravljanje bezbjednosnim sektorom, počevši od njih samih, ova partija građane neosnovano optužuje da su prestupnici, kriminalci ili saradnici kriminalaca, dok nude privid odlučne borbe kroz pojačane kontrole i privođenja. I izgleda da se takva praksa preliva i na same službenike pod njihovom upravom, što nam potvrđuje ponašanje pripadnika PTJ. Sve dok se takva praksa bude prećutkivala i institucionalno štitila, teško možemo govoriti o pravnoj državi, bez obzira na to koliko se njeni predstavnici na nju pozivali.

O tome koliko su odgovornost i funkcionisanje institucija u ovakvim slučajevima dovedeni do apsurda najbolje govori i detalj iz ovog postupka. Sud gotovo godinu dana nije mogao obezbijediti prisustvo jednog pripadnika PTJ radi davanja iskaza. Poziv je najprije upućen njemu lično. Kada se nije odazvao, pozvan je njegov neposredni starješina, koji je bio dužan da obezbijedi njegovo prisustvo. Ni to nije dalo rezultat. Zatim se sud obratio direktoru Uprave policije Lazaru Šćepanoviću sa zahtjevom da obezbijedi dolazak svog službenika. Ni nakon toga pripadnik PTJ nije doveden pred sud. Na kraju je dopis upućen i ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću, ali ni nakon toga Danijel Čolević nije izveden pred sud da da iskaz. I poslije se ne treba čuditi što institucije ne mogu pronaći izvršioce teških krivičnih djela ili nelegalno podignute spomenike, kada nijesu u stanju da pronađu i dovedu pred sud ni sopstvenog policijskog službenika.