Pravosuđe nije Ministarstvo finansija

Izjave predstavnika vlasti da će najavljeno povećanje zarada biti finansirano, između ostalog, i dodatnim prihodima koji će država ostvariti efikasnijim oduzimanjem imovine stečene kriminalom, pokazuju njihovu neozbiljnost i nerazumijevanje uloge pravosuđa. Sudovi i tužilaštva nijesu fiskalni organi koji treba da obezbijede novac za budžet, niti se njihove odluke mogu unaprijed računati kao siguran prihod države. O tome da li će i koja imovina biti oduzeta odlučuje se bez obzira na fiskalna očekivanja vlasti. Kada političari buduće sudske odluke ugrađuju u svoje budžetske kalkulacije, to pokazuje njihovo elementarno nerazumijevanje principa podjele vlasti i istovremeno opasan odnos prema nezavisnosti pravosuđa.

Godinama se Crna Gora ne može pohvaliti rezultatima na polju oduzimanja kriminalne imovine. I Evropska komisija je u svom izvještaju za Crnu Goru navela da je bilans konačnog oduzimanja imovine i dalje ograničen, uz potrebu da se taj rezultat značajno unaprijedi. Istovremeno, Evropska komisija ukazuje i na probleme kapaciteta i nedovoljno razvijene finansijske istrage. Zato se postavlja jednostavno pitanje na osnovu čega se prihod koji još nije ostvaren može koristiti kao pouzdana pretpostavka za finansiranje novih javnih rashoda?

Tretiranje tog prihoda kao sigurnog i trajnog izvora za rashode države vodi nas do paradoksalne situacije gdje država najprije planira povećanje rashoda, a zatim pretpostavlja da će pravosuđe u budućnosti proizvesti dovoljan iznos od konfiskovane imovine da bi se ti rashodi pokrili. Pravosuđe nije fiskalni organ i njegov zadatak nije da obezbijedi određeni prihod državnom budžetu, već da na osnovu zakona i dokaza odluči da li su ispunjeni uslovi za određenu pravnu posljedicu, uključujući i oduzimanje imovine.

Zato je pitanje nezavisnosti pravosuđa u ovoj priči mnogo važnije nego što na prvi pogled izgleda. Ako se od pravosuđa očekuje da proizvede određeni fiskalni rezultat, makar samo indirektno, time se stvara potpuno pogrešna institucionalna logika jer sud ne smije razmišljati o tome koliko će neka odluka donijeti novca državi. A politička vlast ne smije unaprijed sugerisati kakav bi trebalo da bude rezultat pojedinačnog sudskog postupka, da bi se mogle isplatiti obećane zarade. To je minimum u sistemu podjele vlasti i vladavine prava.

Politička vlast u Crnoj Gori konstantno besprizorno komentariše dokaze u sudskim postupcima i napada sudske odluke koje joj se ne dopadaju. Najnoviji primjer je javno komentarisanje finansijsko-ekonomskog nalaza vještaka u postupku protiv Zorana Lazovića i drugih okrivljenih. U pitanju je nalaz vještaka koji je angažovan od strane Specijalnog državnog tužilaštva, a mediji su prenijeli da tužilaštvo na njegov nalaz nije imalo primjedbe. Međutim, umjesto od stranaka u postupku, nalaz je javno politički osporavan. Ovo nije odbrana Zorana Lazovića i ostalih okrivljenih jer o njihovoj krivici treba da odlučuje sud, na osnovu svih izvedenih dokaza. Ovdje je riječ o tome da političko osporavanje dokaza koji se izvode pred sudom predstavlja ozbiljno pitanje institucionalne kulture. Tačnije, način na koji to političari čine pokazuje zabrinjavajuću opštu nekulturu osoba koje vrše vlast u Crnoj Gori.

Politička funkcija ne daje nikome pravo da izvan sudnice presuđuje koji je dokaz „dobar“, koji je „loš“, koji je vještak „stručan“, a koji nije, niti kakav bi zaključak vještak ili sud trebalo da izvedu. Vladavina prava upravo se testira u slučajevima u kojima se političkoj vlasti ne dopada mogući ishod postupka. Kada institucije postupaju onako kako vlast želi, ne možemo govoriti o nezavisnosti pravosuđa. Pravi test za pravosuđe nastaje kada sud, tužilaštvo ili vještak donesu zaključak koji nije politički poželjan.

Na kraju, ne smije se stvarati atmosfera u kojoj se od pravosuđa očekuje da opravda određena politička očekivanja, niti buduće konfiskacije predstavljati kao sigurni izvor finansiranja najavljenog povećanja zarada na kome se stiču politički poeni. Takav odnos političke vlasti prema pravosuđu mnogo je opasniji po Crnu Goru od bilo koje pojedinačne sudske odluke, pa i one koju je nedavno Specijalni državni tužilac ocijenilo „opasnom za Crnu Goru“. Jer pravosuđe nije Ministarstvo finansija, niti bankomat vlasti.