Smrt Ratka Mladića i paradoks sjećanja

Dana 27. avgusta 2026. godine, pravosnažno osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić preminuo je tokom izdržavanja kazne doživotnog zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Kao komandant Vojske Republike Srpske, Mladić je bio jedna od ključnih figura u kampanji etničkog čišćenja i nasilja nad civilima širom Bosne i Hercegovine. Među zločinima za koje je odgovoran bio je i genocid u Srebrenici 1995. godine, kada je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, što je bio najteži zločin počinjen na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata.

O Mladićevoj smrti opširno su izvještavali mediji širom Balkana i Evrope. Nasljeđe ratova na prostoru bivše Jugoslavije i dalje je usko povezano sa pitanjima evropske bezbjednosti, pomirenja, odgovornosti i proširenja EU. Međutim, priča se tu ne završava - Mladićeva smrt privukla je značajnu medijsku pažnju i širom svijeta.

U Kanadi, uprkos njenoj geografskoj udaljenosti od regiona, brojni vodeći mediji, posvetili su značajnu pažnju Mladićevoj smrti. Izvještavanje pojedinih medija nije se ograničilo samo na njegovu smrt, već je obuhvatilo i širi politički kontekst i događaje koji su je pratili: reakcije zvaničnika sa Balkana i iz EU, prevoz Mladićevog tijela, njegovu sahranu, pa čak i fudbalske utakmice na kojima je veličan Mladić.  

Opsežno medijsko izvještavanje o Mladićevoj smrti i događajima koji su uslijedili bilo je opravdano, ali i pomalo iznenađujuće. S jedne strane, angažovanje Kanade na Balkanu tokom 90-ih godina, njena dugogodišnja posvećenost bosansko-kanadskim zajednicama i kontinuirana podrška očuvanju sjećanja objašnjavaju zašto je Mladićeva smrt dobila toliku medijsku pažnju u toj zemlji. S druge strane, poznavanje ratova na prostoru bivše Jugoslavije među širom javnošću i dalje je relativno ograničeno, naročito izvan zajednica koje imaju neposrednu vezu sa regionom. Zato ovo izvještavanje ukazuje na zanimljiv paradoks: Kanada je imala, i nastavlja da ima, značajnu ulogu u istoriji ratova na Balkanu i suočavanju sa njihovim posljedicama, ali ta istorija još nije postala dio šire javne svijesti u Kanadi.

Zanemarena prošlost Kanade

Kanada je tokom 90-ih godina imala značajnu ulogu na Balkanu. Od 1991. godine, više od 40.000 Kanađana bilo je angažovano u regionu, zajedno sa evropskim snagama, snagama NATO-a i UN-a. Za Kanadu je to bilo jedno od najvećih vojnih angažovanja od Drugog svjetskog rata, po obimu gotovo jednako broju vojnika koje je kanadska vojska poslala u Avganistan. Posebno u BiH, brojni kanadski vojnici bili su raspoređeni širom zemlje u okviru Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR). Među njima su bili i prvi pripadnici mirovnih snaga raspoređeni u Srebrenici 1993. godine, sve dok ih 1994. godine nijesu zamijenile holandske snage. Završetkom ratova povezanost Kanade sa regionom dobila je  novi oblik, prelazeći sa angažovanja zasnovanog na zaštiti na aktivnosti usmjerene na očuvanje mira, diplomatiju i priznavanje stradanja žrtava sukoba širom regiona. I danas je određeni broj Kanađana angažovan na Balkanu, posebno na Kosovu, u okviru kontinuiranih napora za unapređenje mira i pomirenja.

Posvećenost Kanade Balkanu traje decenijama i unutar njenih granica. Kanada je 2010. godine jednoglasno usvojila parlamentarnu inicijativu M-416, kojom je 11. jul obilježen kao nacionalni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Zatim je 2015. godine usvojena i parlamentarna inicijativa M-587, kojom je april proglašen mjesecom sjećanja, osude i prevencije genocida, pri čemu je genocid u Srebrenici zvanično uključen u ovu inicijativu. Posljedično, brojni kanadski gradovi počeli su da obilježavaju 11. jul i na lokalnom nivou, poput su Vindzora (2016), Hamiltona (2017), Edmontona (2024), Halifaksa (2024), Misisage (2026) i Kalgarija (2026). Kanada je bila i jedan od kosponzora Rezolucije UN 78/282, usvojene 2024. godine, kojom je 11. jul proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine.

Vojno prisustvo Kanade, njena podrška međunarodnoj pravdi i kontinuirani napori da se očuva sjećanje na žrtve pokazuju da joj ovaj region nije toliko dalek koliko se na prvi pogled može činiti.

Međutim, institucionalna uključenost i svijest javnosti dvije su sasvim različite stvari. Istorija kanadskog angažovanja na Balkanu dobro je dokumentovana, ali se čini da je poznavanje te istorije među širom kanadskom javnošću i dalje prilično ograničeno. Mladićeva smrt dodatno je ukazala na ovaj nesklad.

Između istorije i javnog sjećanja

Prema popisu stanovništva iz 2016. godine, bosanska zajednica u Kanadi brojala je oko 38.000 ljud (vjerovatno je to više danas). Bosanska dijaspora u Kanadi pokrenula je brojne inicijative za očuvanje sjećanja, a zajednica i javno zalaže za svoja pitanja pred državnim institucijama. Upravo zahvaljujući djelovanju ove zajednice, Kanada je usvojila posebne parlamentarne inicijative kojima se genocid u Srebrenici zvanično priznaje. Ipak, uprkos značajnim naporima bosanske zajednice, poznavanje zločina počinjenih tokom 90-ih među širom javnošću ostalo je ograničeno.

Odrastajući u Kanadi od 2000. godine, moje znanje o događajima na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih bilo je veoma skromno. Jedino što sam znala bilo je ono što su mi prenijeli prijatelji iz različitih zajednica balkanske dijaspore. Slična iskustva imale su i moje kolege iz različitih djelova zemlje - svijest o ratovima 90-ih bila je ograničena među opštom populacijom. Znanje o tim ratovima uglavnom su posjedovale i prenosile zajednice koje su ih neposredno doživjele. Obrazovanje o ovoj temi, kako formalno tako i neformalno, zavisilo je od pojedinačnih nastavnika, institucija ili zajednica, a ne od utvrđenih standarda.

Međutim, ovaj nedostatak znanja nije samo stvar prošlosti. Kako mi je ispričala jedna koleginica, nedovoljna informisanost o ovoj temi postala joj je naglašena tokom studija prošle godine. U okviru studija pohađala je predmet posvećen istraživačkom radu, na kojem su, kako je naglasila, učestvovali studenti različitih akademskih usmjerenja. Odlučila je da svoj istraživački projekat posveti bosanskoj dijaspori, budući da je i sama ćerka osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici. Međutim, na njeno iznenađenje, kada je predstavila projekat kolegama, ispostavilo se da niko, pa čak ni profesor, nije imao saznanja o Bosni i događajima koji su se tamo odigrali tokom 90-ih. Iako je, kako kaže, još tokom odrastanja bila svjesna nedovoljne informisanosti kanadske javnosti o Bosni, činjenica da takav nedostatak znanja postoji i na univerzitetskom nivou, decenijama nakon završetka rata, za nju je bila osobito iznenađujuća.

No, kako je istakla, taj nedostatak znanja „nije toliko pokazatelj neznanja pojedinaca, koliko odraz širih društvenih struktura“, ukazujući pritom i na odnos Kanade prema sopstvenoj istoriji i starosjedilačkim narodima.

Kanada ima i sopstvenu istoriju genocida - naša država izgrađena je na kolonijalnim praksama koje su uključivale sistemske politike, oduzimanje zemlje i pokušaje asimilacije naših starosjedilačkih naroda. Inicijative za promovisanje istine i pomirenja pokrenute su tek posljednjih godina, a još mnogo toga treba uraditi kako bi se na odgovarajući način pristupilo zločinima koje je Kanada počinila nad starosjedilačkim zajednicama. Istorija Kanade pokazuje koliko suočavanje sa zločinima iz prošlosti može biti teško, ali aktuelne inicijative u zemlji ukazuju na to da ipak postoji određena spremnost da se ti zločini preispitaju - a možda bi se takva spremnost mogla proširiti i na zločine počinjene u drugim djelovima svijeta. Iz perspektive moje koleginice, postoje određene paralele između iskustava stanovništva BiH i starosjedilačkih naroda Kanade. Iako Kanada nema istu vrstu odgovornosti prema BiH kao prema sopstvenim starosjedilačkim zajednicama, ovo poređenje ukazuje na širu potrebu za suočavanjem sa istorijskim zločinima, bez obzira na to jesu li počinjeni unutar zemlje ili izvan nje. Suočavanje sa prošlošću, koliko god bilo izazovno, važan je dio očuvanja sjećanja i procesa pomirenja. Širenje svijesti kanadske javnosti o zanemarenim djelovima istorije, poput istorije bivše Jugoslavije, ključan je korak ka boljem razumijevanju pravde i procesa pomirenja, kao i načina na koje su se oni odvijali i nastavljaju da se odvijaju širom svijeta.

Kako bi se odgovorilo na potrebu za boljim informisanjem javnosti, koleginica je uputila „dodatni poziv na djelovanje“, predlažući uključivanje ovih i srodnih tema u obrazovni sistem. Posmatrano šire, njen stav ukazuje na potrebu stvaranja više prilika za uključivanje javnosti u razgovore o pomirenju, kulturi sjećanja i drugim povezanim pitanjima, kao i o istorijskim događajima kojima u Kanadi nije posvećeno dovoljno pažnje. Tu medijsko izvještavanje u Kanadi o Mladićevoj smrti dobija na značaju, jer predstavlja važan primjer kako se takve prilike mogu otvoriti.

Kanada već ima duboke istorijske i institucionalne veze sa Balkanom, ali se te veze nijesu nužno pretočile u šire razumijevanje istorije regiona među njenim građanima. Ipak, reakcija kanadskih medija na Mladićevu smrt pokazuje da već postoji javna platforma za bavljenje ovom istorijom. Pitanje je sada šta će Kanada uraditi sa ovom prilikom. Hoće li obnovljena pažnja ostati samo prolazna? Ili je možemo iskoristiti za produbljivanje razumijevanja ratova na prostoru bivše Jugoslavije i uloge koju je Kanada u njima imala? Smatram da ponovno interesovanje za bivšu Jugoslaviju, podstaknuto Mladićevom smrću, predstavlja priliku da se ratovi na tom prostoru, kao i kanadska uključenost u njih, smjeste u širi kontekst javnog sjećanja u Kanadi.

Kako je predložila moja koleginica, možda je najbolje početi od obrazovanja, koje je moćno sredstvo. Ono se može ostvarivati kroz medije, javne institucije, muzeje, komemorativne događaje i aktivnosti različitih zajednica. Svi ovi oblici angažovanja, bez obzira na njihov obim, mogu doprinijeti oblikovanju načina na koji se mi, kao građani Kanade, upoznajemo sa istorijom, tumačimo je i razumijemo njeno mjesto u javnom sjećanju. Jedan od mogućih pristupa bio bi da se najprije poveća svijest javnosti o ulozi Kanade na Balkanu tokom 90-ih. Veća vidljivost kanadskog angažovanja u regionu omogućila bi građanima da događaje poput Mladićeve smrti bolje razumiju iz perspektive koja im je bliža. To bi ujedno moglo otvoriti prostor preživjelima i njihovim porodicama da podijele sopstvena iskustva iz ratova. Inicijative koje u središte stavljaju preživjele od suštinskog su značaja za stvaranje okruženja u kojem se rat ne pamti samo kroz njegove počinioce, već i kroz glasove i iskustva preživjelih i njihovih porodica. Stvaranjem takvog prostora, mi kao građani Kanade možemo doprinijeti potvrđivanju posvećenosti naše zemlje odgovornosti, međunarodnoj pravdi i očuvanju sjećanja na Balkanu i to ne samo na nivou državnih institucija, već i u široj kanadskoj javnosti.

Pored toga, građani Kanade mogli bi iskoristiti ovaj trenutak da zagovaraju unapređenje zakonodavnog okvira kojim bi se sankcionisalo veličanje djela poput genocida i ratnih zločina. Iako postoje zakonske odredbe koje pružaju zaštitu od govora mržnje, trenutno ne postoji formalni pravni okvir kojim se izričito kriminalizuje veličanje ratnih zločinaca ili genocida. Kanadski Krivični zakonik izričito kriminalizuje negiranje Holokausta, pa bi se slična zakonska zaštita možda mogla proširiti i na kažnjavanje svih oblika veličanja genocida, ratnih zločina i ratnih zločinaca. Veličanje Mladića u Kanadi nije bilo vidljivo, ali reakcije iz drugih zemalja pokazuju da se takvom veličanju i široj ideologiji koju ono predstavlja mora suprotstaviti kako bi se zaštitilo sjećanje na žrtve i njihove porodice.

Mladićeva smrt predstavlja mnogo više od odlaska ozloglašenog ratnog zločinca. Za Kanadu, pažnja koju je njegova smrt izazvala može biti prilika za ponovno sagledavanje istorije koja je i dalje relativno nepoznata široj javnosti, uprkos istorijskoj i kontinuiranoj uključenosti Kanade u nju. Izvještavanje kanadskih medija pokazalo je da prostor za bavljenje ovom istorijom zaista postoji, a izazov je sada pretvoriti trenutnu pažnju u suštinsko i trajno znanje javnosti. Jačanje svijesti predstavlja prvi korak, a time mi, kao građani Kanade, možemo doprinijeti tome da istorija Balkana i uloga Kanade u njoj zauzmu značajno mjesto u kolektivnom sjećanju kanadskog društva, imajući u vidu žrtve, preživjele i njihove porodice širom Kanade i svijeta.

Autorka je studentkinja iz Kanade koja pohađa master studije iz oblasti međunarodnog humanitarnog djelovanja u okviru zajedničkog master programa NOHA na Univerzitetu u Varšavi i Univerzitetu u Upsali i međunarodna stažistkinja u Centru za građansko obrazovanje (CGO).