Milojko trči počasni krug
Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović
Prvi utisak o bilo kome, ili čemu, skoro pa uvijek ispostavi se tačnim. Recimo, kad sam prije nekoliko godina prvi put ugledao jednog olinjalog partijskog aktivistu, taj najniži oblik života u hijerarhiji jedne partije, foknerovski tok misli ispisao je jednu jedinu riječ – ništarija. Mada ću godinama kasnije, suočen sa svakodnevnim jadikovkama partijskog aktiviste, sažalijevati priliku koja kao da je izišla iz literature, uvijek na ivici suza i drame, opskrbljenu podlošću, patologijom laži i porivom za spletkarenjem, na koncu ipak spoznati da je prvi utisak bio istina, a sve ostalo samoobmana i pokušaj da empatija nadvlada stvarnost.
Tako vam je i s Milojkom. Niotkud prispjeli ministar u vladi Zdravka Krivokapića, s biografijom svjetskog bonvivana i maga s Volstrita, u vremenu koje će uslijediti samo je potvrdio šarlatansku prirodu i laž kao neraskidivi dio svoga bića. Razlika između njega i aktiviste s početka teksta je što Milojku nijesam vjerovao ni tren.
A izostala je i empatija. Ona je bila rezervisana za Crnu Goru, jer bilo je jasno što će se s njom dogoditi. A dogodilo se sve ono što je Crna Gora danas. Poligon za bizarnost. Sanatorijum iz Kizijevog „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“. Okružen zidinama među kojima je svako ludilo odavno svakodnevica. Dok izvan zidina živi svijet kojeg se ne tiče ni sanatorijum, ni njegovi rezidenti. Godinama su nas takozvani novinari takozvanih slobodnih, a zapravo zarobljenih medija pripremali na svakojake bizarnosti i ludila, i njihovu normalizaciju. Kad to nijesu činili na stupcima Vijesti, normalizovali bi nas na stranama portala kojem je normalizacija u nazivu.
I nakon svega slabi su posrnuli, i zagrlili nove okolnosti. Proces je uspio. Skarednosti su postale dio našeg svakodnevnog života, i bilo kakva vijest oročena je na nekoliko dana. A onda nastupa tišina, i iščekivanje novog ludila. Zato se više ne čudimo ničemu. Navikli su nas na čudesa.Zato je danas moguće da Ura, koja je Crnu Goru rijekom Aheron odvela do vrata Hada, a neofašiste do čela trpeze vlasti, usta punih antifašizma traži spomenik za Joku Baletić. Zašto i ne bi kad smo već zaboravili sve njihove zasluge, i sve njihove dugove. Zato je danas moguće da nam o Evropi drže slovo oni koji su Evropu nazivali izvorom nepatvorenog zla. Arhineprijateljem vaskolikog srpstva. Usta puna porcelana i Evrope. Zašto da ne, gospodine Mandiću? Pa Demokrate dijareično kokodaču o kriminalu bivšeg režima, iako su, kako nam kazuju objavljene prepiske klanova, baš oni štićenici klanova i partija kojoj su okorjeli kriminalci nesebično pomagali da se dokopa vlasti.Sve je moguće na ovom parčetu zemlje. Na kojem smo uvijek protiv nečega, nikad za nešto. Baš tako smo i protiv Danijela Živkovića, čak i kad je u studiju medija koji je po nalogu beogradskih službi stvorio Uru. Čak i kad je preko puta novinara koji je priznao da je potpisao pakt s crnim đavolom ne bi li srušio bivši režim, a onda plakao kad je đavo pokucao na vrata i došao po svoje.Faust za siromašne, koji jezikom ulice prodaje maglu hipnotisanom puku. Da se Danijel Živković jednog jutra probudi kao superheroj, i poništi sve grehove svojih političkih predaka, siguran sam da i to ne bi bilo po volji čuvarima naše savjesti. Odijelo superheroja bilo bi isuviše usko, a boje kičaste? Jer, uvijek smo protiv nečega, nikad za nešto. Na drugom kraju sanatorijuma čekaju pak oni kojima je sasvim u redu kad partija koju Živković predstavlja i u čije ime nastupa, kao darje i uzdarje, Srpskoj crkvi pokloni milion eura. Kao što će prvi životom napadati sve dobro što čini DPS, tako će drugi životom braniti svaku njihovu grešku. I reći će nam da tako mora. Da naš pogled ne dopire do Velikog plana koji za nas ima DPS.Da nijesmo, kao oni, proroci, i da ne razumijemo drevnu persijsku igru. Oni, znate, igraju šah, a njihova partija je duga i teška. Zapravo, to je cijeli niz partija, koje mi, tek ljudi od krvi i mesa, ne vidimo. Repriza islandskog boja Bobija Fišera i Borisa Spaskog? Jer mi smo obični smrtnici, lišeni predośećanja budućnosti. Ne vidimo svrhu darivanja onih koji bi Crnu Goru spalili na lomači.Ali sve je u redu. Ne vidimo ni kompleks stanova na Veljem brdu, iako nam Milojko i njegovi batleri kažu da je tu. Pred nama. Ima nečeg znakovitog kod veselih Topalovića u PES-u. Milojko je okružen poslugom kazao: „Prva lopata na Veljem brdu.“ A koja je po redu lopata za Crnu Goru? Prva nije. Možda potonja, ukoliko nas Bili ne iskopa?