Manitovac na Sastavcima

„Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme śećanje. Unište im se knjige, obrazovanje, povijest. Neko drugi im napiše druge knjige, da im drugo obrazovanje i izmisli drugu povijest. I narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže“. (Milan Kundera, „Knjiga smijeha i zaborava“)

Uzmimo da su u pravu Crkva Srbije i svi oni koji tvrde da je Crna Gora istorijski srpska država, moramo se zapitati zašto tu navodno srpsku sakralnu i etnološku tradiciju svakodnevno mijenjaju ti isti koji tvrde da je Crna Gora istorijski srpska država? Postoje hiljade opisa vjerskih objekata koji su do pojave Amfilohija Radovića u Crnoj Gori građeni u Crnoj Gori. Najstarija crkva u Crnoj Gori smatra se crkva Sv. Tripuna u Kotoru, završena 13. januara 809. godine. Nastala je pod uticajem apulijske arhitekture, s jedne, i vizantijske tradicije, s druge strane. Ostaci te stare crkve nedavno su pronađeni pored sadašnje katedrale. Postoje sličnosti sa prvobitnom crkvom Sv. Tripuna, crkve Sv. Tome u Prčanju. Crkva Sv. Jovana u Zatonu, kod Bijelog Polja, takođe, je najvjerovatnije iz tog perioda. 

URUŠAVANJE TRADICIJE

Veliki dio crkava na teritoriji Crne Gore je sa podružnom (longitudalnom) osnovom i javljaju se češće nego crkve centralnog plana. Tu spadaju jednobrodne crkve s polukružnom ili kvadratnom apsidom. Na našem prostoru najprostraniju i najrazvijeniju osnovu od ovih crkava imaju trobrodne bazilike koje se susrijeću od ranohrišćanskog perioda. Veliki broj sakralnih objekata u Crnoj Gori podignut je u vrijeme vladavine Balšića, prevashodno na Skadarskom jezeru i oni predstavljaju nastavak dukljansko-zetske tradicije. One su i po položaju kubeta i po obliku lukova, prozora i zvonika, kao i unutrašnjim rješenjima, jedinstvena graditeljska pojava. Na uzanom području oko Barа, posebno u Spiču, oko današnjeg Sutomora nastao je jedan zanimljiv arhitektonski varijetet, male seoske crkve koje su bile pokrivene kamenim pločama i najčešće su imale po dva oltara - za pravoslavne i katoličke vjernike.

I za vrijeme knjaza/kralja Nikole (190 crkava do 1910. godine) sve seoske crkve su građene u tradicionalnom stilu, sem crkve u Nikšiću Sv. Vasilija Ostroškog, koja se odlikuje monumentalnošću. Raška graditeljska škola, čijem nastanku su značajan doprinos dali primorski majstori, prisutna je u Crnoj Gori samo na jednom od najmonumentalnijih spomenika na njenoj teritoriji - manastiru Morači i na još nekoliko crkava samo sa elementima sličnih toj školi. Tako da se teško može govoriti o raškoj školi graditeljstva kao tradiciji u Crnoj Gori.

Postavlja se pitanje zašto su se sve crkve i manastiri građeni od devedesetih godina prošlog stoljeća gradili u stilu svojstvenom Srbiji, srpskoj srednjovjekovnoj sakralnoj arhitekturi, raško-vizantijskog tipa, čak sa elementima ruske sakralne arhitekture? Je li namjera da se promjenom današnjice mijenja prošlost Crne Gore? Ne mijenja se samo crnogorska tradicija u građenju sakralnih objekata, već se mijenja i nematerijalna tradicija. I u sakralnom nasljeđu i u sekularnom. Vijekovima je sveti Vladimir Dukljanski bio svetac svih Crnogoraca, bez obzira na vjeru (bili oni katolici, pravoslavni ili muslimani), jer je umro prije raskola u jedinstvenoj hrišćanskoj crkvi, davne 1054. godine. Kako ga je to Crkva Srbije proglasila za „prvog sprskog sveca“ tek sredinom XIX stoljeća (Srbljak 1861. godine) pod imenom sv. Jovan Vladimir, imenom koji ne poznaju ni pop Dukljanin, ni vizantijski izvori toga vremena? Je li limena crkva na Rumiji i rušenje trovjerne harmonije Crne Gore svjesna namjera da se sruši tradicionalna Crna Gora, njena vjerska i etnička tolerancija i da se njen istorijski habitus zamjeni tuđim, mrzilačkim?

 IZMIŠLJOTINE CRKVE SRBIJE

Česte crkvene procesije, ljubljenje popovima ruku, klanjanje, klečanje, bauljanje po podovima, ljubljenje podova, sluganjski mentalitet, ... nikada, ali nikada nijesu bili svojstveni Crnoj Gori i Crnogorcima. Mada nijesu bili poznati ni po čestom redovnom kupanju, Crnogorci tek nijesu nikada ulazili zimi u hladnu vodu, niti im je padalo na pamet. Pored mnogih uvezenih laži koje se predstavljaju kao tradicija, kupanje 19. januara u Morači, na Sastavcima samo je još jedna podvala Crkve Srbije kako bi se prevrnula svijest Crnogoraca. Postoji jedno mjesto u Nikšiću na rijeci Zeti đe su Nikšićani nekad rado dolazili ljeti na kupanje. To mjesto, koje zovu Manitovac bilo bi idealno za ovakve parodije, koje bi trebalo da obelježe religijski praznik, poznat kao Bogojavljenje.

Vjerujem da mnogi oni istetovirani kupači nemaju pojma što predstavlja hrišćanski praznik Bogojavljanje. Vjerujem da misle da se tada bog javio mobilnim i da nemaju pojma da se taj dan slavi kao dan kada je Isus Hrist kršten u rijeci Jordan. Znači, nema nikakvog plivanja za „časni krst“, niti plivačke trke na 33 metra i ko je najbrži plivač. To je izmišljotina Crkve Srbije, jer oni moraju od svega da naprave komediju. Tobože, ta 33 metra simbolizuju broj godina koliko je imao Isus kada je razapet na krstu. Daleko je od istine da je to dio tradicije u Crkvi Srbije, pogotovu u Crnoj Gori, đe se praktikuje odskora. Taj običaj kupanja u hladnoj vodi 19. januara (bez tzv. „časnog krsta“), tradicija je kod Rusa i kod Grka. Kod Grka je to malo komfornije zbog temperature vode. Bogojavljenje je hrišćanski praznik kada je Sveti Jovan Krstitelj krstio Isusa Hrista u vodama rijeke Jordan, te je crkva ovaj običaj odavno prihvatila kao śećanje na činjenicu da se nekada, u ranoj Crkvi, Sveta Tajna Krštenja obavljala u tačno određene dane u toku bogoslužbene godine, a jedan od tih dana je bilo, upravo, Bogojavljenje. Bogojavljanje se obelježava sa tri puta umakanjem u vodu, što bi trebalo da simbolizuje proces krštenja. Bez kraula na 33 metra i ronjenja za navodnim časnim krstom. 

Internet je prepun smiješnih klipova na kojima se ljudi glupiraju umakanjem u svemu i svačemu. Čak i u koritima za napajanje stoke. Masovno plivanje na podgoričkim Sastavcima nije bilo u koritu, mada nije ni daleko od toga. Bila je to samo još jedna slika kojom se potvrđuje da je svetosavlje daleko od izvornog hrišćanstva. Ikonografija, „poetika“ koja se čula, ponašanje šamana u svešteničkim odorama i njihove riječi, sve je govorilo da se radi o ideološkoj, nacionalističkoj, ratnohuškačkoj manifestaciji, na kojoj se slave saradnici fašista iz Drugog svjetskog rata, masovni zločinci i glorifikuje zlo. Đe god da je Isus Hrist, u grobu ili na nebesima, sigurno se prevrće u tom grobu ili na nebesima.

Umjesto klanjanja Hristu i njegovom krštenju, na Sastavcima se klanjalo Draži Mihailoviću, Pavlu Đurišiću i njihovim nasljednicima iz devedesetih godina prošlog stoljeća. I to sve uz amin i ushićenje navodnog nasljednika trona Petra I Petrovića, koji ima veze sa Hristovim porukama taman kao Pavle Đurišić sa „lažnim ljudima“, „lažne vjere“. Ubija ih kad god mu se pruži prilika. U interpretaciji svetosavlja Isus Hrist se svakodnevno raspinje i predaje dušu bogu, vaskrsavajući u ideološkim matricama Nikolaja Velimirovića i njegovim dalekovidnim riječima „Dimitrije Ljotić je bio čovek vere ... Drvo je odsečeno, ali Bog zna šta radi i mi se moramo pokoriti Njegovoj volji. Ako je drvo odsečeno, ali iz odsečenog drveta nikle su mnoge mladice, a to su mnogi i mnogi Ljotići“. Ovi na Sastavcima nijesu Ljotićeve mladice, ali su mladice sličnih „heroja“, poput osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića, nosioca Hitlerovog gvozdenog krsta Pavla Đurišića i sličnih ljudskih spodoba. 

Teško je ovo bogojadovanje opisati bez osvrta na najavljene političke promjene u režiji studenata u Srbiji, đe je došlo do promjene strategije, tako što se odustalo od godinu dana vladanja pobjedničke liste, koja bi koliko toliko uredila institucije i organizovala fer izbore. Pa koja opcija pobijedi da Srbija ide tim putem. Sada se govori o punom mandatu od četiri godine, što znači da će ta međusobno konfrontirana skupina, koja proganja zastave EU i sa ponosom nosi ruske religiozne zastave, određivati budućnost Srbije. Što će reći, još ćemo se mi brčkati u Manitovcu.