Licemjeri
Ne čudi licemjerje Borisa Bogdanovića, koji vapi nad zlom sudbom žena u vlasti, a ćuti na besprizoran linč žena bez vlasti. Ne čudi odsustvo etike autora „Kritike globalne etike“. Ipak, malčice čudi cunami licemjerja onih koji će svaki grijeh partije proglasiti vrlinom, i položiti život braneći neodbranjivo, ali će s istom strašću hitnuti kamen na ljude čije su biografije bez i mrlje od mastila
Pravednici će kamenovati svakog ko nije stvoren po njihovom obliku. I prvi će baciti kamen, i oglušiće se o jevanđelje, jer samo onaj bez grijeha prvi nek baci kamen. Pravednici će arogancijom propalih političara kao partijski pamflet dijeliti lekcije o uzornom ponašanju. Na socijalnim platformama držaće predavanja o etici, mada im je, ispostaviće se, etika strana koliko je strana i autoru „Kritike globalne etike“. Jeste, ima nečeg istovjetnog u njima i njihovom arhineprijatelju Dritanu Abazoviću. Ima nečeg bizarnog, u njima, u njemu. Licemjerje. Laž. Buka i bijes.
Ne Foknerova, njihova, i Dritanova. Pravednici će odapeti svoje otrovne strijele prema profesorima, novinarima, piscima, građanskim aktivistima, ali ne i prema svojim partijskim i političkim mentorima. Njima se, tradicionalno, ništa ne zamjera. Čak i kad izgovore ili napišu isto što i mete naših strijelaca. Govor partijskih lidera interpretira se sasvim drugačije od govora profesora, novinara, pisaca, građanskih aktivista. Nijesu u pitanju dvostruki aršini. Aršina je beskonačno mnogo. Čak i kad je tekst skoro pa identičan. U slučaju političara čuvari naše savjesti njihovom tekstu pristupaju kao Kortasarovoj prozi, i čitaju je u ključu koji će poništiti sve moguće nedostatnosti.
U slučaju ovih drugih tekst čitaju kao oglas o povoljnom klanju pilića, ili svinja. A nakon čitanja isti proglašavaju jeretičkim. Jer, sve što je izvan uma čopora, jeres je. Sve na čemu nema pečata partije, jeres je. I nije da je neko zatečen tolikom količinom licemjerja. Morem licemjerja, čije su vode, zbog srdžbe božije, narasle do neba, pa ih, bojim se, ni Mojsije ne bi mogao razdvojiti. U ovoj nesretnoj zemlji svakog dana otkrivamo vulkane licemjerja, iz kojih kulja magma, i prijeti da proguta sve pred sobom.
Da, takvi su najglasniji. I ima ih svuda oko nas. Oni seire nad okovima, ali ne vide dalje od okova. Od stabla ne vide šumu, a od okova ne vide logore. Sve više ličimo na divlje pleme koje uživa u seoskom spektaklu. U cirkuskim tačkama za siromašne. Sve izvan čopora biće dočekano na nož. Na isti nož protiv kojeg se kobajagi borimo. Upiremo prst u govor mržnje, a mržnja nam se preko usana preliva.
Naši licemjeri pamte taman onoliko koliko im je potrebno. Ni tren duže. Klevetaju, optužuju, konfabuliraju. I sve to čine ljudima koji su se u realnom vremenu suprotstavljali zlu. O njemu govorili, pisali, onako kako su znali i umjeli. O ljudima koji ne govore i ne pišu retroaktivno. Kao, recimo, licemjeri, junaci ovog teksta. Iako nijesu poštanski službenici, iako ne poznaju ulice i bulevare, naselja, zgrade i stanare, bilo bi dobro da najglasniji i najpravedniji ne promaše baš svaki put adresu za svoje u celofan upakovane frustracije.
Ako nijesu vješti u čitanju napisanog, onda treba da uče. Kako čitati. U redu je ne poznavati pismo. No, nije u redu tvrditi da je neko nekog branio, i da neko nekog drugog nije branio. To je, prosto, laž.
Svi koji su osumnjičeni i optuženi da su branili taze hapšenu bivšu ministarku, branili su one kojima su Dritanovi replikanti posvetili možda nekoliko postova na društvenim mrežama. Optuženi su pisali tekstove. Govorili u tv i radio emisijama. I nijesu to činili zbog ordenja, ili aplauza. Već zato što vjeruju da je to njihova obaveza. Bila i jeste. Od velikih očekivanja davno su odustali. Zato danas ne mogu razočarati glasovi koji kude, jer razočara samo onaj od kojeg nešto očekuješ. Ipak, čudi buka koja se proizvodi. Čudi galama koja zaglušuje. Kolektivna hajka. Psihologija rulje.
Ne čudi licemjerje Borisa Bogdanovića, koji vapi nad zlom sudbom žena u vlasti, a ćuti na besprizoran linč žena bez vlasti. Ćuti na ogavne prijetnje silovanjem. Prijetnje koje izviru na istom izvoru s kojeg se napajaju Bogdanovićevi glasači. Ne čudi odsustvo etike autora „Kritike globalne etike“. Ipak, malčice čudi cunami licemjerja onih koji će svaki grijeh partije proglasiti vrlinom, i položiti život braneći neodbranjivo, ali će s istom strašću hitnuti kamen na ljude čije su biografije bez i mrlje od mastila. Na ljude koji ne doniraju pozamašne novce tuđoj crkvi, i na ljude koji taze uhapšenoj ministarki nijesu dali zvanje, imanje, i državljanstvo. To je, znate, učinio neko drugi.