Kako smo stvarali državu

Uoči Međunarodne konferencije povodom 20. godišnjice rušenja Berlinskog zida u Pragu 2009. godine dugo sam sjedio u hotelskom restoranu sa evropskim komesarom Olijem Renom, ambasadorom Aleksandrom Andrijom Pejovićem i jednim finskim novinarom. Veče za pamćenje. Priča je krenula o jugoslovensko-finskim odnosima, bliskosti Josipa Broza i Urha Kekonena, koji je unuka usmjerio da nauči srpskohrvatski kako bi mu prevodio razgovore s Titom. Unuku, kog je kao dječaka pitao što bi volio da bude kad poraste. A ovaj mu odgovorio: „Predsjednik, đede“. „Moraš nešto drugo, to će ti biti zauzeto“, odgovorio je đed. Oli Ren mi je tada rekao: „Ne prestajem da mislim o vama kako ste uspjeli da obnovite nezavisnost. Nijeste napravili nijednu grešku, provukli ste se kao između kapi. Već danas teško da bi to bilo moguće“.

Prijatno je bilo slušati komplimente Olija Rena, zanimljivog čovjeka, s prefinjenim smislom za humor. Jednom kad sam bio u Briselu s predsjednikom Milom Đukanovićem dočekao nas je na ulazu u zgradu Evropske komisije. Dok smo išli prema liftu, primijetio je: „Milane, ti nijesi visok kao ostali Crnogorci“. „Ne“, odgovorio sam, „Ja sam po evropskim standardima, zato su me i postavili za ministra inostranih poslova“.

Danas kad obilježavamo našu 20. godišnjicu želim da podsjetim i na riječi čuvenog američkog senatora Džona Mekejna. Crnogorski referendum 2006. je možda i najveći demokratski događaj u Evropi nakon rušenja Berlinskog zida, rekao je jednom.

Prošli smo zaista scile i haribde. Ja to dobro znam, sve sam pratio izbliza, i učestvovao u dobrom dijelu aktivnosti. Izgleda nelogično, ali bilo je lakše do promjena u Beogradu 2000. Mi smo ih spremno dočekali. Do tada Đukanoviću su bila otvorena sva vrata u svijetu. Ali nije nas to ponijelo. Ključni zapadni partneri su Mihaila Gorbačova, koga su dizali u nebesa, pustili niz vodu onog trenutka kad im nije više trebao. Znali smo da se projekat obnove državnosti može ostvariti samo pameću, ne nadgornjavanjem s političkim protivnicima. U šali, u kojoj je bilo zbilje, komentarisali smo da treba da obnovimo nezavisnost „odavde“, a ako vidimo da ne ide, onda da uzmemo vlast u Beogradu, pa „odozgo“. Ispostavilo se da nije bilo potrebe za tim. Kraj Miloševićeve vladavine je bio i kraj sage o Crnoj Gori. U zapadnim prijestonicama, kao i u Moskvi, mislili su da je sve završeno odlaskom Miloševića. Šef Kancelarije SAD u Dubrovniku zadužene za Crnu Goru Šon Berns rekao nam je nakon prvog kruga izbora za predsjednika SRJ da su Klinton i Putin u stalnom kontaktu, kao i Medlin Olbrajt i njen zamjenik Strob Talbot, inače dobar poznavalac Rusije, sa Ivanovim. Poznato je da je zvanična Crna Gora bojkotovala te izbore. Jednog dana dok sam se vozio kolima s Đukanovićem kroz tivatsko polje pozvao me Putinov diplomatski savjetnik Sergej Prihodko, i sugerisao da bi bilo dobro da izađemo u drugom krugu. Rekao sam da pažljivo pratimo situaciju, da ćemo zavisno od razvoja događaja donijeti odluku. Ali da ćemo svakako voditi računa o državnom i ličnom dostojanstvu. Poznato je kako je sve završeno.

Za međunarodnu zajednicu i demokratske snage u Beogradu 5. oktobar je bio kraj borbe s Miloševićem, a za nas u Crnoj Gori početak nove nade. Slijedilo je preuređenje odnosa u federaciji. Znali smo da neće ići lako. Sjećam se januara 1999. i radnog ručka Đukanovića na vili Gorica sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika za Balkan Robertom Gelbardom. Bili su i britanski ambasador Brajan Doneli i njemački otpravnik poslova Joakim Šmit. U odvojenom susretu sa Đukanovićem, Doneli je rekao da su u ambasadi u Beogradu radili analizu i došli do zaključka da bi Crna Gora, ako bi bila nezavisna, dostigla Sloveniju za četiri godine. Vjerovatno je to i podstaklo Đukanovića da dosta oprezno kaže da bi razvoj događaja mogao ići u pravcu crnogorskog osamostaljenja. Gelbard je reagovao žestoko. Nije ostavio ni trunku mogućnosti za to. Srčano ga je podržao Doneli. Samo je ćutao Šmit, vjerovatno ne zato što je drugačije mislio, nego kao otpravnik poslova nije htio da se miješa u „visoku politiku“. Ali zato jeste njegov ministar Joška Fišer kad je Đukanović prvi put u Berlinu rekao da ćemo uvesti marku u platni promet. On se bukvalno tresao. „Ne, samo to ne! Nemojte izazivati Miloševića da počne peti rat“, zavapio je Fišer.

Žestok pritisak na Đukanovića vršili su i američka državna sekretarka Medlin Olbrajt i specijalni izaslanik za Balkan Džim O'Brajen. Olbrajtova je zamolila i ministra inostranih poslova Italije Alberta Dinija, inače finansijskog eksperta, da ga ubijedi da ne uvodi marku. Kad su Amerikanci vidjeli da ništa ne pomaže, Olbrajtova je početkom novembra 1999. pozvala Đukanovića uoči njegove posjete Vašingtonu, i rekla mu da razumije da mora uvesti marku, ali da ne donosi odluku dok ne dođe u Vašington. „Ja sam je već donio“, odgovorio je Đukanović. Na aerodromu u Vašingtonu čekao nas je i njemački ambasador. „Znam Vaš program“, rekao je Predsjedniku. „U posjeti je ovdje Fišer, on Vas čeka u rezidenciji. Zamolio je da se kratko vidite“. Fišer je bio vrlo predusretljiv, kao da nije onaj isti čovjek. Čak je pozvao Bundesbanku da pomogne da se do Dubrovnika transportuje 30 miliona maraka u sitnim apoenima.

Početkom septembra te godine francuski predsjednik Žak Širak je u odgovoru na Đukanovićevo pismo iz avgusta zahvalio što ga je upoznao sa tekstom platforme o osnovama za nove odnose između Crne Gore i Srbije, i pozdravio spremnost Podgorice za otvaranje dijaloga s Beogradom. Obavijestio ga je da Francuska i članice EU nastoje koliko god je to moguće da umanje posljedice za Crnu Goru od spoljnjeg zida sankcija koje se primjenjuju prema SRJ. Usvojen je francuski prijedlog da se Crna Gora izuzme iz primjene naftnog i vazdušnog embarga. Širak je dostavio Đukanoviću i kopiju pisma koje je tim povodom uputio predsjedniku Evropske komisije Romanu Prodiju.

Krajem tog mjeseca, tačnije 28. septembra Šon Berns mi je telefonom prenio poruku O'Brajena da Amerika neće zaboraviti Crnu Goru i crnogorski narod, bez obzira na procese u Srbiji. USAID ostaje u Crnoj Gori da završi započete projekte. Stejt Department će pratiti kako će se nova vlast u Beogradu odnositi prema Crnoj Gori. To je Olbrajtova htjela da kaže u telefonskom razgovoru Đukanoviću, ali je morala da skrati razgovor, uvjeravao me Berns. Uskoro će se pokazati da je nažalost sve to bila prazna priča. Đukanovićevi susreti sa Bilom Klintonom u Ljubljani i Sarajevu 1999. izgledaće kao daleki san. Veoma pozitivno se prema Crnoj Gori i njenim aspiracijama odnosio tadašnji šef Kancelarije OEBS u Crnoj Gori Džulijan Pil Jejts. On je u centrali u Beču čak imao problema što nije krio da razumije aspiracije Crne Gore za nezavisnošću. Govorio je da je crnogorska i prva i druga platforma za uređenje odnosa sa Srbijom iznad onoga što traži EU. Blagonaklonost je pokazivao i ambasador Poljske u Zagrebu Jirži Hmjelevski. U avgustu 2001. rekao mi je da su NATO i Zapad zainteresovani za cijeli prostor Istočnog Jadrana. Za njih je manje važno hoće li Crna Gora biti nezavisna i kako će se na tom prostoru miješati karte. Jedno od ključnih pitanja je albansko. Zato imaju skepsu prema novim potezima. A novi potez bi bio nezavisnost Crne Gore. „Morate pokazati međunarodnoj zajednici da Crna Gora nije bauk, da se nje ne treba bojati“. Analitičar međunarodne krizne grupe za Crnu Goru Piter Palmer mi je u jednom razgovoru tih dana rekao da mu neki opozicioni predstavnici na sjeveru Crne Gore tvrde da ne treba isključiti oružane sukobe ako bude referenduma. Za jednog od tadašnjih opozicionih lidera rekao je da bi mu u Bosni zbog retorike koju koristi zabranili djelovanje, i njemu i stranci. Tvrdio je da se u Forin ofisu na nižim nivoima razumiju aspiracije Crne Gore, ali toga nema kod onih koji donose odluke.

Sve je ovo bilo prije 5. oktobra. Nakon promjena u Beogradu nastupila je nova faza za Crnu Goru, čija je uloga završena. Treba samo paziti da ne smeta. To je sad bila pozicija međunarodne zajednice. Sve oči bile su uprte u Beograd. Situacija je bila krajnje neizvjesna. Nije se znalo što nosi dan, a što noć. Samit EU o Zapadnom Balkanu u Zagrebu bio je najavljen već za sljedeći mjesec. Francuska je predsjedavala EU. Svi su se interesovali oko Đukanovićevog učešća, i naglašavali da je važno da bude na Samitu. Međutim, još važnije je bilo da se ne iritira Beograd. Mene je tim povodom zvao pomoćnik hrvatskog MIP-a Joško Paro i rekao da su oni veoma zainteresovani za učešće Đukanovića. Ali da bi najbolje bilo da se o formi dogovorimo sa Beogradom. Za nas je najbitnije bilo da Predsjednik bude na Samitu, i da govori. Forma je bila manje bitna. Tako je i bilo. Bio je u sastavu delegacije SRJ koju je predvodio Vojislav Koštunica. Prije početka Širak je tražio kratak brifing s Koštunicom i Đukanovićem. Predložio je da Đukanović govori, ali da mu Koštunica da riječ. I to smo prihvatili. Najvažnije je bilo da evropski lideri čuju stavove Crne Gore. I da se uvjere u konstruktivnost crnogorske strane.

Milošević je završio 5. oktobra, ali njegove strukture su bile praktično netaknute. Njihovo uklanjanje za međunarodni faktor bilo je prioritet. To je važilo samo za Beograd. Jer, da bi se formirala vlast na nivou SRJ, trebali su Miloševićeve pristalice iz Crne Gore. Oni su izašli na izbore, i u prvom krugu osvojili ubjedljivu većinu. Nova vlada formirana je od predstavnika Miloševićevih protivnika u Srbiji i njegovih pristalica u Crnoj Gori. Čak ni u balkanskoj politici nije bilo takvog slučaja. Nama je to objektivno odgovaralo. Znali smo, što se grbo rodi vrijeme ne ispravi. Dok su se nove strukture u Beogradu zabavile sopstvenim problemima, Podgorica je poduzela političku ofanzivu novim predlozima za preuređenje odnosa. Koštunica je preko noći postao favorit međunarodne zajednice. Inostranim partnerima je bilo dovoljno njegovo obećanje da će pokušati da dođe do fer usklađivanja odnosa između Srbije i Crne Gore, i da će formirati ustavnu komisiju da to razriješi.

Predsjednik Đukanović je pismom obavijestio ključne međunarodne partnere o našem viđenju uređenja odnosa. Namjerno se išlo ambicioznije, sa idejom o dvije stolice u Ujedinjenim nacijama, uz navođenje primjera Bjelorusije i Ukrajine poslije Drugog svjetskog rata. Ja sam bio po njegovom nalogu u Berlinu, Parizu i Londonu, a Vukašin Maraš u Rimu, Parizu i Vašingtonu. Sa svih ovih adresa dobili smo unisonu poruku da Crna Gora zaboravi na priču o nezavisnosti. Negdje je to saopštavano diplomatski, a negdje vrlo rezolutno. Đani De Mikelis je u Rimu rekao Marašu da se odnos međunarodnog faktora prema Crnoj Gori promijenio. Ubrzo ćete shvatiti da vam dojučerašnji prijatelji više to nijesu, uključujući i Ameriku, rekao je. U CIA su mu saopštili da je politička odluka Stejt Departmenta jasna - ne podržava se nezavisnost Crne Gore. To se neće promijeniti bez obzira na izbore u Americi i novu administraciju.

Meni je Robert Kuper, savjetnik Tonija Blera za bezbjednost i spoljnu politiku to isto rekao drugim riječima: Ne mislim da bi referendum bio najbolja ideja. Politička pitanja teško je prelamati referendumom, gdje praktično imate samo jedno pitanje koje ima samo odgovore – „da“ i „ne“. Obično je mnogo mogućnosti između ta dva odgovora, diplomatski je poručivao Kuper, koji je kasnije bio tvorac Briselskog sporazuma između Beograda i Prištine. Na svim ovim adresama dobili smo odgovor da su oni za to da u Ujedinjenim nacijama zajednička država Srbije i Crne Gore bude jedinstveno predstavljena. Dobro sam zapamtio jednu nijansu u razgovoru koji sam imao sa Mihaelom Šeferom, direktorom za Jugoistočnu Evropu u njemačkom ministarstvu: SRJ je za nas do daljnjega međunarodni subjekt. Mi ćemo uvažiti međusobni dogovor i podržati sve demokratske promjene. (Kad sam se vratio iz Moskve, Šefer, koji je u međuvremenu postao politički direktor, pozvao me u posjetu Berlinu. Dok me je pratio, rekao mi je prijateljski: „Završite to, učinićete i vama i nama“. Svi su se bojali „sive zone“.) Mi smo to razumjeli kao ohrabrenje da naša nada nije ugasla, jer mi je i politički direktor Klaus Šariot rekao da bi bolje bilo da se u ovom trenutku ne govori o referendumu. Znači, može nastupiti i neki drugi trenutak. Širakov savjetnik Teri Dana u Parizu mi je rekao da njegov predsjednik misli da ne bi bilo dobro da se ponovo diskutuje o granicama na Balkanu, jer se ne zna čime bi to moglo završiti. U svim razgovorima naglašavana je veoma značajna uloga predsjednika Đukanovića u demokratskim promjenama, ali je bilo jasno da je Koštunica novi favorit međunarodne zajednice.

Uoči tih predsjedničkih izbora podršku opoziciji u Srbiji Amerika je pružla preko kancelarije u Budimpešti kojom je rukovodio Vilijem Montgomeri. On je neposredno prije toga bio ambasador u Hrvatskoj. Odlazio sam na njegove prijeme u Zagreb povodom 4. jula. U međuvremenu je postavljen za ambasadora u Beogradu. Često je dolazio u Crnu Goru. Posjete je obično završavao susretima sa mnom. Kad je prvi put došao kod mene sa savjetnicom Biljanom Jović, još s vrata je rekao: „Znači to je ta najmoćnija kancelarija u Crnoj Gori“. „Jeste, kad je američki ambasador u njoj“, odgovorio sam. Iako nije bilo razumijevanja u međunarodnoj zajednici za našu ambiciju da organizujemo referendum, u Crnoj Gori se uveliko i pričalo i radilo na njegovim pripremama. Montgomeri je imao intenzivne kontakte sa predstavnicima vlasti i opozicije. Poslije sastanka sa Peđom Bulatovićem 21. novembra 2001. godine, došao je kod mene. Rekao mi je da su bili prisutni i Zoran Žižić, Srđa Božović i Vuksan Simonović. Bilo je priče i o referendumu. Primijetio je da u rukovodstvu SNP ima ozbiljnih razlika oko referenduma. „Ili se možda varam“, dodao je. Obavijestio me da je na tom sastanku testirao ideju 55%-45%. Nijesu podržali, ali nijesu to ni odbacili. Zanimljivo, pet godina kasnije to je bio i predlog Brisela koji su obje strane u Crnoj Gori prihvatile.

Mi nijesmo posustajali sa predlozima ni prema Beogradu, ni prema Briselu. Za dalji tok događaja bio je presudan susret Đukanovića i Havijera Solane 10. februara 2002. u Briselu. Dug i mučan razgovor, za nas razočaravajući. Đukanović je iznosio razloge za crnogorski predlog modela saveza nezavisnih država, dok je Solana na jednom listu papira iznio moguće, tada dosta maglovite predloge za stvaranje državne zajednice. Dogovoreno je da se intenziviraju kontakti, pojedinačni sa Briselom, kao i između Beograda i Podgorice, pod pokroviteljstvom EU. Već 15. februara Solana je uputio u Podgoricu savjetnike Štefana Lenea i Fernanda Đentilinija, s kojima smo Slavica Milačić i ja imali veoma dug razgovor. Na sastanku su iscrpno razmatrane ideje o stvaranju unije, koje su dobrim dijelom kasnije našle mjesto u Beogradskom sporazumu. Na kraju ih je kratko primio i Đukanović. Samo mjesec dana nakon susreta Solane i Đukanovića u Briselu, u Beogradu je 14. marta potpisan Sporazum o principima odnosa između Srbije i Crne Gore u okviru Državne zajednice, pod pokroviteljstvom Evropske unije. Potpisnici su predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić, predsjednik Države i predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović i Filip Vujanović, potpredsjednik Savezne Vlade Miroljub Labus i visoki predstavnik EU Havijer Solana.

Uoči potpisivanja vođeni su veoma intenzivni kontakti. Tih dana sam vrlo često komunicirao sa Ljiljom Nedeljković, šeficom kabineta Vojislava Koštunice, zahvaljujući posredovanju Miroslava Ivaniševića. On je umio da na pravi način gradi odnose sa ljudima. Šon Berns nam je govorio da Ivanišević odlično radi svoj posao, i da je uz to veoma efikasan i kooperativan, i doprinosi pozitivnom imidžu Crne Gore.

Ljilja Nedeljković i ja smo između ostalog organizovali jedan večernji dolazak Koštunice i Labusa na razgovore u vili Gorica, koji su ostali izvan očiju javnosti.

Uoči posljednjeg sastanka, dok smo se peli uz stepenice Palate Federacije zazvonio mi je telefon. Ranko Krivokapić se javljao iz Berlina. „Prenesi Milu da ništa ne prihvata, sreo sam se sa Genšerom, on podržava referendum“, kaže. Rekao sam mu da je to lijepo, ali da Genšer više nije šef njemačke diplomatije. Na završnom sastanku u Palati Federacije, bili su prisutni svi budući potpisnici sporazuma osim Đinđića. On u to vrijeme nije govorio s Koštunicom. Na početku, Koštunica je predložio da Ljilja Nedeljković i ja usaglasimo politički dio sporazuma, a Miroljub Labus i Filip Vujanović ekonomski. Nas dvoje smo vrlo brzo usaglasili tekst. Ostalo je sporno samo pitanje izbora poslanika za Parlament Državne zajednice. To smo ostavili za dogovor Đukanovića i Koštunice. Brzo su se usaglasili i Labus i Vujanović, uz podršku Solane. Đukanović i Koštunica su dogovorili da se pitanje izbora poslanika riješi kad bude usvajana Ustavna povelja. Đukanović je imao primjedbe na ekonomski dio. U međuvremenu je došao Zoran Đinđić. On je na lap topu kucao, a Đukanović šetajući diktirao tekst tog dijela sporazuma. Solana se bunio što se mijenja tekst koji je on odobrio, ali su ga Đukanović i Đinđić ignorisali. U znak protesta ustao je i otišao sa saradnicima. U ranim jutarnjim satima okupili su se svi predstavnici Srbije i Crne Gore i dogovorili da se obavijesti Solana da je sporazum spreman za potpis, što je i urađeno tog jutra. Bio je to konačni kraj Jugoslavije. Mnogi u Crnoj Gori nijesu krili razočarenje zbog odlaganja referenduma. Ne samo u Vladi i u suverenističkoj javnosti, nego i u vrhu DPS-a. SDP je napustila Vladu, kojoj je ubrzo uskraćeno povjerenje u Skupštini. Na jesenjim vanrednim izborima DPS je zadobio podršku da vodi Vladu koja će u skladu sa Beogradskim sporazumom organizovati referendum o državno-pravnom statusu. Za uspješnu realizaciju ovog međaša, ne samo crnogorske nego i balkanske istorije, zasluge pripadaju podjednako i onima koji su bili za, kao i onima koji su bili protiv. Bio je to i najveći uspjeh EU na Balkanu, koju su predstavljali poznati slovački diplomati Miroslav Lajčak i František Lipka.

Nakon raskida s Miloševićem 1997, i razlaza Đukanovića i Momira Bulatovića vlast u Crnoj Gori imala je čvrst oslonac na Zapadu i podršku zapadnih partnera. Prije svega Amerike, kao i Velike Britanije, a postepeno i drugih ključnih članica EU, odnosno Brisela. Međutim, veoma smo vodili računa da se drže izbalansirani odnosi i s Moskvom. Na početku sukoba između Bulatovića i Đukanovića organizovali smo njegovu veoma uspješnu posjetu Rusiji nekoliko dana prije nego je dobio većinsku podršku u DPS, kada je Bulatović smijenjen sa mjesta predsjednika. Imao je susret s tadašnjim MIP Jevgenijem Primakovim, kog je tokom razgovora zvao Boris Jeljcin. Nakon toga, Primakov mu je prenio pozdrave ruskog predsjednika, što su objavili mediji. Imao je i susrete s potpredsjednikom Vlade za privatizaciju Alfredom Kohom, s gradonačelnikom Moskve Jurijem Lužkovim, šefom poslaničkog kluba partije premijera Viktora Černomirdina u Državnoj Dumi Sergejem Beljajevim, s rektorom Lomonosovskog Univerziteta Viktorom Sadovničijem, predsjednikom RAN Jurijem Osipovim, kao i s patrijarhom Aleksijem II. I mitropolit Amfilohije je doprinio uspješnosti te posjete, on je posredovao za ovaj susret. Isto tako i sa predsjednikom Privredne komore Stanislavom Smirnovim, s kojim je organizovana prezentacija privrednih mogućnosti Crne Gore u luksuznom Hotelu „Balčuk Kempinski“, na koju su došli četiri Jeljcinova pomoćnika, lični izaslanik patrijarha Aleksija II, veliki broj deputata Državne Dume, predstavnici MID, bivši MIP Andrej Kozirjev. Ja sam se tek bio vratio iz Moskve sa petogodišnjeg mandata u ambasadi SRJ. Nastojao sam da sve vrijeme održavam kontakte koje sam uspostavio u Moskvi. Preveo sam i prvu knjigu o Putinu „U prvom licu“, čiji su autori novinari Andrej Kolesnikov, Natalija Gevorkjan i Natalija Timakova, i objavio kao feljton u Vijestima. Takođe, i djelove knjige Anatolija Dobrinjina „Strogo povjerljivo“, kao i Serga Berije „Moj otac Lavrentij Berija“, što je takođe objavljeno kao feljton u Vijestima. Kasnije i knjigu Primakova „Osam mjeseci plus“ pod naslovom „Uspomene premijera“. Kad sam u avgustu 2001. godine u Kremlju Sergeju Prihodku uručio pismo Đukanovića za Putina, uručio sam mu i kopiju prevoda knjige o Putinu objavljenog u Vijestima, prvog na jedan strani jezik. Rusija je bilo veoma involvirana u dešavanja oko predsjedničkih izbora u Jugoslaviji 2000.

Nakon što je konstituisana Državna zajednica i njeni organi vlasti, krajem 2003. stupio sam na dužnost ambasadora Srbije i Crne Gore u Rusiji, gdje sam ostao do početka 2006, kad me Đukanović pozvao da preuzmem dužnost koordinatora Bloka za nezavisnost i generalnog menadžera referendumske kampanje. U Moskvi su veoma cijenili moj odnos prema Srbiji. Stojim na stanovištu da je naš najveći interes da Srbija bude stabilna, demokratska, razvijena zemlja, jer će se efekti toga preliti najprije u Crnu Goru.

Mislim da je razumijevanje naših ambicija za obnovu državnosti od strane Rusije bilo od presudnog značaja za ishod referenduma. Ključni je bio susret Đukanovića sa Putinom krajem septembra 2004. godine. S njim su bili ministar Sergej Šojgu i savjetnik Sergej Prihodko. Ja sam bio s predsjednikom Đukanovićem. Putin je na početku rekao da je Moskva za očuvanje državne zajednice, jer smatra da je to mnogo bolje i za srpski i za crnogorski narod. Pomislio sam, što mi je ovo trebalo. Bolje bi bilo za našu javnost bez tako decidnog stava prvog čovjeka Rusije. Ali on je odmah dodao: „Mi nijesmo Sovjetski savez, mi vam nećemo nametati rješenja. Ako mislite da vaš narod treba da ima svoju državu, preuzmite odgovornost. Svaki vaš dogovor sa Beogradom mi ćemo podržati. Rekao sam da vam nećemo dijeliti savjete, ali evo ipak jedan. Ako mislite da ste u pravu, preuzmite odgovornost i nemojte slušati ni Moskvu, ni Vašington, ni Brisel“. Kad sam predsjednika Đukanovića telefonom obavijestio za susret sa Putinom, on je bio u posjeti Berlinu. Dok smo se vozili od aerodroma prema Kremlju rekao mi je da mu je Gerhard Šreder kazao: „Mene si ubijedio da moraš na referendum, ali Moskvu nećeš nikad“. Iako je Đukanović bio predsjednik Vlade jedne članice DZ iako to nije bila zvanična posjeta, ruski protokol mu je dao tretman šefa države u zvaničnoj posjeti. Saobraćaj je bio blokiran duž cijelog puta od aerodroma Vnukovo do Kremlja, zastavica na kolima bila je crnogorska. To je bio prvi put da se nova crnogorska zastava tako koristi u protokolarne svrhe. Ostalo je istorija. Veoma važnu ulogu za razumijevanje pozicije Crne Gore u Moskvi imali su ministri Sergej Šojgu i Sergej Lavrov i njihovi saradnici, i Putinov savjetnik Sergej Prihodko, kao i Jurij Lužkov i Boris Grizlov, predsjednik Državne Dume.

Značajno je bilo za Crnu Goru i razumijevanje vrha Ruske crkve. Prilikom posjete predsjednika Srbije Borisa Tadića Moskvi 2005. godine patrijarh Aleksij II mu je u Svetodanilovskom manastiru u prisustvu medija rekao: „I sjutra, ako Crna Gora na referendumu postane nezavisna, ja vas bratski molim da se ne dijelite“. Ruski patrijarh je prvi put javno pomenuo crnogorski referendum. Ne zaboravljamo ni njegove apele za upućivanje pomoći Crnoj Gori nakon teške željezničke nesreće nadomak Podgorice. Širenju pozitivne priče o Crnoj Gori u ruskoj javnosti značajno je doprinio novinar Komersanta Genadij Sisojev. Nakon referenduma predsjednik Đukanović je u avgustu imao susret s Vladimirom Putinom u njegovoj rezidenciji u Sočiju. Na radnom ručku bili smo Prihodko i ja. U višesatnom razgovoru Đukanović je Putina do tančina informisao o strateškim evropskim i evroatlantskim ciljevima Crne Gore. Bio je to prijateljski susret pun razumijevanja i međusobnog uvažavanja. Rusija je bila treća zemlja koja je priznala Crnu Goru nakon referenduma, dan prije nego što je to učinila Evropska unija. Prva stalna članica SB UN koja je to uradila. Zanimljivo je da je Srbija priznala Crnu Goru nakon Koštuničinog povratka iz Sankt Peterburga.

Ubrzo poslije sticanja nezavisnosti Crna Gora je primljena u sve ključne političke i ekonomske međunarodne organizacije. Trasiran je njen evropski i evroatlantski put. Postavljeni su stabilni temelji za unapređenje bilateralnih odnosa sa susjedima i ključnim zemljama u svijetu, kao i međunarodnim organizacijama. U međuvremenu je postala članica NATO, sa izglednim šansama da bude prva sljedeća članica EU.

Kad je američki konzul Hojt Ji 2005. na Svetom Stefanu pravio oproštajni prijem rekao je ono što smo mi željeli da čujemo, da će sljedeći put kad dođe doći u nezavisnu Crnu Goru. Došao je ponovo tek 2013. kao zamjenik pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju. Dok je čekao na susret s Đukanovićem, rekao sam mu: „Evo, mi smo se potrudili da održite obećanje“.

Tekst preuzet sa Portala Pobjeda