OSVRT

Istina kao mržnja

Crkva Srbije u Crnoj Gori postoji kao pravno lice od 16. novembra 1929. kada je ušla u pravni sistem Kraljevine Jugoslavije. O pravnoj valjanosti ukidanja Crnogorske crkve 1919. godine, pravnoj snazi Rješenja Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore od 16. decembra 1918. god, broj 1169, kada su glasali samo dva člana Sinoda, Mitropolit Crne Gore Mitrofan Ban i episkop nikšićski Kiril Mitrović, iako Ustav CPC iz 1904. godine, u članu 10. glasi: „Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore sastavljaju: 1. Arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore, 2. Episkop zahumsko-rasijski, 3. Arhimandrit cetinjski, 4. Arhimandrit ostroški, 5. Tri protoprezvitera, i 6. Sinodski sekretar“

NEGATORI CRNE GORE: Mitropoliti Crkve Srbije Joanikije Mićović i Metodije Ostojić (Foto: MCP)
NEGATORI CRNE GORE: Mitropoliti Crkve Srbije Joanikije Mićović i Metodije Ostojić (Foto: MCP)

Danas je sve relativno. Što bi se reklo, uprkos činjenicama! Sa najviših državnih, vjerskih i „naučnih“ adresa moguće je o svemu lagati, izvrtati činjenice, iskazivati elementarno neznanje, ili pisati istoriju kao beletristiku, po sistemu „što se babi snilo“... Nedavno je Joanikije Mićović, mitropolit eparhije Beogradske patrijaršije, izjavio da se protiv Crkve Srbije u Crnoj Gori javno iznosi mržnja u pojedinim medijima. Zanimljivo je da čak kanonsko ime Crkve Srbije njeni crkvenodostojnici i vjernici nazivaju govorom mržnje, iako se radi o elementarnom poznavanju kanonskog prava. U pravoslavlju je pravilo da se crkve nazivaju pomjesnim imenima, jer je davanje imena crkvama po naciji klasični primjer etnofiletizma, koji je pravoslavnim saborom u Carigradu 10. septembra 1872. godine proglašeno jeretičkim. Uostalom, to je naziv kojim Vaseljnska patrijašija zvanično naziva srpsku crkvu.

Nekako groteksno zvuči kad velikodostojnici Crkve Srbije u Crnoj Gori, a i šire, pričaju o govoru mržnje prema Crkvi Srbije, kada svjedočimo svakodnevnom govoru mržnje iz te ustanove, u kojoj se Crnogorci nazivaju svakakvim imenima, svojata istorija Crne Gore i istorija crkve u Crnoj Gori, umjesto činjenica iznose neprovjerena predanja nepismenih ili polupismenih ljudi, selektivno iznose lični stavovi pojedinih ličnosti kao univerzalne kategorije, iznose politički stavovi i dnevno miješa u politiku (što je po crkvenim zakonima jeres), krše zakoni Crne Gore i grade objekti bez dozvole, ili se „rekonstruišu“ bez kontrole i saglasnosti relevantnih državnih organa, vrši revizija i dalje i bliže istorije, glorifikuju notorni ratni zločinci i saradnici fašista, dok se antifašisti predstavljaju masovnim ubicama, izmišljanjem brojnih „nevinih“ žrtava i stratišta, etc.

MIĆOVIĆEVE PORUKE

Konstantno pozivanje Joanikija Mićovića na obnovu kapele Aleksandra Karađorđevića, podignutu septembra 1925. godine i posvjećene Petru II, Aleksandrovom sinu i krsnoj slavi Karađorđevića, ima za jedini cilj da podstiče nove podjele i sukobe. I još je gdin. Mićović tu kapelu nazvao simbolom Crne Gore, iako se zna da je ta kapela podignuta u vrijeme kada Crna Gora nije postojala i kada je bila okupirana od strane Srbije! Više puta Mićović naglašava, nakon dva masovna zločina na Cetinju, da se Cetinje neće smiriti dok se kapela Karađorđevića ne vrati na Cetinje. Usijane glave mogu lako shvati njegove riječi kao poziv na nova krvoprolića na Cetinju. I inače, na Cetinju nije tajna da su obojica ubica bili u bliskim odnosima sa popovima Cetinjske mitropolije, posebno ubica Aco Martinović. Što reći na izjavu Joanikija da „kapela na Lovćenu biće obnovljena kada dođe do sveopšteg pokajanja i kad se Crna Gora očisti od ustašluka“! Ko su po njemu ustaše u Crnoj Gori? Crnogorci? Zato Joanikije „crnogorsko ustaštvo“ izjednačava sa mržnjom prema „njegoševskom srpstvu“, a koje smatra prepoznatljivim kao sociološki i patološki fenomen. Misli na „crnogorsko ustaštvio“, dok njegov rođeni brat Milutin Mićović, Crnogorce nazva „nulama od ljudi“. 

Tu su i morbidne izjave, poput nazivanja četničkog vojvode Pavla Đurišića „velikim junakom – nepobjedivog karaktera“. Čovjeka koji je osuđen za saradnju sa fašističkim okupatiorom, za monstruozne masovne zločine i koji je nosilac Hitlerovog gvoizdenog krsta? Mjesec dana nakon što je ruski predśednik Vladimir Putin pokrenuo vojnu invaziju na Ukrajinu, Joanikije je izjavio da su „događaji u Ukrajini posljedice bezbožništva koje se bilo ukorIjenilo“, kao i da je Crna Gora projektovana da bude „mala Ukrajina“, prizivajući invaziju na Crnu Goru. Kad je u pitanju genocid u Srebrnici, izjavio je da je nesporna činjenica da je u Srebrenici izvršen zločin, ali da je „priča o genocidu neodrživa i opasna“: „Priča o srebreničkom genocidu nije naučno utemeljena, ali je itekako politički motivisana“, njegove su riječi. Joanikije kao pravni naučnik? Genijalno! Da ne zaboravimo njegove riječi kada je bilo aktuelno pristupanje NATO: „pozivnica za NATO kao petovjekovno ropstvo pod Turcima“. Danas bezbrižno i dobro živi u NATO državi. 

USTAV KNJAŽEVINE CRNE GORE

Većina u sadašnjoj vlasti, zajedno sa Crkvom Srbije, mitropolitima Joanikijem i Metodijem, sve češće afirmativno govore o četničkom pokretu, veličaju četničkog zločinca Pavla Đurišića, dok partizanski pokret optužuju da je zločinački. Čak je postavljen i spomenik u Gornjem Zaostru, kraj Berana, Pavlu Đurišiću. Odgovorni nijesu procesuirani, policija je ćutke posmatrala postavljanje spomenika, spomenik nije oduzet, sakriven je od strane mitropolita Metodija bez konsekvenci. Čak ne postoji adekvatna sudska reakcija za prebijanje novinara koji su propratili pomenute događaje, što dovoljno govori o pravosuđu Crne Gore.

Mnogi crnogorski naučnici, publicisti i poznavaoci crkvenog pitanja mnogo toga su pisali o istoriji crkvenog pitanja u Crnoj Gori, očekujući dijalog po mnogim pitanjima sa Crkvom Srbije. Međutim, na mnoga otvorena pitanja Crkva Srbije se pravila slijepa i gluva. Jedini odgovor je da je to samo „montenegrinska mržnja“ prema njihovoj crkvi. I to govori mnogo o tome koliko je Crkva Srbije u pravu i koliko joj je stalo da se na bazi činjenica, artefakata, utvrdi otkada sadašnja Crkva Srbije egzistira u Crnoj Gori. I kao fizičko i kao pravno lice. 

Vjerujem da niko normalan neće raspravljati sa snagom Ustava Crne Gore, kao najvišim pravnim aktom u jednoj državi. Ako Ustavom Knjaževine Crne Gore, koji je usvojen na Nikoljdan 1905. godine, u članu 40, doslovce piše: „ Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno–pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom“..., vjerujem da je besmisleno raspravljati sa članom Ustava koji definiše status Crnogorske crkve kao nezavisno pravno lica, koje nema nikakve organizacione veze sa drugom crkvom, pa ni sa srpskom! Srpska crkva je, btw, dobila autokefalnost 1879. godine, kad je uveliko postojala autokefalna Cetinjska mitropolija (vidi Diptih Crkve Rusije iz 1850. godine i Sintagmu Vaseljenske patrijaršije iz 1855. godine).

ilustraije

SLUŽBENE NOVINE KRALJEVINE SHS

Slično je i sa Službenim novinama Kraljevine SHS, od 3. juna, koje, u subotu, u Beogradu, 1922. godine, objavljuju o dobijanju tomosa novostvorene crkvene organizacije: „Tomos“ Br. 1148, od 19. februara 1922. godine, kojim Velika Crkva - u smislu ranijeg sporazuma delegata njenih i naše Kraljevske, postignutom 18, 31. marta 1920. godine u Carigradu, koji je 19. istog meseca usvojio i Sveti Sinod Carigradske Crkve - priznaje

ilustraije

a) odvajanje od Vaseljenske Patrijaršije i prisajedinjenje našoj Srpskoj Crkvi:

1) po ugovoru o miru u Bukureštu od 10. avgusta 1913. Eparhije Skopske; Raško-Prizrenske; Veleško-Debarske; Pelagonijske; Prespansko-Ohridske; Poleanske; jednog dela Mitropolije Vodenske

2) po ugovoru o miru nejskom od 27. novembra 1919. godine Mitropolije: Strumičke; 

3) po ugovoru o miru u Sen - Žermenu od 10. decembra 1919. godine Mitropolije: Dabro-Bosanske; Hercegovačko-Zahumske; Zvorničko-Tuzlanske; i Banjalučko -Bihaćke

b) prisajedinjenje avtokefalnih crkava: Karlovačke; Crnogorsko–Primorske (koriste naziv koji je dobila 1931, prim. SJ); i dvaju dalmatinskih eparhija: Bokokotorsko-Dubrovačke, i Dalmatinsko–Istrijske sa pravoslavnom crkvom Kraljevine Srbije u jednu: „Avtokefalnu Ujedinjenu Srpsku Pravoslavnu Crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“. (b. Najviši Ukaz od 17. juna 1920. g.).

Nadam se da nije potrebno raspravljati o pravnoj snazi Službenih novina i objavama u njima.

ilustraije

JEDINSTVENA SRPSKA CRKVA STVORENA 1919.

Ministarstvo vera KSHS 1919 – 1929. (1918 – 1933), u svom izvještaju pod brojem AJ – 69 iznosi: „Ministarstvo vera je ustanovljeno Ukazom od 7. decembra 1918. godine, a svoju organizaciju dobilo je Uredbom od 31. jula 1919. godine. ...Stanovništvo Kraljevine SHS pripadalo je različitim veroispovestima i nalazilo se pod raznim režimima duhovne jurisdikcije. Prema popisu iz 1921. godine najviše je bilo pripadnika pravoslavne veroispovesti (5 593 057), rimokatolička je imala 4 708 657, a islamska 1 345 271. Postojale su i neke manje veroispovesti i verske sekte. 

Jedinstvena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini SHS stvorena je maja 1919. ujedinjenjem pravoslavnih crkava na teritoriji nove državne zajednice ... Do tada, ove pokrajinske crkve imale su različiti položaj: Beogradska i Karlovačka arhiepiskopija i Crnogorsko – primorska mitropolija bile su samostalne (autokefalne). Isti status su imali dve eparhije, Dalmatinsko – istrijska i Bokokotorsko – dubrovačka, koje su do tada podpadale pod upravu Bukovinsko – dalmatinske mitropolije. Srpska (? – crkve nijesu bile nacionalne u to vrijeme prm. SJ) pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini imala je status samoupravne (autonomne) crkve pod upravom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu. I pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i Makedoniji, do 1912, zavisila je od carigradskog patrijarha.“

PREKRŠEN USTAV CPC

Član 11. Zakona o crkvi i verskim zajednicama Srbije doslovice glasi: „Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi priznaje se kao kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne skupštine Knjaževstva srpskog od 21. maja 1936. godine) i zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“, broj 269/1929)“. Jasno da ne može jasnije biti sa pravne strane. Dakle, Crkva Srbije u Crnoj Gori postoji kao pravno lice od 16. novembra 1929. kada je ušla u pravni sistem Kraljevine Jugoslavije. O pravnoj valjanosti ukidanja Crnogorske crkve 1919. godine, pravnoj snazi Rješenja Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore od 16. decembra 1918. god, broj 1169, kada su glasali samo dva člana Sinoda, Mitropolit Crne Gore Mitrofan Ban i episkop nikšićski Kiril Mitrović, iako Ustav CPC iz 1904. godine, u članu 10. glasi: „Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore sastavljaju: 1. Arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore, 2. Episkop zahumsko-rasijski, 3. Arhimandrit cetinjski, 4. Arhimandrit ostroški, 5. Tri protoprezvitera, i 6. Sinodski sekretar“. O tome nekom drugom prilikom. Nesporno je da su Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore činili sedam članova i sekretar, koji nije imao pravo odlučivanja, dok u čl. 25. Ustava Sv. Sinoda stoji: „Sv. Sinod može donositi punovažne odluke, kad su prisutni u śednici: predśednik (čl. 12) i bar još tri člana od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru“.

ilustraije

Ali, kao što rekoh, nekom drugom priliko ćemo se baviti crkvenim pitanjem od vremena Duklje do danas, za sada bi bilo dobro da mi pravnici Crkve Srbije ospore iznesene činjenice i da ospore da sadašnja Crkva Srbije, onako kako je pravno definiše član 11. Zakona o crkvi i vjerskim zajednicama Srebije, pravno postoji u Crnoj Gori tek od 16. novembra 1929. Navalite gospodo!

Programska šema

06:00 07:00
DRES NACIJA REPREZENTACIJAEMISIJA
07:00 09:00
BUDILNIK VIKENDOMEMISIJA
09:00 11:00
JUTRO SA MAJOMEMISIJA
11:00 12:00
LINIJA ŽIVOTAEMISIJA
12:00 13:00
E GLAMEMISIJA
13:00 14:00
SVE O ŽENAMA A POMALO I O MUŠKARCIMAEMISIJA

PRATITE TVe UŽIVO

Obavještenje: Zbog zaštite autorskih prava, u odredjenim terminima live stream neće biti dostupan.