Integralizam i dualnost
Piše: Alek BAROVIĆ
Nastavlja se ''rat'' između dvije srpske struje u Crnoj Gori. One integralističke i one dualističke. Odavno tvrdim da je srpski integralizam najveći neprijatelj Crnogoraca i crnogorske nezavisnosti. To nisu ovi dualni ili, kako sebe vole da nazivaju, tradicionalni Srbi/Crnogorci.
Integralizam je nova vrsta velikosrpskog nacionalizma ili, bolje reći, velikosrbijanskog nacionalizma, koji ima namjeru da obriše svaki vid osobenosti onih koji žive van Srbije, a relativno im ideološki i nacionalno pripadaju i svedu ih na nivo nekakvih Šumadinaca ili tome slično.
Recimo, u Bosni i Hercegovini, tj. u njenom entitetu Republika Srpska, totalno su se predali ovoj politici i sebe sveli na podregiju Srbije. Oni sebe u većini, a to je i zvanična politika, uopšte ne vide kao dio šireg bosansko-hercegovačkog etnosa, iako su njihovi preci za isti bili neraskidivo vezani. Drugim riječima, posrbijančili su se i sebe doveli u takvu situaciju da bezuslovno prihvataju politiku Beograda kojeg vide kao svoj glavni grad, iako se recimo Hercegovinom nikada iz Beograda nije upravljalo niti vladalo. Ta čast pripadala je gradu pod Lovćenom.
Posljedica takve svijesti recimo je i rehabilitovanje četničkog pokreta, koji je u ovom regionu doživljavao vrhunac svoje kolaboracije i učešća u zločinima nad vlastitim srpskim narodom. Recimo, odavno je opšte prihvaćena činjenica da su četnici branili nejač sa Kozare, iako je istina da su tamošnji srpski živalj upravo četnici predavali ustašama na klanje.
Film „Dara iz Jasenovca“, snimljen budžetskim sredstvima u propagandne svrhe je upravo za cilj imao da đujićeve i druge četnike predstavi kao heroje, iako su tokom cijelog trajanja rata sarađivali sa ustašama, da bi na kraju sa njima zajedno i utekli pravdi.
Slično se pokušava i u Crnoj Gori koju nikako ne mogu da svedu na nivo regije. Ipak je ođe vazda postojala državotnovrna svijest i postojala je država, narod, jezik, crkva, nacija, dinastija, istorija... To se ne može izbrisati jeftinom politikom Rakovića i družine.
Koliko gođ ovdašnji Srbi, onaj dio koji se ne predaje Vučiću i ovoj nakaradnoj politici, bili zastranili u ideološkom smislu, ipak su svjesni nekih od ovih činjenica. To je taj ekskluzivitet crnogorskog srpstva od kojeg pati najveći dio crnogorskih Srba, iako i sami znaju da im Srbi u Srbiji nikada isti neće priznati, već će ih uvijek gledati kao divlja plemena, za jednokratnu upotrebu.
Kako gođ bilo, pojavili su se određeni integralistički elementi u Crnoj Gori koji preko nekih medija pokušavaju da sprovedu tu politiku u Crnoj Gori. Cilj je jedan - nikakav pomen crnogorske samobitnosti ne smije postojati. Svi Srbi u Crnoj Gori su Srbi isti kao i oni recimo u Ražnju ili Surdulici. Crna Gora je regija u Srbiji i nema pravo na bilo kakav identitet. To je ta integralistička politika, koja za cilj ima asimilaciju Crne Gore i dijela Bosne i Hercegovine pod ono što znamo kao srbijanstvo, pa me ne bi začudilo da iduća faza bude uvođenje šajkače, jeleka i opanaka kao nošnje u Crnoj Gori. Na kraju krajeva, znam neke što odavno govore ekavicu kako bi se dodvorili gazdama iz Beograda.
I tu nastaje problem. Ko je pratio dešavanja u proteklih nekoliko dana imao je priliku da vidi rat između ovih integralista (malobrojnih ali dobro plaćenih) i onih koji to kao ne prihvataju. Da budem jasan na početku, ne branim ovu drugu stranu, ali opet, radiji sam rješavati problem sa onima koji su opijeni lažnim srpstvom i superiornošću, nego sa pokvarenim izdajnicima vlastitog roda koji mi žele ništa manje nego fizički nestanak.
Kao Crnogorci to moramo prihvatiti. Integralisti znaju jednu činjenicu - dualni identitet nije put ka integralnom srpstvu nego ka integralnom crnogorstvu, i te činjenice su svjesni. Zbog toga znaju i tvrde da su im veći neprijatelji dualno nego nacionalno svjesni Crnogorci.
Bilo kako bilo, ova situacija sa Mandićem je samo dio te borbe koja se trenutno dešava u ideološkom smislu među srpskim korpusom u Crnoj Gori. Ona se nastavlja i na Crkvu Srbije, đe je očigledno došlo do formiranja dva pola, jednog četničkog oko Metodija i drugog umjerenijeg oko Joanikija koji i dalje nastavlja onu suludu priču i pokušaj da se Crkva Srbije predstavi i kao crkva Crnogoraca, što nije nikada bila, upravo zbog svoje agresivne politike asimilacije i nepriznavanja crnogorskog identiteta.
Recimo, jedan tabloid i njegov urednik na veoma agresivan način se obračunavaju sa Mićovićima, dok u isto vrijeme dobijaju orden od Crkve Srbije a na Metodijev prijedlog.
U ovakvoj situaciji Crnogorci su bez plana. Moramo znati kako sebe da pozicioniramo u novonastaloj realnosti. Spram sebe nemamo srpski korpus koji je isti kao prije pet ili deset godina, kada su bili ujedinjeni i kad nisu postojale međusobne razmirice.
Sada kad je realnost drugačija i kada su u dubokom rascjepu, mi moramo znati kako da se postavimo u skladu sa novom situacijom i kako da iz svega toga izvučemo benefit. Ponovo pozivam na organizovanje svecrnogorskog kongresa na kojeme ćemo izraditi kratkoročne i dugoročne strategije za pitanja crnogorske nacije i njenog opstanka.
Krajnje je vrijeme. Sve se mijenja oko nas a mi sjedimo, ćutimo i ne radimo ništa po tom pitanju. Ako se ne prilagodimo što prije, bojim se da nas neće biti.