Gospodstvo skromnosti i snaga crnogrske riječi
Kao da je time zatvoren jedan veliki porodični i stvaralački krug od antologija Radoja i Danila Radojevića, preko dugih decenija montenegrističkoga rada, do Milovanove savremene obrade i predstavljanja crnogorske usmene proze novim generacijama i međunarodnim čitaocima. Njegovo gospodstvo ogledalo se i u tome što sopstvenu ličnost nikada nije postavljao ispred djela, Milovan se starao da budu viđeni drugi pisci koje je priređivao, glumci čija je imena bilježio, kritičari čije je tekstove pronalazio, predstave koje je vraćao iz prolaznosti i preci čiji je kulturni rad nastavljao. On se (više nego skromno) povlačio, a djelo je isticao
Piše: književnik Božidar Proročić
„Nema smrti bez suđena dana“, govorili su stari Crnogorci, prihvatajući s dostojanstvom ono pred čim ljudska snaga zastaje, ali pred čim ljudsko pamćenje ne smije ustuknuti. A Njegoševi stihovi kao da su ispisani za one rijetke ljude čije djelo nastavlja da živi i kada utihne njihov zemaljski glas:
„Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile će se grabit u vjekove,
da vam v’jence dostojne sapletu.
Crnogorska kultura izgubila je 16. jula 2026. godine Milovana Radojevića, književnika, teatrologa, urednika, priređivača i scenaristu, jednoga od najpredanijih čuvara njenog književnog, pozorišnog i istorijskog nasljeđa Crne Gore.
Otišao je iznenada, ostavljajući prazninu koju ne stvara samo konačni rastanak, nego i svijest da je prestalo da kuca jedno izuzetno budno, obrazovano i plemenito biće. Teško je u ovome trenutku sakupiti riječi dovoljno snažne, a istovremeno dovoljno časne i odmjerene, da bi se njima opisao čovjek kakav je bio Milovan Radojević. Jedna rečenica njegova pripovjedača iz romana ,,Dominik” sada dobija bolnu blizinu: „Poklopim dlanom njegovu ljesicu prošaranu žilama i ośetim strah od praznine ako ode.“ To nijesu riječi napisane o autoru, već o njegovu književnom junaku, ali danas precizno dodiruju osjećanje koje ostaje poslije Milovanova odlaska.
Milovan je ponikao u domu u kojem su se prirodno dodirivali majčina toplina i očeva intelektualna strogost. Stasavao je uz majku Milenu, uz njezinu blagost, nenametljivu snagu i porodičnu toplinu, ali i uz oca Danila Radojevića, akademika, montenegristu, književnog kritičara, istoričara i pjesnika. Koliko su oba roditelja bila duboko utkana u njegovo biće, svjedoči i jednostavna posveta na početku drugoga izdanja romana Dominik: „Majci Mileni i ocu Danilu.“ U toj kratkoj posveti stao je cijeli njegov unutrašnji svijet sinovljeva zahvalnost, nježnost prema majci i duboko poštovanje prema ocu. Milovan nije pripadao ljudima koji ośećanja iznose pred svakoga. Nosio ih je u sebi, ali su se ona prepoznavala u njegovoj pažnji, odanosti i načinu na koji je čuvao ljude koje je volio. Zato su te riječi jedan od najčistijih tragova njegove duše.
Milovan nije pripadao ljudima koji svoju vrijednost nose kao zastavu pred sobom. Znao je da plodna grana ne mora da se uzdiže nad drugima, jer je upravo težina roda savija prema zemlji. Tako je i on nosio svoje porijeklo, znanje i dar bez hvalisanja, bez potrebe da bude prvi viđen i bez želje da ikoga potisne u śenku. U njegovu držanju živjelo je starinsko crnogorsko gospodstvo, ono koje se ne dokazuje riječima, već mjerom, obzirom i čašću. U njegovoj odmjerenosti živjela je bliskost, u dostojanstvu čast, a u znanju smirena odgovornost prema drugima. Nenametljivost mu nije bila naučena vrlina, već prirodan način na koji je koračao među svojim crnogorcima. Bio je častan u ophođenju, ali snažan u misli. Iza mirnoga držanja stajali su široko obrazovanje, istraživačka upornost i rijetka sposobnost da razumije složene veze između istorije, književnosti, pozorišta, arhivskoga dokumenta i nacionalnog identiteta. Pripadao je onoj malobrojnoj vrsti intelektualaca čije znanje obogaćuje sagovornika, prijatelja, kolegu stvaraoca i intelektualca. U ranome djetinjstvu pamtio je i strica Radoja Radojevića, jednoga od utemeljivača savremene montenegristike. Uz Danila i Radoja, u tome porodičnom sazvježđu (među tim našim zlatnim crnogorskim zvijezdama) nalazio se i Jovan Radojević, profesor, pjesnik i prozni pisac. Pripadao je, dakle, porodici u kojoj knjiga nije bila samo predmet obrazovanja ili profesionalnoga rada. Bila je snažna (ljucka i moralna) odgovornost i način postojanja.
Takvo porijeklo moglo je nekome postati razlog za umišljenu nadmoć ili život u tuđoj śenci. Za Milovana je predstavljalo obavezu. Veliko porodično prezime nosio je kao odgovornost prema crnogorskome jeziku, književnosti, istoriji i kulturi. Ipak, nikada nije ostao samo sin znamenitoga oca niti potomak ugledne intelektualne porodice. U književnosti, teatrologiji, televizijskom stvaralaštvu, uredništvu i proučavanju kulturne baštine izgradio je vlastito, prepoznatljivo i trajno mjesto.
Rođen je 1960. godine u Beogradu, đe je na Filološkome fakultetu diplomirao Opštu književnost i teoriju književnosti. Od 1988. godine radio je kao urednik i scenarista dokumentarnih emisija iz umjetnosti i kulture na Televiziji Crne Gore. Već se u tome radu iskazivala njegova sposobnost da umjetnost ne posmatra kao prolaznu vijest ili kratkotrajni događaj, već kao svjedočanstvo koje mora biti protumačeno i sačuvano. Veliki dio svoga znanja, istraživačkoga strpljenja i uredničke preciznosti ugradio je u izdavačku produkciju Crnogorskoga narodnog pozorišta. U tome prostoru postao je jedan od (najbitnjih i najvažnjih) hroničara crnogorskoga pozorišnog života. Pozorište je umjetnost trenutka. Predstava živi dok traje susret glumca i publike, a zatim se povlači u śećanje, fotografiju, kritički zapis, program i arhivsku građu. Ono što nije zabilježeno lako nestaje, kao da nikada nije ni postojalo. Milovan je svoj profesionalni vijek posvetio tome da crnogorsko pozorište ne iščezne iz sopstvene istorije (kao mnogo što nažalost).
Njegova knjiga Crnogorsko narodno pozorište – Podgorica 1953–1998 rekonstruisala je repertoar od više od 260 predstava. Dvotomnom hrestomatijom Kritika i Crnogorsko narodno pozorište sačuvao je 320 tekstova osamdeset autora, dok je u knjizi Pozorišna kritika u crnogorskoj periodici 1917–1941 sakupio više od četiri stotine tekstova iz međuratnih listova i časopisa. Od prve repertoarske knjige iz 1998. godine do monografije Crnogorsko narodno pozorište 1953–2023, njegov rad predstavlja jednu od najcjelovitijih linija dokumentovanja istorije crnogorskoga nacionalnog teatra. Nije bilježio samo naslove predstava i datume premijera. Čuvao je imena glumaca, reditelja, dramaturga, scenografa, kostimografa, kompozitora, kritičara i svih onih bez kojih predstava ne može nastati. Znao je da kulturnu istoriju ne stvaraju samo najvidljiviji pojedinci, nego i čitavi nizovi ljudi čiji bi rad bez pouzdana zapisa lako bio prepušten nestajanju. Zato njegove bibliografije, hrestomatije i monografije su snažan čin pravde prema minulome radu i njegovim stvaraocima.
Milovan je duboko razumio da zaborav nije samo posljedica proticanja vremena. On nastaje i iz nebrige, nemara, površnosti i odsustva odgovornosti institucija (a toga je kod nas najviše). Protiv takvoga zaborava borio se disciplinom istraživača, strpljenjem arhiviste i ośećajnošću književnika. U Prologu Dominika kanonik Matija obrazlaže zašto se prihvatio pisanja, moleći se „da istina u tamu zaborava ne potone“. U toj kratkoj rečenici kao da je složena jedna od osnovnih linija Milovanova životnog rada. Kao pisac, teatrolog, urednik i priređivač služio je tome da djelo i ljudski trag ne budu izgubljeni u ćutanju vremena. Jednako predano vraćao je u kulturni život zapostavljena i teško dostupna djela crnogorske dramske i teatrološke baštine. Priređivao je komedije Marka Kavaje, teatrološke spise Ratka Đurovića, dramu Vićenca Jelčića o ubistvu knjaza Danila i gotovo zaboravljenu Komediju uoči Gospe Dušana J. Sekulovića.
Poslije smrti oca Danila priredio je i njegovu doktorsku monografiju ,,Geneza stvaralaštva Mirka Banjevića”. Bio je to čin naučne i uredničke odgovornosti, ali i duboke sinovljeve odanosti. Time nije samo sačuvao vrijedan rukopis. Produžio je razgovor s ocem, njegovim djelom i generacijom montenegrista kojoj je Danilo Radojević pripadao. Urednički rad za Milovana bio je vraćanje izgubljenih i zaboravljenih glasova u savremenu crnogorsku kulturu. Kanonik Matija u n ,,Dominiku” zapisuje: „I opet se molim Gospodu nek mi oproštena bude nemoć da više učinim da istina dopre do novijeh pokoljenja.“ Upravo je svijest o budućim pokoljenjima određivala i Milovanov odnos prema dokumentu, rukopisu, predstavi i knjizi. Znao je da sačuvati nešto ne znači zadržati ga za sebe, već predati ga onima koji tek dolaze.
Njegovo književno djelo počiva na istome ośećanju odgovornosti prema montenegristici. U romanu ,,Dominik” i knjizi novela ,,Kiše... bijeli psi” ispisivao je složene i uznemirujuće povijesti o čovjeku pred istorijom, o granici između dokumenta i fikcije, o prisvajanju tuđe istine, nestajanju rukopisa, krhkosti identiteta i pravu pojedinca da njegovo ime ne bude zanavijek izgubljeno.
Roman Dominik uzima lice pronađene srednjovjekovne hronike, ali ispod toga lica ispituje mnogo dublju ljudsku nevolju koliko istina zavisi od ruke koja je zapisuje, koliko od sile koja je čuva, a koliko od ćutanja onih koji znaju. U njemu istorija nije mirna knjiga prošlosti, već poprište na kojem se otimaju śedočanstvo i zaborav, čast i kleveta, ime i njegovo (satiranje). Zato sudbina Dominika ne pripada samo jednom davnom vijeku ona govori o svakome čovjeku čiji se život može izobličiti onda kada drugi preuzmu pravo da o njemu ostave posljednju riječ.
U romanu postoji rečenica koja poslije Milovanove smrti poprima gotovo mitsku snagu: „Oni bi da me umore, a ne znadu galioti da ću ja u ovijem spisima trajati.“ Izgovara je njegov književni junak, grleći svitke kao ono najdragocjenije što posjeduje. Te riječi ne treba pripisivati autoru kao neposrednu ispovijest, ali one danas prevazilaze granice fikcije.
Milovan će trajati u knjigama koje je napisao i u onima koje je priredio, u pozorišnim dokumentima koje je sačuvao i u budućim istraživanjima koja će se oslanjati na ono što je on prikupio, uredio i protumačio. U ,,Dominiku” se nalazi i molba čovjeka svjesnoga da se borba ne vodi samo za njegov život već i za ono što će od njegova imena ostati: „Preklinjem te ne dozvoli da po zlu upamćen budem.“ To je jedna od dubinskih tema romana: bojazan da će čovjekov život biti sveden na klevetu ili pojednostavljenu presudu i da će drugi, moćniji i glasniji, određivati njegovo mjesto u budućnosti. Milovan je svojim cjelokupnim radom činio upravo suprotno. Vraćao je ljudima njihova imena, djelima njihovu vrijednost, događajima njihov kontekst, a kulturnoj istoriji složenost koju (amaterska) tumačenja tako lako ponište. Nije prepravljao prošlost da bi je prilagodio trenutku, već je dokumentom, znanjem i književnom imaginacijom pokušavao da joj vrati izgubljene glasove.
U jednome od najpotresnijih djelova romana kanonik Matija posmatra kako plamen guta Dominikove spise. Taj prizor si snažna književna slika uništenja knjige je upozorenje svakome vremenu da spaljivanje pamćenja, śećanja (ali niogo puta časne i bolne crnogorsske istorije) predstavlja jedan od najtežih oblika nasilja. Milovan je čitavoga života “razbijao” upravo takve metaforičke sintagme. Spašavao je rukopise, naslove, imena, predstave, kritike i dokumente od nestajanja, bez velikih riječi o sebi, predano i gotovo monaški istrajno.
Njegova proza pronašla je put i do čitalaca izvan Crne Gore. „Bijeli psi“ objavljeni su u časopisu World Literature Today, odlomak iz Dominika u časopisu Trafika Europe, a priča „Putnici“ u prevodu Willa Firtha na platformi Words Without Borders. Uz „Putnike“ je sačuvan i snimak Milovanova glasa kojim čita svoju priču na crnogorskome jeziku. Poslije njegova odlaska taj glas je dragocjeno prisustvo čovjeka koji nam se i dalje obraća iz prostora u kojem književnost nadvladava vječnost.
U posljednjim mjesecima života vratio se jednome od najdubljih izvorišta porodičnoga rada, crnogorskoj usmenoj književnosti. Priredio je i literarno adaptirao Crnogorsku narodnu prozu, objavljenu potom i na engleskome i španskome jeziku. Samo šesnaest dana prije njegove smrti objavljene su njegove adaptacije ilustrovanih bajki ,,Tica đevojka” i ,,Vrag i zla žena”, na crnogorskome i engleskome jeziku.
Kao da je time zatvoren jedan veliki porodični i stvaralački krug od antologija Radoja i Danila Radojevića, preko dugih decenija montenegrističkoga rada, do Milovanove savremene obrade i predstavljanja crnogorske usmene proze novim generacijama i međunarodnim čitaocima. Njegovo gospodstvo ogledalo se i u tome što sopstvenu ličnost nikada nije postavljao ispred djela, Milovan se starao da budu viđeni drugi pisci koje je priređivao, glumci čija je imena bilježio, kritičari čije je tekstove pronalazio, predstave koje je vraćao iz prolaznosti i preci čiji je kulturni rad nastavljao. On se (više nego skromno) povlačio, a djelo je isticao.
Upravo zbog toga danas ośećamo da nijesmo izgubili samo jednoga autora. Izgubili smo čovjeka koji je znao koliko je krhko kulturno pamćenje maloga naroda i koliko je ljubavi, znanja i upornosti potrebno da se ono zaštiti. Izgubili smo intelektualca koji briljantnog znanja i gospodina čija skromnost nije umanjivala njegovu snagu, već ju je činila još uvjerljivijom. U njegovu biću susretali su se starinska crnogorska otmenost, evropska širina obrazovanja i duboka odanost svojoj zemlji, crnogorskom jeziku i kulturi.
Milovan je u Dominiku ispisao i jedno od najtežih upozorenja o zaboravu: „… više niko nije bivšega biskupa pominjao. Pa i mi što s njim bijasmo bliski počesmo ga prekrivati šutnjom.“ To je slika druge smrti, one koja nastupa kada ime počne nestajati iz razgovora, knjiga i zajedničkoga śećanja. Ali Milovan Radojević neće biti prekriven ćutanjem. Njegovo ime pripada crnogorskoj književnosti, teatrologiji, kulturnoj istoriografiji i montenegristici. Pripada knjigama koje je napisao, ali i mnogim knjigama koje bi bez njegove posvećenosti ostale neobjavljene, zaboravljene ili nedovoljno poznate. Njegovim odlaskom Crna Gora je izgubila pisca rafinirane imaginacije, teatrologa rijetke posvećenosti, urednika izuzetne odgovornosti i čovjeka blage riječi i nenametljive ljudske topline. Ipak, upravo zahvaljujući onome čemu je posvetio život, njegovo ime neće iščeznuti. Milovan Radojević ostaje u temelju kulturnoga śećanja koje je tako predano gradio, ispunjavajući vlastiti književni i životni zavjet:
„Da istina u tamu zaborava ne potone.“
Neka njegovoj čsnoj duši bude mir, a njegovu imenu trajanje među onima koji će i poslije nas čuvati crnogorsku riječ, knjigu i pravo na sopstvenu istoriju. Svojim djelom ostavio je poruku gospodsku da se pred zaboravom ne uzmiče i da se Crna Gora brani znanjem, istinom i dostojanstvom. Hvala ti Milovane, crnogorski brate, za svaku sačuvanu stranicu, za svako otrgnuto ime i za svaku riječ kojom si služio svojoj Crnoj Gori. Tvoj glas je prešao na strani besmrtnika i antologijskih vila koje su te vinule u vrhove svetoga Lovćena, i svih planina Crne Gore dok će nebo ove julske noći obasjati i tvoja zuvijezda satkana od tvog plemenitog duha d anas podśeti da je Crna Gora jedna i jedina i da si je čuvao svojom riječju a to je danas i vazda bilo najteže….