Demokrate i ostavke

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Kad god se želi uniziti i zlim proglasiti doba jugoslovenskog socijalizma, zapravo, doba rođeno iz antifašizma i borbe za slobodu, uvijek se, tradicionalno, laže o svemu tome. Vrijeme i poredak u kojem su nastajale najbolje knjige južnoslovenske književnosti, kad su snimani najbolji filmovi jugoslovenske kinematografije, i sve ostalo veliko što se događalo u kulturi, danas se nastoje obilježiti kao vrijeme bez slobode, dekadencije i decenije zarobljenog uma. I ko to čini? Uglavnom, svi oni koji su tad bili fanatični vjernici Komunističke partije i revnosni glodari, koji nekad bijahu za trpezom socijalizma, a onda za svim postavljenim soframa. Dekadencija će doći kasnije, zarobljeni um dobiće svoj zlatni kavez nakon pada socijalizma. Članovi partije postaće članovi partija, i njihova partijska geneza još uvijek nije završila.

Njihova ideologija preobraziće se poput Gregora Samse. I zato valja ponoviti kultni grafit koji je prije nekoliko godina osvanuo na fasadi jedne zgrade: „Lagali ste Tita da ste komunisti, sad lažete Boga da ste vjernici“. Jer, kako drugačije objasniti sve one članove i visoke funkcionere KPJ, koji su '89. spoznali Boga, a odrekli se Tita. I ne, nijesu se tu zaustavili. 90-ih su opet izgubili svoju vjeru, jer vjera je krhka, i prigrlili nove idole. S istom strašću voljeli su Tita, Boga, Miloševića, Bulatovića ili Đukanovića. Njihova ljubav ciklično je kružila vremenom i prostorom. Umirala je i rađala se. Tako danas listamo partijske knjižice Titovih pionira, omladinaca, direktora, ili predśednika opštine, koji su svoju „beskrajnu glad i ruke večno prazne“ zadovoljavali ne osvrćući se za sobom.

Bivše sebe su zaboravili. No, toliko je bivših njih da ih mi, prosto, ne možemo zaboraviti. Koliko god se puta preobrazili. Potonje preobraženje dogodilo se 2020. Tad je na tzv. litijama partijska ikonografija zamijenjena crkvenom, a u rukama se umjesto članske karte partije obrelo Sveto pismo. I opet se stado odreklo jednog pastira, i zagrlilo drugog. O našem licemjerju i prirodi kameleona znamo sve. Jesu li u našim domovima zabranjena ogledala? A ako nijesu, što u njima vidimo.

Što u njima vide oni koji bijahu za trpezama, ali i ispod njih, čekajući ostatke? Oni koji su, recimo, posvećenošću mrtve straže branili bivšu vlast, a onda se obećali novoj, koje će se odreći kad i ona bude bivša. Što u ogledalu vide bivši ljudi? I oni koji ribare takve duše.

Što, recimo, u jednom ogledalu vidi Boris Bogdanović, kad završi svoj gebelsovski iscrpljujući dan? Je li predio ružan, ili je naše oko rđavo. Je li odraz u zrcalu ružan, ili je do očinjeg vida? Što još treba da se desi pa da Bogdanović i njegova partija priznaju odgovornost? Koliko još ljudi treba da umre, pa da ova politička sekta prestane da poriče stvarnost? Sekta koja će sve minule sisteme nazvati vremenom mraka. Glasnici dekadencije koji drže slovo o dekadenciji. Ključari zatvora koji pjevaju o slobodi. Ne treba ići dalje od same partije. U kojoj je sloboda mišljenja apstraktna kategorija.

Partija i svi njeni članovi misle glavom Borisa Bogdanovića. A u javnom prostoru izgovaraju napisan tekst, čiji je autor Bogdanović. Zato je i tragično i urnebesno kad Demokrata govori o slobodi. Kad partija koja je crnogorske institucije preplavila zaslužnim kadrom govori o partitokratiji. Kad oni za koje su kriminalci kupovali glasove papagajski cvrkuću o borbi protiv kriminala. Kad Bogdanović govori o bilo čemu. Bez i zrna odgovornosti za sve što se događa u sistemu koji kontrolišu Demokrate. Sto puta na dan izgovoreni „DPS“ ne može biti alibi za nepočinstva Demokratske Crne Gore. Koliko god se upinjao Boris Bogdanović vlastite biografije ne peru se tuđim grehovima. Naročito ne lažima i spinovima. Imbecilnim mantranjima i partijskim saopštenjima, u kojima se osim interpunkcije, od osnovanja Demokratske Crne Gore, ništa nije promijenilo. O ostavkama niko i ne razmišlja. Pitanje odgovornosti zabranjeno je partijskim dekretima.

U mraku socijalizma političari su podnosili ostavke. U još gušćem mraku bivšeg režima političari su podnosili ostavke. Na svjetlosti slobode i demokratije svjedočimo potpunom odsustvu stida. Kako je to moguće?