Crna Gora i Evropska unija
Briselska administracija očigledno na crnogorskom primjeru ostaje dosljedna svom stereotipu da je važnija percepcija od stvarnosti. Ona poznata fraza - mi kao hoćemo u EU, a oni kao hoće da nas prime - izgleda je anticipirala sadašnju poziciju Crne Gore u pregovaračkom procesu.
Evropska unija nesporno je želi da primi Crnu Goru u svoje članstvo. Već duži period podstiče i hrabri našu zemlju da učini sve i iskoristi iznenada ukazanu šansu za prijem u za Crnu Goru sudbinski važno članstvo. Neumorno se iz Brisela i drugih najznačajnijih evropskih centara, naročito Berlina, šalju ohrabrujuće poruke podrške u za sada još uvijek jedino izdvojenoj zemlji za ubrzani prijem.
Sa druge strane, iz Crne Gore, očigledno je, ne stiže adekvatan odgovor na više nego nezasluženo ukazanu priliku.
Jedan dio aktuelne vlasti onaj najuticajniji, bivsi DF i Demokrate, otvoreno svakodnevno pravi sasvim jasnu opstrukciju. Bez obzira na umivenu i evropskim usima primamljivu retoriku, njihov cilj je istovjetan cilju predsjednika Srbije i vrha SPC. A to je zaustaviti Crnu Goru ka članstvu u EU i usmjeriti je ka davno projektovanom Srpskom svetu. Koji decenijama unazad mijenja samo ime, dok suština ostaje ista. A to je pravljenje velike srpske drzave, koja podrazumijeva mijenjanje balkanskih granica, otimanje dijelova Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije, takodje u nekoj buducnosti i djelova Hrvatske. I naravno cijele Crne Gore. Od tog neostvarivog cilja u Beogradu se ne odustaje bez obzira na cijenu. Tako zvanicni Beograd, preko tajne službe, civilne i vojne i najznačajnijih izvodjača radova domaće kolaboracije, Crnu Goru pokušava na sve načine zaustaviti na njenom evropskom putu.
Nažalost, ponašanje i djelovanje, samo formalno najjače partije PES-a, koja svojim činjenjem i(li) nečinjenjem daje značajan doprinos ovom pogubnom procesu, ne doprinosi našem glavnom cilju, efikasnom djelovanju i ispunjavanju od strane Brisela zadatih obaveza.
Ipak, ono što je najtužnije i duboko razočaravajuće je ostanak manjinskih partija po svaku cijenu u takvoj vlasti. Svjesnim pristankom i učestvovanjem u po Crnu Goru donošenju pogubnih odluka, manjinske stranke daju puni doprinos narušavanju gradjanskog karaktera i evropskog puta. Samim time daju značajan doprinos urušavanju i nestanku Crne Gore kao suverene i samostalne države. Koliko god da nisko padnu, a svakim danom padaju sve niže, ni u premisi ne mogu poništiti nemjerljiv doprinos njihovih nacionalnih zajednica u obnovi Crne Gore i njene emancipacije. Niti pokvariti odnos Crnogoraca sa Bošnjacima i Albancima.
Važno je istaći i jednu anomaliju koja dolazi iz Brisela. I pored svega sto se dešava briselski zvaničnici odbijaju da vide pravo stanje i insistiraju da “Crna Gora dobro napreduje u evropskom procesu i pokazuje svoju posvećenost evropskom putu”. I naglašavaju da je “Crna Gora najnaprednija država u procesu pristupanja, pošto je zatvorila više od trećine svojih pregovaračkih poglavlja”.
Briselska administracija očigledno na crnogorskom primjeru ostaje dosljedna svom stereotipu da je važnija percepcija od stvarnosti.
Ona poznata fraza - mi kao hoćemo u EU, a oni kao hoće da nas prime - izgleda je anticipirala sadašnju poziciju Crne Gore u pregovaračkom procesu. Aktuelna vlast u našoj zemlji i aktuelna briselska administracija se očigledno dobro razumiju. Samo, bojati se, od toga neće imati koristi ni Crna Gora, ni Evropska unija.