Četvrta vlast

O političkoj i opštoj edukovanosti vladajućih partija slikovito govori nastup o medijima poslanice PES-a Jelene Nedović, mada joj je konkurencija više nego jaka. Svojim riječima da mnogi privatni mediji ne rade za državu i istinu, već „spinuju“ za „nečije druge“ interese govori kako Nedović vidi slobodu govora i slobodu medija. Dakle, po njoj svi mediji, uključujući i privatne, treba da budu u službi vlasti, jer, zaboga, interes države se poklapa sa interesom vlasti. Nedović smatra da je uloga medija promovisanje „epohalnih“ rezultata rada vladajuće većine, kao jedine istine. Ako ste kritični prema vlasti i njenom djelovanju, vi ste protiv države? E, pa neće „da bidne“, harmonikašice.

Još nam glasom spikerke sa državne televizije Śeverne Koreje saopštava epohalni uspjeh kako je Vlada dovela, zamislite, muzički festival Exit iz Srbije. Exit je izgubio podršku države Srbije, kao svako ko dã podršku studentskim protestima, te je taj „uspjeh“ posljedica toga što bi se festival ugasio bez finansijske pomoći, koju je, očigledno, jedino Crna Gora spremna bila da dã. Što se tiče „jednog od najboljih festivala“, pare ti ne bih dao za gomilu DJ-eva, dens scena i poneko donekle zvučno ime. Jedino sam išao u Inđiju na koncert RHCP, jer je moja kćerka bila toliki fan da joj je čitava soba bila ispisana sa RHCP4ever!

SLOBODA MEDIJA

E pa, poslanice Nedović, od svih ljudskih sloboda, sloboda govora je najvrjednija i najcjenjenija, kao simbol slobodnog društva. Prošlost i sadašnjost su poznate po tome što su mnoge vlasti nastojale zadržati moć ograničavajući mišljenje svojih podanika i ukidajući slobodu govora i slobodu medija sredstvima kojima je raspolagala. Imate kao primjer državu u komšiluku, koju danas karakteriše borba mladih ljudi u oslobađanju od represivne vlasti i za slobodu štampe. Činjenica je da tu borbu ne podržava veći dio vlasti u Crnoj Gori, što samo po sebi dosta govori. Danas Crna Gora, dok teži svijetu u kojem je sloboda medija činjenica, svijetu u kojem se može slobodno izražavati mišljenje o bilo čemu medijskim putem, ne strahujući od kazne, koristi pravosuđe i parlamentarnu govornicu sa namjerom da obeshrabri kritičke medije da se profesionalno i časno bore za istinu, demokratske principe i interese Crne Gore.

Sloboda informisanja i izražavanja mišljenja putem slobodnih, nezavisnih i pluralističkih mediji ključni su za pravilno funkcioniranje demokratije. Pitajte Martu Kos, mada vam je to već saopštila, jer sloboda medija u velikoj mjeri doprinosi zaštiti svih drugih ljudskih prava. U društvima sa deficitom demokratije, posebno u društvima poput Crne Gore, u kojoj je pravosuđe pod velikim uticajem izvršne vlasti i batina prema političkim neistomišljenicima, mediji su podložni različitim oblicima pritiska, što čini ranjivim njihovu nezavisnost i pluralizam. Notorna je istina đe god je govor ograničen, đe su informacije uskraćene, ugrožena je i sloboda pojedinaca. To je zakonomjerno.

Sloboda informisanja i izražavanja danas je potvrđena međunarodnim dokumentima: članom 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija iz 1948. godine, članom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija iz 1966. godine, članom 13 Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969. godine, članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Savjeta Evrope iz 1950. godine. U praksi Evropskog suda u Strazburu izdvojila su se dva načela: načelo javnog interesa u smislu slobode iznošenja političkih stavova i načelo posebne zaštite slobode medija i novinara. Kažnjavanje novinara mora biti izuzetak i debelo opravdano i obrazloženo izuzetno važnim razlozima. Medijima i novinarima je dopušten veći stepen kritike javnih ličnosti i političara u odnosu na obične građane, bilo da su u pitanju činjenice ili vrijednosni stavovi.

PODANICI NE RAZUMIJU SLOBODU

Mnogi autori, koji tako apostrofiraju značaj medija za demokratsko društvo, smatraju da su mediji „četvrta grana vlasti”, jednako važni kao zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Međutim, s obzirom na to da nemaju izborni legitimitet i da postoji sloboda osnivanja medija od različitih pojedinaca i grupa, oni nemaju takav institucionalni karakter. Ali, da bi mediji bili slobodni nikada ne smiju biti pod uticajem javne vlasti, moraju biti slobodni od cenzure, zastrašivanja novinara i medija od strane državnih institucija i zvaničnika, kao i drugih oblika uticaja na novinare i medije.

Sad kad smo apsolvirali značaj slobode medija u zapadnim demokratijama, da se spustimo padobranom na situaciju u Crnoj Gori. Zanimljivo je da je mjesto Ministarstva za kulturu i medije pripalo najrigidnijoj partiji u Crnoj Gori, što dovoljno govori o ontologiji sadašnje vlasti. Umjesto da ministarka Tamara Vujović, koja sa kulturom i medijima ima veze taman kao ja sa upravljanjem svemirskim letlicama, štiti slobodu medija iz razloga koji su navedeni u dosadašnjem tekstu, ona ne samo da pruža podršku Specijalnom državnom tužilaštvu da bez ikakavog povoda saslušava urednike medija i vrši pritisak na slobodne, kritičke i profesionalne medije, već dodatno optužuje te iste medije za izmišljeni nacionalizam, koji je očito samo u njenoj glavi. I to onaj uvozni, koji odavno na Crnu Goru gleda kao na plijen.

Što se tiče postupka prema Aleksandru Mijajloviću i optužbe za stvaranje kriminalne mreže za stvaranje političkog uticaja, zloupotrebu položaja, odavanje tajnih podataka ... u kojem je kriminalna mreža nezavisni, slobodni, profesionalni mediji, kritični prema vlasti, radi se o klasičnom pritisku pravosudne vlasti na slobodu medija i pokušaja da se to zamaskira opskurnim konstrukcijama. Sticajem okolnosti, poznajem sve urednike medija koji su pomenuti u optužnici, sa mnogima sam lični prijatelj, sarađivao sam sa manje–više većinom nijh i odgovorno tvrdim da su to ljudi sa punim profesionalnim integritetom, na koje je nemoguće uticati, niti im nametati o čemu će i kako će da pišu i što će da objavljuju. I to nije moja impresija, svi koji ih lično poznaju to će vam reći. Podanički karakter teško može shvatiti da postoje ljudi koji čitav svoj život, dosljedno, sa čvrstim ubjeđenjem i najvišim profesionalnim standardima, zastupaju svoje stavove i brane interese Crne Gore i da niko, ama baš niko, ne može uticati na njih da postanu nečije oruđe, poput onih koji njihova imena stavljaju u nekakve optužnice.

MASKA ZA GUŠENJE LJUDSKIH PRAVA

Ne poznajem gdin. Mijajlovića, nikada se nijesmo sreli, nikada nijesmo imali kontakt telefonom ili putem drugih sredstava komunikacije, niti sam ga vidio u svojoj blizini, ne znam da li se bavio inkriminušićim poslovima, ali znam da javno objavljivanje lične prepiske iz njegovog telefona, uključujući i one koje čak nemaju veze sa optužnicom, preko režimskih žutila, predstavlja, u najmanju ruku, zloupotrebu službene dužnosti. Taj manir da se pojedini nazovi mediji koriste za stvaranje odijuma prema ljudima koji su meta tužilaštva karakteristično je za društva koja su miljama daleko od demokratskog društva i demokratskih principa.

Član 10. Europske konvencije o ljudskim pravima glasi: Svako ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvata slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Evropski sud za ljudska prava je naglasio ovaj stav u više navrata. Ovaj sud je nizom svojih odluka uspio da utiče na razvoj međunarodnog prava u oblasti zaštite prava na slobodu medija, odnosno prava na slobodu informisanja. Postoje i ograničenja u slobodi medija, ali su ona taksativno navedena u odlukama Evropskog suda i odnose se samo u situacijama kada su ugroženi ljudski životi i u slučajevima širenja mržnje, diskriminacije i sličnih neprofesionalnih ponašanja.

Korišćenje optužnice prema A. Mijajloviću da bi se izvršio pritisak na slobodne medije korespondira sa mnogim slučajevima i odlukama Evropskog suda u Strazburu kad je u pitanju član 10. Evropske konvencije, tako da nema sumnje kakvu odluku bi donio Sud kada bi taj slučaj stigao do njega. A nadam se da hoće. Zato se, možda, može muntati EK i Marta Kos, lagati, pretvarati se, glumatati evropejstvo, Evropski sud nije institucija koja naśeda na te provincijalne, hajlenderske štosove i vrlo dobro prepoznaje što se krije iza sličnih marifetluka, kojima se navodnim krivičnim djelima maskira gušenje osnovnih ljudskih prava i sloboda. A, plašim se, biće dosta toga pred sudom u Strazburu što će olakšati državnu kasu, posebno zbog nezakonitih i dugogodišnjih pritvora, kao sredstva za psihičko slamanje ličnosti pod nepravednim optužnicama.

Ako bi mogli govoriti o optužbi za stvaranje medijske kriminalne mreže, ona se može jedino odnositi na mrežu medija pod kontrolom predśednika Srbije Aleksandra Vučića, ne zbog uzurpacije skoro svih medija u Srbiji, đe preko 40 televizija direktno prenosi sve njegove javne nastupe, već zbog mreže medija u Crnoj Gori preko kojih vrši uticaj, suprotan interesima Crne Gore. Ali, na to se ćuti i zatvaraju se oči, umjesto da se uredi medijska scena i ne dozvoli prelaki uticaj izvana na političku situaciju u Crnoj Gori putem vlasništva stranih lica nad medijima, bliskih režimima u njihovim zemljama i spriječi njihovo političko djelovanje pod kontrolom i u interesu drugih država. Kada se tome doda prekogranično djelovanje medija, koji su najvećim dijelom iz Srbije, što, po mnogima, od Crne Gore pravi medijsku koloniju Srbije, taj uticaj se multiplikuje.