Banalnost zla - saga o poznaniju prava Siniše i Stefana

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Prvo o Siniši

Iako ne volim Crvenu zvijezdu, naročito ne zbog sramne uloge u ratu devedesetih i vrbovanja navijača za paravojske koje su počinile neviđene ratne zločine po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, slab sam na jednog njenog bivšeg igrača - Sinišu Mihajlovića. Način na koji je on cijepao mreže iz slobodnih udaraca fudbal zadugo neće viđeti. Jednom je Siniša ispričao kako ga ta igra nikad nije privlačila. Jedino što ga je zanimalo bili su slobodni udarci i prekidi. I on je od đetinjstva stalno vježbao njihovo izvođenje. Počeo je tako što je umjesto gola koristio očevu garažu. Zbog siline šuta vrata su nerijetko bivala ulubljena pa ih je njegov otac često morao mijenjati. Na kraju su se ta vrata ipak isplatila, jer je njegov sin postao kralj Serije A.

Sinišina zanimljiva priča mnoge će asocirati na ljepotu koju nam fudbal daje, a koju je Božo Koprivica tako vješto znao opisivati. Mene je pak asocirala na ombudsmana Sinišu Bjekovića. Ne zbog imena, već zbog ove lastre na garaži porodice Mihajlović. Čitajući njegovo "ombudsmansko" mišljenje na račun vica iz udžbenika za crnogorski jezik za II razred gimnazije, umjesto one buke koju proizvede lopta dok udara u garažna vrata, čuo sam pravnu misao zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Mnogi autori koji su prethodnih dana pisali o njegovu spornom postupanju u slučaju koji je protiv autora udžbenika Jelene Šušanj i Adnana Čirgića pokrenuo nečesovi g. Rmandić u ime nečesovog Nezavisnog sindikata policije, dali su mnogostruk - gotovo multidisciplinaran - doprinos razotkrivanju ombudsmanove nestručnosti i pristrasnosti. Zbog vica o policajcima, istog kakav se recimo može čuti i u Poljskoj, Bjeković je autore optužio da diskriminišu policajce. Pritom se poslužio krajnje manipulativnim sredstvom, preskačući one djelove iz konvencija na koje se pozivao, a koji bi autorima udžbenika išli u prilog. Da ga poredimo s Rolandom Freislerom, ozloglašenim nacističkim sudijom koji se proslavio sličnim tumačenjem prava, bilo bi previše. Zato je ona lastra s garaže idealna paralela za kvalitet ombudsmanova postupka. Nego, u ovom slučaju ne treba mijenjati vrata od garaže, treba promijeniti Sinišu.

A sad malo o Stefanu

Stefan Rabrenović, sekretar je čuvenog ZUNS-a ili Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Crne Gore. Po logici stvari, sekretar bi trebao biti pravnik, a pravnik bi to pravo trebao poznavati, sem ako nije trenutni crnogorski ombudsman. On se u priči o udžbeniku javlja kao sporedni lik u književnosti - onaj što je možda u prvome činu slučajno okačio pušku o klin. No, kad se došlo do trećega čina, znate što biva? Stradaju autori i pravo.

Elem, taj Stefan je nakon što je velemudri Karl Šmit Bjeković poslao svoje (sad već) čuveno mišljenje ZUNS-u, naložio autorima da se o njemu izjasne. Pritom je i naveo da je ombudsman "nedvosmisleno" i "činjenično" utvrdio da su napravili propust te da je "mišljenje ombudsmana obavezujuće". Ðe je Rabrenović učio pravo ne znamo, ali se nameću pitanja:

a) što se autori imaju izjašnjavati kad je on unaprijed prosudio da je ombudsman nedvosmisleno utvrdio

b) đe je to našao da su ombusmanska mišljenja, tzv. "Bjekine ombudsmanije" - obavezujuća?

Ako je Freisler premnogo Siniši, i Stefanu je Adolf Ajhman. Ali nemojte reći da njegov postupak ne podśeća na definiciju banalnog zla od Hane Arent. Kad je pošla u Jerusalim na čuveno suđenje, ona je utvrdila da je Ajhman mediokritet koji nije bio sposoban imati kritičko mišljenje prema autoritetu. Za njega je Holokaust bio čista matematika - broj vagona, redosljed linija i energija neophodna da lokomitive idu od tačke A do tačke B. Nalozi su stizali odozgo, a kad nalog stigne otud, nema da se preispituje. Ombudsman je rekao - ne valja, nema se tu što dodavati - samo se ide "nedvosmisleno", "činjenično". Takoreći "obavezujuće".

Epilog

Vikinške sage, pogotovo one o Ragnaru i Rolu, imale su na kraju moralnu pouku. Ne znam ima li je u ovoj. Ne znam ni kako tumačiti to što se ombudsman još nije udostojio reagovati u javnosti na pisanja brojnih crnogorskih intelektualaca. Da je siguran u svoje mišljenje, izašao bi i kazao - ja sam u pravu. Ali čovjek je gotovo nestao iz javnosti. Naslućujem da se nada da će se njegova sramota ugasiti pod pritiskom drugih društvenih tema. A što ako neće, poštovani ombudsmane? Hoćete li tada izaći iz śene i reći kako se protiv Vas vodi hajka? Ali imajte na umu da se u crnogorskoj tradicijskoj kulturi i književnosti hajka odnosi na dvije grupe - na zvjerad i četnike. Budući da prvoj grupi ne pripadate, red je da se javno odredite prema drugoj.