Lidija Mitrović iz bjekstva poslala prijavu protiv sudija: Osudili su me na osnovu lažiranih brojki

Bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović, koja je u bjekstvu, dostavila je poštom Standardu krivičnu prijavu protiv sudije Višeg suda u Podgorici Nenada Vujanovića i sudija Apelacionog suda Crne Gore Vesne Moštrokol, Predraga Tabaša i Zorice Milanović, uz tvrdnju da su je osudili na osnovu spornih finansijskih papira, različitih brojki i nalaza koji nijesu govorili isto. Najjednostavnije rečeno, Mitrović tvrdi da je sud znao da u toj priči nešto ne štima, ali je ipak preko toga prešao i donio presudu.

Odvojeno od toga, Mitrović je podnijela i krivičnu prijavu protiv glavnog specijalnog državnog tužioca Vladimira Novovića, specijalnog državnog tužioca Miloša Šoškića i sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke Nemanje Nikolića, o čemu će Standard posebno pisati.

To što je ovu dokumentaciju poslala Standardu poštom iz bjekstva ovoj priči daje dodatnu težinu i nesumnjivu ekskluzivnost, ali prava snaga onoga što je dostavila nije u tome odakle je paket stigao, nego u onome što u njemu piše. A piše, prevedeno na jezik običnog čovjeka, da sudije nijesu zatvorile oči pred sitnom omaškom, nego pred glavnim problemom, pred brojkama koje se nijesu poklapale i papirima koji, po navodima prijave, nijesu smjeli biti temelj osuđujuće presude.

ČETIRI PAPIRA, ČETIRI FIRME, JEDNA PRESUDA

U prijavi se kao jedan od najupečatljivijih detalja navodi da je sud važnu težinu dao takozvanim “izvještajima” ekonomske analitičarke Ljiljane Dakić, iako su oni, prema tvrdnjama Mitrović, bili sačinjeni na svega nekoliko svojeručno ispisanih A4 listova, bez potpisa, bez datuma sačinjavanja, bez pečata i bez jasnog navođenja kompletne dokumentacije na osnovu koje su nastali. Sama prijava na toj tački praktično poručuje – sud je kao ozbiljan dokaz prihvatio nešto što je, po izgledu i sadržaju, više ličilo na internu računicu ili skicu nego na pouzdan finansijski nalaz. To je jedan od najjačih i najčitljivijih detalja za širu publiku, jer ne traži pravno znanje, već samo zdrav razum.

Na stranici 16 prijave posebno se insistira da ti “izvještaji” nijesu sadržali ni elementarne provjerljive podatke, poput jasnog osnova, broja faktura, datuma fakturisanja i pune dokumentacije iz koje bi sud mogao da zaključi kako su obračuni napravljeni. Tu se ide i korak dalje. Navodi se da je i sama Ljiljana Dakić objasnila da njen izvještaj nije konačni ekonomski dokument, već više “putokaz za rad tužioca”. Upravo ta formulacija je važna za javnost, jer prijava tvrdi da je sud od “putokaza” napravio gotovo glavni dokaz.

ĐE SE, PO PRIJAVI, BROJKE RASPADAJU

Najilustrativniji dio cijele prijave je na stranama 17 i 18, gdje se upoređuju iznosi iz “izvještaja” analitičarke sa nalazom sudskog vještaka Nemanje Nikolića. Tu prijava pokušava da pokaže da se ne radi o sitnim razlikama, nego o brojkama koje na istim pitanjima nijesu jednake.

Za Final Trade, prema prijavi, u “izvještaju” Ljiljane Dakić za PDV za mart 2015. stoji iznos od 11.846,45 eura, dok nalaz vještaka govori o 3.512,61 eura. Za Nemesis, u “izvještaju” je za avgust 2018. naveden PDV od 12.313,32 eura, dok je u nalazu vještaka taj iznos nula eura. Za Work for You, prema “izvještaju”, PDV za avgust 2017. iznosi 11.572,76 eura, a u nalazu vještaka 10.011,96 eura. Za isto pravno lice, kada je riječ o porezu na dobit za 2017. godinu, u “izvještaju” se navodi 14.858,20 eura, dok vještak navodi 14.631,26 eura. Kod Parmosa, prema prijavi, analitičarka navodi 14.541,43 eura, a nalaz vještaka 13.209,12 eura, ali uz vrlo važnu ogradu,  da za takav zaključak ne postoji potpuna dokumentacija na osnovu koje bi se moglo sigurno utvrditi da li je pravno lice poslovalo sa gubitkom ili ne.

Za običnog čitaoca, ovo je vjerovatno najvažniji dio cijele priče. Jer ne treba biti pravnik da bi se razumjelo šta znači kada jedan papir kaže 11.846 eura, a drugi 3.512, kada jedan kaže 12.313, a drugi nula ili kada se i sam vještak ograđuje da zaključak daje “pod pretpostavkom” jer nema potpune dokumentacije. Upravo na toj razlici Lidija Mitrović gradi tvrdnju da presuda nije napravljena na čistim i sigurnim nalazima, nego na izboru onih podataka koji su više odgovarali osudi.

OD “PUTOKAZA” DO ZATVORSKE KAZNE

Prijava ide dalje i tvrdi da sudija nije samo previdio te razlike, nego da ih je svjesno umanjio. Na stranici 17 navodi se da je sudija u presudi napisao da razlike u iznosima postoje, ali da nijesu od značaja, i da su “izvještaji” Ljiljane Dakić u pogledu odlučnih činjenica “potkrijepljeni” nalazom i mišljenjem vještaka. Upravo tu Mitrović vidi glavnu mahinaciju. Prema njenim tvrdnjama, sud je praktično spojio dva različita izvora podataka i predstavio ih kao skladnu cjelinu, iako prijava upravo poređenjem brojki pokušava da pokaže da to nijesu bili usklađeni, nego suprotstavljeni nalazi.

Drugim riječima, prijava tvrdi da je sud uradio nešto što je za javnost lako razumljivo. Uzeo dva papira koji se ne poklapaju, pa ih onda u presudi predstavio kao da jedan potvrđuje drugi. To je vjerovatno najjača i najopasnija teza cijelog materijala. Jer, ako je tačna, onda ovdje nije riječ o nesporazumu među pravnicima, nego o vrlo grubom problemu u ocjeni dokaza.

KAKO SE, PO PRIJAVI, OD PRAVNIH LICA PRAVE “OBIČNA FIZIČKA LICA”

Druga velika ilustracija koju prijava koristi jeste pitanje ko je uopšte bio predmet sumnje. Na više mjesta, posebno na stranicama 11 i 16, navodi se da su sporni “izvještaji” i obračuni rađeni za pravna lica kao obveznike PDV-a i poreza na dobit, a ne za “obična fizička lica”. Uprkos tome, prijava tvrdi da je u presudi sve prelomljeno tako kao da su u centru slučaja četiri fizička lica Nikola Perović, Izehudin Bulić, Saša Burzan i Predrag Raičković  i da je na toj osnovi građena inkriminacija protiv Mitrović.

Za čitaoca van pravosuđa to znači da prijava tvrdi da se poreske obaveze firmi i odgovornih lica u firmama ne mogu tek tako “prepisati” na obična fizička lica, a onda na toj izmijenjenoj slici graditi presuda protiv tužiteljke. Zato se i u rezimeu i u prijavi stalno vraća ista poruka, da je sud, po njihovim navodima, mijenjao okvir priče kada mu je to bilo potrebno za održavanje osude.

“NE ZNAM ZAŠTO SE RAZLIKUJU”

Još jedan snažan detalj iz prijave nalazi se na stranici 19. Tu se navodi da je sudiji bilo poznato da se “izvještaji” analitičarke razlikuju od nalaza vještaka, kao i da je sama svjedokinja Dakić odgovorila da ne zna zašto se njeni izvještaji razlikuju od nalaza i mišljenja vještaka i njegovog izjašnjenja na glavnom pretresu. Za javnost je to možda i najubitačniji detalj. Jer ako ni autor spornih računica ne zna zašto se njeni podaci razlikuju od nalaza vještaka, onda se potpuno prirodno nameće pitanje – kako je sud mogao preko toga da pređe i takve papire uzme kao oslonac presude?

To je detalj koji vrijedi staviti visoko, jer običnom čitaocu odmah pravi sliku. Nije, dakle, problem samo u tome što postoje dvije verzije. Problem je, prema prijavi, i u tome što razlika nije ubjedljivo objašnjena, a presuda je ipak ostala na toj osnovi.

UKIDANJE PRESUDE KAO DODATNI ARGUMENT

Prijava dodatno podsjeća da je prvobitna presuda sudije Nenada Vujanovića već bila ukinuta rješenjem Apelacionog suda od 18. aprila 2024. godine, uz ukazivanje na bitne povrede postupka i protivrječnosti u presudi. To Mitrović koristi kao dodatni argument da problemi nijesu bili skriveni, nego su već bili prepoznati. Drugim riječima, njena poruka je da pukotine u predmetu nijesu bile nevidljive, već dovoljno ozbiljne da ih registruje i viša sudska instanca.

Kad se sve skine na najjednostavniji nivo, suština krivične prijave koju je Lidija Mitrović iz bjekstva poslala Standardu izgleda ovako – sud je, po njenim tvrdnjama, prihvatio sporne “izvještaje”, zanemario ili relativizovao razlike sa nalazom vještaka, prešao preko nedostatka potpune dokumentacije i na takvoj osnovi izgradio osuđujuću presudu. Zato njena prijava i nije samo pravni dokument, nego pokušaj da javnosti pokaže mehanizam na kojem je, kako tvrdi, građena njena osuda – od klimavih papira do čvrste kazne.