Radovanović: Politička i svaka druga korektnost ne bi smjele da budu osnovne vodilje umjetnicima

Crnogorski kantautor Vanja Radovanović u svoj Mentalni dnevnik upisuje teme o kojima se često ćuti – depresiju, anksioznost i traumu. Nakon singlova „Čudovište“ i „Anksioznost“, u kojima je sam potpisao muziku i tekst, trilogijski koncept zaokružiće pjesmom koja se bavi traumom. 

Bez glume, bez fraza i bez autocenzure, Radovanović kroz ličnu ispovijest otvara prostor za razgovor o mentalnom zdravlju, ranjivosti i odgovornosti umjetnika da govori iskreno.

„Čudovište“ govori o depresiji - kada ste shvatili da želite da tu temu pretočite u pjesmu?

Radovanović: Razmišljao sam o malo drugačijoj tematici, nečemu malo angažovanijem, a kako mi je supruga psihoterapeut i te teme su svakodnevno prisutne u našoj kući, samo se nacrtalo.

Pjesma je došla kao potreba da obradim tu temu na ličnom nivou, pa se potom prirodno nastavilo i na druge dvije.

Kako je Vaša lična borba s emocijama uticala na proces pisanja muzike?

Radovanović: Direktno. Nema distance između mene i teksta. Sve što pišem dolazi iz ličnog iskustva, bez glume i bez skrivanja iza fraza. Ako je lična ispovijest, onda mora biti bez ikakve autocenzure da bi imalo smisla.

Da li koristite drugačiji pristup kada pišete pjesme o teškim temama u odnosu na ostale teme u Vašoj muzici?

Radovanović: Ne baš. Možda sam malo oprezniji, ali pristup je uvijek isti. Bitno mi je na kraju da znam zašto su riječi baš na tom mjestu, da su najbolji izbor u tom momentu, da su slike čitljive, da forma bude smislena i ukoliko je moguće, bude malo drugačija od prethodne. 

Uvijek težim da svaka ima neku svoju originalnost i da ne bude samo još jedna šablonska kopija neke prošle. Ne uspijem uvijek, ali uvijek pokušavam.

Kada ste snimali „Čudovište“, da li ste imali trenutak sumnje ili stege hoće li publika razumjeti poruku?

Radovanović: Jesam. Uvijek postoji bojazan da će neko shvatiti pogrešno ili površno, pogotovo kad je o ozbiljnim temama riječ, ali taj rizik vrijedi, jer politička i sve druge vrste korektnosti ne bi smjele da budu osnovne vodilje umjetnicima. 

Umjetnost nije nešto bez čega se ne može živjeti, pa uvijek postoji opcija da preskočiš, da ne slušaš i ne gledaš ukoliko ti se ne sviđa. Potpuno ok.

Zašto ste izabrali baš oblik čudovišta za depresiju - da li je to bilo intuitivno ili promišljeno kroz metaforu?

Radovanović: Intuitivno. Depresija se ponaša kao nešto što živi u tebi, hrani se tobom i vuče te na dolje i u većini slučajeva je nevidljiva. Metafora je došla prirodno.

Da li vjerujete da muzika ima moć da mijenja?

Radovanović: Nekada je imala izuzetnu moć, danas nisam baš siguran u kojoj mjeri, sigurno ne mijenja svijet preko noći, ali može da promijeni pojedinca. A to je dovoljno.

O trilogijskom konceptu Mentalni dnevnik odabrali ste redoslijed tema: depresija - anksioznost - trauma. Zašto?

Radovanović: Zato što se često nadovezuju jedna na drugu, mada je hronologija došla spontano, tim redom sam ih pisao, ne mora nužno ići tako. Depresija je stanje, anksioznost je stalna napetost, a trauma je često korijen svega.

Da li vjerujete da je muška populacija posebno opterećena pričom o emocijama i ranjivosti? Kako vidite ulogu muškaraca u razbijanju tih tabua?

Radovanović: Da. Muškarci su naučeni da ćute i trpe. O tome govorim u pjesmi „Pod tepih“. Razbijanje tabua počinje onda kad muškarac javno kaže da mu nije dobro, bez izvinjavanja.

Izjavili ste da ne postoji loš i dobar tajming za priču o mentalnom zdravlju. Zašto je važno da se o tome govori uvijek, a ne samo povremeno?

Radovanović: Zato što mentalni problemi ne dolaze po rasporedu. Ako o njima govorimo samo povremeno, šaljemo poruku da nisu stalno važni.

Šta ste saznali o sebi kroz proces stvaranja Mentalnog dnevnika?

Radovanović: Da sam ranjiviji nego što sam mislio, ali i jači nego što sam vjerovao i da definitivno nisam usamljen u toj borbi, naprotiv.

Život i karijeru ste trenutno vezali za Beograd, koliko je to uticalo na Vaš profesionalni razvoj?

Radovanović: Ja cijelog života živim u Beogradu, s manjim prekidima. Tu sam rođen, tu sam se školovao i to je moj grad. Svaki slobodan trenutak sam provodio u Nikšiću, pogotovo u djetinjstvu, a i kasnije i smatram ga isto svojim koliko i Beograd. Profesionalni razvoj ne vezujem za gradove, po meni je on vezan za konstantno razmišljanje o unaprijeđivanju sebe i djelovanje po tom pitanju, pogotovo danas kad i nije presudno gdje se fizički nalaziš.

Koliko često dolazite u Crnu Goru? Šta je Nikšić ugradio u Vas kao čovjeka i umjetnika?

Radovanović: Dolazim koliko mogu, ljeti pogotovo, a u Boki provodim najviše vremena. Nikšić mi je dao senzibilitet, direktnost i osjećaj pripadnosti. To se ne gubi, bez obzira gdje živiš.

Marina Strugar