Kad milicija trenira strogoću: Zatvor zbog „kerovi“, saslušanja zbog kolumne i papuča

Društvene mreže su svakodnevno preplavljene međusobnim uvredama građana, govorom mržnje i sličnim sadržajem koji institucije skoro i da ne prate, a reakcije uglavnom izostaju sve dok meta ne postanu upravo institucije, policija ili nosioci vlasti.

Nedavno je Tivćanin M.J. kažnjen sa 445 eura zbog vrijeđanja poslanika Nikole Zirojevića na Fejsbuku. Podgoričanin B.T. je zbog vrijeđanja gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića kažnjen sa 1.800 eura, a B.S, takođe zbog vrijeđanja Mujovića, sa 350 eura. Podgoričanin Čedomir Radičević kažnjen je sa 400 eura zbog vrijeđanja novinarke Jelene Jovanović. Tako makar kažu mediji, jer na sajtovima suda nema ni statistike niti rješenja o kažnjavanju.

Zbog internet komentara, koji sadrže uvrede, crnogorske institucije šalju građane i u zatvor. Tako je Sud za prekršaje u Podgorici osudio J.V. na 20 dana zatvora zbog vrijeđanja čelnice vlasti u Podgorici. Primjera ima još. Prekršajno, uglavnom novčano, kažnjavalo se za psovke i uvrede, a saslušanja i davanja izjava policiji nisu bili pošteđeni ni novinari i kolumnisti.

Vesna Rajković jer je komentarisala papuče supruge gradonačelnika Podgorice, Brano Mandić jer je ismijavao mizogine ispade univerzitetskog profesora Stamatovića, Boban Batrićević jer je kritikovao Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC).

Samo u posljednjih nekoliko sedmica policija je ispred redakcije sačekala novinara TV Vijesti Petra Komnenića nakon što je u emisiji pustio razgovor sa navodnim Milošem Medenicom, a do stanice je morao i kolumnista RTCG-a Duško Kovačević zbog kritike na račun sposobnosti policije. Nedavno smo iz medijskih izvještaja saznali da je sud za prekršaje izrekao kaznu od 30 dana zatvora jednom građaninu zbog navodnog vrijeđanja policije na društvenim mrežama. Prema dostupnim informacijama, slučaj se odnosio na komentare u kojima su policijski službenici nazivani „kerovima“ i „slugama svakog režima“. Postupanje policije i prekršajnih sudova za javno izrečenu riječ možda najbolje ilustruje slučaj kada je Nikšićanin kažnjen sa 500 eura jer je tadašnjeg direktora policije Veselina Veljovića nazvao prdnjavom, što je, kako se čini, postavilo standard za današnje postupanje institucija.

Je li onlajn uvreda kršenje javnog reda i mira?

U Srbiji je posljednjih sedmica aktuelna rasprava o predlogu izmjena Zakona o javnom redu i miru, koji je predstavio zaštitnik građana Zoran Pašalić, a koji predviđa da se prekršaji iz ove oblasti ubuduće mogu činiti i na društvenim mrežama.

Organizacije civilnog društva, stručnjaci i novinarska udruženja upozoravaju na moguće zloupotrebe, represiju i negativne posljedice po slobodu izražavanja do kojih bi mogao da dovede ovaj predlog.

Za razliku od Srbije, u Crnoj Gori za takvu intervenciju nije bilo potrebe. Zakon o javnom redu i miru je još 2011. godine propisao da se prekršaji protiv javnog reda i mira mogu izvršiti i putem elektronskih komunikacionih mreža, a kasnijim izmjenama ova odredba je dodatno proširena i na oglasne i reklamne objekte i panoe. Kroz praksu sudova ova formulacija je vremenom tumačena na način koji omogućava primjenu zakona i na izražavanje na društvenim mrežama, pa se ograničenja slobode izražavanja već godinama primjenjuju i u online prostoru.

Javno dostupne pravosudne statistike sudova za prekršaje ne pružaju dovoljno informacija da bi se mogla steći sveobuhvatna slika o obimu kažnjavanja zbog izražavanja na internetu. Dodatno, pretragom pravosudnog portala nije moguće pronaći presude prekršajnih sudova koje bi omogućile ozbiljniju kvalitativnu analizu, pa se u nedostatku sistemskih podataka uglavnom moramo oslanjati na zvanična saopštenja institucija.

Umjesto cjelovitih evidencija, do fragmentarne slike dolazimo kroz medijske izvještaje: javni funkcioneri i druge javne ličnosti međusobno se optužuju zbog izgovorenih riječi, krivične prijave se često podnose, ali nerijetko završavaju prekvalifikacijom u prekršaj i izricanjem novčanih ili zatvorskih kazni.

Je li uvreda u Crnoj Gori dekriminalizovana?

Skupštine Crne Gore je 2011. godine, nakon višegodišnjeg javnog zalaganja organizacija civilnog društva i novinara, ali i pod snažnim međunarodnim pritiskom u kontekstu evropskih integracija, iz Krivičnog zakonika izbrisala krivična djela klevete i uvrede. 

Godinama prije toga krivični postupci i presude protiv novinara bili su česti, novinar Petar Komnenić je zbog odbijanja da plati novčane kazne bio suočen sa prijetnjom zatvora kao zamjene, dok su se parnične tužbe protiv novinara i aktivista nerijetko završavale visokim novčanim odštetama - uprkos standardima Evropskog suda za ljudska prava i stalnim upozorenjima Evropske komisije. U Mišljenju o zahtjevu Crne Gore za članstvo u EU iz 2010. godine, Komisija je kao jedan od ključnih prioriteta za otvaranje pregovora navela unapređenje slobode medija, posebno kroz usklađivanje sa praksom Evropskog suda za ljudska prava u oblasti klevete i jačanje saradnje sa civilnim društvom.

Ovaj potez je ocijenjen kao važan korak u unapređenju ambijenta za slobodu izražavanja. Dekriminalizacija, međutim, nije značila oslobađanje svake odgovornosti: osoba koja smatra da je uvrijeđena i dalje može u parničnom postupku tražiti naknadu štete, objavljivanje presude ili ispravku. Ključna razlika je u tome što u građanskom postupku nije moguće izreći zatvorsku kaznu, što je predstavljalo veliko olakšanje za novinare koji su do tada radili pod stalnom prijetnjom krivičnog gonjenja.

Tokom narednih godina uslijedilo je postepeno usaglašavanje prakse parničnih sudova u Crnoj Gori sa standardima Evropskog suda za ljudska prava, pa danas već izvjesno vrijeme nemamo primjere dosuđivanja nesrazmjerno visokih novčanih naknada protiv novinara i medija. Upravo na tome su insistirale organizacije civilnog društva, uz podršku Evropske komisije - da se u građanskim postupcima dosljedno primjenjuju evropski standardi slobode izražavanja.

Međutim, krivičnopravna reforma se desila prije masovne ekspanzije društvenih mreža u našem kontekstu i bila je krojena prvenstveno po mjeri klasičnih medija i profesionalnih novinara. Bila je zamišljena kao zaštita slobode izražavanja u tradicionalnom medijskom prostoru, bez realne anticipacije današnjeg digitalnog pejzaža, u kojem građani masovno proizvode i šire sadržaj.

Zbog toga dekriminalizacija klevete i uvrede nije tada imala ni u percepciji savremenu realnost online govora, gdje svako ima platformu i potencijalno veliki domet, a država je kroz prekršajno pravo praktično ponovo otvorila prostor za represivno sankcionisanje izražavanja.

Prema Zakonu o javnom redu i miru u Crnoj Gori sankcioniše se vrijeđanje i drsko ponašanje na javnom mjestu, naročito grubo, bestidno ili uvredljivo ophođenje prema drugima, ometanje ili omalovažavanje službenih lica u vršenju njihovih ovlašćenja, kao i vrijeđanje po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, etničkog porijekla ili drugog ličnog svojstva - za šta su predviđene novčane kazne i zatvor u trajanju do 30 ili 60 dana. Iako zakon polazi od pojma „javnog mjesta“, on propisuje da se prekršaji mogu učiniti i putem elektronskih komunikacionih mreža, a sudska praksa je ovu odredbu tumačila i primjenjivala na izražavanje na društvenim mrežama.

Važno je, međutim, podsjetiti da praksa Evropskog suda za ljudska prava ne postoji samo kada je riječ o građanskim sporovima, već i kada država ograničava slobodu izražavanja kroz kaznene mehanizme, uključujući i prekršaje. Sud u Strazburu dosljedno primjenjuje tzv. trodjelni test: da li je ograničenje propisano zakonom, da li ima legitiman cilj i, što je ključno, da li je nužno u demokratskom društvu i proporcionalno cilju koji se želi postići. Ti standardi bi morali obavezivati sve sudove u Crna Gora - ne samo parnične, već i sudove za prekršaje. Ostaje, međutim, ozbiljno pitanje da li sudovi za prekršaje uopšte primjenjuju ovaj test u praksi, posebno imajući u vidu da se na njega rijetko nailazi čak i u presudama drugih sudova.

Redakcija Raskrinkavanja pitala je Viši sud za prekršaje da li sudovi za prekršaje vodi statistiku prekršaja iz Zakona o javnom redu i miru razvrstanu po vrsti prekršaja i po tome da li su učinjeni u fizičkom ili digitalnom prostoru (putem elektronskih komunikacionih mreža), te koliko su puta prošle godine izrečene sankcije za prekršaje Zakona o javnom redu i miru učinjene u digitalnom prostoru. Pitali smo i da li sudovi za prekršaje prilikom odlučivanja primjenjuju standarde slobode izražavanja razvijene u praksi Evropskog suda za ljudska prava, uključujući trodjelni test, i da li su ti razlozi sadržani u obrazloženjima odluka, ali odgovore nismo dobili ni nakon više od 10 dana čekanja.