Godišnjica smrti Krsta Popovića: Između osude i divljenja

Krsto Popović je, u suštini, tragičan junak, jedan od posljednjih, ako ne i posljednji predstavnik viteške, herojske Crne Gore, koja je moguće i nestala sa njegovom smrću, kazao je – u emisiji E-uživo, glavni i odgovornik urednik Antene M Darko Šuković.

Skoro osam je decenija je od Popovićevog stradanja, a Darko Šuković ne spori da je Popović, u Drugom svjetskom ratu, povukao poteze koji su – kako kaže – neprihvatljivi.

- On je čovjek koji je otišao sa ovoga svijeta na način koji je, rekao bih, bio potpuno primjeren njegovom karakteru i tome kako je živio i za šta se zalagao. Nije dozvolio da život završi suđenjem, poniženjem, moguće i dubokom nepravdom i nerazumijevanjem za ono što je radio i što su bili motivi, koji su ga kroz čitav život tjerali da radi to što je radio. Čovjek koji je ikona jedne slavne, nevjerovatne stranice - tragične, teške, moguće jedne od najtežih stranica crnogorske istorije, a to je taj Božićni ustanak i borba za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Čak i u periodu kad je vidio da je to izgubljena bitka, kao svaki pravi vitez borio za ono u šta vjeruje. Krsto je junak Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, ali i čovjek koji je, u Drugom svjetskom ratu, povukao neke poteze koji su neprihvatljivi - kazao je Šuković.

Da je riječ o izuzetno komplikovanoj istorijskoj ličnosti – saglasan je i istoričar Miloš Vukanović.

- Što se tiče prve faze njegovog života, govorimo o oficiru crnogorske kraljevske vojske, o osobi koja je imala i te kako veliku zapaženu ulogu u Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu. I ono po čemu ga mi danas najviše pamtimo iz te faze – jeste jedan od lidera neuspješne Božićne pobune, neuspješne ne zbog toga što je bila loše organizovana i nije imala dovoljnu podršku, već neuspješna jer su i te kako pobunjenici, u akcijama u kojima je Krsto učestvovao, to jeste u pokušajima oslobađanja Cetinja, bili izdani noć prije nego se to i desilo - kazao je Vukanović.

Kad je riječ o tom periodu – kako objašnjava Vukanović – Popović je oličenje onoga što je bila tadašnja crnogorska vojska. U Drugom svjetskom ratu, njegova uloga je – dodaje – drugačija.

- Krsto Popović je bio na čelu jedne od mnogih - takozvanih u tom periodu - nacionalističkih snaga, koje ćemo mi kasnije nazvati zelenašima. On nije htio da učestvuje u proglašenju nezavisne Crne Gore pod pokroviteljstvom Italije, ali već 1942. godine – kada je došlo do uspostavljanja saradnje između određenih vojnih jedinica i okupatorske, fašističke Italije, Krsto Popović je bio na tom skupu i - i te kako - dao podršku da zelenaške jedinice daju podršku italijanskom okupatoru u borbi protiv komunista. Samim tim, već od 1942, kada se većinski jedinice povlače sa prostora Crne Gore, jedinica Krsta Popovića učestvuju u tim akcijama, iako će njihov uticaj slabiti nakon 1943. godine. Imamo i dokumenata koja govore da oni pružaju određenu podršku i njemačkim jedinicama, međutim – već nakon 1943. godine, njihova uloga i te kako slabi. Samim tim, kao što vidite, radi se o jednoj izuzetno komplikovanoj osobi - kazao je Vukanović.

Uprkos spornoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, Popović je inspiracija za mnoge mlade ljude u Crnoj Gori, pa je njegov lik čest motiv na tribinama, na majicama, zastavama.

- Okolnosti su te koje su presudno okrenule mlade ljude prema Krstu Popoviću. Zasigurno je ta njihova predstava o njemu pomalo i zašećerena, romantizovana, ali to je uvijek tako. Ja tu ne vidim nikakav problem. Nikada heroji u stvarnosti nijesu bili baš takvi, i heroji su ljudi, ali magistralne stvari su ono što ih odvaja od drugih - kazao je Darko Šuković.

Krsto Popović je, dodaje, sa više nego dovoljno argumenata, neko ko ima pravo da bude slavljen kao heroj. Istovremeno, kaže Šuković, Popović je čovjek kao i većina živih ljudi - koji je znao da neke stvari pogrešno procijeni i da donese krupne pogrešne odluke. Ali, Šuković podsjeća i na istorijske fakte, koji se često u slučaju Popovića pokušavaju zanemariti,

- Iza Krsta Popovića i njegovih snaga ne stoje nikakvi organizovani zločini. U kontekstu onoga što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu, na teritoriji Crne Gore, i na teritoriji Jugoslavije – to je meni jako bitan momenat za kompletiranje slike o Krstu Popoviću. Drugo, teritorije kojom su upravljali Krsto Popović i njegove jedinice, nakon Sutjeske – pogotovo, nakon povratka boraca NOB-a u Crnu Goru, bila je vrlo, vrlo sigurna partizanska kuća. Mogli bi se, mislim, pronaći neki izuzeci, ali prerijetki, praktično – pravilo je bilo da su oni partizani, koji su uspjeli da dođu do teritorije kojom rukovode Krstovi nacionalisti – bili na sigurnom. To se, uglavnom, zna, ali treba pomenuti: dva Krstova sina su bili u partizanima, jedan je poginuo na Neretvi, drugi je dogurao do čina generala i ordena Narodnog heroja. Nikola je narodni heroj, Radovan je poginuo na Neretvi - dodaje on.

Šuković izdvaja još jedan momenat, koji je važan za cjelokupnu sliku o Popoviću.

- Sukobi između Krstovih nacionalista ili zelenaša, između njegove Lovćenske brigade i partizanskih jedinica – na inicijativu Krstove vojske su bili vrlo rijetki, mnogo češće su bile provocirani partizanskim napadima i uglavnom su se završavali loše po partizane, zato što je Krstova vojska bila vođena iskusnim, prekaljenim, školovanim oficirima, pa je neminovno tako završavalo. Ponavljam – sve su ovo stvari koje pominjem kao građu za kompletiranje slike, bez namjere da makar i relativizujem ključnu činjenicu – da nikad neću pokušati da nađem opravdanje. Razumijevanje, u smislu objašnjenja – da, ali opravdanje za saradnju sa Italijanima – ne. Ponavljam – nijesam ja profesionalni istoričar, pa mi neće ljudi zamjeriti, ako pogriješim neki fakat – ali na inicijativu Sava Čelebića, nakon njegovih razgovora sa Titom, Tito je bio vrlo, vrlo spreman da dođe do saradnje sa Krstom i njegovim jedinicama. Otpor tome pružili su, koji su bili motivi - da ne griješim dušu, dominantno Jovan Ćetković i Blažo Jovanović. Nije malo onih koji kažu da je ključni motiv bio, ne to što je Krsto bio neprihvatljiv većini ljudi u partizanskom pokretu, nego njihov strah za njihovo liderstvo kad se rat završi, imajući u vidu enormnu Krstovu popularnost, naročito na prostoru Katunske nahije. Neko ko je radio loše, ko je prljao ruke, ko je okrvavio ruke – ne bi mogao da bude toliko popularan, kako je bio Krsto - zaključio je Šuković.