AFŽ nije samo istorija - te lekcije ponovo postaju aktuelne

Fašizam nam agresivno kuca na vrata, samo čekamo da probije. Antifašistička borba više nije samo pitanje istorije, nego sve više i današnjice, poručile su Nađa Bobičić, književna kritičarka i socijalistička feministkinja iz Beograda i Nataša Nelević, pozorišna kritičarka, spisateljica i feministička teoretičarka iz Podgorice. O nasljeđu Antifašističkog fronta žena (AFŽ), njegovom potiskivanju iz kolektivnog sjećanja i o tome koliko su savremene žene u politici stvarne nasljednice te borbe, ali i kako treba da se bore za svoje pozicije u PROUDCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO) razgovarale su sa Željkom Zvicer, saradnicom na programima.

AFŽ je osnovan 6. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, usred rata, kao sastavni dio antifašističke borbe, a ne kao izdvojena ženska organizacija. Njegovo nasljeđe pokazuje da prava žena nijesu poklonjena, već su izborena su kroz političku borbu, organizovanje i masovno učešće žena u društvenim promjenama. 

Nataša Nelević podsjetila je da je i u Crnoj Gori, đe se prve socijaldemokratske ideje javljaju u Boki, put žena do ravnopravnosti bio postepen. 

- Kad pratite biografije, vidite nešto što je i potresno i uzbudljivo - mlade žene koje su prvo, zbog braće, momaka ili muževa, ulazile u partiju da bi im pomagale, ušle bi kao neko ko samo čuva stražu. A onda, malo-pomalo, tokom 30-ih, zahvaljujući prije svega učešću u borbi, sve čvršće staju na svoje noge i postaju ono što jesu bile - pojasnila je ona, uz napomenu da ni Komunistička partija, uprkos ideologiji ravnopravnosti, nikada nije sasvim prevazišla određene rezerve prema ženama.

Nađa Bobičić je ocjenila da borba za ravnopravnost žena ima i snažnu međuratnu istoriju. 

- Vida Tomšić je na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije 1940. godine, inspirisana Klarom Cetkin i tadašnjim evropskim komunističkim tokovima, sastavila program sa četiri ključna zahtjeva - jednak status bračne i vanbračne djece, pravo na razvod, puna pravna ravnopravnost, uključujući pravo glasa i radna prava, odnosno mogućnost žena da se bave svim zanimanjima, jer im veliki broj profesija tada nije bio dostupan - navela je ona.

Podsjetila je i na razmjere pokreta koji je kasnijim revizionizmom značajno potisnut iz kolektivnog sjećanja. 

- Riječ je o masovnoj mobilizaciji - oko sto hiljada boraca i preko dva miliona žena u Jugoslaviji, više nego u Francuskoj ili Britaniji. Kada su 60-ih godina žene iz Jugoslavije odlazile na rad u Francusku, tamo nijesu mogle same da otvore bankovni račun, dok su kod nas to već imale“, istakla je ona „Moja baba nije bila žrtva. To su bile žene koje su djelovale i koje su fašizmu rekle ne - dodala je Bobičić.

AFŽ je ugašen 1953. godine, uz obrazloženje da je pitanje ravnopravnosti žena institucionalno riješeno, ali Bobičić i Nelević upozoravaju na višeslojnost tog procesa. 

- Ne bih rekla da se partija uplašila da bi joj AFŽ mogao izmaći kontroli, prije je riječ o kompromisu - procijenjeno je da je jeftinije da se dio žena vrati u privatnu sferu nego da se izgrade svi obećani vrtići, praonice i javne kuhinje - kazala je Nelević. 

Podsjetila je i da mnoge ideje o podruštvljavanju poslova koji su tradicionalno padali na žene nikada nijesu realizovane, kao i da je nasilje u porodici dugo ostajalo izvan institucionalnog fokusa. Bobičić je dodala da gašenje AFŽ-a nije značilo kraj ženskog organizovanja, jer su žene nastavile terenski rad i borbu za promjene zakonodavstva.

Sagovornice ocjenjuju da je nasljeđe AFŽ-a danas gotovo nepoznato mlađim generacijama, i da takav zaborav nije slučajan. 

- Od devedesetih se pripremala kontrarevolucija, opšta pljačka, ratni zločini, uništavanje zajedničke svojine, a uz to i priča o revizionizmu u kojoj se glorifikuju ustaše, četnici i nedićevci, a antifašistička prošlost sakriva - navela je Bobičić. 

Kao odgovor na potiskivanje tog nasljeđa, u Ljubljani je, dodaje Nelević, pokrenuta inicijativa feministkinja za osnivanje muzeja posvećenog zajedničkom nasljeđu jugoslovenskih antifašistkinja. Ona je podsjetila da je političko angažovanje žena bilo marginalizovano čak i unutar samog antifašističkog pokreta. 

- U svim tim kontekstima uvijek postoji potreba da se političko angažovanje žena omalovaži i privatizuje. To se dešavalo i u socijalizmu, kad god bi žene krenule da se izbore za nešto teže - kazala je.

Govoreći o kontinuitetu sa savremenim feminističkim pokretima, Bobičić je, kao primjer, istakla studentske proteste u Srbiji, gdje učešće studentkinja kroz organizaciju, brigu i svakodnevni rad na terenu podsjeća na često svakodnevni, neglamurozni rad aktivistkinja AFŽ-a. Cijeni važnom i lekciju Klare Cetkin: „Ako se ljevica ne obrati ženama, desnica će ih, prije ili kasnije, okrenuti na svoju stranu, jer je u tome vrlo pragmatična.“

Sagovornice su upozorile i da veći broj žena na visokim funkcijama sam po sebi nije dokaz stvarne ravnopravnosti. 

- Ne doživljavam to kao dokaz ravnopravnosti. To su lični uspjesi pojedinih žena, a pričom da one služe kao primjer drugima se zapravo laže, jer žena koja nije imala pristup obrazovanju ne može sebe da prepozna u uspjehu žene koja je bila privilegovana - kazala je Nelević. 

Bobičić je naglasila da se radi o strukturnom pitanju. 

- Ili hoćemo društvo u kojem mali broj ljudi ima moć i novac, pa nam onda odgovara i to što je, recimo, Margaret Tačer bila premijerka, ili hoćemo društvo u kojem svako ima dostojanstven život, a onda će žene prirodno biti zastupljene na svim pozicijama - objasnila je ona.

U osvrtu na uključivanje novih generacija žena u politiku, Nelević je upozorila da njihovo prisustvo u partijama često ostaje na nivou političke scenografije, bez stvarnog pristupa centrima odlučivanja. 

- Vidim ih, na primjer, uvijek kad se pojavi neki politički lider, oko njega je pet-šest mladih žena. Pretpostavljam da su one već tu, ušle u politiku, ali mi se čini da je to zapravo jedan trend ulaska mladih žena u politiku na nivou simbola - kazala je. 

Bobičić smatra da upravo feministkinje moraju više razgovarati sa mladim ženama o tome šta političko angažovanje može značiti za njih.

- Problem je što gotovo nijedna od žena koje ulaze u stranke nije feministkinja, a kad uđu, onda glume da jesu. Zato mislim da baš feministkinje treba da razgovaraju sa mladim ženama o tome šta bi politika mogla da bude za njih - zaključila je Bobičić. 

Ovaj PROUDCAST su zajednički realizovali CGO i Friedrich Ebert Stiftung (FES).