Posljednji let za Lovćen? Crna Gora ususret generacijskim izborima 2027.

Parlamentarni izbori 2027. u Crnoj Gori odredit će sudbinu države ne za razdoblje od četiri godine poslije izbora, nego za buduća desetljeća. Posljednji su to izbori na kojima se može zaustaviti sinergijski i multiplikativni učinak mnoštva negativnih procesa koji godinama razaraju Crnu Goru iznutra. Ti negativni procesi sadržajem i uzrocima nipošto nisu vezani samo za razdoblje posljednjih pet godina, no u tom razdoblju jesu intenzivirani.

Crna Gora na svojem sada već mitskom europskom putu na papiru stoji bolje no ikad, no prava dinamika zbiva se unutar države, država pati iznutra. Ona ne vrši svoje temeljne dužnosti, vlast se boji ranjenog autokrata iz susjedstva, policija se boji nasilnika, podižu se spomenici ratnim zločincima, partijsko zapošljavanje je na vrhuncu, lokalni šerifi/kriminalci ponašaju se kao da su u drugoj državi, a sve to prati propagandno prepariranje umova kako Crnogoraca, tako i crnogorskih Srba.

Pokret Evropa sad! (PES) sve je svoje karte odigrao na europsku priču, no shvaćenu birokratski, recitatorski, karijeristički, a ne istinski. Ta struktura nezainteresirana je za pitanja države, kulture, inovacije, tržišnog gospodarstva, nacionalne sigurnosti, pogubnosti paralelnih središta moći, (para)obavještajnog bušenja Crne Gore itd. Sama struktura iznutra je izrazito heterogena, sačinjena od ljudi koji su prebjezi iz niza drugih stranaka ili su ovdje u kratkom vremenu maksimalno okusiti benefite vlasti i nestati. Ako crnogorski europski put doživi i najmanje usporavanje do 2027. ili ekonomska kriza udari bilo izvana bilo iznutra – najveći udar pretrpjet će upravo Pokret Evropa sad!. Većina sadašnjih i budućih poslanika te strukture, kada moraju birati, osobno je i interesno bliža Andriji Mandiću i njegovim snagama no opozicijskim akterima crnogorske političke scene.

Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, sluga Vučić-Brnabić režima, četnički vojvoda i politički kameleon, koristeći primarno tuđi strah i tuđe slabosti, a onda i svoje iskustvo i strpljenje te propagandu i znanje izvana – nagomilao je najveću moć u Crnoj Gori. Zadnja faza njegova uspona otpočela je komunikacijskim taktikama u vremenima Krivokapićeve i Abazovićeve vlade kada je svoje javno nezadovoljstvo zbog tobožnje (formalne) neprisutnosti u izvršnoj vlasti ispod površine obilno namirivao najjačim sinekurama po dubini sustava. Žalio se prema van, a uživao u plijenu iznutra, snažio svoju strukturu i čekao svoj trenutak. U međuvremenu je otvoreno stupio na pozornicu i u potpunosti ovladao Radiotelevizijom Crne Gore, kulturnom politikom i najsnažnijim državnim poduzećima iz kojih se izvlači novac za političke operacije. Mandić nameće teme i tempo cijeloj političkoj sceni. Ima ozbiljne šanse sredinom 2027. biti daleko najjačim akterom politike u Crnoj Gori. Pitanje je hoće li, u tom slučaju, mjesto mandatara tražiti za sebe, za nekog svojeg pijuna ili će tobože „velikodušno“ to mjesto ponuditi nekom koalicijskom partneru, a onda iz pozadine još efektivnije sve kontrolirati.

Diplomatske operacije vlastite međunarodne legalizacije Mandić kombinira s ideološkim operacijama u zemlji – gura Crnu Goru k entitetu RS u BiH, kroz svoje poltrone plasira lažne (mikro)regionalističke podjele, suptilno radi odmak od Petrovića Njegoša i pomak ka Karađorđevićima, a crnogorske Srbe što suptilno što nasilno inificira kasnokomunističko-neočetničkim, a u biti neoudbaškim ideološkim hibridom – tzv. SNS srpstvom. Služi svojem gospodaru, Aleksandru Vučiću, no u posljednje vrijeme intenzivno razmišlja i o načinima preživljavanja u slučaju da se Vučić jednog dana naglo ukrca na avion i pobjegne u neku od arapskih petromonarhija.

Demokrate (Demokratska Crna Gora), stranka mladih i gladnih prognanika nekoć snažne Socijalističke narodne partije (SNP) su već sada sigurni partner Mandićevih snaga u poslijeizbornim pripetavanjima 2027. Njihova dugogodišnja paradna priča o okončanju podjela i pomirenju se istopila do kraja te je ta stranka sada svedena na priljepak Mandićevih snaga. Demokrate će se 2027. naći na svom povijesnom minimumu (trenutno su na 5-6%), a jedino jamstvo za očuvanje natprosječnog broja privilegija koje su priskrbili partijsko-parazitskim pristupom jest većina koju bi predvodio Mandić, koji odavno računa na njih.

Parlamentarni izbori 2027. donijet će i prijeko potrebno pročišćenje crnogorske političke scene. Crna Gora će se izgledno riješiti štetočinskog Dritana Abazovića te svakih daljnjih ambicija bolno potkapacitiranog Jakova Milatovića.

Crnogorska opozicija, rastrgana između iluzije da je pad s vlasti bio tek eksces i naivnih pokušaja da se na vlast vrati troma i ista nekom deus ex machina prečicom – prosula je dragocjenih pet godina, ne napravivši ništa. Nije profilirala nijedno karizmatično lice koje može osvajati veći broj glasova, u permanentnom je grču i kašnjenju, svakodnevno pada na trikove suprotnih strana, tješi se postocima koji su blijeda sjena negdašnjih, a u političkom radu osudila se na pretpotopne alate.

Je li uzrok trenutnog, novog vala pasivnosti crnogorske opozicije njezina nesposobnost ili naivno ufanje da će ona 2027. nekim potezom diplomatskog čarobnog štapića izvana biti ubačena u vlast, a Mandić iz iste izbačen – pitanje je.

Ako se radi o potonjem, ako su neki diplomatski krugovi to i obećali, a crnogorska opozicija sada misli živjeti od nade u to – izgledno se radi o receptu za poslijeizbornu katastrofu 2027. iz nekoliko razloga.

Prvo – jedino, ali jedino jamstvo za vlast je vlastiti rad i vlastito jačanje.

Drugo – strani element će izmijeniti n svojih predstavnika i sentimenata do sredine 2027. Temeljiti svoju strategiju na možebitnom tuđem trenutnom obećanju smiješno je.

Treće – Mandić će do sredine 2027. možda do kraja oprati svoj imidž kod zapadnih aktera.

I četvrto, najbitnije – što je proces kreiranja parlamentarne većine u najužem tehničkom smislu? Ako zamislimo poslijeizbornu situaciju u kojoj nije bilo ozbiljnijeg rasta opozicije ili pojave novih igrača – poslanici koji su jezičac na vagi, primjerice poslanici PES-a kao vlasnici mandata, moraju svaki za sebe odlučiti o ovom ili onom smjeru, odlučiti o vlasti. Kada na nacionalnoj razini nastupe reprize dvaju tzv. Bitaka za Nikšić, odnosno kada lokalni popovi počnu ucjenjivati i pritiskati obitelji poslanika, kada se počne pojavljivati ogromni novac u pozadini kojim se kupuju i birači i poslanici, kada mafijaši počnu stupati u kontakt sa slabima i kolebljivima, kada se uključi propagandna mašina režima kojeg je Mandić slugom, a sve ovo imajući na umu iskustvo uglazbljenih sinekura trenutnog sastava vlasti u četiri godine mandata prije toga – zar netko zaista misli da bi čak i strano nutkanje bilo nekakvo jamstvo neke zdravije parlamentarne većine?

Unutarnje silnice su kudikamo bitnije u ovoj borbi za moć, a smokvin list europskog može samo uljuljkati. Tko se u njega pouzda – pada.

Ako je takvo razmišljanje na snazi, matematička vjerojatnost kaže da se prije radi o samolikvidaciji opozicije godinu i pol dana prije izbora nego o plauzibilnoj strategiji za pobjedu.

Bilo kako bilo, ono što je već sada kristalno jasno – ako se s postojeće opozicijske strane u 2026. godini, godini prije one izborne, ne napravi inovacija svih inovacija, ako se ne dopre do ljudi do kojih se dosad nije dopiralo ili se ne pojave novi igrači sposobni objediniti državno odgovorno, neslugansko, istinski reformsko, antikorupcijsko, društveno pomirbeno i zdravorazumski (neuliznički) europsko, a bez sektaštva, amaterizama i utega prošlosti – vlast će nakon izbora 2027. izgledati slično, ali gore.

U ovom trenutku opozicijskog prostora i prilika je mnogo, najviše, ali je ljudi, znanja i energije malo. A još je manje vremena.

Varaju se oni koji misle da će crnogorsko pristupanje Europskoj uniji razriješiti dubinske probleme Crne Gore. Neće ih razriješiti, čak ih, paradoksalno, može i konačno legitimirati kao trajno i održivo stanje s geopolitičkim blagoslovom izvana – zapečatiti ih.

Varaju se i oni koji misle da će slabljenje Vučić-Brnabić režima i njegov eventualni pad do crnogorskih izbora kritično utjecati na rezultate izbora. Vučić trenutno pokušava iscrpiti srpske studente, a prvi ozbiljniji izbori na koje njegov režim zakonski mora izaći tek su oni predsjednički u proljeće 2027. Ti su izbori bitni simbolički, ne nužno i operativno. Naime, politike, financije, procesi, propaganda i korita uspostavljena sa svrhom okivanja Crne Gore neće se ni moći ni stići raskinuti do tada. Premalo i prekasno.

Obnavljanje i modifikacija trenutne parlamentarne većine u Crnoj Gori (sa zamijenjenim postocima i ulogama) označit će konačnu akceleraciju bujanja paralelnih društava, rulet-ekonomije, četnizacije Crne Gore i metastaza odvratnog, za Crnu Goru neprirodnog sluganstva. Kadrovski spoj onih zlonamjernih, a inteligentnih, onih ucijenjenih/očajnih i onih nezainteresiranih/prolaznih koktel je za urušavanje države i društva.

13. 6. 2027. Crna Gora u perspektivi može izgubiti puno, puno više od svoje neovisnosti. Neovisnost može biti istinska vrijednost, a može biti i puka riječ do konačnog (službenog) ukidanja. Neovisnost se može izgubiti, a može se i ponovno izboriti.

No, duša i sadržaj neke države i neke kulture gube se samo jednom. Zauvijek.