Naša drevna dvadesetogodišnja tradicija

Malo je zemalja u slovenskome svijetu koje su dijalektološki i etnološki tako dobro izučene kao što je to slučaj s Crnom Gorom. Teško je naći ma koji segment crnogorske tradicijske kulture (u najširem značenju te riječi) da o njemu ne postoje makar zapisi ako ne i čitave studije. Pa ipak, uprkos svemu tome, prośečni crnogorski građanin o toj tradiciji uglavnom ne zna ništa.

I taj podatak sam po sebi ne bi bio posebno ni zanimljiv ni neobičan da baš u naše doba nije tako izražen narativ o oživljavanju stare tradicije koja je, kako se to najčešće kaže, potisnuta i zabranjena u mrsko bogoboračko i ateističko doba socijalizma. Premda bi se na ovu temu mogao napraviti čitav jedan godišnji ciklus kolumni koje bi pokazale kako današnji „tradicionalisti“ zapravo stvaraju novu tradiciju koja ništi njihovu tradicijsku baštinu za koju se bajagi bore, za ovu priliku uzeću samo dva freška slučaja.

1.Prvi se tiče nedavnoga „tradicionalnog“ plivanja za bogojavljenski krst. Ciklus božićnih praznika, koji su ovđe dok su tradicionalno svetkovani, čuvali najdublju paleobalkansku starinu, završavali su se zaboravljenim Vodokršćem koje se danas naziva Bogojavljenje. „Vodokršće – zimi oko pršte“ – izreka je koja svjedoči o starini svetkovanja toga dana koji pada nakon praznovanja zimskoga solsticijuma, kad nastupa polugodište u kojem je dan duži od noći. Uzalud bi se muka namučio svaki koji bi u nepreglednoj etnografskoj literaturi o Crnoj Gori pokušao naći potvrde o plivanju za krstom u nabujalim crnogorskim rijekama, što je običaj uspostavljen potonjih dvadesetak godina kao tobožnje oživljavanje tradicije koju su komunisti ćušnuli u zaborav.

Etnografska literatura pokazuje da je umjesto današnjega (crkvenoga) naziva Bogojavljenje prije mrskoga komunističkoga perioda bio zastupljen naziv Vodokršće, a običaji i obredi uz taj dan potvrđuju prethrišćansku starinu. Pavle Rovinski navodi da se na taj dan strogo posti („jednoniči“), a doma se donosi voda koja je osveštana uoči toga dana i pridaje joj se osobita svetost. „Ona ima takvu snagu kao sveto pričešće, grijeh je ako se drži u kući više od tri dana i zbog toga je drugog dana piju svi u porodici. Pri tome se pridržavaju sljedećeg: stavljaju na pod sjekiru, okrenuvši oštricu prema sebi i koraknu desnom nogom na nju. A licem gledaju prema istoku govoreći: 'Vo imja Otca i Sina i Svetoga Duha', srknu malo, prekrste se, i tako tri puta. Tako mora da postupi svaki u porodici, od malog do najvišeg, i muškarci i žene.“

Ako se uzmu u obzir u etnologiji i antropologiji odavno poznate činjenice o značaju śekire i śečiva u tradicijskim vjerovanjima Crnogoraca, jasno je da je riječ o prethrišćanskoj starini kojom se završava ciklus zimskih svetkovina koje su u starobalkanskoj tradiciji bile posvećene nekadašnjemu vrhovnom božanstvu pa u antici preslojene u „dies natalis Solis invicti“ te u srednjem vijeku preslojene u hrišćanski praznik.

No koje god značenje kroz različita duga vremenska razdoblja imale, te svetkovine nijesu poznavale skakanje u nabujalu lednu vodu kako bi se što prije stiglo do krsta koji toplo obučen i sa suva baca sveštenik. Crnogorska tradicija poznavala je različite vrste takmičenja mladića, ali taj vid na ovome prostoru nije zabilježen. Ko je zbilja zainteresovan za obnovu tradicije hrišćanskoga proslavljanja praznika božićnjega ciklusa, koji se završava Bogojavljenjem / Vodokršćem, u praksi koju mu danas nudi SPC u Crnoj Gori neće naći ništa tradicijsko. U cetinjskim Zapisima 1931, dakle u karađorđevićevsko doba koje je sve samo ne komunističko, V. Vlahović bilježi da crnogorska tradicijska shvatanja o Hristu i hrišćanstvu nijesu jevanđeljska nego narodna, tj. nijesu zasnovana na kanonu nego na predanju. U tome pogledu tradicija je zbilja održana do danas.

Zato je vjerovatno sa stanovišta „tradicionaliste“ koji na Bogojavljenje skače u lednu vodu značajniji podatak da je taj čin proglašen nematerijalnim nasljeđem Srbije od podataka o stvarnoj crnogorskoj tradiciji vezanoj za taj praznik.

V. Vlahović 1931. bilježi da cijelo narodno „znanje o Hristu, moglo bi se svesti na ovo: da je Božji sin, da se rodio od Djeve na Božić, kršten na Bogojavljenje od sv. Jovana, da je razapet na krstu, uskrsao na Uskrs. (...) Narod zna za Sv. Pismo, kune se na Jevanđelju, a kad ih pitate šta tamo piše, ne zna vam reći.“ Sa stanovišta današnjega vjerujućeg pravoslavnog Crnogorca izgleda da je bitnije držati se srpstva nego Jevanđelja. Praktikovanje srpstva mjera je takve religioznosti.

2.Da isto vrijedi i za crnogorske muslimane, viđeće se iz sljedećega primjera. Nedavno je objavljena vijest da je Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori uputilo inicijativu RTCG za formiranje Redakcije za radio-televizijski program na bosanskome jeziku. Time se valjda čuva kulturna tradicija Bošnjaka u Crnoj Gori. Iz takve inicijative moralo bi se zaključiti da su u potonjih dvadesetak godina, otkad su u velikoj mjeri crnogorski muslimani prihvatili za nacionalno ime naziv kojim je do XIX vijeka označavano stanovništvo Bosne (bez obzira na religijsku pripadnost) i za ime svoga maternjega jezika prihvatili ime državnoga jezika Bosne, stvorene tolike komunikacijske prepreke u odnosu na one koji govore državnim jezikom Crne Gore da više ne mogu pratiti emisije s nacionalnom frekvencijom.

Takva bi pojava odista bila raritet na globalnome nivou kad bi bila tačna. Međutim, kako se iz bogate lingvističke literature o jeziku u Crnoj Gori (koja broji preko deset hiljada bibliografskih jedinica) zna da su ovđe u viševjekovnoj upotrebi samo dva jezika – crnogorska varijanta štokavskoga i albanski, to inicijativu Bošnjačkoga vijeća čini ne samo besmislenom no i po građansko državno ustrojstvo štetnom u onoj mjeri u kojoj su to štetne i velikosrpske inicijative za prekrajanje društvenoga uređenja Crne Gore.

Među crnogorskim štokavcima ne samo da nema komunikacijskih prepreka nego sva dosadašnja lingvistička istraživanja pokazuju da nacionalno raslojavanje stanovništva nema svoga odraza u jeziku, što se najbolje vidi iz činjenice da isti jezik članovi iste familije mogu nazivati različitim imenima. To imenovanje međutim o samome jeziku ne govori ništa.

Stoga se imenovanje jezika na popisu stanovništva ne može uzimati kao lingvistička činjenica, no kao rezultat političko-propagandne djelatnosti različitih zainteresovanih struktura u Crnoj Gori. Ukratko, insistiranje na uvođenju emisija na bosanskome jeziku u okviru RTCG nije motivisano očuvanjem tradicije jer jezička tradicija crnogorskih muslimana, ma kako se nacionalno iskazivali, nije bosanska nego crnogorska. Još je manje to insistiranje motivisano stvarnom potrebom bošnjačkoga nacionalnog korpusa da lakše prati sadržaje s državnom frekvencijom jer, sudeći po djelovanju bošnjačke političko-ideološke elite, u Crnoj Gori savladane su sve srpsko-bošnjačke komunikacijske prepreke.

Da rezimiram. Srpski kulturno-politički pokret od polovine XIX vijeka naovamo u Crnoj Gori djeluje s istim ciljem – saobražavanja Crne Gore srpskome kulturnom i političkom (državnom) korpusu. Navodna retradicionalizacija koja je ovđe na djelu, a koja je prikazana kroz primjer plivanja za bogojavljenski krst, dio je toga projekta. Iza insistiranja na obnovi ili očuvanju po pravilu se na crnogorskome prostoru kriju tuđe nacionalističke težnje. Takve su težnje do našega milenijuma uglavnom bile vezane za velikosrpski nacionalni program. Danas se na crnogorskome prostoru, međutim, preklapa više tuđih nacionalnih interesa.

Ako je dugotrajno tradicionalističko tretiranje Crnogoraca kao isključivo pravoslavne nacije dovelo u naše doba do procesa stvaranja Bošnjaka i onđe đe takvo nacionalno izjašnjavanje nije imalo nikakva oslonca u tradiciji, kao što je recimo slučaj u Baru i Podgorici, najnovija insistiranja na tome da je bosanski jezik jezik i Bošnjaka u Crnoj Gori nijesu ništa drugo do kopiranje velikosrpske matrice koja je bez ikakva utemeljenja ne samo u tradiciji no i u realnosti koju živimo. Prihvatanje takvih inicijativa, koje se hrane zajedničkim interesima političkih predstavnika Srba i Bošnjaka, neminovno vodi ne samo asimilaciji Crnogoraca (koja je ovđe izražena više no i u jednoj drugoj evropskoj zemlji) no rasparčavanju društva do nivoa nemogućega suživota. Kad je u pitanju inicijativa Bošnjačkoga vijeća u Crnoj Gori, treba reći da je ona i antibosanska jer ne polazi od toga da je bosanski jezik i u istorijskome i u savremenom smislu jezik bosanske države, već ga, po ugledu na pansrpsku i panhrvatsku matricu, tretira kao jezik bošnjačke nacije negirajući tako integritet bosanske države. Uostalom, da nije tako, da nije riječ o jeziku bosanske države nego bošnjačke nacije, ne bi se zvao bosanski nego bošnjački.