Kad direktor policije postane bezbjednosna smetnja

Od kada je imenovan za direktora policije u punom mandatu, svaki javni nastup Lazara Šćepanovića predstavlja razlog za ozbiljnu zabrinutost, jer dosljedno razotkriva način razmišljanja i postupanja prvog čovjeka policije koji je nespojiv sa profesionalnim, institucionalnim i demokratskim standardima koje ta funkcija zahtijeva.

Posljednji istup, u kome direktor policije bez ijednog dokaza sugeriše da je neko iz suda navodno dojavio Milošu Medenici ishod presude kako bi ovaj pobjegao, predstavlja grubo kršenje elementarnih profesionalnih i etičkih standarda. Tako direktor policije, umjesto preuzimanja odgovornosti za propuste u sprovođenju mjera nadzora, svjesno odgovornost usmjerava prema sudskoj grani vlasti, ali bez činjenica, bez istrage i bez odgovornosti za izgovorenu riječ. To nije borba protiv kriminala, to je bijeg od sopstvene odgovornosti.

Inače, direktor policije već duže vremena daje sebi za pravo da ocjenjuje zakonitost sudskih odluka, da kritikuje kaznenu politiku, da pojedine presude proglašava nezakonitim i da sudove proziva kao neefikasne. Takvo ponašanje je suprotno principu podjele vlasti i predstavlja pokušaj da se pažnja javnosti skrene sa onoga što je ovih dana suštinsko pitanje: zašto policija nije spriječila ono što je bila dužna da spriječi? U vrijeme bivšeg režima takav propust opravdano bi bio predstavljen kao ozbiljna sumnja da je Milošu Medenici policija omogućila da pobjegne. Isti standard mora važiti i danas, jer svako drugačije tumačenje ne znači borbu protiv kriminala, već selektivno zatvaranje očiju pred istim obrascima ponašanja.

Istovremeno sa prikrivanjem sopstvenih propusta, direktor policije podržava i sprovodi sporni, selektivni “veting” u policiji, zasnovan na neprovjerenim informacijama i netransparentnim kriterijumima. Uporedo sa “vetingom” u policiji, ključni bezbjednosni izazovi se gomilaju. Prošle godine smo svjedočili likvidaciji u blizini zgrade policije, na Cetinju se desio drugi po redu zločin sa više žrtava bez utvrđivanja bilo čije odgovornosti, lica kojima je (kao i Milošu Medenici) bila izrečena mjera zabrane napuštanja stana izvršila su ubistvo u toku dana pred više slučajnih prolaznika, desilo se ubistvo u Staroj Varoši takođe tokom dana i to nakon prethodno neuspješnog pokušaja u Siti kvartu, policija je obezbjeđivala nasilne skupove sa porukama mržnje i pozivima na nasilje... Sve ovo ne govori o “blagoj kaznenoj politici” i lošim zakonima, već o ozbiljnim propustima u procjeni rizika i operativnom radu policije.

Posebno zabrinjava poruka koju je direktor policije poslao izjavom da neće podnijeti ostavku jer bi to navodno predstavljalo pobjedu organizovanog kriminala i izazvalo “ispaljivanje vatrometa” sa zgrade Bemax-a. Time se policijski aparat svodi na jednu ličnost, a institucionalna snaga države mjeri opstankom Lazara Šćepanovića na funkciji. Takva poruka ne odražava snagu sistema, već njegovu slabost. Država u kojoj bezbjednost zavisi od osobe poput Lazara Šćepanovića ima ozbiljan problem.

Sve navedeno pokazuje da direktor policije svjesno instrumentalizuje slabosti sistema, jer koristi dugogodišnju neefikasnost pravosuđa kao alibi za iznošenje neprovjerenih i nedokazanih sumnji na račun sudova, isto kao što percepciju javnosti o vezama kriminala i policije zloupotrebljava za selektivni i pravno problematični veting unutar policije. Takve ocjene o radu sudske grane vlasti su nedopustive sa pozicije direktora policije i to bi morao da zna neko ko gotovo svaki javni nastup koristi da se pohvali da je završio Pravni fakultet. Na Pravnom fakultetu se uči da se stvarna borba protiv kriminalne infiltracije ne vodi

insinuacijama i selekcijom, galamom u javnim nastupima i samohvalisanjem, već dokazima, zakonitim procedurama i ličnom odgovornošću.

Svako ko je regularno završio Pravni fakultet zna da uporno prebacivanje odgovornosti na sudove, loše zakone, procedure i “druge adrese” pokazuje da problem nije neki izolovan slučaj, već način rukovođenja policijom. Svako ko je regularno završio Pravni fakultet zna da direktor policije javnosti ne smije da servira insinuacije, optužbe bez dokaza i samohvalisanje, već profesionalnu samokritiku i odgovornost. Zato ovakvi nastupi Lazara Šćepanovića ne jačaju policiju, već je dodatno kompromituju.

Direktor policije koji ne poštuje granice svojih ovlašćenja, koji javno diskredituje druge grane vlasti, koji selektivno primjenjuje standarde unutar sopstvene institucije i koji uporno odbija da preuzme odgovornost za očigledne propuste, prestaje da bude garant bezbjednosti. U takvim okolnostima, on postaje upravo suprotno – bezbjednosna prijetnja i bezbjednosna smetnja.

Borba protiv kriminala ne vodi se saopštenjima, galamom u javnim nastupima u kojima se koriste insinuacijame i prebacivanjem krivice. Ona počinje tamo gdje je direktor policije izbjegava – preuzimanjem odgovornosti. Ako je organizovani kriminal ikada imao razlog za „vatromet“, onda je to bio trenutak imenovanja direktora policije koji instituciju slabi personalizacijom, politizacijom i izbjegavanjem odgovornosti. Njegova ostavka i ostavke onih koji su ga predložili za tu funkciju, značila bi jačanje sistema i mogla bi spriječiti ili makar otežati incidente poput bjekstva šefa organizovane kriminalne grupe. Tako nešto organizovani kriminal sigurno ne bi želio da vidi.